Forum Udruge 051
Povijest Rijeke => Hoteli => Autor teme: sijori - 07.01.2020., 14:49:40
-
Nova tema u koju ćemo smjestiti svu silu ugostiteljskih objekata (slikom i riječju ) kroz povijest grada :wines
krenimo sa ovom etiketom jednog riječkog izvoznika poznatog piva Kobanya :beer2
-
Čudnovati kljunaš
Oglas u "Primorskim novinama" 1916. godine: "Otvorio se 1. 11. 1916. na Rijeci hotel Royal sa 44 sobe u ulici Lod. Kossuth br. 10. Hotel je sasvim obnovljen, a otvorena je i gostiona Al Cervo d'oro vlasnika G. Milete".
-
I nekoliko godina kasnije, kada je njegova supruga L postala vlasnik. Usput se promijenilo ime ulice. I države :301
-
Čudnovata priča s "Čudnovatim kljunašem" počinje čudnovatim zgodama i nezgodama pjesnika D'Annunzia i njegovih šegrta koji dolaze u Rijeku 12. rujna 1919. godine kako bi razgazili svoje male i uske čizmice. Došli su na poziv i uz veliku pomoć riječkih političara – talijanaša i uskoro je cijeli grad, zajedno s građanima Rijeke postao pozornica za D'Annunzijevu tragikomičnu predstavu.
Neobuzdana želja za osjećajem punine života koja se može tumačiti kao poslijeratna histerija pretvorila je život u gradu u beskrajne fešte i slavlja začinjena dekameronskim zabavama, bludom, kokainom i gozbama. Ne za sve, naravno. Za neke se život pretvorio u siromaštvo i glad začinjeni ricinusovim uljem, batinama, pljačkom i protjerivanjem.
Jedno od kultnih mjesta u gradu uskoro postaje mala i neugledna gostionica Al Cervo d'oro u Via Garibaldi br.5.
Priča se da ju je otkrio Lodovico Toeplitz (iz D'Annunzijevog Ministarstva za vanjske poslove) i preporučio D'Annunziju zbog izvrsnog rižota s kvarnerskim škampima. Druga priča govori da se u tu gostionicu D'Annunzio sklonio da pričeka rezultate glasanja na izborima u prosincu 1919. godine na kojima se građanstvo trebalo izjasniti želi li i dalje pružati potporu njemu ili talijanskoj vladi. Jedno od izbornih mjesta bilo je u obližnjoj Pallazo Modello, ali izbori su naprasno prekinuti tako što je grupa ardita upala na glasačka mjesta i razbila izborne žare kad se uvidjelo da većina Riječana glasa protiv D'Annunzia.
Bilo kako bilo, Cervo d'oro je postala omiljena D'Annunzijeva gostionica u koju je često dolazio jesti rižot od škampi. (Zabilježeno je kako je za kvarnerske je škampe, u jednom trenutku, možda baš u Ornitorincu, izjavio kako su najbolji na svijetu.) Prije rižota je ispijao liker od višnje Maraska kojeg je nazvao Sangue Morlacco, te je od svog prijatelja Girolama Luxarda, vlasnika tvornice likera Luxardo iz Zadra, naručio stotinu boca "berbe 1919. godine" sa vlastoručnim potpisom i etiketom.
-
D'Annunzio je vodio najbliže časnike i suradnike na objed, pa se tako jednog dana pojavio njegov tajnik za akcije Guido Keller i stavio D'Annunziju na stol punjenoga čudnovatog kljunaša kojeg je ukrao iz gradskoga Prirodoslovnog muzeja, u znak posvete svome vođi :laughter
Kako je objasnio Keller, držeći se samoodabrane uloge zapovjednikove dvorske lude, kvaka je bila u tomu što je rožnati kljun životinje bio gladak kao D'Annunzijevo tjeme. D'Annunzio je navodno izgubio kosu uslijed pretjeranog utrljavanja antiseptika kako bi ubrzao zarastanje rane na glavi zadobivene, naravno u jednom viteškom dvoboju, a nakon toga govorio je da je sretan jer ima najljepšu lubanju na svijetu te kako je njegova ćela zapravo prototip frizure budućnosti.
Udomljavanje čudnih ljubimaca bilo se raširilo među D'Annunzijevim suradnicima. Lodovico Toeplitz, koji je pored Leona Kochnitzkog obnašao dužnosti vezane uz vanjske poslove, šetao je gradom s lisicom koju je držao na povodcu poput psa. Kochnitzky je pak svoju lisicu nazvanu Iskra držao u kavezu. Guido Keller živio je s pripitomljenim orlom kojeg su mu poklonili „alpini“. Kako je većinu vremena provodio po okolnim šumama, da bi ga primorao da siđe u grad, D'Annunzio je organizirao otmicu njegova orla i zatočio ga u guvernerovu palaču.
A Guido Keller je prilikom jedne nezgode za vrijeme leta u zaleđu Rijeke sletio u polje jednog samostana gdje je osim redovnika naišao i na jednog magarca koji mu se toliko svidio da ga je odlučio povesti sa sobom u popravljenom avionu i pokloniti ga D'Annunziju koji je to prihvatio kao iskreni poklon prijatelja kojeg je cijenio.
Tako je gostiona Al Cervo d'oro preimenovana u All'Ornitorico iliti K čudnovatom kljunašu i to ime je zadržala sve do kraja II sv. rata. Vlasnik je bio Carlo Russian.
-
Nakon što je trattoria postala Ornitorinco, odmah su se raširile priče o tom mjestu: kako ima jedna gostionica, sva u bijelim medvjeđim krznima; tamo se uz dim mirisnih ulja, održavaju nezamislive orgije prekidane sotonskim žrtvovanjima; i sintetski rajevi izazvani opijatima su se uklapali u tu sliku. Kokain je ispunjavao tu prostoriju, a u ljudskim lubanjama ključala je krv.
A nakon tih čudnovatih zgoda, za D'Annunzija i njegove šegrte slijedile su čudnovate nezgode tako da je i "naš" pjesnik, izgledom poput šegrta Hlapića - malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, morao odjebat odavde.
„O Rijeko“, reče on, „nezahvalni grade“…
Međutim, priča o gostionici Ornitorinco nije završila.
