Forum Udruge 051
Rijeka i okolica danas => Arhitektura => Autor teme: Kont - 17.11.2019., 00:52:28
-
Cjelokupno 19. stoljeće bilo je od iznimnog značaja za grad Rijeku, ne samo u općenitom političko gospodarskom smislu, već i onom kulturološkom. Bilo je to vrijeme intenzivnog napretka i velikih gradnji koje su gradu ostavile traga i danas.
Moglo bi se reći da se grad u 19. stoljeću budi te mijenja dotadašnji životni stil s novim koji se tiče sve veće želje građana za uključivanjem u kulturni život. Ova želja (in)direktno je povezana s mađarskim utjecajem koji se očituje i u velikom priljevu novih stanovnika s područja bivše Austro-Ugarske Monarhije. Bilo kako bilo, neosporiva je činjenica kako je društveni standard građanske klase naglo porastao, a time i potreba za gradnjom novih kukturnih objekata koji će sada okupljati zainteresirane građane na jednom mjestu. Stoga se angažiraju ugledni arhitektonski uredi za izradu nacrta kazališnih zgrada i objekata za kulturu i zabavu, a koji nimalo ne kaskaju za poznatim europskim građevinama tog tipa. Rijeka je, dakle, oblikovajući civilizirano kulturno društvo vrlo brzo postavljala svoj kozmopolitski okvir.
Taj nagli ekonomski i kulturni razvitak grada te općenita ubrzana modernizacija istog utjecala je na nastanak suvremenog građanskog društva, tj. građanskih klasa, no i obrnuto, budući da su upravo (imućniji) slojevi zaslužni za mnogobrojnu gradnju svih onih objekata koji su bili u skladu s novim potrebama stanovnika. Šezdesetih godina, s intenzivnim priljevom novih stanovnika iz svih područja nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, započinje uspon imućne srednje klase koja je ubrzo nametnula svoj životni stil kao univerzalni model urbanog ponašanja. Uz samozvano ili stvarno plemstvo postoji prosvijećena intelektualna i financijska elita koja svoj politički angažman zasniva ne toliko na pojedinačnom, koliko na obiteljskom vlasništvu, prije svega nad zemljom i financijskim kapitalom. Uz pripadnike srednje klase i plemstva postojala je malobrojna elita koju su uglavnom činili veleposjednici, veleindustrijalci, veletrgovci i bankari, dok su odmah ispod njih stajali visoki državni službenici, brodovlasnici i pripadnici tzv. slobodnih profesija. Upravo je u takvim obiteljima bio uobičajen odlazak na ljetovanja i zimovanja, te obrazovanje djece u prestižnim privatnim institutima kao i u obiteljima srednje imućnih trgovaca, profesora, knjižara, pomorskih kapetana i sl.
Zajedno sa zavidnim porastom stanovništva u Rijeci u 19. stoljeću, porasle su i životne potrebe te društveni standardi građanske klase. Pored već spomenutih razvoja na području gospodarstva i infrastrukture grada, sve je veći broj onih čije se potrebe očituju pri osobnom kulturnom uzdizanju kao i pukoj zabavi. Tako, u ''novoj'' historicističkoj Rijeci zabave, dramske i glazbene priredbe, karnevalski spektakli postali su osobito omiljen oblik okupljanja sve veće publike. Jasno, u skladu s tim obnavljaju se i uređuju već postojeći prostori, no grade i novi objekti kako bi ispunili zahtjeve koji se tiču kulturno-zabavnog života brojnih uglednih Riječana.
Veliko je pitanje je li se do danas održao tradicionalni kulturni duh grada koji sa sobom nosi odgovornost prema ovoj materijalnoj baštini, što od strane građana, a što od samog Grada i njegovih nadležnih institucija.
(Fiume non è più Fiume, La Bilancia, 24.7.1871.)
''Dođe li u grad netko tko u njemu nije bio godinu ili više, ne može ga, zbog brojnih promjena prepoznati. Dvije željeznice u izgradnji, stanica, doduše još na papiru, promijenjen gradski život. Rijeka nije više ona od nekad, u jedanaest sati na večer grad je pun ljudi: u vrtnom restoranu Förg traži se mjesto više, u dvorištu Hotela Europa, restoranima Al Bel Moro, La Stella, Il Tirolese, u Amfiteatru Emeronitio mnoštvo ljudi, također u Casinu, u Europi, na Fiumari... Što to znači? Da se većina stanovnika voli zabavljati? Da!'
-
Teatro Fenice
Adamich Maria Anna Lucia (1788.-1886.), kći Andree Lodovica Adamicha i Elisabette Giuseppe Barcich, udana za Remigia Troyera ab Aufkirchen, rodom iz Brunekena u Tirolu, gradskoga blagajnika u Rijeci. Godinama je živjela sa suprugom u Beču. Po sudskoj odluci 1838. dobila je kuću i vrt u Dolcu, blizu nekadašnje crkvice Sv. Andrije.
Njihov sin Heinrich Troyer de Aufkirchen (1811.-1882.), bio je oženjen za Christinu Schmidt (kćerku Giorgia Eduarda Schmidta i Francesce Lavoratori).
http://www.formula1-dictionary.net/rijeka_biografije_adamic_marija.html
Dio Pirisijevog plana 1852. godine na kojoj se vidi ta stara kuća i zemljište na mjestu budućeg Teatro Fenice.
-
U svibnju 1856. Pietro Lenussi podnio je Magistratu molbu za podizanjem jednog malog ljetnog kazališta na terenu Marije Troyer na Dolcu.
Komisija u sastavu Pietro Scarpa i Luigi Emili smatra da je lokacija za kazalište pogodna, ali Lenussi odustaje te mjesto ustupa G. Adolfu Lavoratoriju (Adamićev unuk i tajnik trgovačko industrijske komore) koji zbog zdravstvenih razloga kasni s pripremama za izgradnju kazališta.
Iste godine u kolovozu 1856. Adolfo dr. Giustini (višegodišnji član Direkcije Gradskog kazališta) takođe se obraća Magistratu s molbom da mu se odobri gradnja ljetnog kazališta na terenu sjeverno od njegovih triju kuća u Gubernijalnoj ulici (Korzo) br.556, 557 i 558 ističući pogodnosti zemljišta koje je iza 16 sati u hladu, na terenu je tekuća voda te komotna štala koja može biti na korist konjaničkim družinama.
Danas je to odmah uza zapadnu stranu Naučne biblioteke.
-
Prije nego je Magistrat izdao odobrenje Giustiniju, Lavoratori 6. rujna ulaže žalbu u kojoj navodi kako je njegov projekt kazališta u Dolcu bio prvi ali je zbog bolesti došlo do kašnjenja s projektom te da je s vlasnicom terena Marijom ud.Troyer u potpunom suglasju i dogovoru da se teren upiše u zemljišne knjige s novom namjenom.
Komisija je 20.10.1857. poslala Carskom Kraljevskom Komitetu mišljenje i odobrenje za izgradnju kazališta Lavoratori, ali se u dokumentima ne može saznati da li je kazalište izgrađeno.
Te iste 1857. godine Maria Troyer ruši staru i gradi novu kuću na svom zemljištu.
3/1857. Dolac 13, Troyer Maria rođ. Adamich
(Mislim da je ovo greška jer kuća br. 13 je izgrađena tek 1874. Trebalo bi pisati Dolac 9.)
Katastarski plan 1861. godine sa označenom novom kućom i terenima Marije ud.Troyer na Dolcu.
(Grafička obrada i popis čestica - Nenad Labus).
-
Na cijelom terenu postoji samo jedna kuća - kuća Troyer koja će kasnije biti označena kao pivnica Dolac, a još kasnije će, nakon što promijeni vlasnika zvati kuća Ricotti.
-
U razdoblju između 1861. i 1871. godine izvršeno je trasiranje pruge Karlovac - Rijeka koja u ovom dijelu izlazi iz tunela. Navedene čestice Troyer presječene su trasom pruge napola, pa su razdijeljene na manje čestice i označene podbrojevima, od kojih su neke eksproprirane u korist državnih željeznica (MAV-a).
Stanje 1870. godine.
-
Do 1858.kuća nosi kbr. 573, a do kraja stoljeća kbr. 576.
Ovaj katastarski plan je iz 1861. godine, ali je očigledno iz kasnijeg doba sa ucrtanim kućama koje još nisu izgrađene. Upravo je to jedan od izvora pogrešnih podataka o kućama Troyer i Ricotti jer je kuća na planu olovkom označena brojem 13. izgrađena 1874. godine.
-
U DAR-u se nalazi nacrt na kojem se na terenu uz prugu vidi jedna manja prizemnica u kojoj je od 1873.g djelovao foto studio Luzzato. Giacomo Luzzato odlazi iz Rijeke i 1878.g prodaje studio čuvenom riječkom fotografu Ilariu Carposiu, koji ga proširuje i dograđuje 1887. g. Kasnije je ta prizemnica bila kuglana (gioco di birilli), dok je Carposio sve do svoje smrti 1921. vodio svoj foto studio u dograđenom objektu uz prugu. Studio je naslijedio njegov sin Renato, a potom Renatova udovica Maruzza.
33/1873. Dolac 11 (stanje prije teatra „Fenice”- kina „Partizan” – Luzzato Giacomo)
54/1887. Željeznički prolaz (E. Barčića 7-9), foto studio – Carposio Ilario
Plesačica Catterina Ricotti r. Keser (1818. - 1894.) rodom iz Ancone jedna je od najvažnijih figura riječkog društvenog života tijekom XIX. stoljeća, kraljica pučke zabave i veselja. Udala se za Adama Ricottija mlađeg (1814. – 1871.), gostioničara, hotelijera i trgovca. Sinovi su im se zvali Nicolò i Michele.
Andrija Ljudevit Adamić 22.04.1806. predlaže gradskoj upravi slijedeće: "Budući da ovome gradu nedostaje zgrada koja bi bila primjerena velikoj i prostranoj kući za prihvat gostiju, te budući da sam 22. travnja kupio Paravićevo (bogati posjednik Čabarske gospoštije, op. aut.) gradilište u susjedstvu nove zgrade Gradske straže s visokim zidom, odlučio sam na njemu podići zgradu za smještaj stotinu ljudi, sa stajom za pedeset konja i ostavom za trideset kočija." Pri tome je priložio nacrt objekta dugačkog 17 i širokog 19 klaftera (32x36 metara). Ovaj projekt je tek 1842.-1844. godine realizirao njegov unuk Eugenio Ciotta. U toj zgradi, koja je stajala na samoj obali, supružnici Adam i Catterina Ricotti otvorili su 1845. godine hotel Al Re d'Ungheria (K Ugarskom kralju).
-
Hotel su zajednički vodili sve do Adamove smrti 1871. godine kada ga Catterina prodaje izvjesnom Florianu Andriju koji ga preimenuje u Hotel Europa do 1874. kada tu klasicističku dvokatnicu otkupljuje Josip Gorup te na njenom mjestu gradi novi Grand Hotel Europe.
Udovica Catterina Ricotti 1874. godine kupuje kuću Troyer i dio zemljišta na Dolcu, Via S. Andrea br. 576.
