I ovdje je kraj. U Sveučilišnoj knjižnici više nije bilo ni Informacija ni Bita.
U prilogu je članak koji sam kakotako sklepao s prikazom kronologije izlaženja tiskovina od 1945.-1990. a kojima se obavještavalo radništvo o najvažnijim događajima u 3.maju i šire.
I što na kraju reći kao zaključak? Najbolje ništa, onda sam najpametniji. Ali ja nebih bio ja ako nebih koju rekao.
Čitajući opet, nakon toliko godina, ove Infornacije opet sam se podsjećao na dane koji su nepovratno otišli. Ali su neke sekvence isolivale i izazvale buru osjećaja. Opet sam se svađao, žestoko razmijenjivao mišljenja i veselio radnim uspjesima, tugovao kad sve nije išlo kako valja. Ma, isplatilo se opet sve to proći. A sve to će mi poslužiti kao temelj za knjigu o 3.maju koju se spremam napisati, u mom stilu. Ljudi, ljudi su ti koji su sve to radili i učinili. Ljudi, ljudi su ti koji su sve to skoro uništili. Nadajmo se da se ružna vremena u kojima je 3. maj bio na koljenima nikad neće ponoviti jer on to naprosto nije zaslužio. Nije zaslužio da su ga vodili neki čudni ljudi.
Nakon ovih zadnjih događaja u 3.maju početkom 1991. ja sam otišao na transplataciju bubrega i bio na bolovanju do početka 1992. Tad sam se vratio, postavljen sam za v.d. rukovoditelja Pripreme rada gradnje brodskog trupa, a kasnije, kad je ing. Marko Komadina otišao u penziju i za stalno. Nova garnitura je 1996. s 15.6. najurila sve inavalide rada, među kojima sam i ja bio, u invalidsku penziju, na čemu sam im neizmjerno zahvalan.
Među tim novim rukovodstvom na čelu s meni dotad nepoznatim Vladimirom Brusićem bilo je i nekoliko ljudi koje sam smatrao prijateljima. Kad sam ih zamolio za pomoć, skrivali su se od mene, nisu bili u uredu, na pisane poruke nisu odgovarali...I to sam im odavno oprostio, ali...
Živijo 3.MAJ aš nas je hranil i hrani!