Ljetna je večer, 2. kolovoza 1944. godine. Grad se tek počeo buditi iz popodnevne uspavanosti i ulice su ponovno oživjele kada se iznenada u 18.50, prolomio zvuk strašne eksplozije. Iako su stanovnici Rijeke već manje-više bili navikli na eksplozije, pogotovo za vrijeme zračnih napada, ova ih je iznenadila i šokirala jer je zvuk eksplozije dolazio iz samog centra grada.
Eksplozija je došla iz smjera poznatog restorana Ornitorinco koji se nalazi u središtu grada na početku Via Garibaldi. Prolaznici koji su se našli u neposrednoj blizini panično su trčali dalje od mjesta eksplozije jer su pretpostavili da se radi o partizanskoj diverziji te da će vrlo brzo početi oružani obračun njemačke vojske s njima.
Nekoliko minuta kasnije pojavili su se kamioni puni njemačkih vojnika iz X Mas-a koji su opkolili blok zgrada i tada je nastala opća strka i panika. Vojnici su hapsili sve prolaznike koji su bježali i skrivali se po portunima zgrada, a zvuk sirena vozila hitne pomoći koje prevoze mrtve i ranjene dodatno je izazivao još veći strah.
Svi su se pitali što se to dogodilo?
Ubrzo se pronijela vijest da su partizani u gostionici Ornitorinco pokušali ubiti Egidia Ferrarija.
To ime je nažalost bilo poznato tih dana u Rijeci. Rođen je 1898. godine u mjestu Varsi kod Parme te je s D'Annunzijem došao u Rijeku, gdje je i ostao. Vjerovatno je zbog toga nastavio svakodnevno odlaziti u omiljenu gostionicu svog nekadašnjeg comandantea. Ferrari je inače izgledao kao simpatična osoba; bio je vesele prirode, volio je dobru hranu, lijepe žene i česta pijančevanja. Bio je i vrlo društven pa se svaku večer sastajao s prijateljima u Ornitorincu gdje su pili i igrali karte.
Međutim, iza te maske jednostavnog i društvenog čovjeka (u to je vrijeme radio u Romsi) skrivao se zločinac, špijun i doušnik Gestapa. Zauzimao je važno mjesto u fašističkoj organizaciji u rajonu Torreta. Zbog njega i njemu sličnih, puno građana je bilo uhapšeno i zatvarano, te deportirano u Njemačku na prisilni rad i koncentracione logore.
U proljeće 1944. godine ova represija poprimila je zabrinjavajuće razmjere i bila u velikom porastu koji bi mogao predstavljati ozbiljnu opasnost za cijeli pokret. U ožujku je uhapšeno 110 drugova, a u travnju tada ista sudbina pada na sve čelnike CPL-a okružja Montegrappa, uključujući Corrada Illiasicha, koji se nikad nisu vratili iz koncentracijskog logora. Istoga kobnog mjeseca uhićeni su svi članovi obitelji Ivančić i ostali drugovi, uključujući mladog Marka Remsa koji je strijeljan. I popis bi se mogao nastaviti, ali bio bi predug.
Kako zaustaviti val uhićenja i represija koji su uzrokovali toliko štete? Jedino rješenje bilo je eliminirati doušnike poput Ferrarija od kojih su Nijemci dobivali informacije. Ali nije bilo lako kao što se činilo. Ferrari je čudesno izbjegao dva atentata: prvi, kada su pucali u njega dok je gledao kroz prozor svog stana u Via Milano (Ul. Moše Albaharija), drugi put kad su bacili bombu na njega dok je prolazio kroz park, ali bomba nije eksplodirala. Treći pokušaj bio je Ornitorinco.
Točno se sjećam dana kad je odlučeno o napadu na Ferrarija - kaže Orazio Cergnar u to vrijeme član CPL-a. Bila je nedjelja i dogovorili smo se za susret u konobi Monte Maggiore u Cittavecchiji. Restoran je imao dva ulaza, jedan sa strane Piazza S. Barbara, drugi u Calle dei Pipistrelli; idealno mjesto za bijeg u slučaju napada fašista. Imali smo velikih planova i razgovarali smo o mnogim stvarima. U određenom trenutku postavilo se pitanje Ferrarija i trebalo je malo vremena da se svi dogovorimo o njegovom uklanjanju. Naručili smo pratioca, ne sjećam se tko je bio, da stupimo u kontakt s partizanskim akcijskim skupinama kako bismo im povjerili delikatan i važan zadatak. Način na koji su trebali djelovati bio je njihov posao, mi smo samo sugerirali poznavajući navike fašista, mjesto na kojem se napad trebao dogoditi.
Dakle, nitko od nas nije znao kada i kako će akcijske skupine ispuniti ovaj zadatak. Dokaz za to je da sam u vrijeme eksplozije bio u Ornitorincu. Sjećam se, kao i danas, prizora: šanka s desne strane s policama punim boca i demižona; kraj šanka bio je stol za kojim su sjedili Ferrari i njegovi prijatelji, ukupno 6-7 ljudi. Bio sam s druge strane mjesta s mojim prijateljem i 4-5 drugih ljudi. Moj prijatelj je upravo završio jesti knedle sa zecem, jelo koje je predstavljalo pravu deliciju u onom vremenu racije, kada se odjednom dogodila eksplozija. Pred očima nisam vidio ništa; samo sam osjetio kako se dižem s tla osjećajući ogromnu prazninu u sebi. Kad sam se oporavio, čudesno nepovrijeđen, jedva sam vidio, usred prašine od ruševina, goleme pukotine u stropu, razbijenih stolova, razbijenih boca, vrata i razbijenih prozora. Osvijestio sam se da je to prije bilo moje...... ne daj da te pronađu na licu mjesta kad stignu nacisti. Potrčao sam s prijateljem da se sklonimo u obližnju krojačku radnju, skrivajući se u zahodu. Krojač je bio Nijemac i tu nas sigurno neće tražiti.
Mnogi su mislili da sam ja postavio bombu, budući da sam se nalazio u gostionici u vrijeme eksplozije. Ali to nije istina. Nikad nisam znao i još uvijek ne znam tko je bio počinitelj napada.
-
Ni Romeo Stanich, brijač koji već 45 godina ima svoju brijačku radnju u Via Rade Končar, vrata do vrata nekadašnje gostionice Ornitorinco, ne poznaje napadače.