Dimenzije te kuće su 15m x 12.5m, a unutrašnja konstrukcija i mala visina etaža ukazuju da je nemoguće da je u toj zgradi bilo kazalište s galerijom.
-
Stražnji dio kuće s prostranim vrtom koji se po ljeti koristio kao dnevno kazalište (Teatro diurno).
-
Već u travnju 1874. Catterina Ricotti na zemljištu ispred kuće Jugo traži i dobiva dozvolu za gradnju skladišta drvne građe.
Teatro Ricotti
Projekt skladišta građ. drva za Catterinu Ricotti. Riječ je o tlocrtno trapezoidnoj građevini dužine 39 - 43m i širine 11,5m s jednom prostorijom.
-
Uz ulicu se nalazio ulaz i stubište koje je vodilo u stambeni dio. Lijevo i desno su bili jedan manji i jedan veći lokal. Prizemlje je podijeljeno na tri prostorije te je vidljivo da prvotna namjena zgrade nije bila za kazalište, ali pregradni zid je već perforiran s tri otvora moguće kao naknadna adaptacija za portal pozornice. Visina je bila ukupno 6,5m ali je pod podignut za metar u odnosu na okolni teren.
Glavno pročelje zgrade je prema Ulici sv. Andrije imalo tri polukružna otvora, od kojih je središnji bio ulaz u kazalište i zgradu, a bočni otvori su bili prozori.
-
Treći kat je podignut 1876. godine.
Kazalište je vjerovatno započelo s radom oko 1874. godine, ali se točan podatak ne može utvrditi zato što lokalna periodika između 1873. i 1877. nije sačuvana, ali prvi spomen na to kazalište nalazimo u dnevnom tisku La Bilancia od 13.01.1877. u kojem se za sutra najavljuje velika zabava pod maskama te će pozornica biti pretvorena u salu za buffet.
Nekoliko mjeseci kasnije spominje se pivnica i vrtni restoran "Dolac" čija vlasnica je Catterina Ricotti. Nekoliko novinskih članaka daju naslutiti kako je otprilike na istoj parceli u vlasništvu Ricottijeve postojala zgrada u kojoj je kazalište, druga zgrada u kojoj je pivnica i restoran s prostranim vrtom i terasom te dijelom koji se povremeno koristio za kazališne i druge predstave.
Izgleda da je Catterina bila zadovoljna poslovanjem kazališta, pivnice i restorana jer je 1876. ponudila Općini zemljište iza kuće za izgradnju muške građanske škole (koja bi također uključivala prostor za smještaj dobrovoljne vatrogasne postrojbe, knjižnicu i građanski muzej).
Objavljen je javni natječaj i primljene su četiri ponude - od braće Pascoletto, od udovice Caterine Ricotti, od baruna Simone Vranyczany i od udovice Giovanne Persich. Povjerenstvo je odabralo fond Persich veličine 1400 četvornih metara.
Nakon odbijene ponude, Catterina se domislila to zemljište iza kuće iskoristiti za proširenje pivnice tako što će ga urediti za ljetnu vrtnu terasu gdje će nastupati različite putujuće kazališne družine, poput nastupa družine G.Benini 14.07.1877. i predstave konjičke družine "Averino" 23.07.1877.
Te kazališne družine su izvodile svoje predstave pod otvorenim nebom na improviziranoj drvenoj pozornici i na brzinu sklepanoj tribini koje bi se krajem ljeta rastavljale. Očito da je poslovanje pivnice i restorana bilo jako dobro jer je publika voljela taj ambijent i predstave pa se 1879. Catterina odlučuje na gradnju arene. Naziv Arena Ricotti prvi put se spominje 16.06.1879. kada je u ljetnom vrtu kompanija Bartoletti konstruirala naročitu arenu na otvorenom. Nakon njihova nastupa arena nije srušena.
Stoga kazalište Ricotti prestaje s radom i zgradu kazališta prodaje Cristini de Troyer koje se dalje vodi kao Kuća Troyer.
La Bilancia 17.07.1879.
Ako je suditi po glasinama, mali hram komedije, kazalište Ricotti neće više pripadati muzama, već je dodijeljeno bogu Merkuru ili da se jednostavno izrazimo bit će u običnoj upotrebi skladišta.
Izgled zgrade 1906.
-
Oko 1980-te
-
A prije dvije godine sam i ja na brzinu uletio unutra. S lošim mobitelom :fotka
Zapadni ulaz
-
Mala fontana ili im je pukla cijev od vode :297
-
Pogled prema kući Jugo u kojoj je nakon dogradnje 1874. također bilo malo kazalište na prvom katu.
-
Ovo je dugački središnji hodnik prikazan na projektu iz 1874
-
Teatro Fenice
Adamich Maria Anna Lucia (1788.-1886.), kći Andree Lodovica Adamicha i Elisabette Giuseppe Barcich, udana za Remigia Troyera ab Aufkirchen, rodom iz Brunekena u Tirolu, gradskoga blagajnika u Rijeci. Godinama je živjela sa suprugom u Beču. Po sudskoj odluci 1838. dobila je kuću i vrt u Dolcu, blizu nekadašnje crkvice Sv. Andrije.
Njihov sin Heinrich Troyer de Aufkirchen (1811.-1882.), bio je oženjen za Christinu Schmidt (kćerku Giorgia Eduarda Schmidta i Francesce Lavoratori) ...
Maria Anna Adamich (15. IX. 1788. - 1886.) je najstarije dijete i najstarija kći Andree Lodovica Adamicha (Andrije Ludovika Adamića), udana, kako sam navodiš, za Remigia Troyera ab Aufkirchen (1777. - 7. VIII. 1839.), gradskog blagajnika u Rijeci, a imali su dvoje djece:
kći Elisabettu (1809.-1841.) i sina Heinricha (1811. - ?).
Elisabetta se udala za Jozsefa Varadyja de Dicske i imala kći Ilonu (Helena, Jelena *1839.) koja se udala za Sandora Pasztoryja, službenika u Guberniju, a Heinrich za sestričnu (kuđinu) Christinu Schmidt, kćer Giorgia Edoarda Schmidta i Francesche Lavoratori, odnosno unuku Cristine Adamich (19. II. 1790. - 5. VIII. 1878.), druge po redu kćeri već spomenutog A. L. Adamicha.
Najbolje je što je G(ustavo) Adolfo Lavoratori (1812.- 25. XI. 1857.) kome Lenussi ustupa lokaciju za gradnju kazališta, rođeni brat već spomenute Francesche Lavoratori, odnosno ujak Christine Schmidt, supruge rečenog Heinricha.
-
Kao što Maria Anna Troyer ima terene na istok od današnjeg Teatra Fenice, tako Cristine Adamich udova Lavoratori preudata Scott, posjeduje sve terene zapadno od Teatra Fenice, do tadašnje Gubernijske ulice (danas Kapucinska). Ona će kuće na desnoj strani te ulice i ostaviti svojoj kćeri iz drugog braka Sabini Horchy r. Scott (1822. - 30. VII. 1900.).
Hoću reći, u nekom času Gustavo Lavoratori pregovara s tetom Mariom Annom oko ustupanja prava gradnje odnosno prodaji terena.
Adamo i Catterina Ricotti dolaze kasnije, nakon iskustva s "Ugarskim kraljem" i poslovnih odnosa s trećom granom Adamichevih potomaka, onom kćerke Andriane (29. XI. 1793. - 27. X. 1824.) i njenog sina Eugenia (11. X. 1817. - 1893.).
Fora je, što se sve vrti nekako u obitelji!
-
:cool2 :bravo3 :bravo
-
Većina autora koji su pisali o kazalištima u Rijeci navode kao činjenicu da je postojalo ljetno kazalište Lavoratori na Dolcu, međutim sačuvan je dokument u kojem komisija Magistrata 20.10.1857. godine šalje ponovno mišljenje i odobrenje projekta izgradnje kazališta Carskom Kraljevskom Komitetu, a iz Koblerove nadopune podataka vidi se da je G. Adolfo Lavoratori umro svega mjesec dana kasnije, 25.11.1857. godine, stoga je vjerovatno da je kazalište Lavoratori bio i ostao samo projekt.
Usporedna fotografija zgrade 1906. - 2015.
Osim što su napravljeni novi prozori na polukatu i preinačeni prozori i ulazni portal u prizemlju, na današnjoj fasadi iznad glavnog ulaza vidljivo je da se tu nalazila i nekakva ploča.
-
Kako je na slici iz 1906. godine nema, mogu samo nagađati da je tu možda bila premještena spomen ploča Giovine Fiume.
-
Ukoliko je ova pretpostavka pogrešna, slike ove zgrade ipak odgovaraju ovom postu jer je to druga kuća koju je Catterina Ricotti izgradila na ovom terenu 1876. godine, a srušena je par godina nakon postavljanja spomen ploče.
-
Kad smo već kod rušenja i zidanja, ovo je slika zidara s Drenove snimljena na tom mjestu.
-
Amfiteatar Ricotti - Fenice
Dana 22.03.1880. Catterina Ricotti traži dozvolu za gradnju amfiteatra na dijelu vlastite čestice (tada br.576) na kojoj je već imala stambenu kuću, te na dijelu čestice koju je 21.07.1879. kupila od susjede Cristine de Troyer, istovremeno kada je istoj prodala zgradu u kojoj je bilo kazalište. (Zapisnik br.2690 od 07.04.1888. u predmetu DAR, JU 2, i 38/1888.)
Očito je bila riječ o nekretninskoj transakciji u kojoj je Ricottijeva prodala kuću u zamjenu za teren i vjerovatno novčani iznos potreban za izgradnju pozornice.
Toj odluci sigurno je pridonijela najava skorašnjeg rušenja Općinskog kazališta, odnosno čuvenog starog Adamićevog kazališta jer zgrada više nije odgovarala propisima koji su vladali za kazališne zgrade na tlu Austro-Ugarske Monarhije.
Kako su tribine nakon ljetne sezone 1879. ostale čitave i upotrebljive, Ricottijeva angažira riječkog arhitekta Giacoma Matticha za projekt izgradnje zidane pozornice. Projekt je iz travnja 1880. godine, a vidi se da je suglasnost potpisala i susjeda Cristina Troyer.
-
Zidana pozornica je pravokutnog tlocrta dimenzija 16x11 metara, pokrivena dvostrešnim drvenim krovom s portalom izvedenim u klasicističkom stilu razdijeljen pilastrima i profiliranim vijencima nad kojim je bila stupnjevito oblikovana atika sa središnje postavljenim satom kao obaveznim detaljem tadašnjih kazališta. Atika je završavala kruništem i figurama muza i pastira. , U dnu i sa strane pozornice je bilo šest malih soba za glumce. Nalazila se između današnje zgrade Energa i pruge, otprilike na mjestu stepenica i lifta za garažu Zagrad. Nad gledalištem je bila platnena tenda koja je ipak predstavljala slabu zaštitu od kiše i vjetra stoga su se predstave održavale po lijepom vremenu.
Prva predstava na novoj pozornici izvedena je 09.06.1880. godine.
