Vila Vranyczany

[Kont]

                                                      Villa Vranyczany - Riječka nadbiskupija

Nedavna posjeta Udruge 051 nadahnula me da napišem par riječi o toj zgradi. Prvo je trebalo identificirati vlasnika, što me stajalo vremena i živaca.

Bila su tri Simeona ili Simona Vranyczania u Rijeci ; Simon Vranyczany (1762.–1844.), Simon II. -Barun Simon Ugo Ernest Vranyczany - Dobrinović (1850.-1923.) otac Ivan ml. (Ivan Antun, Zanetto) Vranyczany, Simon III.-Barun Simon Vranyczany - Dobrinović, Dr. jur. (1874.–1932.) otac Simon II. Vranyczany.

Simon II Ugo Ernest Vranyczany (Senj, 1850.-Senj, 1923.), supruga Irene Vranyczany - Dobrinović (Zagreb, 1855.-Beč, 1920.)
Barun Simon, Simeon, Šimun iliti  Šime bio je trgovac, veleposjednik i brodovlasnik, a  obitelj je stanovala u blizini središta grada u Vili Vranyczany, danas sjedištu Riječke nadbiskupije.

1861. nemam podatak čija je ovo kuća.

[Kont]

Imali su šestero djece: Barun Simon Vranyczany - Dobrinović, Dr. jur.; Barun Miroslav (Fritz) Vranyczany - Dobrinović; Barunica MARGARETE (Margit) Valeria Dragoila Aloysia Vranyczany - Dobrinović; Barunica Irene (Renée) Maurer; Barun LOTHAR Janko Vranyczany - Dobrinović; and Barunica Zora Maria Leo Vranyczany - Dobrinović.

Obitelj sa šestero malodobne djece je očito trebala više prostora pa Barun Simon 1886. godine nadograđuje i proširuje postojeću kuću  prema projektu arhitekata Emilija Ambrosinija i Carla Conighija.

[Kont]

1888. iz privatnog albuma obitelji Vranyczany

[Kont]

1889.

[Kont]

1899.

[Kont]

Kad djeca odrastu i odu u svijet, kuća postaje prevelika i skupa za održavanje, a moguće i iz drugih razloga, pa je
1903. prodaju ugarskom Ministarstvu prosvjete za smještaj Državne ženske građanske škole.

Za razliku od autonomaškog školstva financiranog iz općinskih izvora, novotvorene mađarske škole u Rijeci financirale su se iz mađarskog državnog proračuna, te su kao takve bile vrhunski građene i opremane u materijalnom i didaktičkom smislu.

U početku su mađarske vlasti surađivale s protalijanskim gradskim vijećem pružajući mu podršku u prosvjetnim ciljevima, no s vremenom je došlo do stvaranja neprijateljstva između ova dva vladajuća kruga u Rijeci po pitanju školstva.
Kako su se sve više ostvarivali mađarski gospodarski ciljevi u Rijeci, tako se otvarao i novi broj mađarskih škola. Mađari su u nastojanju da pretvore Rijeku u mađarski grad pokušavali privući što više djece iz talijanskih škola u svoje škole. Osim što je to rezultiralo ljutnjom talijanskih krugova i maksimalnim pokušajima zadržavanja talijanske i etnički hrvatske djece u svojim školama, sreća se okrenula te su se sada riječki talijanski krugovi nakon upisivanja djece u mađarske škole morali suočiti s istim onim procesom kojeg su i sami provodili nad hrvatskom djecom.
Ubrzano su počele rasti pritužbe na mađarizaciju u školstvu – uvođenje mađarskog kao nastavnog jezika i poteškoće s učenjem mađarskog jezika u školi. Drugim riječima, talijanski krugovi odmah su se osjetili ugroženi po pitanju svoje kulture u Rijeci na kojoj su tako „naporno radili“. Usprkos njihovom otporu da djeca polaze mađarske škole, svejedno se bilježio porast broja učenika u mađarskim školama krajem stoljeća.
Ovaj prevrat od suradnje do neprijateljstva između dva prisutna školska sustava u Rijeci, obilježio je atmosferu u gradu po pitanju prosvjete do kraja Monarhije.

[Kont]

Mađarske vlasti su do kraja 19. stoljeća u Rijeci otvorile brojne škole koje su obuhvatile sve domene obrazovanja njima potrebne za pretvaranje Rijeke u mađarsku luku i mađarski grad općenito.
 