Tog dana - kaže - kada se dogodila eksplozija, upravo sam šišao dva Nijemaca. Instinktivno sam istrčao na ulicu gdje mi se pred očima prikazala nezaboravna scena: gusti oblaci dima, pomiješani s prašinom, izlazili su kroz vrata i prozor Ornitorinca. Gosti su bježali iz gostionice i tog paklenog plamena sa salvetama i priborom za jelo još uvijek u ruci; neki su nosili razderanu odjeću i izgledali su kao da nose maske na licu, učinak eksplozije bio je toliko jak. Prozori na susjednim zgradama su se razbili. Vidio sam njemačku vojsku kako dolaze odasvud, pa sam smatrao da je najbolje zatvoriti dućan i brzo otići gledajući svoja posla.
-
Bivši vlasnici Ornitorinca koje smo pronašli u Trstu gdje trenutno borave nisu bili prisutni u lokalu u vrijeme napada. Iz Fiume smo otišli točno dva dana prije događaja - kaže Carlo Russian - da se odmorimo na otoku Krku, u kući rodbine moje žene, i da se pobrinemo za našu svinjogojsku farmu u selu Klapa. Restoranom su upravljali brat Alessandro i moj rođak, izvjesni Vincenzo Sršić. Naš odlazak koji se dogodio u tom trenutku stvorio nam je mnoge probleme s Nijemcima, jer su sumnjali da smo pobjegli ranije zato što smo bili saučesnici u atentatu.
Čuli smo vijest idućeg dana i odmah se vratili u Rijeku. Lokal je bilo u jadnom stanju. Eksplozija je morala biti ogromna kad je nastala tolika šteta. Bilo je smrti i ozljeda, ali posljedica je mogla biti i mnogo katastrofalnija. Moj brat mi je ispričao da je te večeri prije eksplozije napustio lokal jer su ostali bez pive, pa je i dio stalnih gostiju otišao u druge gostionice na pivu. Što se tiče Ferrarija, jako sam ga dobro poznavao s obzirom na to da je bio jedan od naših redovnih kupaca, ali ne do te mjere da bih sumnjao da je gestapovski informator. U gradu se sljedećih dana dosta pričalo o incidentu. Neki od gostiju su tajno izjavili da su prepoznali atentatora i tada su napravili spisak s imenima. Ali nitko se nije bio spreman zakleti tko je on zapravo.
-
Spominju se imena Ljudevita Majstera - Arpada i Vinka Valkovića - Poleta, potonjeg su Nijemci ubili nekoliko mjeseci nakon napada na Ornitorinco, prilikom akcije koju je izveo u Starom gradu. Ostao je samo Arpad, jedini koji nam može točno reći kako su se događaji odvijali.
Arpada nije bilo lako pronaći, jer vodi osamljeni život umirovljenika, izbjegavajući bilo kakav interes javnosti. Bio je to naporan razgovor zbog njegovog zatvorenog i rezerviranog karaktera.
U to vrijeme bio sam član akcijskih grupa koje su djelovale na Sušaku. Jednog lijepog dana tog dalekog ljeta 1944. godine, Polet i ja smo dobili zadatak da uklonimo izvjesnog Ferrarija. Nisam znao tko je, samo sam čuo za njega. Međutim, organizacija se već odavno odlučila i to je značilo da se radi o nekom tko je nanosio veliku štetu našem pokretu. Iznenađuje me što smo mi iz borbene grupe Sušak bili izabrani da izvedemo napad u Rijeci jer smo znali vrijednost i odvažnost riječkih akcijskih skupina. Kasnije sam shvatio smisao ove odluke. U Rijeci nismo bili baš dobro poznati, dok bi se riječki drugovi mogli lako identificirati.
Dan prije napada, Polet i ja smo otišli do Ornitorinca proučiti akcijski plan. Znali smo sve o Ferrariju kao što smo bili detaljno obaviješteni i o njegovim navikama; ipak htjeli smo to provjeriti sami. Popili smo po čašu vina i primijetili da se nitko nije usudio zauzeti stol rezerviran za fašističkog vođu i njegove prijatelje.
Odmah smo pomislili da bombu postavimo točno ispod tog stola. Čekali smo navečer da provjerimo je li Ferrari, kako su nam rekli, zaista ulazio u gostionicu svaki dan u isto vrijeme. Sve je savršeno odgovaralo.
Sljedećeg jutra pripremili smo bombu u stanu jednog našeg druga smještenog na broju 18 u ulici Delle Brigate proletarie (Strossmayerova ulica). Bila je to rudimentarna bomba, ali velikog učinka; u kutiju smo stavili oko 3 - 4 kg eksploziva pomiješanog s dobrom dozom velikih čavli kako bismo povećali snagu. Zavezali smo je kao da je riječ o lijepom paketu, vodeći računa da ostavimo otvorenu rupu u koju bismo u pravo vrijeme umetnuli detonatorsku olovku.
Oko pet popodne vratili smo se do Ornitorinca i sjeli za onaj isti stol. Izvukao sam malu bušilicu i napravio rupu na jednoj od potpornih ploča ispod stola u koju sam zatim zabio kuku. Nitko nije primijetio ništa, također zato što je stol bio prekriven ogromnim stolnjakom koji je skrivao svaki moj pokret. Polet je potom objesio paket na kuku, aktivirao olovku i umetnuo je u bombu. Eksplozija se trebala dogoditi za 90 minuta.
Ustali smo, platili piće i izašli. Ali nismo se udaljili iz Via Garibaldi. Željeli smo biti sigurni u Ferrarijev dolazak i istodobno provjeriti da netko nije zauzeo to opasno mjesto. Budući da se radi o javnom lokalu, vrlo lako se moglo dogoditi da neka obitelj sa djecom dođe i sjedne za taj stol. U tom slučaju jedan od nas bi ušao da deaktivira bombu.
Iz našeg smo položaja vidjeli kako svi Ferrarijevi prijatelji dolaze jedan po jedan, ali od njega ni sjena. Obuzeli su nas trnci. Zašto je morao odgoditi dolazak baš tu večer?
