Croinfo - Forum o Rijeci i okolici
Povijesne teme => Povijest okolice => Autor teme: zokxy - 15.02.2013., 22:16:35
-
BLAGO
Va Studeni je do sedandesetih lit bilo fanj domaće živjadi ili kako bimo rekli blaga. Najveć su judi držali goveda i prasce, a biv je još kakov konj i ovčica. Držali su i po par kokoš.
Blago je bilo potribno aš je bilo pomoć va dilu, a i gnoj je rabiv. Bilo je i hrana.
Nikad, na početku stolića, je znalo bit i do 300 komadi goved. Isto tako i prasci i ovac.
Krave su bile najveć montafonske pasmine. Dobrahne su za mliko. Daju 15-ak litar mlika kiga su ženske nesle v Riku prodavat. Od tih sovdi bi kupile cukar, paštu, kafe…
Blagu bi najveć imena dali prama boji dlake. Pa je bilo Sivki, Rumi, Mori, a i Sivci, Rumeni i Moroti .
Boji gospodar je imev va štali tri, četire krave, i par voli da ma š čin drva dopejat z šume i zapejat v Riku.
A to je značilo da je okoli blaga sakrabojskiga dila. Tribalo je saki dan ga nahranit i napojit. I štalu posnažit. Po liti nakosit sena i spravit ga. Ma ki ni provav nebi verovav kuliko je dila z blagon.
Goveda su bila va štali vezana z verugami . Duž zida na visočini glav bile su jasle . Va kantunu štale je biv kuč za prasce.
Po liti se krave gnalo van na pašu . Tamo se znalo i pomust ih aš bi bile po cili dan vani. Mi bimo najveć gnali va Ravno , a drugi bi gnali na Židovje ili prama Kastavšćini. Praseta ni bilo navada gnat van z kuča kot ča to dilaju po Slavoniji.
Kravan se va zimskin štajunu dalo jist tri pute na dan napoj od posij , a zmed tiga jin još hitiš sena va jasle ili kakove zelenjave. Za tako davat, po kabav posij, moraš jako puno vode pripejat aš ni bilo vode va šternah kot danas. A i posije su skupe. Ali ča ćeš kad se blago moralo dobro hranit kako bi i ono hranilo familiju.
Nikada su se krave, kad bi se gonile, pejale baku . Zadnjiga baka va selu imeli su Banovi . Zad rata veterinari minjaju baka to će reć da umetno oplode kravu .Kad je krava ostala brija zna se po timu ča veće ne munjesa . Onda se čeka da se oteli, tako jeno devet miseci , ako ne odnese termin . Kad se krava teli okoli nje se jako pazi da ča ne gre po zlu. Vavik je niki, ki se boje razumi okoli blaga, puli a nju .
Jedanput da je niki pripejav kravu baku . I čekaj i čekaj , a bak nikako da skoči na nju. I taisti je već biv nervozan pa govori gospodaru od baka:
-Kakov ti je to bak kad neće skočit na kravu?
-Ča san ti ja kriv ča ti je krava grda! Hahaha.
Prasci se drže va posebi storenin prostoru ča zovemo kuč . Dalo bi jin se po dva-tri put jist na dan. Hrana se stavjala va korito . Posebi se za nje kuhav konpir , pesu , rava i se ča god od zelenjave. Stavilo bi se i sridic i posij va pomije.. Pred klanje davalo jin se i šrota, Znali su reć prašćari , ki bi videli kako se prasci puli nas hrane , da jidu boje nigo niki judi. Pa i reklo se da ča prascu daš va njimu i najdeš.
Vavik se prasce kupjivalo . Malo ki je kupiv prasicu , a još manje su judi držali prasice za nakot . Makari je i takovih bilo , ali jako malo. Prasci su se kupjivali najveć puti va Kastvu , ali i Jelenju , Bistrcu, Ogulinu
Konji se nisu preveć držali va selu. Judi su bili zadovojniji z voli aš su manjiga zahteva.
Govorili bi da ako vov slomi nogu prodaš ga bekaru , a od konja da ni ni te koristi . Jasno da je bilo konji , ali to je bilo više , nako , za paradu. Rado jih je držav moj brat Ivo Šestanov . Još, vako na brzinu reć, imeli su krasne konje Frankini. I Županovi su znali držat konje . Ali to je jako malo va odnosu kuliko je familij držalo vole.
