Prije točno 22 godine riječki Muzej narodne revolucije transformiran je u Muzej grada Rijeke. Dvije mlade autorice – Ema Aničić i Marija Lazanja Dušević – priredile su intrigantnu izložbu koja osvjetljava razvojni put MGR-a i nudi novi pogled na njegovo »revolucionarno razdoblje«
U Muzeju grada Rijeke koji je do 1994. godine nosio naziv Muzej revolucije, u četvrtak u 19 sati bit će otvorena izložba pod naslovom »(R)evolucija u Muzeju grada Rijeke« koja dvadesetak godina nakon preustroja ustanove nudi novi pogled na njeno »revolucionarno razdoblje«. Dvije mlade autorice – Ema Aničić i Marija Lazanja Dušević – priredile su intrigantnu izložbu koja osvjetljava razvojni put Muzeja i osvjetljava ideološke aspekte vremena u kojem je nastao.
O svjetonazoru komunističkog režima na izložbi govore umjetnički i političko-propagandni radovi strukturirani u četiri tematske cjeline od kojih se jedna osvrće i na fenomen Golog otoka, zloglasnog logora za političke zatvorenike o čijim se strahotama u vrijeme bivše Jugoslavije moglo samo šaptom govoriti.
Plakati i porukeU uvodnom poglavlju »Revolucija proletarijata« izložba govori o radničkom pokretu prikazanom na širem riječkom području. Iz niza fotografija može se iščitati život radnika, uvjeti rada u tvornicama, socijalne okolnosti i stvaranje sindikata. Kroz komunističku propagandu i sindikalnu aktivnost radnicima je ponuđena vizija stvaranja pravedne i socijalne države, zbog čega su upravo tvornice bila mjesta iz kojih su se regrutirali borci za novi poredak do kojeg će dovesti Narodnooslobodilačka borba. U borbu odlaze i intelektualci i akademski slikari koji postaju aktivni sudionici Agitpropa, partijskog tijela zaduženog za komunističku propagandu i agitaciju.
U fundusu Muzeja nalazi se znatna količina radova Belizara Bahorića, Božene Vilhar, Zdenka Venturinija i Ivana Turine. U prvom redu radi se o psihološkim portretima njihovih suboraca, mladih partizana, većinom rađenih tušem ili olovkom ili na papiru, a nastalih na bojišnici. Predstavljeni su i skulptorski radovi Vanje Radauša, Vjekoslava Rukljača, Zvonka Cara i Rudolfa Ivankovića na temu ranjenika, nastali po završetku rata, a svemu su pridužene i fotografije s bojišnice i one iz vremena poratne obnove.
U cjelini pod nazivom »Propaganda« predstavljeni su odabrani primjerci propagandnog materijala. Uglavnom je riječ o proglasima i letcima tiskanim do 1945. godine koji pozivaju na borbu, pod upečatljivim parolama kao što je »Smrt fašizmu, sloboda narodu«. Proglasi su često obogaćeni vrijednim vizualnim materijalom, karikaturama, stripom ili crtežom realističnog sadržaja, a izložen je i tiskarski stroj iz partizanske tiskare u Smolniku. Prikazan je i niz plakata koji svojim angažiranim i herojskim porukama neminovno nameću i usporedbe s današnjim vremenom. Tako na jednom čitamo: »Sve što smo nekad uvozili, danas sami proizvodimo«.
Na drugom katu Muzeja izložbeni se postav nastavlja s dva međusobno suprotstavljena segmenta. S jedne strane prikazano je stvaranje kulta ličnosti Josipa Broza Tita, a s druge Goli otok kao mračna strana komunističke ideologije.
U cjelini »Kult ličnosti« osim tipiziranih ulja na platnu i bista koje veličaju Tita, izložen je i niz štafeta riječkih radnih organizacija, fakulteta, škola i mjesnih zajednica koje su se jugoslavenskom predsjedniku prinosile još sedam godina nakon njegove smrti – sve do 1987. godine. U ovom dijelu može se vidjeti i dio građe s izložbe »Velika iluzija« Muzeja istorije Jugoslavije koji pokazuje kako se fama o Titu gradila kroz filmsku umjetnost, ali i njegovu ljubav prema pokretnim slikama.
Jedan od 24Dok videomaterijal donosi inserte iz filmova »Kozara«, »Desant na Drvar«, »Bitka na Neretvi« i »Sutjeska«, popratne fotografije prikazuju Tita u društvu svjetski poznatih gostiju s kojima je uživao u gledanju filmova, poput iranskog šaha Reze Pahlavija, nizozemske kraljice Julijane, britanske princeze Margarete ili holivudskih zvijezda Elizabeth Taylor, Richarda Burtona, Yula Brynnera... Tito je u prosjeku gledao 280 filmova godišnje.
Nasuprot tome, cjelina »Druga strana komunističke ideologije« jezikom suvremene umjetnosti, kroz radove studenata Akademije primijenjenih umjetnosti, te pjesme Ante Zemljara i Vladimira Bobinca govori o surovosti režima koji je mučki razračunavao s političkim neistomišljenicima.
Izložbu prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku u kojem je obrađena i povijest nastanka riječkog Muzeja narodne revolucije. Riječki je Muzej bio jedan od 24 samostalna muzeja posvećena revoluciji i Narodnooslobodilačkoj borbi na tlu bivše Jugoslavije, te više od stotinu zasebnih zbirki iste tematike u drugim muzejima i memorijalnim centrima.
Ovo pohodim.