-
Iako to nije bilo ni prvo, a ni jedino ljetno kazalište u Rijeci tog doba, lokacija i ambijent su bili vrlo privlačni građanima - blizu Korza, u hladu krošnji stabala i uz izvor vode, s kriglom pive u ruci gledati zanimljive predstave. Čak je i prolazak vlaka bila dodatna atrakcija.
Tri godine kasnije, u rujnu 1883. godine održana je dražba predmeta iz starog Adamićevog kazališta koje se uskoro, točnije 15.10. počinje rušiti. Na pojedinačnoj dražbi, Catterina Ricotti kupuje scenografije i kulise od kartona za svoj Anfiteatro. Dražba nije izazvala veće zanimanje jer se radilo samo o predmetima koji su služili u kazališne svrhe pa je utrženo samo 600 fiorina, a neprodane stvari su ubrzo besplatno dodijeljene vlasnicima drugih kazališta. Ricottijeva se izgleda besplatno domogla i loža iz Adamićevog kazališta.
To ljeto joj je za vrijeme predstave vjetar srušio platnenu nadstrešnicu pa je kiša rastjerala dio publike, a dio se stisnuo pod stabla i zid ograde, dok su se uporniji popeli čak i na pozornicu kako bi nastavili s gledanjem.
Tako je poduzetna Catterina već 24.10.1883. zatražila i dobila dozvolu za dogradnju gledališta svog Anfitetra Ricotti - Fenice.
Prema projektu istog arhitekte Matticha dograđeno je gledalište potkovičastog oblika dok su ravni djelovi pomoću stupova podijeljeni na pregrade iznad kojih je na željeznoj konstrukciji bilo 16 loža na katu.
Ovim projektom, teatar je bio prilagođen i za nastupe Circa Equestre (cirkus s dresiranim konjima) – tipične zabave onoga doba koje su uvjetovale i poseban oblik gledališta u kojem se spektakl održava ne samo na pozornici, već i u orkestri – prostoru ispod pozornice.
Nakon te rekonstrukcije 1883. godine kazalište se naziva Anfiteatro - Fenice.
-
Promjena naziva kazališta nazvanog prema "Gran Teatro La Fenice", poznatoj venecijanskoj opernoj kući ukazuje na dobru zaradu i narasle ambicije same vlasnice i njenih sinova Nicolòa i Michelea.
Stoga 1888. godine kreće još jedna, ovog puta temeljita rekonstrukcija kazališta po projektu Nicoloa Predonzanyja. Podignuta je nova, reprezentativnija pozornica, izveden je novi dekorativni portal te radna galerija za manipulaciju kulisama. U dvorišnom dijelu, uz južni red loža sagrađene su prostorije za glumce, članove zbora i osoblja te sanitarije. Stolice su tapecirane, uređen je prostor ispod pozornice za orkestar i uvedena je plinska rasvjeta. Tako se u kazalište moglo smjestiti 500 ljudi u parteru, te 200 na galeriji i ložama.
-
Projekt se mijenja vjerovatno zbog prigovora vlasnice susjedne kuće Cristine Troyer tako da se dograđeni dio kazališta odmiče 12 metara od kuće Troyer.
-
Tlocrt prostora ispred scene, pozornice i sobice umjetnika.
-
Catterina Ricotti rođ. Keser umrla je 1894. godine. Prema procjeni učinjenoj nakon Caterinine smrti kazališna zgrada je bila vrijedna 13.750 fiorina. Pored amfiteatra stajao je manji prizemni lokal iznajmljen za igru sa čunjevima (gioco di birilli), vrijedan 1558 f., te prizemna zgrada unajmljena za fotografski atelier, procijenjena na 360 f. PAR, PR-3, kut 204, Ostavina Catterina Va Ricotti (1894.).
Poslovanje preuzimaju njeni nasljednici - unuci Mario i Arrigo koji kazalište daju u zakup.
Početkom rujna 1900. godine novi zakupci teatra su Josip Matejčić i Wilim Pecskay koji odmah najavljuju novu rekonstrukciju.
Veći dio kazališta je i dalje bio nepokriven te stoga ubrzano propada tako da se 1901. godine prema projektu Emilija Ambrosinija kazalište potpuno natkriva nadstrešnicom drveno - željezne konstrukcije nad kojom je razapet dekorirani platneni pokrov čije oslikavanje izvodi Giovanni Fumi (iako je umro 17.rujna 1900. :89)
Prva predstava u natkrivenom kazalištu bila je 11.04.1901. godine.
Na bočnim stranama vide se lože iz Adamićevog kazališta.
-
Južno pročelje
-
Unatoč novom izgledu, Fenice i dalje djeluje kao pučki teatar i za razliku od Komunalnog koje ima program primjeren "višem" staležu, ovdje je program bio prilagođen za šire društvene slojeve.
Tako je kazalište često ugošćavalo gostujuće talijanske marionetiste (Riccardini, Gorno Dell'Acqua i dr.), te mađarske operetne družine i varijetee. Ponekad su se tamo održavali i borilački spektakli. Tako primjerice, sredinom ožujka 1906. Supilov „Novi list“ donosi opširno izvješće o jednoj od takvih „snagatorskih“ priredbi:
Sinoć se teatar bio napunio kako malo kada. Najprije je bila sgodna glasbena pantomima. Zatim su slijedile izvrstne igre jongleura Fassy i Sole, koje su obćinstvo veoma zabavljale, te je igrače nagradilo burnim pljeskanjem. Poslie toga se producirao na violinu osamgodišnji dječak Paolo Kaufmann. Svojim je guslanjem u pravom smislu zadivio publiku. Njegova vještina na violini, njegovo razumievanje i osjećanje glasbene umjetnosti, jest zaista nešto vanrednoga i za starije virtuoze, nego li je on. Publika mu je tako oduševljeno pljeskala, da je mladi umjetnik bio prisiljen dva komada odigrati van programa.
Poslie odmora sliedile su borbe rvača. Talijanac Castelli pobjedio je Kubanca crnca Illa. Danac Petersen pobjedio je Belgijanca Holdena, Francuz Laurent pobjedio je nakon kratke borbe Talijanca Rancati. Zatim je sliedila borba dvaju sigurno najjačih rvača; Rusa Podubny i Australijanca Jackson a Jackson je 2 metra visok i vrlo razvijena ljudeskara. Podubny je manji od njega, ali više razvijen i sa debljim mišicama. Vrlo naporna borba trajala je bez uspjeha 10 časa. Iza kratkog odmora rvači nastaviše borbu, te je nakon četiri minuta Podubnom uspjelo baciti na tle Jacksona i krenuti sa oba njegova ramena. Budući da je borba bila vrlo žestoka, učestvovala je i publika svojim poklicima. Rvači bijahu nagradjeni burnim pljeskanjem. Zatim je sliedila borba izmedju Franceza Cazeau i Magjara Schmeykala. Ova borba skoro da nije izazvala tučnjavu. Francez je tako zlostavljao Magjara, da je morao posredovati nadzornik borba, a zatim je posredovao i policajni komesar, te činio obustaviti borbu, koja je odgodjena za večeras. Publika je užasno vikala proti Francuzu. Ako ne i tako, ali ipak dosta potresna bila je sliedeće zadnja borba izmedju Turčina Memet Amona i Belgijanca Wondersa, budući da je i ovdje Turčin previše zlostavljao svoga protivnika. Pobjednik je ostao Memet Amon. Večeras se borbe nastavljaju.
Jedna od kazališnih grupa ispred južnog pročelja teatra.
-
Od tada kazalište radi tijekom cijele godine, međutim kako nije projektirano kao stalno kazalište, u narednim godinama su učestali zahtjevi vlasti za poboljšanjem sigurnosti, pogotovo nakon požara 1902. godine.
Nakon što su vlasnici Mario i Arrigo Ricotti shvatili da bi morali uložiti novac u još jednu rekonstrukciju, odlučili su da je isplativije srušiti staro kazalište i i zgraditi novo.
Tako je stari Teatro Fenice srušen u svibnju 1912. godine kada započinje gradnja novog kazališta.
A o tom novom Teatro Fenice postoji puno detaljnih tekstova tako da ne moram još i ja prepisivati. Dovoljna su mi lijepa sjećanja na skoro svakodnevne odlaske u kino "Partizan",
-
koja ne želim kvariti sa slikama privatizacije na hrvatski način. :shame
-
Korišteni su tekstovi u najvećoj mjeri od Nane Palinić, zatim Marine Koprivnikar, Danijele Pintur, Irvina Lukežića, Radmile Matejčić i dr.
Za kraj, jedan interesantni akvarel Ricotti Arriga (Fiume 1875. - Rimini 1956.) iz 1899. godine koji prikazuje kuću Simonić
-
Bravo majstore! :happydancing
-
Osjećaj kad te majstor pohvali :bravo5 :thankyou
-
:999
Što reći nego BRAVOOO
-
I ja se pridružujem pohvalama, bravo Kont! Bravo! :bravo
i bit ću slobodna dodati pinkicu iako nema veze s Teatrom Fenice već s Adamićevim
...
Tri godine kasnije, u rujnu 1883. godine održana je dražba predmeta iz starog Adamićevog kazališta koje se uskoro, točnije 15.10. počinje rušiti.
...
U toku rušenja, u temeljima teatra, pronađen je kamen, odnosno jedna polovica Austrijskog carskog grba. Ploče su izvorno bile ugrađene u bastion sv.Jerolima, iznad prolaza kojim se od gradskih vrata prolazilo na istok, prema Žabici.
Druga polovica pronađena je kao potporni kamen u koritu potoka u parku na Mlaci. Tako sačuvani, danas krase lapidarij.
-
A što reći nego - bravo! :bravo3
-
Nicolo' Ricotti bio je najmlađi sin Cattarine r. Kesser. Bio je oženjen za djevojku iz Drage, Rožu Smokvinu, s kojom je imao dva sina. O prvomznam da se zvao Mario i to je sve, a drugi se zvao Zvonimir Ivan, gotovo kao Čičak.
Od Nikole,koji je s obitelji živio u majčinoj kući (Via S. Andrea 576) nije Katarina mogla imati znatnije pomoći. On je imao neki svoj film i svoje probleme. U "Bilancii" (a. XVII, n. 69, p. 2; 24. III. 1884.) nalazimo kratak članak:
Salvato?
Oggi rileviamo con piacere che il signor Nicolo' Ricotti, il quale come tutti sanno aveva tentato il suicidio, trovasi in stato soddisfacente.
Se il signor Ricotti l' avra' scampata, lo dovra' oltre che alla sua forte costituzione, alle assidue cure ed alle premure di cui gli furono larghi tantole suore dello ospedale, quanto i signori dottori Venchiarutti e Benzan, e in ispezial modo il signor medico primario d.r cav. Giacich, il quale nel curare il ferito mostro' una volta di piu' la grande abilita' che egli possiede.
Elem, sa zadovoljstvom doznaju, da se Nicolo' Ricotti, za koga svi znaju da se pokušao ubiti, nalazi u zadovoljavajućem stanju.
To što sespasio, može zahvaliti osim svojoj čvrstoj konstituciji i neumornoj brizi i velikoj pažnji kako sestara u bolnici tako i gospode doktora Venchiaruttija i Benzana, a pogotovo g. primarijusa d.r vit. Giacicha, koji je u liječenju ranjenika još jednom pokazao svoju veliku vještinu.
