Odvojimo malo pojedine gradove naše prelijepe Istre da se lakše snađemo u njihovim ljepotama - prirode i povijesti. Krećem s labinskom Alejom velikana.
Uz sami rub pinete, a podno starogradske jezgre, proteže se cesta koja vodi s glavnog trga na Forticu, vidikovac staroga grada Labina. Na samom početku ceste, ako prolazite Piazzu San Marco, naići ćete na Aleju velikana, šest brončanih spomen – bista na kamenim postamentima. Na prvi pogled izgledaju vrlo ujednačeni stilom i veličinom, a kad im se približite, uvidite njihove razlike. Zajedničko im je da su vrlo poosobljeni portreti, bez trunke heroizma koji se inače dodaje ljudima čiji je život protekao u borbi za ideale i dobrobit sviju. Tu stoje, redom Giusepina Martinuzzi, Ivan Pipan, Vladimir Švalba Vid, Mate Blažina, Marin Licul Falor, Aldo Negri. Svi su oni vezani na Labin, ili kao rodno mjesto ili kao ključno mjesto njihova djelovanja.
Prva među njima, i u stvarnom životu najstarija, jest Giuseppina Martinuzzi (1844.-1925), koja je uz slijedećeg Ivana Pipana, postavljena 1971. godine. Prema popisu gospodina Tullia Vorana, to su prva javna spomen obilježja osoba na području Labinštine (ref. Radnički pokret i NOB općine Labin, Rijeka, 1980.). Jedini kip žene, mekanih obrisa lica, prikazana je u dobrostojećoj ženskoj opravi s kraja 19. stoljeća. Autor Mate Čvrljak ju je prikazao kao običnu građanku i učiteljicu, što je ona i bila. No, slučajni prolaznik sigurno ne bi očekivao da je ista osoba bila prva revolucionarka-socijalistica, stojeći uvijek na strani siromašnih i obespravljenih. Na ovoj bisti nema simbola kojima bi se to isticala njena ideološka pripadnost. Spomenimo i to, da je riječ o jedinoj ženskoj figuri koju je Mate Čvrljak napravio za javni prostor. Treba priznati da ni u ostalim likovima koje je Čvrljak izradio za Aleju, nema naglašene ideološke, da ne kažem soc-realističke značajke skulpture NOB-e, što je očito njegova kiparska karakteristika. Ne bez razloga, Čvrljak slovi za jednog od vrsnih portretista u modernoj skulpturi kod nas.
