Forum Udruge 051
Povijesne teme => Povijesne fotografije => Autor teme: Kont - 17.06.2020., 11:31:13
-
Jedna od popularnih fotografija iz razdoblja D'Annunzijeve okupacije Rijeke 1919. - 1920. godine koja se pojavljuje i kao razglednica.
-
Na razglednici je kuća u današnjoj Vukovarskoj ulici br. 18, (nekadašnja Via Germania 40, Via Trieste 18, Narodnog ustanka 18), koja je greškom bila pogođena topovskom granatom ispaljenom s talijanske ratne krstarice "Andrea Doria" ujutro 26. prosinca 1920. godine prilikom sukoba D'Annunzijevih legionara i talijanske regularne vojske. Ciljevi bombardiranja su između ostalih bili i velika vojna skladišta koja su se nalazila u Škurinjskoj dragi, negdje na današnjem lokalitetu kod raskršća Prvomajske i Osječke ulice (?).
Skladišta su bila puna granata, dinamita, bojnog streljiva, pješačkog naoružanja, a, najstrašnije od svega, bile su tu i velike količine bojnih otrova, koje su austrougarske jedinice trebale upotrijebiti na raznim frontovima Europe da je Prvi svjetski rat kojim slučajem potrajao. Jedno od skladišta bilo je odmah pogođeno. Izbio je veliki požar, zatim je došlo do snažnih eksplozija ratnog materijala koji je letio na sve strane, najviše prema Rijeci. Požar prouzrokovan eksplozijom protivničke granate brzo se rasplamsao zastrašujućom žestinom i zahvatio skladište municije. Vatrena stihija proširila se na stotinjak metara uokolo, izazivajući eksplozije, prijeteći da se proširi i na ostala tri skladišta, uključujući i skladište s bojnim otrovima. Nesreća neizmjernih razmjera približava se gradu uz snažan prasak municije velikog kalibra i plinskih, gušećih, granata. Riječka vatrogasna jedinica uspjela se probiti kroz vojsku i barikade te brzom intervencijom ugasila požar.
Kuća na slici je od 1897. godine bila vlasništvo slovenskog trgovca Antona Roliha ( rođ. 1845.) koji je u Rijeku došao sa svojom obitelji, (supruga Josipa r. Ambrožič (1857.), sestra Helena, sinovi Anton (1875.) i Franjo, i kćer Ivana.
Ivana je preminula 1901., a 1909. godine preminule su Helena i Josipa.
Najstarije dijete, sin Anton (1875.) vjenčao se je 1906. godine sa Lucijom Čič (1886.). Dotada je ona radila u nedalekom susjedstvu. Služila je kod Milana Gorupa u vili koja je sada poznata kao "Bazovica".
U prizemlju kuće na uličnoj strani imali su trgovinu prehrambenih proizvoda i delikatesa, a sa stražnje strane dvorište, vrt i sa skladište. Ponekad su pomagala i njihova djeca. U trgovini sinovi, a u kući kćeri. Cijela mnogobojna obitelj živjela je solidno od prihoda stečenog radom u tim trgovinama.
Drugu trgovinu imali su u unajmljenom prostoru na adresi Via del Ponte 7, sada Ulica Slaviše Vajnera-Čiče 5A.
Reklamna ploča ispisana je na hrvatskom, talijanskom, madžarskom i njemačkom jeziku što pokazuje koliko je tadašnja Rijeka bila kozmopolitski grad.
-
Prema usmenoj predaji na samom ulazu je stric Franjo, član porodice vlasnika.
-
Anton mlađi je 1914. pozvan u vojsku. U kući je ostala njegova obitelj i stric Franjo koji je vodio trgovinu. Prohujale su godine. Anton se iz rata vratio živ i zdrav jer je čitavo vrijeme proveo radeći u kuhinji.
Obitelj se ponadala da će sad nakon rata ponovno živjeti i raditi kao i prije rata, međutim došla je godina 1919. i s njom danuncijada.