-
Ali, avaj, četiri godine kasnije Nicolo' ipak umre i to za pravo. Prvog kolovoza 1888. umro je od tuberkuloze pluća.
Za sina Maria ne znam, ali Zvonimir Ivan također dođe u novine, ali riječke službene (Bolletino ufficiale di Fiume, n. 2, p. 15), gdje jeobjavljena odluka gradske uprave:
N. 2762/1923-pup.
EDITTO.
Da parte di questo Magistrato Civico, quale Autorita' Curatoria, si rende noto che Zvonimiro Giovanni Ricotti del fu' Nicolo', nato a Fiume addi 22. novembre 1883, ricoverato nel frenocomio civico, con odierna deliberazione, pari numero, viene interdetto per malatie mentale e che a suo curatore viene nominato Nino Host-Venturi, commerciante qui.
Fiume, 8. gennaio 1924.
Il dirigente:
Deseppi.
tj. da se Zvonimiru Ivanu, pacijentu gradske ludnice zbog mentalne bolesti oduzima poslovna sposobnost, te mu se za skrbnika postavlja ovdašnji trgovac Nino Host-Venturi. Da trgovac!
-
Fora kako mi je promakla Koblerova objava o Ricottijevima u temi što me povuklo za... :s050
Pa da probamo s postojećim podacima sve to staviti u nekakvu cjelinu.
Catterina Kesser (Ancona 1818.-Fiume 1894.) i Adamo Ricotti vjenčani 03.05.1838.Imali 3 sina:
Francesco (1839.-
Michiele (1840.- i Maria Malagodi, vjenčani u Italiji. Imali 4. djece:
Adamo, Arrigo, Umberto, Pia
Nicolo (1848.-1888.) i Rosa Smokvina iz Drage. Imali 2 sina:
Mario, Zvonimiro Giovanni
Kao nasljednici Catterine Ricotti imenom se spominju unuci Arrigo i Mario. Arrigo je sin od Michelea, dok je Mario sin od Nicoloa. Dakle, unuci su djeca od oba Catterinina sina.
U spisu od 29. lipnja 1911. godine piše da se u ime nasljednika Ricotti, Mario Ricotti obraća Magistratu tražeći građevnu dozvolu za rekonstrukciju njihova kazališta, pri čemu prilaže 22 nacrta.
To ujedno sugerira da je nasljednika bilo više.
Budući da sami nasljednici nisu imali dovoljno kapitala za ovu investiciju, 9. svibnja 1912. g. osnovano je Dioničko društvo Teatro Fenice (Teatro Fenice Societ à in Azioni), s osnivačkom glavnicom od 522.600 kruna, čiji je cilj bio realiziranje projekta Träxlera i Celligoia i eksploatacija teatra.
U upravu društva imenovani su Giuseppe Blasich, Vjenceslav Celligoi, Fr. Dubokovich, Luigi Gherbaz, G. Minach, Giovanni Prodam, Eugenio Padoani, Mario i Umberto Ricotti, dr. Giulio Szegő, dr. Francesco Vio i Giuseppe Cergolero, a dovršenje gradnje i otvorenje teatra – politeame bilo je najavljeno za jesen 1913. godine.
Društvo je otkupilo teren od nasljednika Ricotti.
Ovdje se pojavljuje i Umberto Ricotti, pa pretpostavljam da je i on sin od Michelea. Izgleda da je slikar Arrigo dobio svoj dio novca od terena pa se povukao u umjetničke vode, dok su se Teatrom nastavili baviti Mario i Umberto. Njih dvoje su ujedno aktivni za vrijeme D'Annunzija, pa je Mario Ricotti tenente, a Umberto je sergente u "LA LEGIONE FIUMANA nel Natale di Sangue", čiji je zapovjednik Nino Host - Venturi. Dakle, poznavali su se i vjerovatno dogovorili kako bi Host-Venturi postao skrbnik njegovom bratu Zvonimiru Ivanu. S takvim vezama sigurno nije bio neki problem brata proglasiti ludim i pokupiti mu nasljedstvo. Ako je i bio lud, onda je sigurno nekakav dogovor da mu tako utjecajna osoba poput Venturija postane skrbnik zbog gubitka poslovne sposobnosti.
Zašto je Nino Host Ivessich - Venturi naveden kao trgovac? Možemo samo nagađati jer je i njegova biografija puna rupa u koju svako toliko i ja upadnem.
Umberto Ricotti se spominje kao član uprave dioničarskog društva Teatro Fenice i 1922. godine, i kao predsjednik Riječkog filatelističkog društva.
Arrigo Ricotti je živio u Camicie Nere br.32. kao vlasnik telefona 1941. godine.
Popis ardita 1939. godine.
Ricotti Arrigo Michele 1875. Fiume volontario
Ricotti Umberto Adamo 1898. Fiume sergente -legione fiumana
Ricotti Gino Adamo 1901. Fiume caporale - legione fiumana
Ricotti Giovanni Nicola 1883. Fiume tenente - legione fiumana
Ricotti Giuseppe Fiume caporale - legione fiumana
Ricotti Lucio Umberto 1904. Fiume volontario
Zanimljiv popis jer iz njega doznajemo da je slikar Arrigo bio dragovoljac u arditima pa je vjerovatno iz tog razloga emigrirao iz Rijeke u Italiju nakon rata. Nicolov ludi sin Zvonimiro, lišen poslovne sposobnosti ipak je postao poručnik, a na spisku vidimo i dva Catterinina praunuka Umberta i Gina.
Ricotti Mario mi se nakon 1924. negdje izgubio, ali mislim da sam ga pronašao u Bologni:
https://archiviostorico.unibo.it/it/patrimonio-documentario/fascicolo-studenti?IDFolder=143&LN=IT&nEPP=20&start=true&queries%5Bsearch%5D=ricotti+mario
Toliko. Za sad :computer2
-
Catterina Kesser (Ancona 1818.-Fiume 1894.) i Adamo Ricotti vjenčani 03.05.1838.Imali 3 sina:
Francesco (1839.-
Michiele (1840.- i Maria Malagodi, vjenčani u Italiji. Imali 4. djece:
Adamo, Arrigo, Umberto, Pia
Nicolo (1848.-1888.) i Rosa Smokvina iz Drage. Imali 2 sina:
Mario, Zvonimiro Giovanni
Neću dugo, al' ne mogu odoljeti da ne dodam:
Adamo Ricotti rođen je 1815. a umro 18. VIII. 1871. Po zanimanju?! HA!!! Brijač!
Barbitonsor.
O Francescu nemam što dodati, ali o drugoj dvojci imam.
Michiele R. (*8. V. 1840. - +24. II. 1901.) i Maria Malagodi *1842. - +5. IV. 1918.) vjenčali su se (točno!) u Italiji 16. I. 1869. i imali su (točno!) četvero djece:
1. Adamo Carlo Giuseppe *8. VI. 1871.
2. Arrigo Antonio Giorgio *5. V. 1875.
3. Umberto Alessandro Pietro *1. XI. 1876.
4. Pia Maria Magdalena *31. III. 1879.
Sad Nicolo':
Nicolo' R. (*6. XII. 1848. - +1. VIII. 1888. i Roža Smokvina (*1855. - +6. XI. 1911. vjenčali su se u Dragi 1875. i imali su ne dvoje, ne troje već četvero djece!!! I to nije sve! Najbrži među vama dobit će i njihova imena!
1. Mariano *7. XII. 1875.
2. Riccarda Giuseppa *3. IV. 1877.
3. Arabella Giorgia Giuseppa *14. IV. 1880.
4. Zvonimiro Giovanni *22. XI. 1883.
Toliko. :congratulations
-
Ovo su pokojnici Ricotti sahranjeni u tzv. Dorskim nišama. Što je od njihovih grobova (niša) još vidljivo, treba pogledati:
Adamo Ricotti 1815 1871
Michele Ricotti 1840 1901
Margherita Ricotti 1899 1960
Umberto Ricotti 1876 1940
Maria Ricotti 1842 1918
Gino Ricotti 1901 1929
Mariuccia Ricotti ? 1890
Možda padne i koja fotka?
-
Ovo su pokojnici Ricotti sahranjeni u tzv. Dorskim nišama. Što je od njihovih grobova (niša) još vidljivo, treba pogledati:
Gdje su te "Dorske niše" ? :help2 :pojmanemam
-
Fora je, što se sve vrti nekako u obitelji!
https://en.wikipedia.org/wiki/Pareto_principle
-
Gdje su te "Dorske niše" ? :help2 :pojmanemam
Dorske niše, sagrađene po projektu arh. Adama Olfa i arh. Ignazia Rossia, su na Kozali u polju D, u sekciji IV, a broj mislim da nemaju, jer već desetljećima stoje zapuštene.
Kad od mrtvačnice kreneš na istok, prema mauzoleju Whitehead, pokraj "potkove" (polja E) dođeš do škala koje vode gore, a ti skreneš udesno, uza samu ogradu "potkove", putem koji je relativno uzak, ali se nakon kojih tridesetak metara širi na istok i sa svoje lijeve strane ugledat ćeš ih, krova gusto zaraslo u dvometarsko šiblje.
-
:wavey
-
Htio sam friško obići taj dio groblja ali vrijeme nije baš neko pa će morati poslužiti starije fotografije.
Pretpostavljam da bi to bio ovaj dio - iz 2014
(https://i.imgur.com/iUyJhMr.jpg)
Ako je taj dio, lokacija cca odgovara a imaju zarastao krov u šiblje, mogu dojaviti da više nisu zarasle, situacija na dan 23.01.2017 :
(https://i.imgur.com/9J0MNLS.jpg)
Hm, mogao sam ovo gore prepraviti ili potpuno izbrisati ali neka ... 31.07.2018 stanje je opet na početku ...
(https://i.imgur.com/e2YKFuF.jpg)
-
Nakon više od jednog stoljeća koliko traje rušenje riječkog Starog grada pod raznim nazivima poput urbanističkog čišćenja, prorijeđivanja, sanacije, regulacije, restauracije, sistematizacije, uređenja i revitalizacije, zauvijek smo ostali bez povijesnog i kulturnog identiteta našeg grada.
Stoga nam jedino preostaje da istraživanjem i objavom iz sačuvanih arhivskih izvora pokušamo na neki način spasiti od zaborava izgubljenu povijest Rijeke.
Isusovačko kazalište
Isusovci nakon dolaska u Rijeku 1627. godine otvaraju gimnaziju i u sklopu nje osnivaju školsko kazalište te glumačko udruženje pod nazivom Accademia Paternia. Glumci su bili učenici gimnazije koji su priređivali različite priredbe (declamationes) i glume (actiones) većinom na latinskom kao nastavnom jeziku svih isusovačkih škola te rijetko na talijanskom pa i hrvatskom jeziku. Isusovačke su kazališne predstave javne, dostupne svim stanovnicima grada, a repertoar priredbi je bio raznolik, od igrokaza sa prikazima iz Biblije i života svetaca, raznih alegorijskih priredbi, pa do tragedija pisanih po legendama iz grčke mitologije. Osim u gimnazijskoj dvorani, priredbe su izvođene i na javnim mjestima.
