Sava Matetić-Lučić Ronjgovoa
Početkom 1945. godine bili su zadnji trzaji njemačkim okupatorima u našoj Kastavštini.
Po šumicama, a naročito uz cestu “Ćikovo”, prema Kastvu, bilo je mnogo sakrivenih tenkova pokrivenih granjem. Po puteljcima, uz gromače i zidiće, postavljene su telefonske linije po tlu da se manje primjete. Tuda smo Ivanka Širola i ja prolazile, uzele bi oštar kamen i na nekoliko mjesta bi im presijecale žicu. To je bila naša inicijativa, a zadatak je bio da zapamtimo gdje se sve nalaze njihova utvrđenja i oružja.
Isto tako smo nas dvije naišle na topove kod Spinčićeva kala, ali tada se pucalo iz njih već po cijeli dan. Nijemci su pucali prema Učki, a naši s one strane prema Kastvu. Mi smo se svejedno probijale kroz taj front. Nad našim glavama stalno smo slušale fijukanje topovskih i drugih granata. Tada su Švabama već bili odbrojani dani, potiskivani su sve više prema Trstu.
Iz sela Saršoni, Lučići, iselili su se ljudi prema selu Kosi, jer se nije moglo opstati zbog žestokih borbi koje su se na tom terenu vodile. Njemačka Komanda - štab, povukli su se do sela Mladenići. Švabe - SS-ovci su sve bjesniji, a s njima je bio i poneki ustaša.
Kako meni vrag nije dao nikad mira, tako ni tada. Uputim se do sela Mladenići k mojoj teti da doznam gdje je smještena SS-komanda. Odmah sam vidjela da je smještena kod Matakovih, to je blizu moje tete Vicence. Kod tetke su bila dva SS-ovca. Jedan je stajao vani i ja sam se zaustavila kod šterne, teta je izašla iz kuće, par riječi smo progovorile i ona se vrati u kuhinju. Ostala sam još malo, jer se približio k meni taj SS-ovac, gleda me, ništa ne kaže, pa sam ja “po moju” progovorila: “Zar vam još nije dojadio rat?” On je šutio, a ja sam otišla za svojim poslom.
Sada sam imala kompletan izvještaj o svemu što smo Ivanka Širola i ja zapazile na terenu. Znala sam i gdje se nalazi Komanda. To sam sve opisala i izvještaj spakovala u kuvertu. Drugog dana metnem kuvertu u njedra - to je bilo prije podne - i uputim se prema Srokima. Išla sam kraćim putem, stazama, preko livada i šumica, pored ceste. Kada sam došla ispod sela Mladenići, na jednoj livadici našla sam na cijelu mrežu telefonskih linija raznih boja. Protezale su se od Komande prem pošti Viškovo. Te linije sam prekoračila i produžila prem stazi koja vodi na Vožišće.Dok sam se spuštala prema toj stazi, primjetim na cesti patrolu od šest Nijemaca koji idu iz pravca Sv. Mateja (Viškovo). Zbog toga nisam ubrzala korak, da ne ispadnem sumnjiva, nego sam išla kao i prije. Uz tu stazu na njivici nešto je brao ili kopao Vence Skadnjin iz Mladenići, pa sam par riječi s njim progovorila. U to vidim kako jedan iz te patrole - trči prema meni, mirno sam stajala i razgovarala s Vencetom. (Iako sam pomislila da su to po srijedi prekoračene žice i ja).Tada sav zajapuren, crven od bijesa, s uperenom puškom priđe k meni i gurne me pred sebe , spomene Komandu. To je bio Nijemac, što mje prvi dan gledao kod tetke. Nije bilo druge, nego kuražno naprijed, sa svojim izvještajem i to baš o njihovim vojnim tajnama. Još k tome imala sam legitimaciju s tuđim imenom, a u svom kraju gdje me svi poznaju. Njih šestoro marširaju sretno, da pokažu uspjeh na dužnosti patrole, a ja među njima ponosna, što se nimalo ne bojim. Jedino sam putem pomislila u sebi - došao je kraj.
