Ciotta i ostali dužnosnici pojavili su se 1894. u listu Magyar Tengerpart, od 1893 do 1903 jedinim mađarskim novinama u gradu ... kome se da prevađati s mađarskog o svakom od ovih prvih 6 ima ponešto napisano na slijedećoj stranici lista
Inače, Aládar (Alfredo) Fest je godine 1893. osnovao zajedno sa Sándorom Kőrösiem tjednik kulture i informacije Magyar Tengerpart (Litorale Ungarico - Mađarsko primorje) - do 1903. jedine mađarske novine u gradu.
Aládar (Alfredo) Fest rođen je 27.siječnja 1855. godine u Egeru. O obitelji i roditeljima nema podataka. Školuje se u rodnome gradu i u Budi. Diplomiravši povijest i zemljopis na budimpeštanskom sveučilištu, provodi godinu dana kao privatni učitelj na imanju vojvode Kálmána Almásya u Kétegyházi. Vrativši se u Budimpeštu, predaje u Pedagoškoj gimnaziji te radi kao privatni učitelj. 1879. godine polaže ispit koji mu omogućava da predaje u srednjim školama njemačkog i mađarskog nastavnog jezika. Slijedeće godine radi kao učitelj u katoličkoj gimnaziji u Félegyházi. Nakon samo šest mjeseci službe, kao stipendist Ministarstva Vjere i obrazovanja (?) (“Ministero di Culto e della Pubblica Istruzione”) odlazi u Italiju. Tokom boravka u Italiji- koji će trajati godinu i pol- usavršava se prvenstveno na Sveučilištima u Pisi i Rimu, provodeći dio svog studijskog usavršavanja i u Firenzi i Riminiju.
Vrativši se iz Italije, u rujnu 1882. ustoličen je za profesora povijesti u riječkoj gimnaziji (ginnasio di Fiume). Godine 1894., na njegov vlastiti zahtjev premješten je u katoličku gimnaziju II. Okruga (II distretto) u Budimpešti. Nakon dvije godine vraća se u Rijeku kao direktor tamošnje gimnazije, mjesto na kojem će ostati 15 godina. Godine 1911., Béla Erődi, generalni direktor Školskog Okruga (Distretto Scolastico) u Budimpešti, (direktor riječke gimnazije u periodu 1882.-89.) ishoduje starome prijatelju premještaj u glavni grad. Slijedeće je godine i Fest ustoličen za glavnoga direktora i slijedećih sedam godina provest će kao Erődijev suradnik. Godine 1919., kao pripadnike staroga režima, nova vlada ih šalje u mirovinu. Od 1923. Fest predaje talijanski na Ekonomskom fakultetu. Aktivan je u javnome životu kroz sudjelovanje u raznim udrugama. U međuvremenu objavljuje razne publikacije na talijanskom i mađarskom jeziku. Zadnje godine života živi povučeno. Umire 1943. U dobi od 88.godina. Zbog rata koji tada bjesni Mađarskom a i šire, njegova je smrt prošla neopaženo.
Već kao student objavljuje biografiju Kristofora Kolumba. Kao nadarenog studenta, ministarstvo ga stipendira, zajedno sa još dvojicom kolega, Jánosem Matiszom i Sándorom Rieglerom. Nakon što su naučili talijanski jezik, sva su trojica našli zaposlenje pri nedavno reorganiziranoj Riječkoj gimnaziji. Ništa protiv njihovog ustoličenja nije imao ni Grad Rijeka.
Tokom svih tih godina, Fest predaje ponajprije zemljopis i povijest, po potrebi i mađarski i njemački. Nekoliko godina predaje njemački jeziki na Trgovačkoj akademiji(Accademia di Commercio) kao vanredni profesor. Primjenjuje za ono vrijeme moderne metode. Umjesto klasičnih, koristi moderne tekstove, lakše s lingvističkog i zanimljivije sa sadržajnog pogleda. U mađarskoj je među prvima koji primjenjuje Herbertove pedagoške ideje. Surađuje i u prijevodima i prilagođavanju udžbenika za posebne potrebe Rijeke. Zbog svojih profesionalnih i ljudskih vrlina, uživa veliku popularnost među kolegama i učenicima.
Osim svojih školskih obaveza,aktivno sudjeluje i u riječkom i mađarskom društevom životu. Redovan je član “Società Storica Ungherese” i “Società Geografica Ungherese”,kao i vanjski suradnik “Società Pedagogica Ungherese”. Također je osnivač i predsjednik “Circolo dei Professori di Fiume” i član Upravnog odbora (“Giunta”) “Commissione di Sorveglianza per il Museo Civico”.