Odjednom smo ga vidjeli na kraju ulice. Polako je hodao i razgovarao s nekom osobom. Stigavši pred vrata lokala, zastao je i nastavio razgovarati. Kapi hladnog znoja su mi se slijevale niz leđa dok je vrijeme istjecalo. Tada je napokon ušao i uz uzdah olakšanja krenuo sam prema Sušaku, dok je Polet krenuo na suprotnu stranu. Kad sam stigao do mosta, čuo sam strašnu eksploziju.
Naš posao je bio gotov.
-
U napadu su poginule tri osobe, a desetak je ranjeno. Većina su bili fašisti. Ironično je da je Ferrari, kojem je bomba bila namijenjena, iako teško ozlijeđen, ipak ostao živ, ali preplanuo na takav način da više nije štetan. (op.prev: Nisam mogao odoljeti da ne stavim kako je Google prevoditelj preveo ovu rečenicu - Ironia della sorte il Ferrari, al quale era destinata la bomba, nonostante le gravi ferite rimase tutta via in vita, ma conciato in modo tale da non poter piu nuocere.) :lol1
Akcija Ornitorinco poslužila je i kao upozorenje svim ostalim neprijateljima, špijunima i doušnicima Nijemaca koji su radili u gradu, a koje sada svi izbjegavaju. Ali prije svega da se vidi hrabrost i stekne povjerenje u pripadnike narodnog oslobodilačkog pokreta koji od tada sve više i više proširuje opseg svog djelovanja u gradu.
Panorama br.8 od 30. travnja 1970.
novinar: Mirella Giuricin
foto: Fernando Soprano
Jedna od uspjelijih akcija, koja izaziva veliko uzbuđenje u cijelom gradu, je nesumnjivo akcija izvršena u restoranu »Ornitorinco« obilježena u članku lista »II Nostro Giornale« pod naslovom »Delatori giustiziati a Fiume« (Doušnici pogubljeni u Rijeci):
»Uveče 2. kolovoza, banda poznatih fašističkih doušnika pod vodstvom zloglasnog Ferrarija, svojevremeno davaoca ricinusovog ulja i batina, nalazila se u veselom raspoloženju u restoranu 'Ornitorinco' (ul. Garibaldi — danas Rade Končara, n. a.) i punila sebi želudac krvavim novcem što je dobila kao naknadu za svoj zločinački rad.
Upravo na stolu za kojim je grupa sjedila, odjednom je eksplodirala bomba: ubila četvoricu i ranila dvanaestoricu, među kojima i Ferrarija koji je kasnije podlegao ranama. Pravedna kazna pogodila je njegov sumnjiv život i tako osvetila neopisive patnje tolikih nevinih žrtava i deportiraca u Njemačku njegovom krivnjom kao i krivnjom njegovih suradnika. Kao što je on, tako če i svi drugi narodni neprijatelji biti neumoljivo kažnjeni.«13
13 »II Nostro Giornale« br. 16 od 15. kolovoza 1944. Prema izjavama koje je dala grupa ondašnjih rukovodilaca Historijskoj sekciji Komiteta KPH Rijeka (prijepis izjave nalazi se u Centru za historijska istraživanja Rovinj), akcijom su rukovodili Ottavio Valich i Lodi Blazevich. Poginula su, navodno, dvojica: Mudaschi i Finetti, dok je Ferrari, teško ranjen, ostao bez jednog oka. Ottavio Valich će kasnije biti uhapšen i zatim strijeljan, zajedno s Rodolfom Tomsichem, Ferdijem Zustovichem i drugom desetoricom drugova, na stubama Sušaka.
Za odmazdu su u Trstu 5. kolovoza bili strijeljani Riječani Emilio Randić i Giuseppe Prosper, te još dva zatvorenika u Rijeci. Nekoliko mjeseci kasnije, 30. prosinca 1944., Nijemci su uhitili i strijeljali Vinka Valkovića Poleta u Starom gradu.
Izvanredni sudovi u Trstu i Rijeci osudili su na smrt 7 nevinih ljudi radi ove diverzije.
Informaciju o tome objavio je Glas primorja 9. rujna 1944. koja glasi:
-
Ferrari se nalazi na popisu žrtava talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.). Umro je par dana nakon attentato dinamitardo, 05.08.1944. godine.
-
Istog dana su strijeljani i njegovi navodno ubojice, Emilio Randić i Giuseppe Prosper. Sve po zakonu :o090
-
I za kraj se moramo vratiti Ornitorincu i opisu svjedoka kako bismo napokon uspjeli locirati prostor gdje se taj čudnovati kljunaš nalazi danas. Polazimo od podatka da se Ornitorinco nalazio u Via Garibaldi broj 5. Danas je to Adamićeva ulica, međutim br. 5 je ulaz u stambeni dio kuće izgrađene 1788. godine. Lijevo od tog ulaza je br. 5A, nama svima poznat prostor Udruge Rikordi.
-
Iznutra je izgledao ovako:
-
Desno od ulaza u stambeni dio kuće br.5 nalazi se poslovni prostor Fun&Nails na broju 5 B, iako se radi o susjednoj kući.
-
Iznutra izgleda ovako:
-
Pažljiviji čitaoci su možda primjetili da sam podcrtao dio izjave brijača Romea Stanicha koji je 45 godina imao svoju brijačku radnju u Via Garibaldi- Rade Končar, vrata do vrata nekadašnje gostionice Ornitorinco. Na fotografiji iz 1941. se vidi da je njegova brijačnica bila na današnjem broju 3A.
-
Brijač Stanich tvrdi da su gusti oblaci dima, pomiješani s prašinom, izlazili kroz vrata i prozor Ornitorinca. Slikao se ispred današnjeg poslovnog prostora Fun&Nails na broju 5 B koji jedini ima prozor.
Drugi očevidac atentata u Ornitorincu, Orazio Cergnar izjavljuje: ...jedva sam vidio, usred prašine od ruševina, goleme pukotine u stropu, razbijenih stolova, razbijenih boca, vrata i razbijenih prozora.
Da li je današnji prostor Udruge Rikordi na broju 5A možda u prošlosti imao prozor koji je eventualno zazidan? Sudeći prema starim fotografijama - nije.
-
...
-
Tako da se vraćamo opet na početak rasprave koju smo započeli u temi Hotel Royal. Ili možda netko ima kakve druge argumente? Baš je čudnovat ovaj čudnovati kljunaš :89
-
?
