Par riječi o bolnici na Kantridi, nekada Dječjoj bolnici. Naime, od 1948., do 1952. boravio sam na liječenju tuberkuloze kostiju. Na slomljenu kralježnicu zahvatila me TBC kostiju, tako da sam iz Đakovštine dospio u bolnicu na Kantridi. Za mene kao dijete, ali i za moju majku, apsolutno novi i nepoznati ambijenti, okruženje, klima, ljudi, jezik, sve. U bolnici je tada značajno bio zastupljen talijanski jezik. A pacijenti su bili iz cijele zemlje. Sjećam se nekih imena. Ravnatelj bolnice bio je doktor Smekal, glavna sestra bila je gospođa Adela, prezime nisam nikada ni čuo. Od pacijenata sjećam se: Capan Stjepan, Tesla Milan, Čuić Stevo, zatim prezimena Mikelin, Vukobrat,... Učiteljica je bila gospođa Katica Grubišić. Naime, mi smo za vrijeme četverogodišnjeg ležanja u bolnici završili 4 razreda osnovne škole.
Uglavnom svi smo dobro igrali šah, napamet, bez ploče. Npr., ja sam mogao igrati na nekoliko ploča na slijepo, a održavali smo i prvenstvo odjela i bolnice dovikujući svoje poteze preko sobe, ali i sa drugim odjelima. Imali smo šahovske susrete sa klubovima iz Rijeke, Torpedo, Lučki radnik,... Sjećam se da sam jednom igrao, ja ležim u krevetu, a moj protivnik sjedi pored kreveta, sa gospodinom Kurtinijem (otac poznatog vaterpoliste Ivice Kurtinija).
I na kraju, kada sam prije par godina zbog odlaska u mirovinu zatražio neke podatke o mojoj bolesti, iz te bolnice na Kantridi poslali su mi vjerne kopije dokumenata o mojoj bolesti o boravku. Dakle, punih pedeset i više godina bolnica čuva i održava arhivu.
Ostaje mi samo ugodno sjećanje na dane provedene u bolnici i na zahvalnost osoblju, koje je moje teško djetinjstvo pretvorilo u trenutke, kojih se i danas, kao 75-godišnjak rado sjećam.