Prvih nekoliko godina gimnazija je bila smještena u staroj gradskoj školi kod Sokol kule pa su se vjerovatno prve predstave izvodile u školi, Sokol kuli ili na prostoru kod crkve sv. Roka koja je isusovcima dana na korištenje.
Prva predstava izvedena je 24. lipnja 1629. godine u nazočnosti biskupa senjsko-modruške biskupije Ivana Krstitelja Agatića. Bila je to predstava San Bernardino di Siena uz koju je izdana i prigodna publikacija, knjižica koja je štampana u Trstu za "izvedbu na dan svetog Ivana Krstitelja u izvedbi učene mladeži Družbe Isusove u Rijeci svetog Vida", s posvetom senjskom biskupu I. K. Agatiću nazočnom prigodom izvođenja ovog scenskog životopisa". Ujedno je to i najstariji sačuvani tekst izvođen u isusovačkim kazalištima u Hrvatskoj. Čuva se u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu.
-
Prvotna lokacija za izgradnju isusovačkog sklopa između ulice Rov i Trga Sveta tri Kralja (današnji Pavlinski trg) je zbog naplavnog terena ubrzo odbačena te se na lokaciji kod sjevernih gradskih zidina po projektu isusovačkog arhitekte Giacoma Briannia iz Modene između 1633. i 1671. gradi Kolegij, nova crkva sv. Vida, Seminar i Gimnazija.
Originalni projekt izgradnje
-
1. - Gimnazija
2. - Kolegij
3. - Seminar
-
Unutar dvokatne gimnazijske zgrade koja se nalazila sjeverno od crkve sv. Vida nalazila se i manja kazališna dvorana o kojoj 1816. godine piše putopisac Josip Završnik:
Nasuprot ovog skupostanja (Kolegija) bijaše izgrađena velika i prostrana kuća na dva sloga gdi bihu učionice latinske, to jest Počeća (Principia), Recevnica (Grammatica), Recoslog (Syntaxis), Pesmenistvo (Poesia), Krasnorečje (Rhetorica), Mudroznanje (Philosophia) i Bogoslovlje (Theologia) i ove učionice bihu tako glasovite da diaci od sviju strana slavskoga naroda, dapace joste bližnji Talijani i Nijemci u vucionice dohadahu. U ovoj zgradi bi prostrano visoko gledališće (Theatrum) gdje dijaci smiješne i žalosne zgode (comoediae, tragoediae) dva puta na godisće (quolibet semestri) latinski prikazivahu i plešahu. Sada su ondi tamnenice, ustavisća, ustavenisća, vuze (carceres)…
Nekoliko autora (Matejčić, Ekl, Mažić) navode 1670. kao godinu gradnje, a na von Benkovom planu iz 1766. vidi se da je zgrada Gimnazije bila smještena uz sjeverna gradska vrata na mjestu današnje Kanoničke kuće, naslonjena na zgradu Arsenala označenu kao "Zeig Haus".
-
Sjeverna gradska vrata i kula "čuvarica" srušena su 1778. Stanje na Candidovom planu 1814. gdje je pod brojem 17, Gimnazija označena kao "Kerker", odnosno zatvor.
G. Kobler navodi da je do zabrane djelovanja isusovačkog reda 1768. godine bila zgrada Gimnazije, zatim vojarna mađarske narodne vojske, a zatim zgrada za vojne transporte.
-
Katastar 1861.
-
A nakon toga se pojavljuju i fotografije. Ovo je isječak panoramske fotografije Josefa Löwyia 1872. godine.
-
Katastar 1889. godine.
-
Panorama 1891. Zelenim je označena stara Kanonička kuća.
-
Panorama 1896.
-
Iako se u literaturi spominju tridesete godine prošlog stoljeća kao godina rušenja zgrade Gimnazije, sudeći prema fotografiji iz 1920. čini mi se da je zgrada srušena ranije, vjerovatno prilikom rušenja Kaštela i izgradnje Sudbene palače 1904. godine, jer se po mojem mišljenju na vrhu ulice vidi samo stara Kanonička kuća.
-
Iz ove perspektive na početku rušenja Kolegija ne vidi se zgrada Gimnazije.
-
.
-
Kao niti za vrijeme rušenja :tnp
-
Na planu regulacije i obnove Starog grada iz 1938. se između ostalog vidi i planirano proširenje Kanonike.
-
Izgled 1942. godine koji se ne razlikuje puno od današnjeg izgleda. Ovaj portal u vrtu Kanoničke kuće je dosta sličan portalu koji je bio na zgradi srušene Gimnazije, pa je moguće da je naknadno ugrađen kao i portal sa zgrade Kolegija. Imam negdje novu fotografiju tog portala prema vrtu, ali je ne mogu pronaći kao da je vrag uzeo.
Grafičku obradu kojom je zeleno označena stara Kanonika i crveno zgrada Gimnazije brzinski je izveo Riječan :wavey
-
Iako su se isusovačke predstave sviđale publici zbog sjajnih mletačkih kostima i izvođenja često na javnim mjestima, isusovačkim repertoarom, kao dramskom vrstom prevladavale su tragedije jer komedije nisu odgovarale pedagoškim ciljevima niti svjetonazoru, stoga običnom puku nisu bile zabavne.
Zato ćemo se u slijedećem nastavku pozabaviti još jednim davno nestalim, ali ovog puta pučkim kazalištem iz istog doba :computer2
-
:bravo
-
1881.g
-
Gotovo ni jedan trg u riječkom starom gradu nije nastao planski već je posljedica rušenja zgrada koje su se u neko doba nalazile na tom prostoru.
Na današnjem Pavlinskom trgu, u razdoblju 1615. - 1840. godine nalazila se crkvica Sveta Tri Kralja po kojoj se neko vrijeme nazivao trg i dio ulice J. Trdine, međutim Pavlinski trg se jedno vrijeme nazivao Piazza Miller po Antoniu Milleru, vlasniku kuće u kojoj je bilo pučko
Kazalište na Trgu sv. Tri Kralja
Kazalište je bilo aktivno u razdoblju od sredine 17.st do sredine 18.stoljeća. Nacrta nema, ali je riječ o kući srednje veličine čiji je prvi poznati vlasnik bio Cristofforo Luppi.
1776.
-
Nakon njega je kao vlasnik 1834. upisan Antonio Miller, a zatim Adolfo i Luigia Giustini 1841.
-
Katastar 1861.
-
Postoje nacrti vezani uz manje intervencije vlasnika trgovine u prizemlju Giovannija Marticha 1877. godine.
-
Kao i za izgradnju krušne peći 1881.
-
Kuća je imala prizemlje i tri kata, širine 10,7m, dužine oko 24m. te unutrašnje dvorište. Istočno pročelje kuće bilo je okrenuto prema trgu. Kazališna dvorana mogla je imati dimenzije od najviše 8x20m.
-
Nakon što je iz kuće iselilo kazalište, korištena je za stanovanje sve dok nije srušena u bombardiranju Rijeke za vrijeme Drugog sv. rata.
Tošo Dabac 1950., svega nekoliko godina nakon uklanjanja kuće.
-
Ovo je lokacija kuće sa označenim istočnim temeljnim zidom.
-
Pogled sa južne strane
-
Nakon uređenja
-
G. Kobler navodi da se pučko kazalište s Millerovog trga premjestilo izvan zidina u kuću koja je nakon kazališta bila voštarnica Spiridonea Dania. I s tim ćemo se pozabavit jednog dana.
A za one koji žele znati više :pop
Gradski je teritorij bio podijeljen na nekoliko područja (sestieri), koja su birala svoje poglavare. Gotovo da bi se moglo povući usporedbu s današnjom institucijom mjesnih odbora. Pojedini su patriciji – vijećnici koji su imali svoje kuće i posjede u pojedinim područjima grada bili zaduženi i za održavanje javnih površina te izvora vode. Gradski sudac i patricij Antonio Miller imao je obvezu urediti trg, u Sestiere della Contrada dei Santi Tre Re te za potrebe tamošnjih stanovnika obnoviti bunar. Kako je Miller otezao s obnavljanjem trga i bunara, poglavar područja Sveta Tri Kralja Andrea Malle zamolio je gradsko vijeće da utječe na rješavanje tog problema.
Očito je zamolba bila pozitivno riješena, jer se te iste 1840. godine, u svibnju ruši crkvica Sveta Tri Kralja te počinje uređenje trga. Kćerki iz obitelji patronata nad srušenom crkvicom, Issabelli Berdarini de Kieselstein, udanoj Limpens, iz gradske blagajne se plaća 200 forinta kao naknada za vrt, koji je poslužio za proširenje trga (vrt se vidi na prvoj slici iz 1776.).
Antonio Miller poklonio je 1.000 forinta za uređenje trga koji od tada nosi naziv Piazza Miller.
Ovdje je 1875. označen taj bunar.
-
Kuća Malle je do 1788. bila pavlinski hospicij. Prije toga, u doba kada je grad
bio obzidan, kuća je imala ulaz iz Ulice Sv. Tri Kralja i 1637. godine pripadala je Luchi Celebriniu.
-
Arheološka istraživanja provedena 2016./2017. godine na Pavlinskom trgu otkrila su ostatke građevnih objekata kojima se tek treba odrediti namjena i datacija. Crkvica Sv. Tri Kralja još nije pouzdano identificirana, ali bi se djelomično trebala vidjeti otprilike na ovom mjestu.
Vidite kako je još traže :pojmanemam
-
I za kraj, prilikom iskapanja pronađeno je šest kostura datiranih iz perioda kasne antike; ostaci jednog mladića i petero djece, od koje je najmlađe bilo tek beba. Nesretnici su živjeli u oskudici i lošim higijenskim uvjetima, a patili su od skorbuta i nedostatka željeza.
Zanimljivo je istaknuti kako je prilikom iskopa grobova uočeno da su prilikom pokapanja osobe bile zasute vapnom, a arheološka stručna literatura takve pojave povezuje upravo s epidemijama.
Europski znanstvenici koji su proučavali kasnu antiku i rani srednji vijek došli su do šokantnih teza da u to doba odrasli, pa ni roditelji nisu voljeli djecu i bili im privrženi onako kako je to danas uobičajeno. Naime nakon raspada Rimskog Carstva i općeg pada životnih uvjeta, smrtnost djece postala je toliko velika da se obitelji nisu vezivale za tek rođenu djecu čija je šansa za preživljavanje bila vrlo mala, pa se to odrazilo i na društveni i emotivni status djece.
-
HNK Ivana pl. Zajca
Nakon što je 1883. godine donesena odluka da se sruši staro Gradsko kazalište i izgradi novo, tražila se lokacija za izgradnju. Razmatrana su tri terena - na Dolcu, na Andrejšćici (na mjestu današnjeg riječkog nebodera) i na trgu Urmeny.
Premda su gradski vijećnici bili skloni terenima na Dolcu i Andrejšćici, od njih se odustalo zbog visoke cijene otkupa zemljišta i potrebe rušenja kuća na tim lokacijama, stoga je odabrano besplatno gradsko zemljište na trgu Urmeny, premda se znalo da je riječ o lošem, nasutom i naplavnom tlu.