-
:bravo Lepo si to se opisal, prepisal, prevel, posložil... i se sam s dovoljnom pažnjom pročitao pregledao ali nisam shvatio osnovno- smijem li ja popiti biru na miru u Rikordiju ili će me netko s ferrarijem pregaziti? :297
-
@Daluka, kao što sam napisao, nije posve jasno da li je Ornitorinco bio na broju 5A ili 5B. Interijer je sličan, jedino što 5A nema prozor koji spominju svjedoci, a 5B ima. Stoga sam skloniji mišljenju da je Ornitorinco ipak bio na broju 5B.
@A ti Miliću moreš popit biru, ali samo jednu da ti se ne zamanta, jerbo je izlaz na samoj cesti. A onda ti je svejedno što te pregazilo :beer2
-
@Daluka, kao što sam napisao, nije posve jasno da li je Ornitorinco bio na broju 5A ili 5B. Interijer je sličan, jedino što 5A nema prozor koji spominju svjedoci, a 5B ima. Stoga sam skloniji mišljenju da je Ornitorinco ipak bio na broju 5B.
Sad vidim da je samo upitnik ostao, prije upitnika je trebalo pisati, kako znaš da pravokutni otvori nisu bili prozori koji su se otvarali samo do pola a samo lučni otvori vrata"
Iz fotografija se vidi da su vršeni građevinski zahvati na lijevom manjem otvoru koji bi bio do brijačnice.
-
Na starim fotografijama se vidi da je broj 5A nekad imao lučni otvor za ulaz koji je kasnije preuređen u pravokutni. Desno do njega je lučni prostor za ulaz u stambeni dio kuće br.5. Opet desno su vidljiva dva pravokutna ulaza od kojih je krajnji desno preuređen u prozor na broju 5B. Nije jasno vidljivo na fotografijama u koje doba je taj pravokutni ulaz zazidan i preuređen u prozor, ali pretpostavljam da je za vrijeme Italije, odnosno Ornitorinca. Uostalom, svjedoci jasno spominju vrata i prozor.
-
:bravo2
svaka čast Kont, baš si nam rasvjetlio ovu priču do kraja.
Sad s novim spoznajama zaista ispada da je prostor do. Iako navode da je brijač odmah do kljunaša, to ispada onako više paušalno. Po meni je ključna ta slika gdje se vide prozor i vrata i tragovi eksplozije. Inače prostori su gotovo isti. :thankyou
-
Predlažem zamjenu prostora.
-
Predlažem zamjenu prostora.
Ja predlažem da Udruga 051 uzme u zakup taj prostor pa da budemo sigurni da su jedni od nas u Ornitorincu :301
-
Tako je gostiona Al Cervo d'oro preimenovana u All'Ornitorico iliti K čudnovatom kljunašu i to ime je zadržala sve do kraja II sv. rata. Vlasnik je bio Carlo Russian.
(http://croinfo.net/forum051novi/index.php?action=dlattach;topic=3984.0;attach=41550;image)
Pitanje bi bilo kad je restoran Al Cervo d'oro promijenio adresu Via Garibaldi 10 u Via Garibaldi 5?
-
Ni Romeo Stanich, brijač koji već 45 godina ima svoju brijačku radnju u Via Rade Končar, vrata do vrata nekadašnje gostionice Ornitorinco,...
... Prozori na susjednim zgradama su se razbili. ...
Ako su lokali bili vrata do vrata kako je njegov lokal ostao neoštećen od tako jake eksplozije?
-
Po meni je ključna ta slika gdje se vide prozor i vrata i tragovi eksplozije.
Gdje se može vidjeti ta slika?
-
Kont :
:bravo :bravo3 :bravo4 :bravo2
-
Baš sam s guštom pročitala :citam2 :palacgore
-
Tako je gostiona Al Cervo d'oro preimenovana u All'Ornitorico iliti K čudnovatom kljunašu i to ime je zadržala sve do kraja II sv. rata. Vlasnik je bio Carlo Russian.
(http://croinfo.net/forum051novi/index.php?action=dlattach;topic=3984.0;attach=41550;image)
Pitanje bi bilo kad je restoran Al Cervo d'oro promijenio adresu Via Garibaldi 10 u Via Garibaldi 5?
Parni brojevi desno, neparni lijevo. To ke adresa hotela Royal.
-
Kraj rasprave :301
-
:bravo :bravo3
-
Da, stvarno bi bilo prvi put da novinari pogriješe :pusiti
-
Kavana Delić
Nekada je u Rijeci postojala poznata Delićeva kavana, prije toga Caffé Panachoff, koja se nalazila na Fiumari, nedaleko nekadašnje državne granice na Rječini, koja je dijelila takozvani corpus separatum od hrvatskoga Sušaka, na susjednoj obali.
O toj legendarnoj kavani dalo bi se napisati čitavu jednu knjigu. Nažalost, toga se lokala danas više ne sjećaju ni oni najstariji Riječani. Bila je ona uoči Prvog svjetskog rata jedno od najpopularnijih gradskih okupljališta, gdje su se mogli susresti ljudi svih mogućih staleža, podrijetla i jezika. Posebno je bila poznata kao mjesto gdje su se sastajali riječki Hrvati, zajedno sa pripadnicima drugih slavenskih naroda. Razlog za to bila je činjenica da se kavana nalazila na samoj državnoj granici, tako da je to mjesto bilo vrlo prikladno za sastajanje onih koji su bili na proputovanju ili na kraćem boravku u gradu.
Prvi vlasnik ove kavane bio je ugostiteljski poduzetnik i slastičar Ivan Panahov/Panachoff (1853.-1918.), rodom Bugarin, koji je zajedno sa svojom suprugom Natalijom, u siječnju 1904. godine u novoizgrađenoj palači Banke i Štedionice za Primorje na Fiumari, uredio modernu kavanu i slastičarnicu (l´esercizio di pasticciere), u kojoj su se redovito znali održavati i koncerti. Panahov je kavanu i slastičarnicu uspješno vodio nepune dvije godine. Ovdje su zalazili mnogi riječki građani, trgovci i poduzetnici. Među njima bili su, na primjer, i mjesni veletrgovci Mate Frančić i Ivan Zubranić, koji su se redovito sastajali u Panachoffu, gdje su i došli na zamisao o podizanju kupališta u Baški na otoku Krku. Tako je 1904. njihova ideja bila prihvaćena te je osnovano Društvo za poljepšanje mjesta u Baški.