"La vedetta d’Italia", članak pod nazivom “Gli stranieri se ne vadano” (“Stranci neka odu” ) izašao je 17. rujna 1919. godine: “/.../ Imamo ovdje u Rijeci nekoliko tisuća stranaca egzotičnog jezika. To je narod koji s nama nema ništa zajedničkoga; to su stari neprijatelji, to su odurne face, protiv kojh smo se borili i koje dobro poznajemo... Gledamo ih svakoga dana u kavanama, na stanicama, na našim ulicama! /.../ Neka idu! Dosta dugo i predugo smo ih tolerirali. Previše smo bili nestrpljivi do sada. Sada smo došli do odlučujućeg trenutka kada smo uz našu braću koja su nam došla u pomoć jači, i želimo ostati “samo” s njima. Drugi, stranci, nepoželjni, doseljenici iz bivše Monarhije, Jugoslavije, Mađarske, nemaju što ovdje tražiti/.../”
U samo dva mjeseca D’Annunzijeve vladavine Rijeku je napustilo 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) naredio da Rijeku moraju napustiti svi „stranci” („gli stranieri”) koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i svi oni “stranci” kojima Rijeka nije rodno mjesto, izuzeti su samo oni koji su članovi “Riječke legije” i koji su neophodni na svome radnom mjestu.
Ubrzo je i D’Annunzio, poštujući svoj dekret :hiker napustio Rijeku 18. rujna 1921. s 47 kovčega osobne prtljage.
Tako je i Antonio Rolich bio primoran da sa svojom obitelji napusti Rijeku, zajedno s mnogim izbjeglicama. Smjestili su ih u Strnišče pri Ptuju, sada je to Kidričevo, u Sloveniji. Tamo su bili u prostorima koji su za vrijeme nedavno završenog rata bili bolnica i logor za ratne zarobljenike. Za djecu je u “beg(unskem) taborišču Strnišče” organizirana “taboriščna narodna šola.” Prvašići su krenuli u školu 6. rujna 1920. godine.
Stric Franjo opet ostaje da se brine i sačuva kuću u kojoj su živjeli. Na slici se vidi da da je kuća bila bez stanara već neko vrijeme. Rolo je na prozorima bivše trgovine s obje strane ulaza spušten, a natpisa iznad ulaza više nema. Kuća izvana ima vidljivo velika oštećenja, a iznutra vjerovatno još i veća.
-
Obitelj Rolich se 1921. godine vraća u Fiume gdje njihova djeca nastavljaju školovanje, ali preko granice, na Sušaku. Opet otvaraju trgovinu u svojoj kući koju je prije njihova povratka popravio stric Franjo. Vjerovatno su teško živjeli u tadašnjoj talijanskoj Rijeci jer se uskoro, vjerovatno 1933. godine odlučuju na prodaju kuće i preseljenje u Zagreb, ovog puta zauvijek napuštajući Rijeku.
Kao novi vlasnik kuće upisan je Klarich Carlo.
Ostatak života u Zagrebu proveli su u unajmljenim stanovima, kao i trgovina u kojoj su radili.
Nema podataka ni sjećanja jesu li ikada nakon toga barem navratili u Rijeku.
-
Korišteni tekstovi od: Slavko Suzić, Marijan Kodrnja, Daniel Patafta, Boris Zakošek i Sandro Poropat.
-
Još jedna tužna riječka priča. Samo ovaj put nije riječ o uzvišenoj rasi. Treba što više ovakvih priča. Kao i uvijek :bravo5 :bravo za Konta!
p.s. što se tiče skladišta municije, mislim da imam nešto.
-
U samo dva mjeseca D’Annunzijeve vladavine Rijeku je napustilo 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) naredio da Rijeku moraju napustiti svi „stranci” („gli stranieri”) koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i svi oni “stranci” kojima Rijeka nije rodno mjesto, izuzeti su samo oni koji su članovi “Riječke legije” i koji su neophodni na svome radnom mjestu.
Ubrzo je i D’Annunzio, poštujući svoj dekret :hiker napustio Rijeku 18. rujna 1921. s 47 kovčega osobne prtljage.
Mala pogreška. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.
-
Možda se vratio jer je zaboravio još svojih kofera :89
Naravno da si u pravu. Radi se o tome što tekstovi navedenih autora sadrže dosta grešaka koje mi se više nije dalo provjeravati. Ova greška je navedena u Pataftinom Pdf-u "Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, str. 695."
