Naši "bodljikaši"!

[Bazilisk]

Čime bi bilo prikladnije započeti ovu temu, ako ne veprinom i smrikom?

Veprina (Radix Ruscus)






 i
Smrika, šmrika, smrič, crvena kleka, primorska kleka (Juniperus Oxycedrus L. )







Sve su fotografije iz siječnja 2011. godine, snimljene na Kostreni!

Veprina (oštrolisna)
Biljka pripada porodici Liliaceae-ljiljana, podrazred Liliadea.
U ljekarni je možemo naći pod imenom Radix Ruscus, a u narodu se koriste još nazivi , oštrolisna kostrika, oštrolisna veprina, ježevina, metlika  u Sloveniji, u Srbiji susrećemo slične nazive kao kostriš, kostrika, veprinac, šimširka, divlji šimšir, trnobor, lepren, kataroška.
Kod nas i u svijetu nalazimo mnoge vrste veprine koja je već prema klimatskom i geografskom području na neki način specifična.
Po izgledu veprina je trajnica tj. višegodišnja  zimzelena biljka koja naraste i do metar visine a neke vrste su i više zavisno od vrste tla i položaja. Voli zasjenjene položaje. hladovine, tako da je često nalazimo u većim biljnim zajednicama po primorskim šumama i šikarama. Najviše se nalazi na nižim nadmorskim visinama, idealno  stanište joj je od 300—500m, iako nema strogih granica.

U Hrvatskoj  je nalazimo uz južne rubove Istarskog poluotoka, po otocima, Dalmatinskoj zagori, u  Gorskom Kotaru, te u Hrvatskom Zagorju i Slavoniji , u hrastovim šumama  blizu riječnih tokova.

Nije li i naš Veprinac dobio ime upravo po toj biljci?


Smrika
 je rasprostranjena u Sredozemlju, Siriji, Maloj Aziji, Kavkazu. Najčešće je ima po kamenjarima mediteranskog i submediteranskog područja. Može se naći i iznad 1400 m nadmorske visine. Ova biljka zna narasti i do 14 m, mada obično naraste oko 8 m visoko. To je grm ili drvo okruglaste krošnje s dugim i razmjerno debelim granama. Listovi su oko 1,5 do 2 cm duge iglice oštroga vrha. Krute su, a na poprečnom presjeku trokutaste. Na gornjoj strani iglice imaju dvije bijele uzdužne paralelne pruge. Po tri iglice su spojene u pršljen. Plodovi su okruglaste-bobičaste šišarke promjera 8 do 12 mm. U početku su zelene boje, a kasnije sjajne crvenkastosmede. Sazrijevaju druge godine.

[Bazilisk]

Božikovina
(lat. Ilex aquifolium)

Pored dosta česte veprine, naići ćemo u okolici Rijeke na još jednu zanimljivu biljku:
Božikovina (Ilex aquifolium L.) - ugrožena vrsta, u HR zakonom zaštićena (baš kao i veprina!)

Božika (pučko ime je božikovina, lat. Ilex aquifolium) je biljka iz porodice Aquifoliaceae, porijeklom iz zapadne i južne Europe, sjeverozapadne Afrike i jugozapadne Azije.
Autohtona je biljka. Raste vrlo sporo, pa može doživjeti do 300 godina. Kao divlja samonikla vrsta raste na dubljim, rahlim i karbonatnim staništima bukove i bukovo-jelove šume, a rjeđe u mješovitim šumama.

Božika je zimzelena vrsta, koja raste kao manje drvo ili grm.
Može narasti i do 10 m visine. Raste u brdskim šumama i parkovima.
Lišće je jednostavno, naizmjenično i kožasto. Na mladim je izdancima bodljikavo nazubljeno, a na odraslim cijelog ruba. Valovitost i bodljikavost se mijenja, a može i potpuno nestati.
Cvjetovi su jednospolni i dvodomni, maleni i skupljeni u cvatove žućkaste boje.
Plod je otrovna crvena koštunica veličine graška. Izgleda poput bobe. Sazrijeva od studenog i ostaje na granama do proljeća (ukoliko ih ne pojedu ptice).