Kao naučnik, dao je dragocjen doprinos istraživanju riječke povijesti, kojoj je posvetio kratke članke i eseje .Objavljuje uostalom i razne eseje o zemljopisu, arheologiji i lingvistici. U imponentnoj monografiji “Fiume és a Magyar-horvát tengerpart“, dijela collane Magyarország vármegyéi és városai, objavljene povodom proslave mađarskog milenija (1896) autor je gotovo svih povijesnih dijelova teksta upravo Fest. Objavljuje na talijanskom, mađarskom i njemačkom, no poznaje i francuski, engleski i hrvatski. Bio je suradnik dnevnog lista „La Bilancia“, gdje je bio autor rubrike u kojima se govori o političkim događajima u Mađarskoj. Autor je više od stotinu takvih članaka. Godine 1893. Osnovao je, zajedno sa Sándorom Kőrösiem, tjednik kulture i informacije Magyar Tengerpart (Litorale Ungarico - Mađarsko primorje) do 1903. jedine mađarske novine u gradu.
Iz razloga što sva ta specifična znanja, koja su bila potrebna kako bi se moglo raditi u posebnim riječkim uvjetima, nisu bila adekvatno financijski popraćena, Fest u više navrata traži premještaj u Budimpeštu. Direktor nije odobrio njegove zahtjeve, utoliko što bi njegov gubitak ugrozio do tada postignute rezultate. No, 1894.godine - vjerovatno uz Erődievo posredstvo- odobren mu je toliko željeni premještaj koji je gurnuo u poteškoće riječku gimnaziju. Provevši samo dvije gotine u Budimpešti, eto ga natrag u Rijeci: nakon preuranjene smrti direktora Berghoffera, prepušteno mu je ravnanje ustanovom.
U novoj ulozi uložio je puno truda kako bi popunio upražnjena mjesta sa kvalificiranim mađarskim učiteljima, koji uz to imaju dobro znanje talijanskog jezika. Ideja mu je bila okružiti se učiteljima- naučnicima, koji bi bili u stanju prenijeti vrijednosti mađarske kulture bez da time naškode interesima autohtone kulture u gradu. Programe iz povijesti, iz mađarske kniževnosti, kao i drugih predmeta sa mađarskim sadržajem namjeravao je prilagoditi lokalnim uvjetima. Zagovarao je uređivanje udžbenika na talijanskom jeziku, ali s mađarskim duhom ili dvojezičnim tekstom, talijansko-mađarskim.
Pod njegovim ravnanjem gimnazija postaje u punom smislu te riječi dvojezična ustanova, u kojoj su i profesori i učenici govorili dva jezika. Radi takvih sretnih okolnosti, gimnazija je brzo postala kolijevka mađarske italijanistike i obrnuto, bivši učenici te gimnazije bili su i prvi prevoditelji mađarske književnosti u Italiji. Kao ravnatelj, bio je avangardan: ne samo da je pratio promjene u polju obrazovanja i odgoja, već je pokušavao iste sprovesti u djelo. U razdoblju njegovog ravnanja,irredentističke grupe (La Giovine Fiume) često su napadale mađarske školske institucije, pa tako i gimnaziju. Ne može se poreći, da su onodobno s obje strane postojala ekstremna stajališta. Fest je uspio smiriti tenzije, s obzirom na to da je bio cijenjen i među talijanima.
Njegova ljubav prema talijanskoj i fiumanskoj kulturi bila je neosporna. Na zahtjev mađarske vlade, od početka podržava osnivanje jedne talijanke škole (Civica Scuola Reale Superiore), koja bi mogla bolje izraziti talijanske interese, ali u isto vrijeme je htio da se ista integrira u mađarski obrazovni sustav, kako se ne bi davali argumenti nekim mađarskim ekstremistima.
1906.Godine odlikovan je titulom “consigliere regio”(kraljevski savjetnik?) radi svoje aktivnosti u polju javnog obrazovanja. Slijedeće godine, povodom jubileja njegove službe, ravnatelj Aladar Fest osnovao je fondaciju od kruna 250 od čijih će se kamata jednom godišnje dodijeliti nagrada u iznosu od 10 kruna u zlatu učeniku sedmog razreda koji postigne najbolji rezultat u temi iz latinskoga.
Kao direktor gimnazije sudjeluje još aktivniije u društvenom životu grada. Imenovam je prije članom odbora, kasnije i dopredsjednikom Kluba Prirodnih Znanosti (Club di Scienze Naturali),dopredsjednikom i kasnije predsjednikom Udruge Kraljevskih Službenika Rijeke i Primorja(?) (Società dei R. Impiegati di Fiume e del Litorale).
1903.godine postao je članom Gradskog Vijeća (Rappresentanza Municipale) sudjelovajući i u radu Školskog odbora(Consiglio Scolastico). Kako bi učinio riječki kulturni život življim,osnovao je, sa kolegama, Slobodnu Riječku gimnaziju (Liceo Libero Fiumano) u sklopu koje je organizirao razne konferencije koje su imale veliki uspjeh.