-
Na razglednici je kuća u današnjoj Vukovarskoj ulici br. 18, (nekadašnja Via Germania 40, Via Trieste 18, Narodnog ustanka 18), koja je greškom bila pogođena topovskom granatom ispaljenom s talijanske ratne krstarice "Andrea Doria" ujutro 26. prosinca 1920. godine prilikom sukoba D'Annunzijevih legionara i talijanske regularne vojske. Ciljevi bombardiranja su između ostalih bili i velika vojna skladišta koja su se nalazila u Škurinjskoj dragi, negdje na današnjem lokalitetu kod raskršća Prvomajske i Osječke ulice (?).
Skladišta su bila puna granata, dinamita, bojnog streljiva, pješačkog naoružanja, a, najstrašnije od svega, bile su tu i velike količine bojnih otrova, koje su austrougarske jedinice trebale upotrijebiti na raznim frontovima Europe da je Prvi svjetski rat kojim slučajem potrajao. Jedno od skladišta bilo je odmah pogođeno. Izbio je veliki požar, zatim je došlo do snažnih eksplozija ratnog materijala koji je letio na sve strane, najviše prema Rijeci. Požar prouzrokovan eksplozijom protivničke granate brzo se rasplamsao zastrašujućom žestinom i zahvatio skladište municije. Vatrena stihija proširila se na stotinjak metara uokolo, izazivajući eksplozije, prijeteći da se proširi i na ostala tri skladišta, uključujući i skladište s bojnim otrovima. Nesreća neizmjernih razmjera približava se gradu uz snažan prasak municije velikog kalibra i plinskih, gušećih, granata. Riječka vatrogasna jedinica uspjela se probiti kroz vojsku i barikade te brzom intervencijom ugasila požar.
Prva pomisao bi bila raskrižje Prvomajske, Tizianove i Osječke (popularni Circolo), gdje su bili vojni objekti (bivši instalater). Tamo čak i postoje oznake na raznim kartama da su to vojni objekti. Ovdje izvadak iz jedne takve karte :
-
Ali naravno nije tako lagano... Ti objekti su nastali kasnije, za doba Italije pred WW2, a nastavili se koristiti u Jugi. Da je tome zaista tako, evo jedne slike iz krvavog božića a prikazuje ulaz u te buduće objekte. Tu vidimo da je to kamenjar i nema nikakve gradnje
-
Prava skladišta su bila malo dalje... nadam se da lokaciju sami prepoznajete :palacgore
Inače fotografija je također iz serije krvavi božić i do sada nije viđena :wavey
-
Prava skladišta su bila malo dalje... nadam se da lokaciju sami prepoznajete :palacgore
Centocelle ? Ne bi baš dobro prošli ...
-
Kako dobro :eek :cool2
-
Inače fotografija je također iz serije krvavi božić i do sada nije viđena :wavey
242,27 HRK (http://www.oldpostcards.eu/postcard/view/107282?curr=HRK), inače zaobilazim u širokom luku ovakva www mjesta gdje se nemože vidjeti s kim se ima posla i gdje im je adresa, sjedište.
-
I sad opet moramo tragom stare fotografije.
Sinoć kasno smo Lenković i ja malo promišljali gdje su se točno nalazila ta vojna skladišta sa Sijorijeve fotke, (u stvari on je promišljao dok sam ja bio u jacuzziju).
Iznad skladišta vidi se niz jednostavnih, tipskih kuća koje su se gradile za radnike i njihove obitelji, poput naselja Centocelle iz 1911. godine na Rastočinama/Mihačeva Draga.
Međutim, za razliku od Centocella, ovaj niz kuća ima karakteristično spuštena bočna trokutasta krovišta.
-
Ucrtane su i na karti. Postoje indicije da ih je gradilo poduzeće Impresa Fiumana per la costruzione di case operaie S. A. 1912. godine.
-
I dok sam ja promišljao tko mi je ispustio vodu :bath, Lenković je marljivo crtao :computer1
-
Da ne duljim dalje, došli smo do saznanja da mi je žena ispustila vodu iz jacuzzija, a da su skladišta bila na mjestu današnje Stanice za tehnički pregled vozila Škurinje.
-
Ima tu i ostataka starih zidova
-
Zanimalo me da li se skladišta možda vide i na nekoj drugoj slici?
-
Pa pretpostavljamo da su bila čitava i 1945. godine.
-
Sad idem natočit vode do vrha i opet malo promišljat :bath
-
s obzirom da je bilo kasno navečer, moguće da su neki opijati bili u điru :pusiti :wines
to bi objasnilo kako ste uspjeli fulati za preko 200m
-
:wavey :popcorn
-
I sad opet moramo tragom stare fotografije.