Iako su njegovi kavanarski poslovi u Rijeci bili odlično krenuli, Ivan Panahov ipak je svoju sreću vrlo brzo želio okušati i na nekom drugom mjestu. Tako je 1905. godine odlučio prodati svoj lokal u Rijeci i preseliti se u Split, gdje je preuzeo legendarnu kavanu Troccoli.
https://slobodnadalmacija.hr/split/na-pjaci-ponovno-osvanula-reklama-legendarne-kavane-troccoli-uskrsnuo-na-zidu-kerumova-centrala-1033224
Ivan Panahov umro je u Splitu potkraj Prvog svjetskog rata, u svojoj šezdeset i petoj godini. Godine 1919. njegova udovica prodala je kavanu drugim vlasnicima.
Drugim vlasnikom riječke kavane na Fiumari bio je ugostiteljski poduzetnik i kavanar Josip Delić (1865.-1937.), rodom iz Sinja, koji je u Rijeku doselio iz Zadra i u srpnju 1905. preuzeo za svoj račun poznatu i uhodanu Kavanu Panachoff.
Prigodom smrti Josipa Delića, koji je umro u Zagrebu, zagrebačke Novosti donijele su vrlo opširan i zanimljiv nekrolog koji ovdje prenosimo u cijelosti:
On je bio rodom iz Sinja gdje je kroz 19 godina držao kavanu. Preselivši se u
Zadar i ondje je vodio poznatu hrvatsku kavanu. Kad je bivša Banka i Štedionice za
Primorje podigla na Rijeci svoju impozantnu palaču, udesila je prizemlje tako, da
bi se u njem mogla smjestiti velika kavana. Želja je bila riječkih Hrvata, da dodju
do svoje hrvatske kavane. Takva kavana bila je otvorena a vodio ju je prvo vrijeme
Bugarin Ivan Panahov. Medjutim, kad je ovaj napustio kavanu, trebalo je naći novog
kavanara, pa se tim pomislilo na Josipa Delića, kavanara u Zadru, koji je bio poznat
kao čestiti dalmatinski Hrvat spreman i simpatičan, a po tom najzgodniji, da na Rijeci
vodi hrvatsku kavanu. Rikard Katalinić Jeretov spjevao mu je u ´Narodnom Listu´
lijepu pjesmu, a bilo je štampano i više oduševljenih članaka o njegovom iskrenom
rodoljublju koji su mu bili najbolja preporuka. Godine 1905. preuzeo je Josip Delić
´Kavanu Panahov´ i stvorio je žarištem hrvatske i slavenske misli i sastajalištem
širokih slojeva našega gradjanstva.
Baš zbog toga svoga hrvatskog i slavenskog karaktera bila je Kavana Delić izvržena čestim demonstracijama talijanske rulje.
Godine 1906. kad su se dalmatinski sokoli vraćali sa sleta u Zagrebu i prošli Rijekom, došlo je do krvavih sukoba s talijanašima.
I tada je ´Delićeva kavana´ uz redakciju ´Riječkog novog lista´ bila izložena najžešćim navalama. Nekoliko dana uzastopce rulje su jurišale na kavanu, da iskale svoj bies protiv naših ljudi i g. Delića. Pa i kasnije svaki put, kad bi talijanaši demonstrirali
protiv Hrvata, druga po redu, poslije redakcije ´Riječkog novog lista´ bila je Delićeva kavana.
Godine 1909. prilikom slovenskog sleta u Slovenskoj Bistrici, opet su riječki talijanaši jurišali na Delićevu kavanu.
Ovako su Sokoli provocirale talijanaše. Kao što stara poslovica kaže: "Teško žabare u vodu natjerati". :greensmile
-
Delićeva kavana na Rijeci bila je znamenita i zbog toga, što se je u njezinim gornjim prostorijama sastajala nacionalistička omladina, za vrijeme balkanskih ratova, koja je težila za rušenjem Austro-Ugarske i oslobodjenjem i ujedinjenjem Slavenskoga Juga. Iz ove kavane strujao je revolucionarni pokret, iz ove kavane polazili su dobrovoljci u balkanske ratove, a kasnije za svjetskog rata prelazili u Srbiju i u Rusiju dobrovoljci, koji su željeli da se naš narod oslobodi Nijemaca i Madžara i da postane svoj na svome.
Godine 1920. u mjesecu julu, za vrijeme D´Annunzia rulja je razorila do temelja ´Kavanu Delić´, a Josu Delića i njegovu porodicu izagnala iz Rijeke. U roku od 48 sati morao je Delić sa ženom i sedmero djece ostaviti grad, u kome je proveo toliki niz godina i s kojim je povezao svoj patriotski rad. Čitava njegova imovina je uništena – pretrpio je štetu od 600.000 lira – i on je kao puki siromah morao poći u izgnanstvo.
Preselio je u prvo vrijeme u Karlovac. Godine 1927. Josip Delić koji je neprestano čeznuo za Hrvatskim Primorjem, preselio se iz Karlovca na Sušak i ovdje otvorio mali lokal, kavanicu. Nije bio dobre sreće, jer je uslijed nadošle krize, posao morao napustiti. Tada je 1932. preselio u Zagreb...
Bio je veliki poštenjak, čovjek osobito simpatičan i vrlo mio. Bio je uzoran suprug i vanredno brižljiv otac.
Kako to obično biva u životu, dok nekom ne smrkne, drugom ne svane, tako da su se za vrijeme Italije braća Fontanella raširili po gradu sa svojim slastičarnicama. O Giovanniju smo već pisali u temi Riječka kazališta: http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=3972.msg105534#msg105534, a Apollonio se nije zadugo usrećio kad je tridesetih godina iznajmio na ovoj lokaciji prostor za svoju gellateriju.
-
Kad pročitam što sve politika napravi od života običnih ljudi, dođe mi da počupam svu kosu s glave. :a025 Ili da se ošišam uz laganu masažicu u nekadašnjoj Delićevoj kavani. :e025
-
Možda je i Delić trebao staviti ovu čuvenu izreku Meštra iz "Velog mista"-"Neću politiku u moju butigu".