Ovce se nisu baš na velo držale va Studeni. Prvo su , bar kako su stari povidali , jih držali . Meni je stari oća povidav da su Bavdini imeli dvor va Šafanji. Tamo kadi je oni dovčić . I još san čuv za nike familije ke su držale pred 100-tinjak lit ovce . Ali ča ja pametin va dvajsetin stoliću judi bi imeli po dva tri komada ovac , više onako iz jubavi prama blagu nigo za korist . I to je tako. Jedino za Vazam se znalo janjčevinu jist ki je premogav pa bi najveć za to služile. No i vunu su stare ženske koristile za preju dilat pa bi plele obojke , rukavice , šijale i još ča god od nje.
Koz ni bilo po selu . Morda je ka familija i imela kakovu , ali ja se moren spametit samo jedne ča je držala Joža Puli gradišće. I za tu kozu je vezana jedna smišna pričica . Jedini prć va okolici biv je va Klani puli Martinelićevih . I kad je jedanput Martinelić nikoga sriv va oštariji da je Joži poručiv da mu je dužna još jedan jeb . Cila oštarija da se je nasmijala aš on je misliv da mu ni zadnji naskok prča platila Joža , a ovi va oštariji su mislili ča su mislili.
Kokoše je skoro saki držav aš nisu od veliga zahteva. Dok ni bilo prometa po cisti držalo ih se po vani , a posle se ipak stavilo kakovu ograju da ne moru na cistu . Pomalo bi kvocale po dvorišću i jaja znašale . Misto kadi kokoš jaja nese zove se gnjizlo. Z jaja se
zleže pišće pa pride kokoš ka znese jaje pa z jaja pride opet pišće . I tako to gre daje. Jasno uz pomoć peteha.
Malo je pasi va Studeni bilo . Govorili su stari judi da ča ćeš to hranit kad ni koristi. Pasi da nimaju pršute hahaha. Tu i tamo bi biv kakov lovni . Nike familije su znale imet pasića . Zmišjan se da su Puhovi imeli jedniga biliga kudrastiga . Veranić su ga zvali. I Čičkini su imeli Brkota ki je znav po par dani nestat pa opet doma prit .
Lovre Frankin je biv lugar tamo trejsetih lit. Jedanput je biv pratnja nikin lovcon z Opatije ki su imeli lovne pase . Ali ti pasi da su bili debeli i siti pak nisu mogli teć za živjadi. On je videv kuliko je ur pa je rekav da će ih on strenirat da budu pravi lovni pasi , a ne da se vuku kot krepaline. I dali su mu te pase na trening . A on da ih je najprvo dobro zgladniv , a z hranu ku su mu dali lovci da je familiju hraniv . Nakon nikiga vrimena da su pasi dobili lipu liniju , dlaka da in se svitlila . Na kapulu da su skakali kako su lačni bili . Ali njihovi gospodari bili su jako zadovojni.
Mačak je bilo puno po selu. Skoro saka kuća je imela mačku aš je i miši bilo. Mačku se ni posebi ni hranilo . Ča je ulovila to bi pojila. Imena su dobivale po koloru dlake . Tako je črna bila Mora , bila Bela i tako …
Rječnik:
fanj – dosta, prilično liti - ljeti
dilu - poslu znalo -običavalo
sovdi – novaca navada - običaj
boji - bolji štajunu - sezonu
dopejat - dovesti baku - biku
zapejat - odvesti brija - noseća
sakrabojskiga - vražjeg munjesa - luduje
spravit - spremiti puli a nju – pokraj nje
verugami – lancima taisti - taj
visočini - visini
kantunu – kutu
kuč – nastamba za svinje
Grda - ružna pesa - vrsta stočne repe
rava - stočna hrana ča god - nešto
sridic – žitnih mekinja posij - mekinja
pomije - napoj šrota – mljevenod kukuruza
bekaru - mesaru dvor – ograđeno mjesto za ovce
premogav - mogao preju - pređa
obojke - čarape šijale - šalove
prč - jarac gnjizlo - gnijezdo
peteha - pijevca krepaline – lijenčine, crkotine
Komentirajte u temi http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0 (http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0)
-
KLANJE PRASCA
Više, manje saka familija je imela jeniga ili dva prasca tako da je, bar va doba klanja, mesa bilo .