Kako je I. aquifolium u nas zaštićena biljna vrsta (zaštićena u Hrvatskoj od 9. lipnja 1953. god.), valja upozoriti da je zabranjeno u prirodi trgati grane ili čupati cijele biljke, a ukoliko ste ljubitelj božikovine - jednu ili nekoliko iz uzgoja pribavljenih sadnica te lijepe biljke možete posaditi u svom vrtu, na terasi ili balkonu.

Fotografije koje slijede snimljene su u bukovoj šumi (kanjon Riječine, siječanj 2012.).



Slijedi još nekoliko mojih fotografija (sve iz siječnja 2012.):

Najprije pogled na najveći primjerak na koga sam naišao, predivno urešen plodovima ...



Naravno, izazov je bio prevelik, pa sam morao prići malo bliže ...
 


Pa još malo bliže ...



Za zaključak, dodajem na kraju još jednom i fotografiju s nazubljenim listom u prvom (krupnom) planu, tek toliko da (usporedbom!) što bolje upoznamo ovu biljku ...
 


Tko bi rekao, uspoređujući listove na obje slike, da se radi o istoj biljci?

[Asterix]

Da dodam i svoju božikovinu, mislim da su Baziliskova i moja fotka više manje nastale u isto vrijeme



mahovina, uz obalu Rječine


prekrasna šuma bukve na putu prema izvoru Rječine

[Bazilisk]

Kad sam otvarao ovu temu, nisam na umu imao i ovu našu autohtonu biljku sa padina naše Učke:
No kako je posve nesporno njen plod i više nego opako opremljen bodljikama, svakako joj je mjesto i u ovom naslovu.

Lovranski marun

Enigma



Lovranski Marun
POVIJEST KESTENA (MARUNA)
Latinski castanea saliva je europski ili domaći kesten (marun). Na području
Mediterana pronađeni su fosili kestena čija se starost procjenjuje na oko 8 milijuna
godina. Postoji jedan sačuvani primjerak pronađen u Francuskoj s kraja 3. stoljeća i
nalazi se u paleontološkom muzeju Voulte. Kesteni su se koristili kao hrana još u
mezolitiku (prije 10000 godina). Početak uzgoja kestena bilježi se tek nakon
6.stoljeća p.n.e.

Biologija i rasprostranjenost pitomog kestena
Postoji oko desetak sorti kestena koje su raširene u blagim klimatskim područjima
sjeverne hemisfere (jugoistočni dio Sjeverne Amerike, južna Europa, sjeverozapadna
Afrika, te zapadna i istočna Azija). Europski kesten najviše raste na području
Mediterana i pokriva otprilike 1-4 %, uključujući i šume i plantaže. U Hrvatskoj,
kesteni su najrašireniji na području obronaka Učke iznad Lovrana, Opatije i
Mošćeničke Drage, u istočnoj Istri, te na otoku Krku. Raste uglavnom na umjereno
vlažnom i sunčanom području blage klime gdje su jeseni duge i tople, a u proljeće
nema smrzavanja. Kesteni uspijevaju na kiselom tlu (od 4-5 ph).
Kesten pripada u porodicu Fagaceae, ali je jedini jestiv i sadrži visoke količine
nutrijenata.

Postoji mnogo vrsta kestena čiji se plodovi razlikuju po boji i obliku. Jedan od njih je i
Lovranski marun, koji je cijenjen zbog izuzetne kvalitete svojih plodova. Maruni su
krupna, poboljšana sorta domaćeg kestena metodom kalemljenja.

Zanimljivost:
Rimski car Cezar običavao je spaljivati kestenove šume kako bi uništio izvor hrane za
domaće stanovništvo.