Sinoć kasno smo Lenković i ja malo promišljali gdje su se točno nalazila ta vojna skladišta sa Sijorijeve fotke,
Da ne duljim dalje, došli smo do saznanja ..., a da su skladišta bila na mjestu današnje Stanice za tehnički pregled vozila Škurinje.
Porušena pekara, niski objekat iza.
-
Pa pretpostavljamo da su bila čitava i 1945. godine.
Po mojem mišljenju ne radi se o nikakvom skladištu, kad bi bilo skladište dužina bi mu bila 60+ metara, dobar orijentir je zgrada sa lijeve strane.
Tamniji dio je ograda (betonski zid) vidi se blagi luk, svjetliji dio je cesta.
-
s obzirom da je bilo kasno navečer, moguće da su neki opijati bili u điru :pusiti :wines
to bi objasnilo kako ste uspjeli fulati za preko 200m
Ajde sijori, objasni nam ili još bolje nacrtaj gdje su ta skladišta bila. Od jučer sam full trijezan i još nisam skonto :89
-
bolje ikad nego nikad :skartoc
-
Daluka i Kont su u pravu. Nemoguće je da je lokacija skladišta iza Romanove pekare. Kuća br. 1 je u tom slučaju preblizu. I to slonovski preblizu, par stepenica i dođeš do nje. Izglednija je lokacija tehnički pregled ili čak područje mljekare. Odgovara u tom slučaju i vizura a i veličina kuće br.1 sa te pozicije. :closed
-
Ovako to izgleda sa pozicije pekare Romano:
-
Ajmo sad vidjet ovu fotku Tapredovog busa sa Lujzijane, kažu godine su tridesete. Da li je moguće da je tada bila linija za Karlovac iz tada talijanske Rijeke ili isključivo iz Sušaka? I konzekventno tome - da li je onda ovo fotka neposredno nakon rata - 1945 i malo kasnije? Do kada je postojala firma Tapred d.d. Zagreb?
-
... da li je onda ovo fotka neposredno nakon rata - 1945 i malo kasnije?
Prema tablici ni jedno ni drugo, vidi se manj broj 3 (valjda, nije baš jasno) Savska banovina i crvena mrlja iznad, 1930. - 1939., ndh uopće ne liči, nakon 45. (FNRJ) bilo bi slovo H, SFRJ ne vidi se zvijezda ili povlaka između manjeg znaka i prvog broja.
Tablica je najsličnija vremeneu prije 1940., Savska banovina.
-
Ajmo sad vidjet ovu fotku ...
Dali je to fotografija ili crtež, više mi djeluje kao crtež ili isječak iz novina, časopisa?
Koji je izvor originala?
Židovski biografski leksikon
Schwabenitz, (https://zbl.lzmk.hr/?p=2093) ... Ernst koji se navodi i kao ...
Svezak 14, Zlatan Nadvornik
-
Ovo je izvor.
https://www.facebook.com/groups/gorskikotarphotography/permalink/1231396690281232/
-
Gdje je ovo?
Porijeklo fotografije. (https://commons.wikimedia.org/wiki/File:K._u._K._haj%C3%B3%C3%A1llom%C3%A1sparancsnoks%C3%A1g._Fortepan_20444.jpg)
-
Gdje je ovo?
Na nekom KuK frontu?
-
Gdje je ovo?
Na nekom KuK frontu?
Ma e, es jaki.
-
Gdje je ovo?
Porijeklo fotografije. (https://commons.wikimedia.org/wiki/File:K._u._K._haj%C3%B3%C3%A1llom%C3%A1sparancsnoks%C3%A1g._Fortepan_20444.jpg)
Crna gora
-
Gdje je ovo?
Porijeklo fotografije. (https://commons.wikimedia.org/wiki/File:K._u._K._haj%C3%B3%C3%A1llom%C3%A1sparancsnoks%C3%A1g._Fortepan_20444.jpg)
Crna gora
Moguće, Rijeka Crnojevića na Skadarskom jezeru s obzirom da piše na tabeli "kuk schiffstationkommando Rijeka". Na Petrovoj gori isto tako postoji (postojalo je nekad) mjesto koje se zove Rijeka.