Klalo se pred Božić, a niki su klali i za, kako su ga po Kastavšćini zvali, prašći pondijak. To je pondijak pred Pusnu nediju.
Na dan klanja po selu bi se zarana čulo cvilenje prasci ke su klali. To je dilav najveć puti Jure Antišov. Pomagala mu je grupa judi ki bi prasca zvukli z kuča i držali dok ga koje. Nakon Drugiga rata nastaviv je prasce klat Juretov sin Tone. I još niki su klali kot ča su Pikovićevi Dolfo i sin mu Milan pa Janko Puž…
Kad bi va jedni kući zaklali, judi, na čelu z bekaron, bi šli va drugu. Tu bi sopeta zaklali i šli daje. Va jenimu danu su znali ubit i po pet, šest prasci.
No, hvala bogu, va saki kući bi čagod popili. Tako su va zadnjii kući bili fanjski nakramani.
Jedanput san i jast pomagav držat prasca dok su ga klali. Već smo puno popili, a niki i preveć. Kad su prasca zvukli z kuča skočili smo na njiga i prijeli ga. Jedan za prednje noge, drugi za rep, treti za trubac, četrti za zadnje noge. Kad ja najedanput oćutin da me niki prijev za nogu. I stišće i stišće. Jedan od nas je biv tuliko pijan da je misliv da je moja noga prašća. Ali smo se, kašnje, smijali timu.
Dok se prasca klalo niki je morav držat kakov lonac za krv ku se smiron mišalo da se ne skruti.
Prasca se onda dobro opalilo slamu da mu zgori dlaka. Znamu mu se parki pa ga ofure z vrilu vodu i obriju z oštrimi noži . Niki ga digne vajer na nikakovimi nosači pa ga razpolove, a niki to store na kakovimu stolu.
So to dilo prate dičina pa jin bekar sakimu odriže komadić mesa. To zovu pečenja. Dičina meso, veselo tekuć, nesu doma speć.
Prasac se razkomada tako da pridu pršuti, lopatice, pancete, zarebrnik, rebra …
Ta dan se, za se ki su pomagali va klanju, skuhaju jetra onako na kiselo z palentu. Veselo je za vrume južine. Judi su zadovojni da maju mesa.
Od krvi se store jelita. Nigdi san pročitav da ov kraj pa prama Trstu jedini dila slatka olita. Drugdi dilaju krvavice.
Druge dane se topi špeh za mast, a i ocvirki nisu za ća hitit, i nadivaju konbasice.
Veći komadi mesa, ko se misli sušit, se stavi va čabar va sov i pod pezu. Tamo se drži niko vrime. Onda ga se zname i podimi pa se stavja sušit. Ako je vrime mrzlo i burno to mesu odgovara, ali ako je južno i ni mrzline onda je vrag.
dilav – radio
sopeta – opet
jenimu- jednome
čagod – štogod
fanjski – dosta
nakramani – žargon – pijani
jast – ja
kuča- svinjca
prijeli – uhvatili
trubac – svinjska njuška
prijev – uhvatio
smiron – neprestano
parki – rožnate izrasline na nogama svinja
vajer – u zrak
nikakovimi – nekakvome
kakovimu - kakvome
so - svo
sakimu - svakome
tekuć - trčeći
nesu - nose
lopatice – plećka
zarebrnik – sv. kare
ta – taj
jelita – punjena sv. crijeva
dila – rad
ocvirki – čvarci
nadivaju – nadjevaju
čabar – velika drvena posuda
sov - sol
pezu - teret
zname - izvadi
mrzlo - hladno
Komentirajte u temi http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0 (http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0)
-
Evo još jedne pričice:
VODA
Glej, voda je nikad bila strašan problem. Danas mamo šterne, a čujen da će i vodovod brzo storit. Saka familija je puno vode trošila. Ni se tuliko trošilo na jude. Malo vode popiješ i još malo rabi za skuhat i oprat sebe i robu. I to je to. Ali blago! Blago popije jako puno vode. Vaja dvajset litar sako govedo. A to je tribalo osigurat. Pa kad je bila suša!
Na sriću, se okoli sela, pa i va selu, je bilo dosti vode ka je ritko prisušivala. Blago bi se zagnalo van z štale « na vodu « tako da mu nisi morav vodu nest.