Otvorene osnovne i građanske škole, koje su pretežno polazila djeca koja nisu poznavala mađarski jezik, bile su: Državna mješovita osnovna škola s četiri razreda (A fiumei magyar király Állami elemi fiú-és leányiskola, 1876.), Državna mađarska muška osnovna i građanska škola (Magyar király állami elemi és polgári fiúskola, 1880.), Mađarska državna mješovita osnovna škola Plase-Mlaka (Magyar király állami elemi fiú-és leányiskola Plasse Mlakai, 1900.), Državna mađarska ženska osnovna škola u Rijeci (Magyar király állami leányiskola Fiume,1880.), Mađarska osnovna škola u Plasama (1892.), Državna mađarska građanska škola u Rijeci (A fiumei magyar király állami polgári fiúskola,1884.), zajednička ustanova naziva Državna mađarska ženska građanska škola i Državna mađarska ženska osnovna škola Piazza Scarpa (A fiumei magyar király állami polgári leányiskola és a Scarpa-téri állami leányiskola, 1900.), i Državna mađarska viša srednja škola (Viša realka u Rijeci, A fiumei magyar király állami felsö közepiskola,1870.).
Mađarska uprava u Rijeci uložila je velik trud u strukovno obrazovanje kadrova za potrebe svojih gospodarskih ciljeva, pa su tako do kraja 19. stoljeća u Rijeci otvorene Mađarska državna kraljevska trgovačka akademija u Rijeci (A fiumei magyar király állami kereskedelmi akadémia,1881.) i Državna mađarska kraljevska pomorska akademija u Rijeci (A fiumei magyar király állami tengerészeti akadémia,1871.).

[Kont]

Za one koji vjeruju i koriste podatke iz nekadašnjih i današnjih popisa stanovništva i statistika, bitno je naglasiti slijedeće:

U Rijeci i podopćini Plase trend osnivanja novih talijanskih i mađarskih škola nastavio se sve do početka Prvog svjetskog rata. Talijanizacija i mađarizacija u školstvu tekle su lakše nego u početnom razdoblju uspostave mađarske uprave, iz jednostavnog razloga što su djeca koja su se školovala početkom 20. stoljeća već bila nasljednici roditelja školovanih pod stranim utjecajima.
Koncept „novog“ materinjeg jezika i „nove“ narodnosti učenika koji se morao usvojiti odgojem u školi kao cilj prosvjetne politike vlasti dao je prve rezultate. Sama ideja da bi učenici trebali prigrliti „novi“ materinji jezik bila je apsurdna, no protalijanske vlasti su bile uporne u nastojanju da taj jezik bude talijanski i nacionalnost talijanska, a mađarske vlasti da on bude mađarski i nacionalnost mađarska.

Popisi stanovništva redovito su služili na štetu slavenskog stanovništva, ne samo u Rijeci nego i u cijeloj Monarhiji, kako se ne bi mogao dovoditi u pitanje njen integritet. Kako bi se statistički umanjio broj pripadnika slavenskih nacionalnosti pribjeglo se izjašnjavanju prema uporabnom jeziku (općevni jezik, Umgangsprache, lingua d'uso) umjesto materinjem jeziku ili etničkom podrijetlu, što je često značilo da su se ljudi izjašnjavali prema jeziku školovanja, jeziku kojim su se služili za obavljanje djelatnosti, i slično, te posljedično tome bili prikazivani u statističkim izvještajima kao Nijemci, Mađari ili Talijani iako podrijetlom to nisu bili.
Takav način interpretacije, uz fijumanski mentalitet i velik broj talijanskih škola, pomogao je stvaranje nerealne slike Rijeke kao talijanskog ili mađarskog grada.

[Kont]

Vratimo se mi na Baruna Šimu.

Gdje se Baron Simeon preselio doznajemo od Miloša Crnjanskog. U Komentaru uz pesmu "Jadranu" Crnjanski pripovijeda o svojoj riječkoj epizodi 1912. godine.
Crnanjski je tada polazio Eksportnu akademiju, trenirao mačevanje – floret, i stanovao »u pristaništu, iznad riblje pijace, u skupom pansionu jedne hrvatske grofice.
Među njegovim »čudnim« susjedima našao se zdesna »barun Vranicani, velemožni činovnik Lučkog poglavarstva«:

Vranicani je bio čovek ogroman, ogromnih stopala, sa licem rimskih imperatora i crnim,tužnim očima klovnova. On je dolazio pijan kući, ujutru, kad bih ja odlazio na predavanja,pozdravio me učtivo, ali držao čitave tirade protiv Srbije i srpskog kralja. Bio je dobar poznavalac svih jadranskih luka i pričao je osobito lepo o hrvatskim krajevima i familijama. Bilo je uživanje slušati ga. Govorio je kao da deklamuje stihove Krste Frankopana, zabilježio je Crnjanski, i to stilom koji već pomalo uvodi u njegov Dnevnik o Čarnojeviću.

