U mensi negdašnje biskupske crkve u Osoru čuva se još cjelovito tijelo sv. Gavdenta, biskupa osorskoga, koji je preminuo u sredini XI. vijeka.
Sv. je Gavdent bio rodom iz Trzića, malenog seoca na otoku Lošinju nasuprot Osoru. Radi svojega svetog i revnog življenja bio je progonjen od nekih oholih osorskih plemića, te se morao povući iz građa i zakloniti u jednu spilju, koja još i danas opstoji na vrhu Osoršćice (visoko samotno brdo sa zapadne strane Osora). Ovdje je boravio kao pustinjak više godina čineći pokoru, te isprosio kod Boga milost, da na otocima Cresu, Lošinju i Unijama nema nikakve otrovne zmije ni druge otrovne zvijeri. Nađe se doduše zmija i gadova, i dosta velikih, ali nisu pogibeljni niti najmanje otrovni. Donesena bi za pokušaj zmija ljutica, ali čim se spustila ovdje na zemlju, odmah je crknula, a tako isto i lisica.
Sv. Gavdent nakon mnogogodišnjeg boravka u spilji bi nekim čudom, kako se pripovijeda, prenesen u Rim, a odavde se preselio u Jakin. gdje je u samostanu franjevaca u duhu svetosti i umro.
Prošao je preko jedan vijek, otkad se sv. Gavdent morao pred osorskom bahatošću sakriti u spilju, a da o njemu već nitko ništa nije znao, ali providnost Božja htjede, te se njegovi mrtvi ostaci na čudnovat način vratiše u svoj zavičaj. Jednoga jutra rano prije zore zazvoniše sama od sebe sva zvona po svim osorskim crkvama. Stanovnici prestrašeni pitahu se u čudu, što je to, kad najednom opaziše ispod gradskih zidina kraj obale u moru veliku škrinju, gdje je tihi morski valovi ljuljaju amo tamo; pomisliše odmah, da tu mora nešto biti, i ne prevariše se. Kad izvukoše na suho škrinju, koja je bila od jakoga tvrdog drveta (ova se škrinja još i danas čuva u crkvici sv. Gavdenta), a u njoj nađoše drugu gvozdenu škrinju. A kad otvoriše i ovu, imadu šta vidjeti: u njoj čitavo tijelo čovjeka, koje ne odaje nimalo trulosti, a pokraj tijela listić papira sa napisom: „Gavdent, biskup osorski.” Svakome srce zakuca od radosti, te s velikom svečanošću unesoše tijelo sveca u glavnu crkvu, gdje se još i danas čuva te se može vidjeti kroz staklo u stolu velikog žrtvenika. Na onom mjestu, gdje je doplovila škrinja, sagradiše malenu crkvu na čast sv. Gavdenta. kojeg odabraše zaštitnikom grada i cijeloga otoka.
Glas o pomoći sveca protiv ujeda otrovnih zmija pronio se na daleko, te ga iz obližnjih otoka i Hrvatskog primorja stanovnici sazivlju u pomoć. Pravo je pak čudo: tko ima komadić kamena od spilje sv. Gavdenta pri sebi, on je siguran, da ga nikakva otrovna zmija ne će ujesti. Pripovijeda se još, da i ista zemlja, uzeta gdje mu drago na otoku Cresu ili Lošinju, štiti od zmijskoga ujeda.