Gradsko zastupstvo je izabralo projekt bečkog arhitektonskog ureda Fellner & Helmer koji su od 1873. do 1919. vodili arhitekti Ferdinand Fellner (1847.-1916.) i Hermann Helmer (1849.-1919.). Manje je poznato da su Fellner & Helmer isti projekt kazališta prvo ponudili Ljubljani koja ih je odbila jer im je bio previše skup. Također je zanimljiv i podatak da su do 1913. osim drugih građevina, projektirali ukupno 48 kazališta.
Osim što Rijeka u to doba nije imala financijskih problema, gradski vijećnici su bili impresionirani njihovim projektima po kojima je već bilo izvedeno desetak kazališta, pogotovo zadnjim izgrađenim kazalištem u Brnu.
-
Projektni program za novo kazalište definirali su stručnjaci Tehničkog ureda i službenici Magistrata. Bilo je predviđeno da novo kazalište ima kapacitet od 1200 mjesta i da ukupan trošak, zajedno s osvjetljenjem ne prijeđe iznos od 300 000 fiorina.
Jedina zamjerka projektu bila je što nije predviđena izgradnja plesne dvorane kakva je bila u starom Gradskom kazalištu.
Ugovor s projektantima sklopljen je sredinom veljače 1883. godine, a bio im je povjeren i kompletan nadzor nad izvedbom, za što je određen honorar od 6 posto investicije.
Početkom srpnja za izvođača radova izabrano je Kranjsko građevno poduzeće iz Ljubljane (Krainische Baugesellschaft). Iskapanje temelja započelo je 24.srpnja, ali se pokazalo da je teren lošiji nego što se pretpostavljalo. Bilo je nužno cijelu konstrukciju izgraditi na drvenim trupcima koji su se zabijali do čvrstog tla i na kojima se postavljala temeljna betonska ploča. Ti piloti su od srpnja do prosinca 1883. zabijani u tlo pomoću šest strojeva. Na gradilištu je radilo i do 280 radnika, često i noću uz svjetlost baklji. S obzirom da se istovremeno rušilo staro kazalište, uređivao trg i okolne ulice, nije ni čudno da su stanari okolnih kuća svakodnevno protestirali.
-
Radovi su na početku gradnje išli sporo zbog učestalih kiša, ali i zato što se za gradnju koristio kamen iz starog Gradskog kazališta (Adamićevog). U nastavku radova, za gradnju zidova koristila se isključivo opeka pa su radovi krenuli brže. U rujnu 1884. je završena gradnja zidova, a u listopadu je zgrada bila pod krovom. U drugoj fazi dovršavalo se uređenje unutrašnjosti i rađena plastika pročelja, u čemu je sudjelovao niz obrtnika i umjetnika.
Interesantno je što (opet) nemamo fotografija gradnje, osim ove slučajne :o090
-
Ali je zato sačuvan i restauriran dio originalne projektne dokumentacije.
-
U ožujku 1885. bečka tvrtka Kremenezky, Mayer et Co. započela je radove na elektrifikaciji zgrade, a 15. rujna održana je generalna "električna" proba. Na taj je važni događaj gradonačelnik Ciotta pozvao vrlo birano i radoznalo društvo - samog riječkog guvernera grofa Augusta Zichy, gradske vijećnike, tehničku komisiju Kazališta i kazališnu upravu!
O tom događaju La Bilancia piše:
Odozgo s divnog lustera padale su zrake tako da je najdelikatnije oko moglo fiksirati lijepe dekoracije kazališta, slike, štukature i crvene baršune sjedalica i loža u čarobnom sjaju.
Milić Photography
-
I napokon je došla subota 3. listopada 1885. godine, dan svečanosti otvorenja novog "Teatro Comunale".
Bio je to velik dan za građane, ali i za sve one koji su dali svoj doprinos izgradnji kazališta koje je postalo istinski ukras grada: simbol ljepote, kulture, bogatstva i moći Rijeke na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Ponosan gradonačelnik Giovanni Ciotta, arhitekt Ferdinand Fellner, guverner grof Agoston Zichy, princ Lobkowitz, župnik Ivan Fiamin i mnogi drugi ugledni građani, ali i puk svjedočili su simboličnoj predaji ključeva kazališta Gradu. Nakon predaje ključeva, gradonačelnik Ciotta osobno stavlja metalnu tubu u unutrašnjost stepenice koja se nakon toga zatvara gornjom pločom i time simbolički završava gradnja novog kazališta.
Vrhunac svečanog otvorenja trebala je biti spektakularna večernja premijera "Aide" pod svjetlošću 800 električnih svjetiljki i šest velikih uličnih kandelabara. Međutim, usred treće slike "Aide" nestalo je struje. Neočekivani kvar na generatoru istosmjerne struje tvornice "Ganz" iz Budimpešte izazvao je prekid predstave, a time i razočaravajući završetak svečanosti koja se nastavila odmah sutradan, kao i idućih nekoliko dana izvedbama "Aide" i "Gioconde".
Ne uračunavši posjetioce u ložama, prva operna sezona, kojom je novo kazalište otvoreno, na 29 predstava Aide i 11 predstava Gioconde, došlo je 15.431 posjetilaca.
A generator je izdržao još punih pet godina kada je zamijenjen modernijim.
Rijeka je dobila još jedno reprezentativno zdanje, velebnu kazališnu zgradu, hram umjetnosti u kojem i danas, pod okriljem božice Talije, novi naraštaji uranjaju u tajnovit svijet kazališta.
-
S obzirom da je dvadesetak minuta nakon početka predstave nestalo struje, te je zbog toga svečanost odgođena za sutradan, ovaj datum 3. listopad 1885. mogli bi u kronologiji navesti i kao prvi nestanak struje u Rijeci.
Ujedno je interesantna koincidencija datuma svečanog otvaranja novog Općinskog kazališta jer je 3. listopada 1805. godine svečano otvoreno Adamićevo kazalište. S obzirom da je Adamić djed gradonačelnika Ciotte, čini se da to i nije slučajnost.
Zabilježeno je da prilikom svečanog otvorenja kazališta gradonačelnik Ciotta postavio metalnu tubu u šupljinu stepenica koje iz atrija vode u gledalište, a koja je u stvari - vremenska kapsula.
Priča ide otprilike ovako:
Godine 1970. započinje velika obnova kazališta koja će trajati skoro punih dvanaest godina. Tadašnjem intendantu kazališta Dorianu Sokoliću netko je pokazao članak iz novina u kojem se spominje metalna tuba iz 1885. godine koja se nalazi u šupljini ispod stepenice. Onda su se bacili u potragu :297
-
Mislilo se da je tuba postavljena ispod prve stepenice srednjeg ulaza iz atrija u predprostor partera, međutim nakon njenog otvaranja u šupljini nije pronađeno ništa. Nakon prvotnog šoka, shvatilo se da nije baš dostojanstveno da se gradonačelnik prilikom svečanog otvorenja kazališta toliko saginje, pa su otvorili treću, najvišu stepenicu ispod koje su pronašli tubu.
Tuba je dimenzija 84 x 20 cm, a sastoji se od olovne unutrašnje tube obložene staklom i bogato ornamentirane vanjske tube izrađene od kositra. Na završecima ima stilizirane poklopce, a na sredini dvije kartuše s reljefnim prikazom riječkog grba u jednoj i natpisom "APERTO ADDI 3 OTTOBRE 1885" na drugoj kartuši.
-
Sadržavala je Deskrizione, odnosno detaljan opis konstrukcije, gradnje i unutrašnjeg uređenja kazališta na 36 stranica rukom pisanog teksta, s potpisom izvođača radova i autora idejnog rješenja, svečanu povelju s koloriranim carskim grbom s motivom dvoglavog orla i natpisom Indeficienter ispod kojeg se nalazi stilizirani lik kazališne muze, dvije fotografije tlocrta i nacrta te Medalja-plaketa iz 1879. i kovani novac iz tog vremena (Dva zlatnika, 1869. i 1881., dva srebrnjaka, 2 Fl 1872. i 1864., 20 Krajczera, 1872., ¼ Fl, 1872., 4 KR, 1868., 10 KR, 1869., 1 KR, 1885.),
-
:301
-
...
-
U posebnoj zaštitnoj tubi bio je pohranjen plakat svečanog otvorenja Fiume inaugurazione Teatro Comunale, Spetacolo straordinario, Aida e Gioconda, G. Dourche, litografija 96,7 x 139,6 cm.
Plakat je tiskan u tiskarskoj radionici Emidia Mohovicha prema litografiji njegovog zaposlenika G. Dourchea.
-
Tuba, odnosno vremenska kapsula je jedna od najstarijih i najljepše izrađenih u svijetu stoga se treba smatrati umjetničkim djelom.
A uprava kazališta nije bila oduševljena idejom da se tuba preda Muzeju Grada Rijeke tako da su godinama, sve do 2009. odugovlačili s njenom predajom pod izlikom da ne mogu pronaći gdje je dio tube, pa gdje je sve dio sadržaja, kod koga u kazalištu je plakat, kao i novčići. Kako bi se ipak riješili odgovornosti, prvo je predana tuba, ali bez sadržaja i poklopca te je nakon duže pretrage kompletiran izvorni sadržaj dok je na kraju pronađen i poklopac tube koji se nalazio u ladici stola kod kurira kazališta. Da se ne bi pogrešno shvatilo, nije bilo pokušaja krađe tube i njenog sadržaja, ali nebriga o povijesnim artefaktima obično i vodi do toga.
Kapsula je restaurirana i bit će izložena ove 2020. godine u novom Muzeju grada Rijeke, na izložbi koja je posvećena Gustavu Klimtu.
Kazalište je 1913. godine preimenovano u "Teatro Verdi" prema najvećem talijanskom opernom skladatelju što je i bio logičan izbor, jer je od samog začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, prije svega operni teatar. No, simptomatična je, a povijesno-političkim okolnostima uvjetovana činjenica, da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristup teatru.
Potkraj 1945. osnovano je stalno "Narodno kazalište" u Rijeci, i to sa Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom. Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada 1946. igrala predstava na hrvatskome jeziku! Bila je to "Dubravka" Ivana Gundulića.
Drago Gervais sjećajući se početaka hrvatskog kazališta u Rijeci, prilikom desetogodišnjice teatra Ivan Zajc, kaže:
Vijekovima proganjan, prezreni, ismijavani jezik kozara, barbara, galeota, schiavona,
zbog koga su veliki i mali fašistički hijerarsi dobijali histerične napade, progonili ga paragrafima, batinama, ricinusom, istjerali iz škola, palili na lomačama knjige pisane na njemu, sakatili ga u matičnim listinama, uništavali na ulicama, na spomenicima, na
grobovima, taj se jezik kozara, barbara, galeota i schiavona zajedno sa oslobodilačkim brigadama, razlio kao bujica i ušao u zgradu na Rječini koja je trebala da bude najjače i najubojitije oružje za denacionalizaciju našeg elementa, najopasniji otrov kojim je trebalo otrovati naše narodno tijelo.