Simon Vranyczany obično bi zazivao »lepu sobaricu« Anđelu, a ona je imala zadaćuda opijenog baruna spusti u kadu, u kojoj bi on pjevao »dok ga san ne savlada«. »Taj ogromni debeljko« imao je u Novom Vinodolskom staru majku i kod nje je provodio nedjelje; tjerala ga je da nazoči misi, na ispovijed i svetu pričest. S druge strane Badnjak i Silvestrovo dočekivao je »u riječkom Orfeumu«. »Skidao je igračice do gole kože i sipao u njih šampanjac.

Crnjanski nastavlja: »Iako nije trpeo Srbe, Vranicani je mene trpeo. Valjda zato što sam voleo da mi priča o Hrvatskoj i Zagorju, o Novom i Senju. Iako taj melanholični brav ne bi bio u stanju da, zbog debljine, učestvuje u mačevanju, ja sam od njega naučio lepu reč Petra Zrinjskog, koju sam, posle, kao uzrečicu, i filosofiju, ponavljao: ʻAko ti je sablja kratka, pristupi bliže.ʼ«

Pa ipak, konačna ocjena Miloša Crnjanskog o opisanom plemiću, kao i o drugima koje je susretao, nije bila baš pohvalna, naprotiv: »Živeo sam ja na Rijeci, veselo. Međutim, nisam ja ni na Rijeci živeo samo sa barunima i grofovima, koji su ličili na nakaradu.«

Bivša vila Simonea Vranyczanyja je od 1930. u posjedu crkvenih vlasti pa je i danas sjedište nadbiskupije i Villa Erzsy u Lovranu, a mauzolej obitelji Vranyczany na komunalnom groblju Kozala danas je grobnica riječke nadbiskupije.

Predlažem posjet Udruge 051 Villi Erzzi u Lovranu u trajanju od barem tjedan dana.
https://villaerzzi.com/

[Kont]

I još kao zanimljivost navest ću da je kip sv. Josipa s Djetetom Isusom u naručju jedini ostatak srušene crkve Presvetog Otkupitelja na Mlaci i navodno se nalazio bočno na zvoniku (iako nemamo podataka da je zvonik bio izgrađen).

[Kont]

Sveta Stolica je uspostavila u Rijeci apostolsku administraturu 30. travnja 1920. godine i imenovala mons. Celsa Constantinija apostolskim administratorom. On je 22. srpnja 1921. imenovan naslovnim biskupom Hieropolitanae (usp. AAS 13, str. 383), a 9. je rujna 1922. razriješen službe administratora i premješten na službu apostolskog delegata u Kini. Na mjesto je riječkog administratora 17. rujna 1922. imenovan opat Izidor Sain.

Sjedište apostolske administracije je od 1922. godine u ex Villi Vranyczany, Via Firenze n. 2, a samostalna je biskupija u Rijeci ustanovljena 25. travnja 1925. Administrator Izidor Sain je 21. lipnja 1926. imenovan prvim riječkim biskupom te je na toj službi ostao do smrti 28. siječnja 1932. godine.

[Rijeka]

Super Kont! Sve smo skontali 

To je taj kortil koji se vidi na planu iz 1889.

[kobler]

Kont
Vranyczany je kuću kupio 1836. od Josifa Manatija (22.II.1809.-?), sina bivšeg vicekonzula Papinske država (v. Kobler III. dio str. 193).

[Kont]

Kont
Vranyczany je kuću kupio 1836. od Josifa Manatija (22.II.1809.-?), sina bivšeg vicekonzula Papinske država (v. Kobler III. dio str. 193).

Kobler, razmatrao sam taj podatak, međutim PPMPH tvrdi drugačije: https://www.facebook.com/ppmhp/photos/30-rujna-1844u-rijeci-je-umro-simeon-vranyczany-dobrinovi%C4%87-poduzetnik-i-politi%C4%8Da/10156571242162322/. a kako na Rossijevom planu 1843. ne vidim kuću na toj čestici ipak sam se priklonio njihovom podatku.