Va selu je bila jena vela kaluža, blizu današnje šterne Na vrbi. Malo daje sela bilo je još vode va Šišću, Za Zvaneć vrt, va Boški a i drugdi. Na sih tih misti se blago napajalo. Kad su Talijani prišli zauzeli su i ta mista kraj sela kadi se blago napajalo tako da je počelo falit vode za blago.
Prvo su judi vodu za pit zimali iz kalići ki su bili na mistih kadi su sad šterne storene. Još je bilo i drugih kalići ki su se zatrli aš je posle bilo dosta vode i iz šterni.
Sa ta voda je bila dobra za pit. Ali najslaja je bila ona z Brižin. Mnogi umirući je poželiv gut te vode pa su, najveć, dičina morala poć na fatapoštu po nju.
Nigdi trejsetih, ne moren se zmislit jušto lita, država je počela obnavljat po selu šterne. Tako je popravna šterna Na vrbi. Mi smo ju zvali Studenčić. Onda je obnovjena i puli Lazarove kuće. I šterna puli Kranjčić je urejena. Kašnje, pred sam rat, storena je još i šterna Na vrhu puli Klanjičinu kuću. Se te šterne su se punile z «živu vodu», osim ove zadnje storene puli Klanjičinih, va ku je voda tekla z krova.
Nike premožnije familije su imele svoju šternu. Ovako brzo, moren se spametit da su Butigeri, Puhovi, Kranjčićevi – Nadini, Frankini i Bregarovi – Bačvarić imeli šterne.
Bila je i šterna pred Brcankinu kuću. Tu je storeno i korito za blago napajat. Prik pumpe se je voda zlivala va korito. Posle rata još se dugo tamo blago napajalo
Voda se iz šterne zajemala z čistin sićon. Na ruči od sića je biv vezan špag pa biš sić spustiv do vode. Zvukav biš sić z vodu i zliv ga va brentu. Kad bi se brenta napunila zanesla se doma na plašćenki aš su to obično dilale ženske. Va brentu je stalo, tako, dvajsetak litar vode. Voda bi se pustila va brenti ili prelila va kakov napošan sić. Stavilo ju se na posebno misto na kakov stolić, obično va sali, i pokrilo z pokrovon. Puli nje bi biv lončić z kin se zajemala za pit i druge potribe. Vruće vode je vavik bilo par litar iz kotla va špargetu pa si se mogav i oprat.
Kad je bila suša presušile bi šterne pa bi se po noći storiv red za vodu. Ki bi prišav na red spustiv se va šternu po lojtrah i pomalo je zajemav vodu z kakovin manjin lončićen kako je zvirala. I dičinu smo znali po špagu spušćivat da to dilaju. Nikad, va vrime suše, se šlo po vodu i daje. Tako je jedan kalić biv i va Ponikvah. Iz takovih, malo dajih, mist voda se nesla va vedrenicah. To ti je jedna drivena bačvica. Ženske su je nesle na hrtu vezanu z plašćenku.
No, tako je to z vodu bilo. Sad, kad bu prišav vodovod, zatrt će se i šterne tako da judi neće ni znat kakoviga potekovanja smo imeli za vodu.
nikad-nekada ;
rabi-treba ;
blago-stoka ;
vaja-valjda ;
zagnalo-stjeralo ;
kalići-izvorići vode ;
zatrli-uništili ;
najslaja-najslađa ;
gut-gutljaj ;
fatapoštu-samo zato ;
jušto-točno ;
urejena-uređena ;
kašnje-kasnije ;
storena-napravljena ;
premožnije-imućnije ;
spametit-sjetiti ;
sićon-kantom za vodu ;
brentu-veću limenu posudu za vodu ;
plašćenki-posebno pletenoj traki ;
napošan-prikladan ;
zajemale-zahvaćale ;
vedrenicah- manjim plosnatim bačvicama ;
potekovanja-stalnog trčanja
P.S.
Vodovod je u Studenu došao osamdesetih što za ovu priču nije bitno.
-
Priče idu dalje...
Muzika, ples i kantanje
Ča se tiče muzike, plesa i kantanja vavik se je neč kantivalo i soplo. Još se zmišjan kako su na Snižnici plesali dok je na mih sopav Jure Škohov. Ne znaš kadi je Snižnica?