Riječko Narodno kazalište/Teatro Popolare je 22. rujna godine 1953. preimenovano u Narodno kazalište Ivana Zajca. Od 1991. Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.
I za sve to vrijeme, gomila autora pišu različite, pa čak i kontradiktorne podatke o Kazalištu umjesto da se dogovore i napokon napišu Monografiju.
Više o interijeru HNK Ivana pl. Zajca na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=3680.0
-
Kino - kazalište Salon Margherita
Prema dostupnim podacima iz DAR-a, Marija Grini je na vlastitom zemljištu smještenom uz sjeverno-istočni zid Tvornice duhana, u vremenu od 1874. - 1887. godine izgradila i adaptirala više gospodarskih i stambenih zgrada. To je ovaj blok stambeno - poslovnih zgrada u Ulici Alessandra Manzonija, nekadašnjoj Via del Molino i Via della Germania. O životu Marije ud. Grini nemam podataka, osim da se ona i Nathan Grini spominju kao trgovci drvetom.
-
Nakon rušenja objekata nekadašnje Šećerane, Grini među prvim investitorima započinju izgradnju novog bloka zgrada na Brajdi, najprije uređenjem i podizanjem kata na magazinu u novoj ulici Via nuova/del Molino prema projektu ing. Giovannija Randicha 1887./1888. godine. Zgrada poznata kao Grini II, a danas je u njoj smještena agencija za prodaju nekretnina i poslovnica Zagrebačke banke u Manzonijevoj.
-
Prema projektu istog arhitekte Randicha iz 1887. godine gradi se kuća Grini I. Izgradnja ove historističke gradske palače prekinula je dotadašnji način gradnje zgrada tipičnih za periferiju grada. Na projektu se vidi pročelje i tlocrt prizemlja.
-
Ubrzo se natkriva izvor potoka Brajda i javno perilo.
-
U kući Grini 1894. počinje djelovati "Maestro de velocipede" Giorgio Petrovich. On je davao osnovnu poduku iz vožnje na biciklu za muškarce, dame i djecu, te je iznajmljivao bicikle. Iste godine je organizirao i prvu međunarodnu biciklističku trku u Martinšćici.
U nedjelju 19.05.1907. u kući Grini otvara se četvrti riječki kinematograf pod nazivom "Olimpo". Vlasnik kina bio je Giuseppe Parchi, a operater Giovanni Crast. Projektna dokumentacija nije pronađena, ali prema tlocrtu prizemlja riječ je o sali dužine 20, a širine 4,8 metara s kapacitetom za oko 120 mjesta za sjedenje.
-
Za izlaz su vjerovatno služila vrata na južnoj strani prema dvorištu.
-
Sala je bila opremljena električnim ventilatorima i vrhunskim uređajima firme Pathé Frères iz Pariza.
-
Kino je promijenilo vlasnika, 1910. je obnovljeno, a 1911. je promijenilo ime u "Cinema - Teatro Salone Margherita", te je radilo sve do početka prvog sv. rata. Krajem 1916. mijenja ime u "Urania". Godine 1921. je potpuno obnovljeno pod imenom "Teatro Armonia".
Tu su se održavali različiti varijetetski programi upotpunjeni kinematografskim. Idućih desetak godina kino je prikazivalo specifičan repertoar namijenjen mlađoj i uglavnom muškoj publici. Bilo je to kino za manje zahtjevnu publiku u kojem su prikazivani jeftiniji filmovi. Po svemu sudeći i unutarnji izgled kina je bio skroman, zbog čega je dobio nadimak "Pidocchio" (Uš).
-
Zbog konkurencije, pogotovo nakon što je u prostoru nekadašnjeg teatra "Apollo", 1929. godine otvoreno kino "Carnaro" (današnje Gradsko kazalište lutaka), kino "Armonia" se nakon posljednjeg programa 19.01.1930. godine zatvara.
Prostor kina otkupljuje vlasnik obližnje sladoledarnice u Via Parini (F. la Guardia) Giuseppe Fontanella koji 10.09.1930. od Magistrata traži dozvolu za preuređenje kina u gelateriju. Magistrat odobrava projekt kojeg je napravio ing. Giuseppe Poso i s kojim se slaže i tadašnji suvlasnik zgrade Giovanni Sušanj.
-
Nakon drugog sv. rata Fontanella optira za talijansko državljanstvo i odlazi iz Rijeke, a poslovni prostor se 1959. nacionalizira i pripada Općini Rijeka.
Ponešto stariji se sjećaju da je do osamdesetih godina tu bila gostiona "Triglav" i kuglana, a zatim se otvara Pizzeria "Viktorija", po kojoj i cijela zgrada postaje poznata. Osobno sam osamdesetih godina bio čest gost u Viktoriji i sjećam se crnih, izgorenih tava koje bi nakon naručene pizze "putovale" na pokretnoj traci i ulazile u električnu pećnicu tako da su gosti mogli pratiti svoju pizzu do trenutka kada bi bila gotova. Pizza je bila izvrsna, ali to je ipak, s odmakom vremena, zbog mladosti, a možda i prirodnijih sastojaka za pizzu ipak prilično subjektivno mišljenje.
-
Od silnih zatvaranja i stečajeva riječkih firmi u lijepoj našoj, nisam ni zamjetio kada je Viktorija zatvorena.
Od 2003. do 2011. godine mjesto održavanja plesnih večeri u organizaciji i pod pokroviteljstvom Matice umirovljenika i Grada Rijeke je popularni riječki restoran Viktorija na Brajdi, koji je, posebice u toplijem dijelu godine, kada se manifestacija događala na terasi restorana, postao omiljena destinacija umirovljenika grada. U sklopu plesnih večeri, redovno se obilježavalo Valentinovo, Dan Žena, Doček Nove godine, Maškarani tanci itd…
-
Još par slika iz tog vremena
-
Nakon što zakupnik poslovnog prostora površine 333 m2 u vlasništvu Grada Rijeke nije u cijelosti izvršavao financijske obveze plaćanja zakupa (mj.15.205,13 k) i spomeničke rente, Grad 2011. godine raskida ugovor s vlasnikom obrta "Gastro Rimiko", međutim, zbog neplaćanja poreza i nekakvog zakona, prostor postaje vlasništvo Republike Hrvatske i do danas traje pravno - birokratska zavrzlama između lokalne samouprave i države. Za to vrijeme prostor je prepušten propadanju, iako se ovih dana pojavila ekipa radnika koja je navodno po nalogu grada krenula u čišćenje i odvoz propalog inventara i namještaja.
-
Prije godinu - dvije sam ušao u stambeni dio kuće Grini na broju 1., pa to ovako izgleda:
-
U hodniku je kućni broj 3. Vjerovatno ostatak nekadašnjeg ulaza u starije kuće prije izgradnje palače Grini. Vidi se i na Randićevom tlocrtu prizemlja iz 1887. gdje taj stariji niz kuća prati konfiguraciju ceste Via Germania.
-
Unutrašnja vrata koja vode u exViktoriju
-
Ima li koji električar na forumu?
-
Vrata koja vode prema unutrašnjem stubištu i stanovima.
-
Za ta vremena, ovo je bila standardna ljepota i majstorstvo izrade
-
...
-
I izlaz, dok me netko od stanara ne primjeti. Slijedi potraga za dobrom pizzom...
-
…and victory. Vero pizza Napoletana. Na žalost, nije iz Viktorije :g025
-
Korišteni tekstovi Nane Palinić, Zlatka Moranjaka, DAR, La Voce del popolo i drugi :wavey
-
:bravo :thankyou
-
Rad od kuće?
:bravo5 :bravo2
-
Domaća zadaća :smile
-
Kazalište lutaka
Teatro Apollo otvoreno je 1912. godine u dvorišnoj zgradi kuće u Via Alessandro Volta 6. Kazalištem upravlja direkcija na čelu s Ermanom Troppauerom. U programu svečanog otvaranja ovog jedinstvenog obiteljskog sastajališta izveo se mjuzikl i pjevale operne arije, a nastupio je i talijanski komičar Fanara.
Kazalište otkupljuje 1922. godine Albano Wurzer, a od 1925. se uvodi program Music Hall Dancing s čestim nastupima jazz bandova.
-
Iste godine mijenja naziv u "Dancing Bomboniera Varieté", a od 1927. uvodi varijetetski program kao dopunu kinematografskom i mijenja naziv u "Carnaro".
Od 1933. naziva se "Odeon" i pod tim nazivom djeluje do kraja 2. sv. rata. Manje je poznato da je prije rata u tom prostoru već djelovalo "Teatro di Marionette Fiume". :djavo
-
Nakon 2. sv. rata taj prostor postaje milicijska menza. :pet
Vrijednost tog prostora se ipak prepoznaje pa se 1961. preuređuje (uklanja se balkon i postavlja se nova stropna konstrukcija) u stalan dom lutkarskog kazališta "Domino" kao jedno od pet profesionalnih lutkarskih kazališta u Hrvatskoj.
Godine 1993. kazalište je preimenovano u Gradsko kazalište lutaka Rijeka.
Od 1996. u obnovljenoj zgradi sa 180 sjedala svakodnevno se održavaju predstave iz domaće i svjetske književne baštine za predškolsku i školsku djecu.
-
:welcome
-
:bravo
-
Društveni dom Kozala
Izgrađen je 1936. godine prema projektu arh. Enea Peruginija. Bio je to drugi dom koje je izgradilo Udruženje fašista Rijeke, nakon doma na Kantridi.
Radove je izvelo poduzeće Mareschi iz Rijeke, a gradnja je trajala 3 mjeseca, te je zgrada predana na upotrebu 28.10.1936. godine.
-
Zgrada je dobila ime "Gruppo fascista Rionale Glauco Nascimbeni” po fašističkom mučeniku Glaucu Nascimbeniju, četrdesetogodišnjem riječaninu kojeg su upucali alpinci 27. lipnja 1921. zajedno s njegovim nećakom Giuseppeom kada su protestirali zbog odluke talijanske vlade da prepusti porto Barosso Kraljevini SHS. Na groblju Kozala na obiteljskoj grobnici uklesane su u mramoru ove gorke riječi: "Život je dao za svoju nezahvalnu domovinu".
-
Preko širokog vanjskog stubišta se ulazilo u prostranu dvoranu iz koje se ulazilo u sve značajnije prostorije prizemlja - urede, servisne i pomoćne prostorije na zapadnoj strani te veliku dvoranu na istočnoj.
-
Dvorana je pravokutnog tlocrta i visine obje etaže. Između ulaznih vrata u dvoranu i visokih prozora na južnom zidu nalazila se programska freska Romola Venuccija koja prikazuje Mussolinijevo osvajanje Etiopije i alegorije talijanske kulture.
-
Slika se još možda nalazi ispod slojeva boje. :89
-
:89
-
Nakon 2. sv. rata u Dom na Kozali je preseljena Radio stanica Rijeka te je 23.10.1946. emitiran prvi izravan prijenos prilikom otvorenja “Mosta bratstva i jedinstva” na današnjem Titovom trgu, a svečanosti je osobno prisustvovao i Josip Broz Tito.