-
:s050
-
Tekst: Irvin Lukežić
-
Mene je kavanar Delić podsjetio na Iveta Bujana. I on je bio omiljen oštar i on da je na traženu supu najurio gosta s napomenom da se u njegovoj oštariji srče juha, a ne supa. :m055
-
:bravo :bravo2
Kad pročitam što sve politika napravi od života običnih ljudi, dođe mi da počupam svu kosu s glave. :a025 Ili da se ošišam uz laganu masažicu u nekadašnjoj Delićevoj kavani. :e025
Pored mene žive?! Ccc...
-
:bravo :bravo2
Kad pročitam što sve politika napravi od života običnih ljudi, dođe mi da počupam svu kosu s glave. :a025 Ili da se ošišam uz laganu masažicu u nekadašnjoj Delićevoj kavani. :e025
Pored mene žive?! Ccc...
:lol1 :rollin2 :palacgore
-
Nisam još probao mušku masažu. Pored one kod Doly ni ne razmišljam o takvoj.
-
I u Gentleman Shopu rade ženske kao frizeri. Ja jednom zalutao tamo. Voditelj me pita jesam li naručen, kažem ne. Valjda sam mu se smilovao pa kaže da malo počekam i odem na kat. A na katu... :closed
-
A zato vi sa dvi dlake na glavi trčite kod Doli :lol1
-
Bome i ja sa 5 vlasi
-
Hrvati su poznati kao nacija koja cijeni rituale, socijalizaciju i provođenje vremena u kafićima, a novo istraživanje pokazalo je da smo ipak promijenili navike i u kafićima provodimo manje vremena.
Tako da sada u kafićima u prosjeku radnim danom provodimo 41 minutu, dok tijekom vikenda na ovu naviku trošimo gotovo duplo više vremena – 81 minutu.
Kako je bilo nekad?
Caffè Europa
U kući Koller na Piazza del Corpo di Guardia n. 503 se još 1844. godine nalazio "Caffè Tedesco". Zatim 1887. godine na Piazza Adamich n. 504 "Caffè Europa" čiji je vlasnik bio Geisek Antonio. Godine 1893. vlasnik postaje Matkovich Giovanni, a 1899. mijenja se kućni broj u Piazza Adamich n. 5, a novi vlasnik postaje Matkovich Giuseppe.
-
U Rijeci je 1896. godine na potezu od Fiumare do Kantride bilo: 22 kavane, 70 krčmi i pivnica, 170 gostionica, 10 slastičarnica i 7 hotela.
-
Kavana (tur.), javni lokal u kojem se isprva točila kava; poslije se razvio u ugostiteljski objekt gdje se mogu dobiti razna pića, čaj, slastice, sladoled i dr., gdje se razgovara, sluša glazba, pleše i sl.
Saša Dmitrović: "Na Dante trgu opažaju se još lijevo i desno lijepe, velike i dosta skupe kavane i restauracije gdje putnički svijet blaguje i počiva, čekajući svaki na odlazak i povratak koje lađe", tim riječima je N.E. Lončar u vodiču iz 1911. godine "Izleti po Kvarneru i Dalmaciji" opisao središnji riječki trg, danas Trg Republike o kojem je svoj opis dao dvije godine kasnije Guido Depoli u "Guida di Fiume e dei suoi monti" ("Vodič kroz Rijeku, i njene planine"): "...Kao polaznu točku za razgledavanje grada izabrati će svatko sigurno Piazza Dante, pravi centar grada, trg dobrim dijelom okružen palačama, u čijim podnožjima su otvoreni najotmjeniji caffei i kavane.' Spomenuti trg nosio je u prethodno doba naziv Adamićev, kao takvoga zapamtio ga je već vrli Dragutin Hirc, pa je shodno tomu i on morao izreći svoj sud "Trg Adamićev srce je grada Rijeke. U istinu je to duga i asfaltovana široka ulica, u kojoj se stiže gradski život. Osim hotela "Lloyd" stoji tu i "Restaurant hotel Europe", ogromna zgrada od tri sprata, okružena sa tri ulice, i spomenutim trgom. U istoj se zgradi i kavana, a sučelice "Kavana Schenk", tu je na trgu i "kavana Europa, a blizu nje "Caffe mercantile", Stolovi su pred hotelima i kavanama poredani na pločniku u više redova, dvorišta i vrtova tu ne ima zato sa prozora svaki putnik lahko gleda, što tko uživa i troši."
Francesco Penco 1906. godine.
-
Ovu Pencovu fotografiju iskoristio je trgovac kožom Schittar Giovanni kao reklamu. On je bio vlasnik obližnje secesijske kuće iz 1904. na Korzu s ostakljenim foto - studiom na zadnjoj etaži, a u prizemlju je imao prodavaonicu cipela koja je i danas na istom mjestu.
-
Svaka kavana imala je svoj profil gostiju te se prema društvenom statusu znalo u kojim se kavanama okupljao određeni društveni sloj, ali i pripadnici određenih zanimanja, interesa te političkih mišljenja.
U ondašnjoj Rijeci su se u "Fiumari" na Trgu Scarpa družile mlade mame gdje bi u sjeni platana, za malim stolićim na otvorenom, predahnule nakon promenadne šetnje sa djecom koja bi se ovdje osvježila sladoledom.
Na trgu pred kazalištem nalazili su se "Caffe Patriotico" gdje su dolazili obrtnici i trgovci, zatim "Caffe Bukounig" posjećivan od onih višeg staleža. Riječki Hrvati odlazili su u kavanu "Panachoff" na Fjumeri ili u "Caffe Grande" na mjestu donedavne Gradske biblioteke. Onamo su zalazili i časnici 79. Jelačićeve pukovnije.
U "Caffe Fiume", jedino okupljalište burzovnih posrednika, ali poznatije kao mjesto gdje su se okupljali riječki autonomaši i u koje je često zalazio Frano Supilo kako bi vodio burne političke rasprave sa Riccardom Zanellom. Ako nekog zanima, "Caffe Fiume" se nalazio na Piazza Urmeny n. 1 (1910.), kasnije Via Rossini n. 11 (1913.) u današnjoj Verdijevoj ulici, a vlasnik kavane u to doba bio je Sablich Rocco. Otvoreno do 2 ujutro.