-
Nije li moguće da je neka Regimenta iz bilo koje od tih Rijeka imala svoju baraku na nekom KuK fronu u prvom svjetskom ratu?
Na svom području bi ipak očekivao neko trajnije zdanje.
-
Vidio ovu fotku milion puta, i gledajući mnoge komentare, moj je zaključa: Crna gora"
-
U ljeto 1858. godine, Robert Whitehead sa suprugom Frances i četvero djece (Frances Eleanor rođ. 1849., Alice rođ. 1851., John rođ..1854. i Richard rođ. 1856.) doseljavaju se iz Trsta u Rijeku. Nastanili su se u maloj kući od crvene cigle, zvanoj Casa Rossa, podignutoj unutar zemljišta tvornice "Stabilimento tecnico fiumano", s pogledom na glavni ulaz i cestu što povezuje Rijeku s Opatijom.
Jednog dana 1867. godine, mladi časnik austrijske mornarice, grof Georg von Hoyos (rođ.1842.), jahao je na konju ispred kolone mornara cestom što vodi od Rijeke do Opatije. Kad su se našli ispred glavnog ulaza u tvornicu "Stabilimento tecnico fiumano", njegov konj se iznenada počeo propinjati, pokušavajući zbaciti jahača.
Tijekom vike i pomutnje, Alice,tada šesnaestogodišnjakinja, pojavila se na prozoru svog stana u Casi Rossi, kako bi vidjela što se vani događa. U tom trenutku mladi je časnik uspio obuzdati svog konja i pogledati uvis, te spazio lijepu mladu Engleskinju, obasjanu suncem. Poklonivši se dami, podigao je kapu u znak pozdrava,te odjahao prašnjavom cestom u pratnji svojih mornara. Pitao se kako može tako zgodna djevojka živjeti na tako prljavom i smrdljivom mjestu kao što je tvornica.
Nekoliko dana kasnije je posjetio tvornicu, te se upoznao s Whiteheadom i njegovom kćerkom Alice. Vjenčali su se 1869.godine.
Nakon što su se obitelji Whitehead i Hoyos preselili u novu vilu, u Whiteheadovoj Casa Rossa u lipnju 1885. godine otvoren je poštanski ured "Fiume Mlaka"- La Bilancia 13.6.1885., "Nuovo offizio postale a Mlaka".
-
U ljeto 1858. godine, Robert Whitehead sa suprugom Frances i četvero djece doseljavaju se iz Trsta u Rijeku. Nastanili su se u maloj kući od crvene cigle, zvanoj Casa Rossa, podignutoj unutar zemljišta tvornice "Stabilimento tecnico fiumano", s pogledom na glavni ulaz i cestu što povezuje Rijeku s Opatijom.
To bi bila neka od ovih kuća na današnjoj adresi Ulica pod Jelšun ?
... u lipnju 1885. godine otvoren je poštanski ured "Fiume Mlaka"- La Bilancia 13.6.1885., "Nuovo offizio postale a Mlaka".
Imam ovaj podatak ali nisam znao gdje je to :297
-
Uz predhodno pitanje prilažem i kartu.
-
1888. su objekti Torpeda bili ovi.
Casa Rossa je trebala preživjeti ako je u njoj bio poštanski ured.
-
Da probamo argumentirano dokazati lokaciju Casa Rosse. :help1
Ravnajući se prema opisu i dataciji koje nam prezentira prof. Lukežić u knjizi "Robert Whitehead: engleski tvorničar iz Rijeke", jedina zgrada koja bi odgovarala tom opisu Case Rosse je upravo ova:
-
- U ljeto 1858. godine, Robert Whitehead sa suprugom Frances i četvero djece (Frances Eleanor rođ. 1849., Alice rođ. 1851., John rođ..1854. i Richard rođ. 1856.) doseljavaju se iz Trsta u Rijeku. Nastanili su se u maloj kući od crvene cigle, zvanoj Casa Rossa, podignutoj unutar zemljišta tvornice "Stabilimento tecnico fiumano", s pogledom na glavni ulaz i cestu što povezuje Rijeku s Opatijom.