Ma to ti je jedna njivica va Blatnin klancu. Ni bilo niš zacementirano. Ma kaakov vražji tarac? Na goli zemji se plesalo. Jure je sopav, a pari su se vrtili kot preslice.
Judi su kantali po starinsku. Na tanko i debelo. Ne spametin se da je ki sopav na sopile.
Jedino na mih, kot ča san već rekav, je Jure sopav do pred rat.
Kad su niki mladići dilali va Francuski 1930-ih prišla je i prva armonika va selo. Kad su se vrnili niki ju je prnesav. Čini mi se da je to biv Ive Šinčev. Ja, to ti je bila triještinka.
Onda su počeli i plesi z armoniku. Najprvo se zmišjan Iveta Banašeriniga – Stričina su ga prozvali, ki je sopav na triještinku. Prvi plesi z armoniku su bili puli Mikele ka je držala oštariju va Buzgoći kući. Kašnje se plesalo i puli Jamkoćih kad je on otprv oštariju.
Ples je vodiv jedan mladić ki je biv feštar. On je govoriv sopcu ča će sost i za koga. Prama dogovoru već su mogli i na mote se razumit. Tako, kad bi feštar digniv samo palac to bi sopcu značilo, na primer, sad sopi vajcer, dva prsta pojku, tri šetepaše …
Ako biš feštaru dav niki solad, a ki i ni biv mići, onda bi on zapovidav da je to samo ples za tebe i tvoju tancuricu. I ne daj bog da bi ki onda šav plesat kad je biv ples «na samo». Mnoge barufe su se dogodile aš niki je za dešpet tev plesat baš tada.
Meni je najdraže bilo plesat šetepaše. Čekaj, kako gre ono :
« Kad san hodiv u školu
Učio san računi
Edan, dva, tri, štiri
To su naši računi…»
Dečki su šli na ples i po Gromišćini. Tako su plesali puli Kukujani, va Zoretići , Trnovici. Čez Jurišin bi pasali do tamo i nazad. Tamo je naš Ive upoznav Vlatkota Krušvića ki je, kot mladić, prvi put prišav sost z oću va Studeno kad se ženiv Jože Kanjeričin za Katetu Puhovu. Biv je lipo obučen va nike šport brageše od pepito matrijala. Posle je još mnogin paron sopav na piru. Ne samo po selu nigo i po Gromišćini i Kastavšćini.
Za vrime rata ni se baš plesalo ni kantalo.
Kad je finiv rat najveć je sopav Jože Bavdin, a kašnje su prišli mlaji sopci med kimi je biv i njigov sin Jože.
Va Domu su počeli vadit se sost dečki Čičkini : Mile, Vojmir i Jože i š njimi Ive Šebeć i Jože Puhov. Učiv ih je Frane Franesić. Lipo i brzo su se navadili tako da su počeli sost najprvo va našin Domu, a kašnje i po okolnimi misti. Ive Šebeć i Vojmir su sopli armonike, ke već nisu bile triještinke, Mile saksafon, a Jože trumbetu. Puh je sopav na bajs. Tako da je to biv već pravi, moderni sastav. Ča su sopli pitaš? Sopli su ono ča se onda soplo po Kastavšćini, Gromišćini i okoli. Neč bi niki čuv na kakovin plesu, radiju ili drugdi pa bi to nikako zapisav. Vadili bi se dok nebi navadili. Kašnje su prišle i pjoče pa bi po sluhu vadili.
Ma kako su se dečki poženili tako se i sastav raspav. Još kadikad bi zasopli morda na kakovin dočeku noviga lita ili za kakov Prvi maj. Ma baš ih je bilo lipo čut.
Najaktivnij je ostav Ive Šebeć ki je armoniku još dugo rastezav na zadovojstvo sih ki su volili zaplesat. Š njin su na bubanj nabijali Ive Vlašeć i Vlatko Škajanov.
Skoro san pozabiv reć da su krajen trejsetih va Studeni bili storili tamburaški sastav kiga je vodiv učitej Lojzić Rubeša. Ma dok su oni učili sost na tambure prišav je i rat tako da nisu mogli pokazat kuliko su i ča naučili. Imeli su se tambure ke su tribale i ne znan ki jih je plativ ni kamo su finile. Ali čini mi se da je i po drugih seli bilo tako. Kot niko bujenje nacionalne svesti. Tobože mi Hrvati mamo svoj štrument. A to je tambura.
