O kupalištu Ilona iz knjige Jasenke Kranjčević i Mirjane Kos "Fragmenti izgubljenog vremena - Neizvedeni projekti turističke arhitekture" u izdanju DAR-a
Rijeka je na prijelomu 19. i 20. stoljeća razvijeno industrijsko središte i glavna ugarska luka, što privlači znatan kapital. Ekspanzija industrije uzrokuje priljev velikog broja radne snage, te se ukazuje potreba za izgradnjomjavnih kupališta radi higijenskih razloga. Krajem 19. stoljeća na lokaciji Školjić, uz željeznički nasip, planira se izgradnja velikog higijensko-kupališnog kompleksa sa hotelom.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/Fragmenti20prekinutog20vremena2029.1-001_zpsnm38zqpe.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Stara%20Ri/Fragmenti20prekinutog20vremena2029.1-001_zpsnm38zqpe.jpg.html)
Rijeka, projekt zatvorenog kupalista na Školjiću, Državni arhiv u Rijeci
Prvi projekt datira iz 1893. godine koji artikulira historicistični vokabular srednjeevropske provincijencije. Krovnu partiju naglašavaju kupole sa svjetlarnicima, simetrično pozicionirane zasebne krovne kape nad plitkim bočnim rizalitima. Akcentuirani su glavni ulazi, primjerice u restoran kupališno-hotelskog kompleksa. Središnji korpus građevine, bazilikalnog je tlocrtnog oblikovanja, nadsvođen kupolom. Sadrži središnji bazen s arkadnim ziđem, kojeg okružuju prostorije s različitim vrstama kupelji u bočnim "brodovima". Poput zgrade unutar zgrade, ova kvazi bazilikalna građevina okružena je perivojima u dva bočna izdužena atrija. S vanjske stranc omeđuju ih glavna zgrada s hotelom i restoranom, prostorije pojedinačnim kadama, spremišta, pomoćne prostorije i prostorije za razne druge sadržaje, što zatvara nutrinu kompleksne građevine na sve četiri strane. S glavnog ulaza, kroz vestibul, ulazi se u prcsvlačionice, te bočno u obiteljsko kupalište kružne tlocrtne osnove, natkriveno kupolom, u pojedinačne kupaonice prve i druge klase, te u restoran, blagovaonicu, kuhinju. Ova uslužna partija okrenuta je prema krajobrazu Rječine i mostu preko kanala, nedaleko početka nekadašnje šetnice Školjić (Passegiata dello Scoglietto). Na prvom, i drugom katu nalazile su se hotelske sobe, pomoćne prostorije, prostorije za osoblje, te stambeni dio s odvojenim stepeništima. Osim navedenog predviđene su prostorije za odmor i gimnastiku, garderobe, spremišta, kotlovnica s dimnjakom. Projektna inačica autora Walserara Ferenza, te Havraneka es Adriayija iz Budimpešte iz iste godine, umjesto zaobljenog ugla kupolom gdje je smješteno obiteljsko kupaiište, predviđa toretu s visokom krovnom kupolom. Nadalje, projekt D. Marusniga iz 1894. godine aplicira neorenesansne predložke. Pročelje trokatne građevine razigrano je balkonima, središnji ulazni ostakljeni prostor nadovezuje se na most preko Rječine.
Kupalište u vlasništvu braće Sigismunda i Artura Kleina podignuto je 1893./94. Istovremeno su položene cijevi za morovod, jer je nudilo i morske kupelji ("camera per bagni di mare"), koji je već 1899. valjalo popraviti radi oštećenja u nevremenu. Kompletna adaptacija kupališta izvedena je 1900. godine po projektu riječkih arhitekata Giovannija Marie Cureta i Uga Pagana. Iz nacrta je razvidno da je kupalište djelomično sagrađeno prema prvotnom projektu. Prvi kat nije dovršen, na njemu su se nalazile dodatne kupališne prostorije, te iznad drugog krila manji stambeni prostor. Isti arhitekti projektirali su adaptaciju iz 1906. godine. Tadašnji vlasnici kupališta Arturo i Sigismondo Emodi prodali su kupalište iduće godine.
Pedesetih godina 20. stoljeća izgrađen je na području Školjića prvi riječki zimski bazen, koji je bio u funkciji dvadesetak godina.