Jadranski kalendar 1935: kalendar jugoslovenskih emigranata iz Julijske Krajine

[lappino]

Ima u toj Spomenici i drugih zanimljivih odlomaka, koje bi bilo vrijedno iznijeti. Tako na primjer predvidjanje, „da će vlasti Italije, koja posjeduje mnoštvo luka, koja ima na Jadranu Veneciju, Ankonu, Bari, Brindisi; da će u vlasti te Italije Rijeka imati samo umjetnu (artificielle) ulogu.“ Toliko artificielnu, uistinu, da nam se nekadanji napredak Rijeke prikazuje danas kao prizor žalosnog propadanja. Može li se zamisliti da će se to propadanje moći otkloniti zadnjim talijansko-podunavskim kombinacijama. – Tu će historija morati uzeti u obzir napomene, koje je na Mirovnoj konferenciji bila učinila delegacija kraljevine, koja se tada zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca:


„Delegacija napominje da će biti date garancije, koje će osigurati slobodu internacionalnoj trgovini preko Rijeke, naročito u korist Čehoslovačke, Poljske, a također i Madžarske, kojoj je prirodom odredjeno da joj jedna od tih luka služi za izlaz na more. Spremni smo da damo Rijeci garancije, koje će osigurati njenim stanovnicima talijanskog jezika slobodu upotrebe i razvitka njihovog jezika i njihove kulture.“


Bila je, dakle, u to doba baza za sporazum sa madžarskim, a i sa talijanskim interesima, ali tu bezu je prepadom porušio d’Annunzio, u punom sporazumu, medjutim, sa rimskom vladom, čak i onda kada se činilo da ga ta vlada desavuira. Sada, kada je Jugoslavija uredila svoje luke i kada je Sušak povećao broj konkurenata Rijeke, da li je sada Jugoslavija spremna da potpomogne tranzit preko Rijeke po željama zadnjih rimskih protokola? Mi sumnjamo, da će drugo izdanje Riječke knjige, uz obranu talijanstva, spomenuti takav uspjeh na lijevoj obali Jadrana.


Za kraj, ilustracija:

[lappino]

Za vrijeme lažne Nagodbe riječki u se Talijani nazivali „autonomaši“, isto kao i oni u Trstu i Dalmaciji. U to vrijeme su mnogi izmedju njih uspjeli da se uzdignu do gradjanske i trgovačke klase, i baš ti su se udružili sa Madžarima protiv hrvatske narodnosti, protiv hrvatskog jezika, a čak i protiv hrvatskih škola. To savezništvo im je dozvolilo da dodju na čelo općine i to je trajalo sve do rata.

Spomenica ukratko ponavlja:

„Taj posebni historijski položaj Rijeke bio je uzrokom uporne, a donekle i naravne borbe izmedju Madžara i Hrvata. Madžari, rastavljeni od Jadrana Hrvatskom, htjeli su da urede i da upravljaju jednom lukom sami i u svoju korist, dok su se Hrvati opirali tim pretenzijama na temelju geografskih i nacionalnih prava. Italija, koja je stekla svoje jedinstvo tek u zadnjoj fazi te stoljetne borbe, sudjelovala je samo kao posmatrač. Ni riječki Talijani nisu imali prilike da se umiješaju u to. Oni su bili, više manje, umiješani samo kao saveznici Madžara i njihove politike, u namjeri da sačuvaju neke svoje koristi u vezi sa općinskim daćama i trošarinama, ali sve to bez ikakve veze sa iredentizmom.“

Na zastavama predratnog talijanskog iredentizma nisu bila ispisana nego dva imena: Trento e Trieste. Nadodavanje trećeg imena je samo neki dometak, bez ikakve veze sa tradicijom i historijom. Što se tiče legende, zanimljivo je to, da nam ona pokazuje gospodina Gabriella D’Annunzia kao pjesnika, koji akordira svoju liru na onu vulgarnu poslovicu:

-          L’appetit vient en meangeant. (Apetit dolazi s jelom – više imaš, više želiš, op. moja.)


***

[lappino]

Naiđoh na ovaj časopis u antikvarijatu, pa da stavim jedan kratki članak iz njega. Da ne bude predugo, bude u par nastavaka.


Dakle:

Charles Loiseau

Lažno talijanstvo Rijeke

Po jednoj vijesti „Tempsa“ (francuski dnevni list, izlazio u Parizu od 1861. do 1942. godine, op. moja) na Rijeci otvorena je izložba riječke knjige u vezi sa proslavom desetgodišnjice aneksije. Kažu, da ta izložba „obuhvaća svu literaturu, koja je od epohe madžarskog režima branila talijanstvo Rijeke“.

Mi nismo imali prilike, a nismo ni bili znatiželjni, da prelistavamo tu Riječku knjigu, ali obavijest o toj izložbi nas je potakla da ponovo pričitamo jedan dokument iz 1919. godine, kojim nas je delegacija Srba, Hrvata i Slovenaca na Konferenciji mira bila zamolila – to se danas već može da kaže – za čednu i potpuno slučajnu potporu. To je Spomenica, u kojoj su iznesena sva prava Jugoslovena na taj grad, koji je morao da im bude otet nekoliko godina kasnije.

Ta nam spomenica dozivlje upamet da je u feudalno doba Rijeka pripadala jednoj hrvatskoj plemićkoj obitelji – Frankopanima. Iza toga je – god. 1465 – ustupljena caru Fridrihu IV, i bila je u sastavu krune svetog Stjepana, sve do onog dana kad ju je Marija Terezija, bez da ju rastavi od te krune, anektirala Hrvatskoj. (Separatum sacrae Regni Hungaricae coronae adnexum corpus.) Dugo vremena predmet madžarskih žudnja Rijeka je okupirana po niima 1848, ali je opet preuze Jelačić.

Koliko je Talijana živjelo u to doba na Rijeci? Po statističaru Kandleru (Talijanu, op. ur.) bilo je u to doba na Rijeci nešto ispod 700 Talijana na pučanstvo od 12.000 duša. Taj se broj Talijana nekoliko godina kasnije očigledno povećao, a koji je uzrok tom porastu? Spomenica podvlači:

„Potpuno je naravno da se dovadja u vezu neprekidno povećavanje talijanskog pučanstva sa progresivnim napretkom riječke industrije; sa gradnjom pograničnih željeznica, lučkim radovima itd. Ali taj fenomen, koji je interesantan sa demografskog i industrijskog stanovišta, sa narodnosnog stanovišta ne znači apsolutno ništa.“

To zapravo dokazuje ono isto, i to sa iste tačke gledišta, što nam dokazuje prisutnost stotine hiljada Talijana na jugu Francuske; to nam otkriva jedino statistiku emigracije u potrazi za radom.
***