Dvorana mladosti, poput svakog drugog sportskog objekta, nastala je iz nedostatka, konkretno nedostatka infrastrukture za razvoj profesionalnog i amaterskog sporta. Sportske priredbe i natjecanja na kraju šezdesetih godina XX. stoljeća odvijale su se u improviziranim, adaptiranim prostorima, a čak i za stadion Kantrida možemo reći da je svojevrsna improvizacija u bivšem kamenolomu. Osim sportskih potreba nametale su se tu i one za infrastrukturom koja će moći ispunjavati različite druge kulturne i društvene uloge. Tako se Rijeka, iako je često dobivala titulu “najvećeg izvoznika u Jugoslaviji”, nije mogla podičiti ni manifestacijom, a posebno ne infrastrukturom npr. Zagrebačkog velesajma. Pojmovne odrednice i opisi što uopće treba biti taj jedan novi središnji gradski objekt varirale su - u jednom je to trenu bio sportski, u drugom kulturno-društveni, u trećem gospodarski izložbeni centar… Najčešće je prevladavala ideja integriranja svih funkcija u jedan objekt.
Godine 1965., u tada ekonomski izrazito propulzivnoj i demografski rastućoj Rijeci, u pravom je obliku zaživjela i praksa financiranja javnih projekata famoznim samodoprinosom. U suštini, riječ je bila o relativno jednostavnoj i jasnoj ideji - nakon rasprava i konzultacija na različitim društvenim razinama Općina Rijeka sastavljala je listu projekata koji mogu, ali i ne moraju biti financirani samodoprinosom. A hoće li biti financirani, ovisilo je o rezultatima javnog narodnog referenduma na kojem su glasači određivali jesu li za ili protiv izdvajanja iz mjesečnih osobnih primanja. Godine 1965. i 1968. iznos o kojemu se glasalo bio je 1,2 posto osobnih primanja…