- Jednog dana 1867. godine, mladi časnik austrijske mornarice, grof Georg von Hoyos (rođ.1842.), jahao je na konju ispred kolone mornara cestom što vodi od Rijeke do Opatije. Kad su se našli ispred glavnog ulaza u tvornicu " Stabilimento tecnico fiumano", njegov konj se iznenada počeo propinjati, pokušavajući zbaciti jahača.Tijekom vike i pomutnje, Alice,tada šesnaestogodišnjakinja, pojavila se na prozoru svog stana u Casi Rossi, kako bi vidjela što se vani događa.
(Pretpostavljam da je moguće kako je u međuvremenu ta "mala kuća od crvene cigle" proširena kako bi obitelj Whitehed i kasnije Hoyos mogli stanovati u njoj).
-
- Godine 1873. Italija i Njemačka isčekuju da njihove vojne komisije pregledaju riječke torpede i daju svoje mišljenje. Budući da Whitehead odbija patentirati svoj izum, postojala je velika opasnost od industrijske špijunaže. Obitelji Whitehead i Hoyos su u svom riječkom domu redovito održavali večernja primanja za utjecajne poslovne ljude i vojne komisije. Pozivali bi ih u goste i na više dana. Među tim uglednim gostima sedamdesetih godina našao se i Louis Schwarzkopff, vlasnik uspješne strojograđevne firme iz Berlina. Zadnje noći Schwarzkopfova boravka kod Whiteheadovih,koji su tada još živjeli u Casa Rossi...
- Budući da Cassa Rosa nije mogla pružiti dovoljno udobnosti Whiteheadovoj sada već brojnoj obitelji, godine 1878. odlučuje izgraditi monumentalnu i reprezentativnu vilu u kompleksu Tvornice torpeda.
- Lipanj 1885. U Whiteheadovoj Casi Rossi otvoren je poštanski ured "Fiume Mlaka"-La Bilancia 13.6.1885. "Nuovo offizio postale a Mlaka".
- Godine 1890. u neposrednoj blizini vile Whitehead, grof Hoyos koji je do tad živio u Casa Rossi, podiže vilu Hoyos.
-
1895.
-
1901.
-
Cca. 1905.
-
1925.
-
1934.
-
Srušena prilikom savezničkog bombardiranja. Stanje 03.05.1945,
-
Nadam se da je ovo dovoljno argumenata kao prilog jubilarnoj desetogodišnjici potrage za lokacijom Casa Rosse. :popcorn
-
Nadam se da je ovo dovoljno argumenata kao prilog jubilarnoj desetogodišnjici potrage za lokacijom Casa Rosse. :popcorn
I više nego dovoljno :e050
Ja sam se samo nadao da je ta građevina još živuća pa sam ju tražio u Ulici pod Jelšun. Ali tamo mi niti jedna nije odgovarala.
Puno hvala!
Za prilog jedna moja iz kolekcije. Taj poštanski ured je zatvoren već 1900.
-
FIUME-MLAKA 1885.-1900.
-
Nisam znao da ih ima sačuvanih s Mlake. Krasna dopisnica i nadopuna posta :palacgore
-
:bravo Kont!
-
U ljeto 1858. godine, Robert Whitehead sa suprugom Frances i četvero djece (Frances Eleanor rođ. 1849., Alice rođ. 1851., John rođ..1854. i Richard rođ. 1856.) doseljavaju se iz Trsta u Rijeku. Nastanili su se u maloj kući od crvene cigle, zvanoj Casa Rossa, podignutoj unutar zemljišta tvornice "Stabilimento tecnico fiumano", s pogledom na glavni ulaz i cestu što povezuje Rijeku s Opatijom.
Jednog dana 1867. godine, mladi časnik austrijske mornarice, grof Georg von Hoyos (rođ.1842.), jahao je na konju ispred kolone mornara cestom što vodi od Rijeke do Opatije. Kad su se našli ispred glavnog ulaza u tvornicu "Stabilimento tecnico fiumano", njegov konj se iznenada počeo propinjati, pokušavajući zbaciti jahača.
Tijekom vike i pomutnje, Alice,tada šesnaestogodišnjakinja, pojavila se na prozoru svog stana u Casi Rossi, kako bi vidjela što se vani događa. U tom trenutku mladi je časnik uspio obuzdati svog konja i pogledati uvis, te spazio lijepu mladu Engleskinju, obasjanu suncem. Poklonivši se dami, podigao je kapu u znak pozdrava,te odjahao prašnjavom cestom u pratnji svojih mornara. Pitao se kako može tako zgodna djevojka živjeti na tako prljavom i smrdljivom mjestu kao što je tvornica.
