Često za zgrade koristimo izraze "palača" i "kuća" pa bi bilo dobro da se razjasni ta terminologija.
Sve do 18. stoljeća Rijeka je bila vrlo mali grad, izrazito uskih ulica i minijaturnih trgova, na kojima je izostala reprezentativna izgradnja. Plemićke kuće nisu se osobito razlikovale od građanskih ni unutarnjom organizacijom ni vanjskim izgledom, a tek
pojedini kameni detalji, portal, balkon ili grb, upućivali su na status vlasnika. U 17. stoljeću, usprkos ojačanoj financijskoj moći građanstva i plemstva, viši su stambeni standardi teško mogli biti dosegnuti u skučenim gradskim prostorima pa su ostvareni
tek bogatije oblikovanim arkadnim dvorištima ili pročeljnim portalima, kao što o tome svjedoče ostatci struktura palače Wasserman-Garbas (Užarska 26, 1690.), ili pak njoj susjedne palače Zanchi (Užarska 22).
Promjene u 18. stoljeću predvode imućni naručitelji, većinom plemići na javnim dužnostima, pa tako biskup Benzoni podiže palaču na Trgu Grivica otprilike 30-ih godina 18. stoljeća i početkom 50-ih godina 18. stoljeća Giovanni Felice Gerliczy, upravitelj grada, u današnjoj Ciottinoj 14.
Stambena izgradnja u svim je epohama imala svoj prosječni standard pa kuće višeg standarda ponekad nazivamo palačama. U sociološkom pogledu, palača je, prema tradicionalnom shvaćanju, dom plemića, feudalca ili monarha, no takva se definicija
u novom vijeku mijenja jer pučani stječu bogatstva, katkad i kupuju plemićke titule, ili im se one dodjeljuju zbog zasluga, pa su u mogućnosti graditi velike i raskošne gradske kuće. Tako palače podižu trgovci, činovnici, industrijalci ili pak brodovlasnici.
U arhitektonskom pak smislu, termin palača predodređen je njezinom veličinom u odnosu na standardnu izgradnju, a karakteriziraju je i veća prostornost, pravilna organizacija, složena raščlamba i raskošan interijer. Važan je čimbenik i pročelje koje svojom obradom, proporcijama i detaljima odražava razinu stanovanja u unutrašnjosti, a reprezentativnošću sudjeluje u kreiranju urbanističke slike grada, ulice ili gradskog bloka. Kvaliteta i bogatstvo pročelja ponajviše reflektiraju htijenja i mogućnosti naručitelja da primjereno ukrasi svoj dom i time iskaže svoj status.
Ako navedenu definiciju primijenimo na stambenu arhitekturu 18. stoljeća u Rijeci, uz već nekoliko odnedavno poznatih građevina, obrađenih recentno u literaturi, u mogućnosti smo definirati korpus baroknih palača.
I dok iz prve polovine stoljeća potječu tek dvije, dosad poznate palače (Benzoni, Gerliczy), iz druge polovine identificirano je čak trinaest građevina. Za većinu je utvrđeno vrijeme gradnje i naručitelji, a ponekad najraniji poznati vlasnici, prema kojima se prvi put u stručnoj literaturi uspostavljaju i njihovi nazivi.
Od trinaest građevina, pet ih je u cijelosti porušeno (Bolf, Deluppis, Huber,Troyer i guvernerova), među kojima i jedna samo s očuvanom fasadom (Troyer), pet ih je radikalno nadograđeno u 19. stoljeću za još nekoliko etaža (Tomašić, Batthyany, Šporer, Bašić, Adamić), pri čemu su neke posve izgubile izvornost, a tek su tri sačuvale svoj izgled, ne bez neprimjerenih adaptacija (Wohinz, Vuković, Belinić).
Više o tome nekom drugom prilikom i drugoj temi. U ovoj temi se držimo redoslijeda
Korišteni tekstovi autora: Petar Puhmajer, Irvin Lukežić i drugi.