"Caffe Maritimo Mercantile" koji se nalazio podno postaje Radio Rijeke bio je okupljalište pomoraca. A u "Caffè Europa" nacionalisti i oni koji su željeli podijeliti svijet, kako su nekoć definirali politikante.
Penco 1906.
-
Sudeći po slici, politikanti izgledaju vrlo smireno. ali nije uvijek bilo tako:
Koncem osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća u Rijeku je iz Italije bio stigao neki novinar „koga zaposliše kao urednika nekog lokalnog listića. Debitirao je jednim člankom, u kome je Hrvate nazvao barbarima. Svi su naši preko toga prešli s prezirom, svi, osim mladoga Barčića, koji se istoga dana došetao do kavane ´Europa´ i tu stao kao ukopan. Poslije nekoliko vremena izađe iz kavane onaj urednik Talijan i Barčić stane predanj i upita ga, da li je on taj i taj?
- Jesam – odgovori Talijana.
- Jeste li vi napisali u vašem listu, da su Hrvati barbari?
- Jesam.
Nato mu Barčić opali šamar i vikne:
- Evo vam dokaza, da sam i ja barbar.
Talijanac je htio da reagira, ali ga Barčić drži kao u kliještima, i Bog zna, kako bi bio novinar prošao, da se uto nisu umiješali drugi i rastavili ih. Umiješala se i policija. Barčić je bio osuđen, ali je unatoč tome u novinama izišla njegova izjava, gdje veli, da je njegova namjera bila: dokazati Talijancu, da je i on barbar, kad baš već hoće da u svakom Hrvatu vidi barbara. :pet
-
Kasniji vlasnik je 1910. bio Vassilich Marco koji se hvalio izvrsnom kavom, stranim i domaćim likerima te novinama svih nacionalnosti.
-
Od 1922. godine, Corrado Piva u tom prostoru otvara "Bar Grande" sa salom za zabavu. Vjerovatno s biljarom i stolovima za kartanje.
-
Nakon preuređenja pa do kraja 2. sv. rata naziva se "Bar Piva". :beer2
-
1943.
-
Sala za čaj. Nisam siguran da li je ova slika s Piazza Dante ili Regina Elena? :89
-
Corrado Piva je još 1910. godine bio vlasnik slastičarne i caffe bara na Piazzi Elizabetta, kasnije Piazza Regina Elena sve do 1942 kada vjerovatno optira i za sobom ostavlja svoje barove i slastičarne.
Nije mi se dalo potražiti više podataka o obitelji Piva pa ako netko ima kakav podatak ili priču neka slobodno napiše.
Uglavnom, natpis "Pasticceria Piva" na Piazza Regina Elena je stajao dok trg nije promijenio ime u "Narodni trg" 1946. godine.
-
Točnije, do 4. maja 1946.
-
Nakon toga, u istom prostoru i istom ponudom dugo godina se nalazila poznata kavana "Zora".
-
Do 1948. "Bar Piva"na Trgu Vladimira Gortana natpis je malo "izblijedio".
-
A 1949. pojavio se natpis "Kavana Učka".
-
O kavani "Učka" je nedavno preminuli novinar "Novog lista" i kolumnist Mišo Cvijanović - Cvijo napisao:
”Učka“ nije imala onaj nežureći kavanski štih „Centrala“, jer u pravoj kavani se gostu nikamo ne žuri, u pravoj kavani se ništa ne pije s nogu, ne vlada pravilo „jedne putne“, u pravoj se kavani priča bez pogledavanja na sat. „Učka“ je bila nekako junoškija, hirovitija, uzburkanija i razigranija, glasnija. Dvije vrste gostiju smatrale su „Učku“ svojim dnevnim boravkom, a i taj je pojam pripadao suvremenosti. U mom djetinjstvu nitko u stanu nije imao dnevni jer je dnevni boravak bila – kuhinja. I poslije objeda ili bilo kojeg obroka ostajali smo u kuhinji u kojoj je bio i otoman pa bi pater familias baš tu dremnuo poslije ručka, a ja usnuo poslije večere, slušajući priču roditelja i nekih gostiju s kojima smo bili istinski prisni ili radio dramu četvrtkom. Neki važniji, što ne znači i miliji, gosti primani su u – primaćoj sobi. Ta je uvijek bila sređena do u tančine, a kako i ne bi bila sređena kad smo u nju rijetko ulazili.
”Učku“ su, dakle, dnevnim boravkom smatrali ponajviše profesori iz Prve riječke hrvatske gimnazije s ponekim kolegama iz konkurentskih škola i – riječki novinari. Ako neki poznatiji, čitaniji ili slušaniji, riječki novinar dan-dva nije bio u „Učki“ zabrinule bi se kolege, konobari, a bome i mnogi stalni gosti. Bile su to još godine u kojima nas mobiteli i laptopi nisu otuđili jedne od drugih. U „Učku“ bi svratio i poneki milicionar iz Prve stanice, a i poneki „civilni“.
-
Preuređenje 1974. po zamisli Igora Emilija.
-
:dvoje
-
Kavane su mjesto gdje se konzumira vrijeme i prostor, ali na računu se nalazi samo kava. :reading
-
Nekadašnje kavane su bile poput pozornica na kojima su glumci, redatelji, književnici i drugi intelektualci svoga doba kreirali percepciju svoje sadašnjosti. Kavane su mnogima pružale okvir društvenosti i privid slobode, bile su mjesta na kojima se tražila inspiracija, savjet, ali i koji sočni trač. Institucije nekadašnjeg društvenog života danas su poprimile sasvim drugačije naličje...
McDonald´s
Od 1997. godine tu se nalazi poznati lanac brze prehrane u kojem se vrijeme mjeri u sekundama :kuhanje
-
Eh "Učka"... :thankyou
-
Mjesta na kojima se tražila inspiracija, savjet i pokoji sočni trač, danas su zamijenila bespuća interneta, društvene mreže i ine platforme. Stiglo je novo, digitalno doba; svjedočimo virtualnoj okolini. Vrijeme za koje ne možemo reći: "Vratite ga u tvornicu, neispravno je!" Ali možemo zauvijek pamtiti te "institucije" nekadašnjeg društvenog života, kao i kus svoje mladosti.
Hvala Kont što ovakvim postovima otimaš to zaboravu. :bravo
-
:cool2 :bravo :bravo3 :bravo2