Nekoliko dana kasnije je posjetio tvornicu, te se upoznao s Whiteheadom i njegovom kćerkom Alice. Vjenčali su se 1869.godine.
Nakon što su se obitelji Whitehead i Hoyos preselili u novu vilu, u Whiteheadovoj Casa Rossa u lipnju 1885. godine otvoren je poštanski ured "Fiume Mlaka"- La Bilancia 13.6.1885., "Nuovo offizio postale a Mlaka".
Još malo o ovoj fotografiji:
Robert Whitehead je 1871. planirao urediti ovu lokaciju poput trga, očekujući da će poslužiti kao mjesto riječke proslave dana sv. Jakova. Osmišljavanje trga bilo je u njegovo doba važno i zbog novosti na trasi prometnice. Nju, koja je dotad postojala samo kao cesta sa sjeverne strane izvorišta, planiralo preseliti na suprotnu, morsku stranu izvorišta. Drugo, lokacija se činila privlačnom s malopoduzetničkog stajališta. Tako su dijelovi lokacije koncem 19. stoljeća korišteni kao tržnice: mali teren na istočnom rubu izvorišta prepušten je 1890. prodajnom kiosku Piazzetta Margherita, a isti takav teren na zapadnom rubu kiosku Piazzetta Leopoldina.
Jedan kiosk je bio mesnica, a drugi prodavaonica delikatesa. Vlasnik je bio poduzetnik Mittel Luigi koji je imao takve prodavaonice na Korzu i u kući Grini u današnjoj ulici Viktora Cara Emina na Brajdi. Također je u vlastitoj kući na Kantridi držao konobu i trafiku.
-
I još malo o ovoj fotografiji:
Između ta dva kioska je vrelo "Rečice" koje na tomu mjestu danas vidimo i napaja se od šest izdašnih vrela čije vode se sastaju u obzidanom bazenu gdje tvore jezerce dužine 50 metara, a otuda teku u nadsvođen ispust ispod prometnice prema moru.
-
Narodna predaja pripovijeda kako u najstarija vremena toga izvorišta nije bilo, a pojavilo se tek u novije doba, prije nekoliko stotina godina, pretpostavljam nakon dva jaka potresa 1321. ili 1323. godine, jer se lokalitet Rečice spominje već početkom 15. stoljeća, spominjući na njemu postojanje vinograda, od 16. stoljeća i maslinika koji se protežu do mora, također postojanje vrtova.
Dalje, izvori iz sredine 17. stoljeća spominju kako na Rečicama djeluje brodogradilište crkvene bratovštine sv. Nikole.
Rečice se u 18. stoljeću spominju zbog postojanja mlina, a lokacija je nazivom ubilježena i na glasovitomu Rossijevom planu Rijeke iz 1842. godine. Prometnica je u to doba još uvijek zavijala samo sa sjeverne strane izvorišta, a isto će biti na planovima toga dijela grada iz 1871. godine.
Na ovoj slici se vidi i mala kuća od crvene cigle zvana Casa Rossa.
-
Situacija će biti izmijenjena nekoliko godina potom, kada se cesti sa sjeverne strane (današnja Ulica pod Jelšun), pridružila cesta s morske strane izvorišta, pa se ono našlo prometnicama uokvireno. Od 1899. do 1907. tu je bilo i okretište za tramvaj dok se nije tramvajska pruga produžila za 300 metara do brodogradilišta Danubius.
Vrelo "Rečice" je nepresušno i daje 100-220 litara u sekundi, a ponekad bogami i više. :pop
-
...i više :bath
-
-- Krainz & Materljan (Giovanni Krainz ed Enrico Materlijan): manifatture e mercerie-tappeti, in via del Corso n. 20 (1899) / moda-stoffetappeti, in Corso n. 20 presso la Torre (1910).
-
Gospoda Mirko Mateljan i Ivan Krainz prodali su svoj dobro uvedeni dućan gospodi Blau i Mohorich za 40 000 K. 20 000 K primili su u gotovo, a glede ostalih 20 000 K sporazumjeli su se za obročno odplaćivanje bez garancije, počam od 1. travnja unapred.