Unatoč puno obaveza, nije zapostavljao ni vlastito naučničko djelovanje. Njegovi eseji o problemima obrazovanja, o povijesti (ponajviše Rijeke i okolice) i raznim drugim kulturnim temama objavljivani su redovito u raznim časopisima, no objavljivao je i knjige. Bio je član komisije koja se brinula o Koblerovom rukopisu o povijesti Rijeke.
Kao priznati učitelj i ravnatelj, nakon skoro 30 godina službe, 1918. Uzdiže se na hijerarhijskoj ljestvici: biva premješten u Školski Okrug u Budimpešti (Distretto Scolastico di Budapest), gdje u vrlo kratkom vremenu postaje generalni direktor. Njegov se posao satojao prvenstveno u inspekciji budimpeštanskih srednjih škola, iako su neki okruzi- sa gledišta obrazovanja- pripadali direktno i u potpunosti pod njegov nadzor.
Nova republikanska vlada, došla na vlast nakon rata- kao što to vole raditi novi režimi- nije cijenila zasluge i iskustvo stečeno u domovini i inozemstvu dvojice direktora: smatrajući ih ljudima starog režima,početkom 1919. šalje ih u mirovinu.
Aladar Fest nije bio čovjek koji bi mirovinu provodio doma skršenih ruku. Sudjeluje sa velikim žarom u talijansko-mađarskom kulturnom životu koja doživljava vrhunac upravo između dva rata. Bio je osnivač i član izvršnog komiteta dvaju udruga, “Associazione Adria Ungherese” i “Società Mattia Corvino”. U glasilu ove zadnje, “La Corvina”, objavljivao je svoje eseje o talijasnko-mađarskim odnosima i o povijesti Rijeke. Bio je honorarni član “Reale Deputazione per la Storia Patria delle Venezie”.
Nekoliko godina, počevši sa 1923., držao je nastavu talijanskog pri Ekonomskom Fakultetu Budimpeštanskoga Sveučilišta. Godine 1926. tiskan je njegov talijanski uđbenik u dva toma, kao i antologija talijasnke književnosti nešto kasnije. Tih se godina posvećuje i prijevodima. Radio je kao prevoditelj pri komisiji Ministarstva obrazovanja. Njegov posljednje djelo, recenzija je jedne knjige o povijesti taijanskog obrazovanja, objavljena u Századok-u 1938. Od tog se datuma ne zna ništa preciznije o njegovoj sudbini: najvjerovatnije je da se, prešavši osamdesetu, odlučio povuči iz javnoga života. O okolnostima i datumu smrti nemamo preciznih podataka. Jedina ishodišna točka je objava datirana 9.studeni 1943. U Esti Magyarország-u: ”Alfredo Fest, povjesničar, prevoditelj, generalni direktor Školskog okruga u mirovini, poslijednji mađarski direktor riječke gimnazije, je preminuo.Imao je 88 godina. Sprovod se održao danas popodne na groblju Farkasréti.” (Zapravo je posljednji mađarski direktor riječke gimnazije bio István Mozog, ne Fest.)
Alfredo Fest bio je visoko obrazovan čovjek, poliglota i patriota. Iako tradicionalističkog svjetonazora, u isto je vrijeme oduvijek bio otvoren prema novim vrijednostima prihvaćajući jednakost kultura. Bio je izuzetno cijenjen od svih koji su imali prileke upoznati ga. Njemu se duguje što se stanovništvo Rijeke približavalo mađarskoj kulturi, i što je Mađarska mogla upoznati svoju “egzotičnu” luku. Odmah po završetku rata, upotrebljavajući znjanja i iskustva stečena u Rijeci, učinio je mnogo za talijansko-mađarsku suradnju. Nažalost, u Mađarskoj pripada onoj skupini osoba na koje smo nepravedno zaboravili (Razne encikopedije pogrešno iznose 1931. kao godinu njegove smrti). Tokom naših istraživanja provedenih u Rijeci, uočili smo, na naše veliko iznenađenje, da ga se u gradu u kojemu je proveo 30 godina, još uvijek sjećaju. Poznati povjesničar, preminuo prošle godine (1999 ?), Mađar po rođenju, ali Talijan iz Rijeke po kulturi, Giacinto Lászy, kada je saznao da smo proučavali povijest Festove škole, rekao nam je dirnut:” Alfredo Fest bio je veliki čovjek i pravi Fiuman”.
(sa linka
http://web.t-online.hu/pellestamas/Tamas/Fest-it.htm (na talijanskom) iz Fiume – Rivista di Studi Adriatici, (Nuova Serie) 2. XX/7-12. Roma, luglio-dicembre 2000, pp. 148-153