-
Kolektiv Radio Rijeke je svakodnevno emitirao program uživo na hrvatskom i talijanskom jeziku, a brojao je čak do 150 članova uz mnoštvo vanjskih suradnika - glumce, redatelje, skladatelje, pjesnike i književnike, te vlastite zborove, orkestre i dirigente.
Radio Rijeka se iselila iz Doma 1949. godine koja od tada služi Mjesnoj zajednici Kozala, a sama zgrada još nosi popularan naziv "Radiostanica".
-
I kratkovalna antena je još uvijek razvučena tamo, a u zgradi samo iza smo mi imali kao djeca sastanke izviđača :-)
-
I kratkovalna antena je još uvijek razvučena tamo,
Samo što je Radio Rijeka emitirao na SrednjemValu a ne na KratkomValu.
Kad smo kod antena bio je jedan dipol razvučen od crkve do zgrade.
-
Radio Rijeka se iselila iz Doma 1949. godine koja od tada služi Mjesnoj zajednici Kozala, a sama zgrada još nosi popularan naziv "Radiostanica".
Ja sam bio tamo na praksi ...hm ... krajem 80-tih i još uvijek je tamo bila srednjovalna radio stanica. Bilo je fora, signal je bi tako jak da se na osciloskopu mogao "gledati" radio program ... bez da se spoji na išta, samo ga se upali i signal je tu.
-
Teatrino Tvornice duhana
Zgrada u Manzonijevoj ulici izgrađena je u drugoj polovici 19. stoljeća kao zgrada pogona voštanog papira za potrebe tadašnje Tvornice duhana. Nakon rušenja objekata nekadašnje rafinerije šećera, poduzetni supružnici Marija i Nathan Grini među prvim investitorima započinju izgradnju novog bloka zgrada na Brajdi, najprije uređenjem i podizanjem kata na magazinu u novoj ulici Via nuova/del Molino prema projektu ing. Giovannija Randicha 1887./1888. godine. Zgrada poznata kao Grini II, a danas je u njoj smješten Piko i poslovnica nekakve banke.
-
S obzirom da se za vrijeme Italije plaće i radni uvjeti u Tvornici duhana drastično narušavaju i sve su češći štrajkovi radnika, pa je za gušenje štrajka u siječnju 1925. bila angažirana i vojska, direktor Tvornice duhana 21.09.1928. obraća se Gradskom građevnom uredu s molbom za dozvolu adaptacije dijela prizemlja i prvog kata zgrade u Via Manzoni za Društveni dom Državnih monopola (Dopolavoro dei Monopoli di Stato).
To je bila sjajna ideja jer je Dopolavoro (Opera Nazionale Dopolavoro; tal. dopo lavoro: nakon rada), fašistička organizacija koja se bavila ustrojem slobodnoga vremena radnika. Osnovana sasvim slučajno baš na dan 1. maja 1925. godine.
Cilj organizacije bio je unaprijediti slobodno vrijeme najširih slojeva (organiziranjem masovnih izleta i dr. aktivnosti) te ih time uvjeriti u djelotvornost državne socijalne politike, ali ih i na taj način podvrgnuti fašističkom političkom nadzoru.
Osim kontrole slobodnog vremena radnika, u našim krajevima ta organizacija je služila za provođenje talijanizacije kao procesa kulturne asimilacije tijekom kojeg se netko ili nešto djelomično ili nimalo talijanski pretvara u nekog ili nešto potpuno talijansko.
I tako su se po riječkim tvornicama počela otvarati mala kino - kazališta.
Zgrada je široka 12 metara, a dugačka čak 55 metara s ulazom u južnom dijelu, u trećoj prozorskoj osi. Glavna dvorana širine 11,5 metara i dužine 18,5 metara bila je na katu, a sa sjeverne strane je 80 cm. podignuta mala pozornica dubine svega 3 - 4 metra. Građevna dozvola izdana je 19.12.1928. Autor projekta je nepoznat.
Tlocrt 1. kata 1928. godine.
-
Dvije godine nakon otvaranja, na zapadnom dijelu tvornice iza upravne zgrade preuređuje se stara pogonska zgrada u još jedan Dopolavoro, tako da je Tvornica duhana bila jedino riječko poduzeće koje je imalo dva objekta Dopolavora i u svakom kino - kazalište.
-
Negdje između 1924. i 1930. godine srušen je dio istočnog pogona pa je ostao ovaj zapadni kao samostojeća građevina. Rušenjem dva zida otvara se ulaz s ulice odnosno pasaž između upravne zgrade i susjedne zapadne.
Danas je ta zgrada poznata pod nazivom Teatrino.
-
Dvorana je bila dimenzija 11x14,5 metara, pozornica širine 6 metara s 4 metra otvorom portala. U parteru je bilo mjesta za 300 stolica s još 20 mjesta na povišenoj galeriji s obje strane projekcijske kabine.
-
:popcorn
-
Nadzorna komisija izdaje uporabnu dozvolu 28.10.1930. godine.
Sadržaji u obje zgrade Dopolavora u tadašnjoj Tvornici duhana su bili slični - buffet, sala za biljar, čitaonica, igračnica, sanitarni čvor i kupaonice, soba upravitelja, soba za šivanje, garderoba, prostorije za izvođače i dvorana s pozornicom.
-
Prije nekoliko godina je privatna tvrtka Strauss & partner development GmbH na natječaju ponudila milijun eura kako bi u prostoru ex Benčić izgradila poslovni hotel, ali im je smetala zgrada Teatrina pa su je namjeravali srušiti. Usprkos slaganju Gradskog poglavarstva s tom namjerom, Konzervatorski ured je ipak to uspio spriječiti jer je restauratorskim istraživanjima iz 2010. godine utvrđeno kako je grada vrlo cjelovito sačuvana iako je zbog godina zanemarivanja došla u zapušteno stanje. Zgrada nije statički nestabilna i nema nikakvog razloga da se zgrada sruši i na istom tlocrtu napravi nova zgrada koja briše svako sjećanje i na rafineriju šećera i na jedan međuratni dopo lavoro tvornice duhana.
Nekoliko promišljanja budućih arhitekata o projektu hotela: Hotel Benčić ne prima i ne ugošćuje standardiziranom ponudom te ne ostavlja dojam uniformiranosti hotelskih lanaca koji danas u globalnom svijetu izgledaju predvidivo isto. S druge strane, on nije, niti želi biti improvizirani hostel niti pretenciozan boutique hotel. Rikard Benčić Hotel također nije mjesto koje se razbacuje zamornom ekskluzivnošću i predvidivim hedonizmom turizma, već generira specifično mjesto, potiče i okuplja ljude različitih kultura. Rikard Benčić Hotel je poput drage kuće, ugodnog doma kojem se rado vraćamo, specifično mjesto koja spaja, ugošćuje i ispraća različite ljude.
-
Šteta. A moglo je izgledat ovako:
-
Ili ovako?
-
Možda vam se sviđa ovako?
-
Srećom pa će se uskoro zgrada Teatrina obnoviti i postati moderni centar filmske umjetnosti u funkciji gradske ustanove ART kina koja će se preseliti u vlastiti gradski prostor.
A ja se nadam da ću se tu moći zabaviti te kulturno uzdizati i za vrijeme lavoro, a ne samo dopo. :treeswing
-
A kako to misliš lavorat i u film gledat? :297
-
Pa kao i do sada, lavora i u Forum gleda :smile
Bravo Kont :bravo
-
Sve što uključuje muzej suvremen umjetnosti mi se ne sviđa.
-
Srećom pa će se uskoro zgrada Teatrina obnoviti i postati moderni centar filmske umjetnosti u funkciji gradske ustanove ART kina koja će se preseliti u vlastiti gradski prostor.
A ja se nadam da ću se tu moći zabaviti te kulturno uzdizati i za vrijeme lavoro, a ne samo dopo. :treeswing
Izgleda da neću :o090
Novi list 17.02.2024.
– Slijedom provjere tehničkih preduvjeta potrebnih za izradu Idejnog projekta obnove objekta Teatrino za potrebe obavljanja kinoprikazivačke djelatnosti, UO za urbanizam, prostorno uređenje i graditeljstvo, slijedom konzultacija s Konzervatorskim odjelom u Rijeci, obavijestio nas je da nije moguće povećanje katnosti objekta.
S obzirom na to da je povećanje katnosti objekta preduvjet obavljanja kinoprikazivačke djelatnosti u skladu s projektnim zadatkom koji je izradila ustanova Art-kino, nije moguće nastaviti s realizacijom obnove za navedenu namjenu. Stoga trenutno razmatramo alternativne sadržaje kulture te ćemo izvijestiti javnost o daljnjem razvoju projekta obnove, odgovorili su nam iz Grada Rijeke.
-
Jbt, sve se da napraviti, iznutra ab stupove, gore dodatne grede, raster nosivosti, samo je pitanje para i djelomičnog zadiranja u unutarnji prostor, izvana bi gabariti mogli ostati isti. Bezidejnost struke i kvazistruke :facepalm
-
Teatro Thalia
Sredinom 1885. godine Antonietta ud. Battestin zatražila je dozvolu za gradnju obiteljske kuće na parceli jugoistočno od Kalvarijskih stuba (Via del Calvario 7) prema projektu arh. Mate Glavana.
-
Jednostavna historistička jednokatnica je kasnije nadograđena za još jedan kat i stambeni tavan. Današnja adresa je Kalvarija 10. :wavey
-
U neposrednoj blizini kuće je 1894. prema projektu Carla Conighija izgrađena stolarska radionica dimenzija 25 m. x 8.5 m. sa stražnjim pročeljem naslonjena na zid prema Kalvarijskim stubama. Sjeverozapadni zid radionice je bio pregrađen za smještaj lokomobila (pokretno parno postrojenje koje je nekoć služilo za pogon radnih strojeva.)
-
Početkom 20. st. točnije 1905. prostor se preuređuje za plesnu školu (Privata Scuola di Danza), da bi se 1909. prema projektu arh. G. Rubinicha dvorana adaptirala u kazališne svrhe sa 350 sjedećih i 60 mjesta na galeriji.
-
Uz zgradu kazališta izgrađena je i kuglana s restoranom, a prostrana terasa s pogledom na Sušak i Rječinu često je služila i za plesne priredbe.
-
Vlasnica Battestini je 1921. restaurirala kazalište koje je ponovo otvoreno za kazališne predstave i plesove u sali i na otvorenom. Od 1924. mijenja ime u Teatro Minerva, a 1931. ponovo u Thalia.
-
Kasnije je kazalište bilo menza Tvornice Rade Končar, a od 2000. godine Kulturni Centar Kalvarija i Ri Teatar.
-
Preuređenjem se smanjuje visina i uklanja galerija, a od izvornih elemenata je ostalo spiralno stubište na pozornici koje danas nema funkciju.
-
:popcorn
-
Bravo Kont! :bravo
-
Ah, Kalvarija....
Imam i ja uspomena od tamo :-)
(https://i.imgur.com/h4Ro1vw.jpeg)
(https://i.imgur.com/T36z7im.jpeg)
(https://i.imgur.com/vJ3kthO.jpeg)
(https://i.imgur.com/lF2P1yf.jpeg)
Ah... Malo svjetla, ali simpatično okruženje :-)