Dok su onaj dućan imali u rukama gospoda Krainz i Mateljan, poslovi su izvrsno napredovali, ali čim ga preuzeše Blau i Mohorich, počeli su poslovi ići naopako i to radi raznovrstnih razloga. Oni se nisu nikako slagali, loše su gospodarili i naručivali odviše rizične pomodne stvari, koje na Rieci nisu imali prodju. U zadnje se vrieme opazilo, da manjka novca i robe u dućanu. Konačno su morali falirat, jer je to bilo neizbježivo.
-
Tada su došli gg. Mateljanu i Krainzu i umolili ih, da bi ovi izravnali njihove račune s vjerovnicima. Oni su to prihvatili i nastojali na sve moguće načine, da ih iz te situacije kako god spase. Mateljan i Krainz ponudili su vjerovnicima izravnanje uz najviše mogući postotak od 42 i pol. Vjerovnici nisu htjeli to prihvatiti, već su zahtievali 60 do 70 po sto.
Na to su Mateljan i Krainz prekinuli svako pregovaranje, te je dućan pao pod stečaj uz pasivu od 170 000 K.
U konkursu prodan je dućan na javnoj dražbi, a kupio ga je jedan konzorcij trgovaca, koji su se time htjeli riešiti jedne konkurencije stranjskih trgovaca, koji su dućan takodjer nastojali kupiti.
U konzorcij pristupili su i Mateljan i Krainz sa svrhom, ako bude što god koristi, da dadu u ime pomoći Blau-u i Mohorichu. I bilo je koristi 1800 K na svaki dio. A buduć je g. Mateljan bio u dućanu kao upravitelj za vrieme te razprodaje, to su i ostali međusobno skupili po 1800 K i ta svota skupa sa svotom Mateljana i Krainza Blau-u i Mohorichu.
V. Mohorich se time nije zadovoljio, nego je tražio od gg. Mateljana i Krainza da mu dadu 15 000 K jer da su to oni bili izravnali, da bi on još imao dućan i svoju budućnost osiguranu. Ne mogući postignuti, počeo je slati Mateljanu i Krainzu prieteća pisma, zaprietivši im smrću u slučaju, ako mu ne dadu taj novac. G. Mateljan uviek se pazio zasjede i tako Mohorich nije imao prilike, da izvede svoj naum. Ali g. Krainz nije vjerovao, da bi Mohorich bio kadar izvesti umorstvo.
U nedjelju na večer bio je Krainz na večeri kod Lovrinovića (Tratoria al Cervo d´oro).
-
U pol 11 uputio se kući. Mohorich ga je valjda iz vana pazio cielu večer, dok se je nalazio u gostioni, jer kad je Krainz izašao, dočekao ga je iza ugla pravoslavne crkve i stao pucati na njega.
-
Krainz je najprije pokušao, da Mohorichu otme iz ruku oružje ali osjetivši, da je već četiri puta pogođen, uzmaknuo je. Mohorich ga je progonio, ali u to je već bila dotrčala policija i mnogo prolaznika.
Mohorich videći, da će bit uapšen, izpalio si je hitac u glavu i pao mrtav.
Krainz je pješke pošao u bolnicu. Sva četiri taneta zadržala su mu se u tielu među kostima. Na sreću, ozlede nisu težke naravi, te će on po mnienju liečnika za koju sedmicu izaći iz bolnice.
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
S obzirom da je opisani događaj objavljen u Jutarnjem listu 1913. godine, a gg. Matrljan Enrico & Krainz Giovanni su 1911. kupili zemljište i izgradili kuću 1912. u današnjoj Ulici Moše Albaharija, možda je Mohorich s pravom tražio izravnavanje računa. :89
-
U Ulici Moše Albaharija ispred kućnog broja 17 postavljen je “Kamen spoticanja”, odnosno šest-spomen obilježja na članove židovske obitelji koji su na današnji dan tijekom Drugog svjetskog rata s te adrese odvedeni u nacističke logore. 28.03.1944.
Postavljanju kamena spoticanja prisustvovale sestre Andra i Tatiana Bucci koje su kao djevojčice sa svojim obiteljima prije 80 godina s te adrese odvedene u logore.
https://www.novilist.hr/rijeka-regija/rijeka/rijecke-sestre-bucci-djevojcice-u-paklu-auschwitza-mi-nismo-samo-prezivjele-mi-smo-zivjele/