A pozabili su da mamo i mih i sopile. Vaja to nisu bili nacionalni štrumenti.
Kantivalo-pjevušilo ;
soplo-sviralo ;
vrtili-okretali ;
feštar-voditeljplesa ;
mote-znakove ;
vajcer-valcer ;
pojka-polka ;
šetepaše-sette passi ;
tancuricu-plesačicu ;
barufe-tučnjave ;
čez-kroz ;
vadit-učiti ;
bujenje-buđenje ;
vaja-valjda;
Komentirajte u temi http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0 (http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0)
-
ČA SE JILO?
Ča se jilo pitaš? Jilo se ono ča se imelo. Ako se imelo. Kako je familija imela puno dice moralo se sakrabojsko pazit ča i kuliko se kuha. Mnogi su kruh, a i drugu hranu, držali pod kjučen. Da dica, ka su vavik lačna, nebi pojila preveć pa da se brzo ostane prez hrane. Ne reče se bez vraga da je na mladimu čoviku i stomanja lačna.
Pravi gospodar bi imev jedniga ili dva prašćića tako da bi bilo po zimi malo friškiga mesa. Onda bi se počelo jist dimjeno meso kot kobasice i pancete. Za Vazam bi se jile lopatice i zarebrnik. Pršuti bi se čuvali ako se mislilo ča dilat za majstre. Ili , kot ča su niki dilali, bi ih se prodalo oštaron pa bi se z timi sovdi moglo kupit nove miće prašćiće.
Jasno, bilo je konpira i fažola za po zimi. Skisalo bi se zeja i repe pa je bilo ča kuhat. Meso goveje se ritko kuhalo. Obično bi se po nediji skuhav gulaš ili kako se onda reklo tenfanje. Kad je bilo govedine na pijatu znav si da je blagdan.
Osnovna hrana je bila to malo prašćevine , konpir , fažov i kiselo zeje i repa. I onda se to kuhalo va sin mogućin kombinacijami. Kupilo bi se i malo pašte i oriži pa bimo jili : paštu i fažov, konpir i fažov, repa i fažov, zeje i fažov, fažov na padelu, oriži na mliku , pečen konpir…I, da ne pozabin, ni , vaja, bilo dana da se ni kuhala palenta konpirica. Z sačin smo ju jili. Kuhala se i palenta samena kako smo ju zvali. Va nju se ne diva konpir.
Kruha se isto dosta pojilo. Peklo ga se doma obično jedanput na šetemanu. Ali mnogi su ga kupovali va butigi.
Saki dan bi se našlo puli kokoš i kakovo jaje pa se i z tin moglo računat.
Za večeru se jilo neč lagje kot kaša i mliko ili pak oriži na mliku aš je bilo i mlika.
No za pravo reć, osim va nikih grdih vrimeni, ni bilo glada ako je čovik mogav dilat.
Jedan , vako reć , običan dan bi se jutro jilo bilo kafe i nadrobjen kruh. Za ručnju bi se spravilo kakovo jaje al ča slično. Južinalo bi se recimo pašta i fažov z kakovin suhin meson. Za miću južinu bi se pojilo ako ča ostane od južine ili komad palente i špeha. Za večeru bi se skuhala kaša i mliko.
Jasno, ovisilo je o dobu va litu i prama njimu se imelo i namirnice za kuhat. Onda ti ni , sinko moj , bilo frižideri ni zamrzivači pak da si to lipo mogav bez većih problemi očuvat da se ne pokvari. Jedini način za očuvat je bilo sojenje i sušenje. Tako bi se prašćevina nakon klanja posolila i osušila.
Zeje se kisalo va čabru tako da bi se kisalo i glavice i naribano. Va drugimu čabru bi se stavilo kisat repu.
Ja san voliv najveć ono ča se danas ne ji saki dan - polevaču. Vidin da ne znaš ča je to . Gromičan bi rekav da voli nju i njeju. Ja , ja smij se ti, ali to je jušto tako. On voli palentu i juhu od palente. To ti je polevača. Za polevaču ti rabi gromiškiga sira, malo suhiga mesa i konpir i muka za konpiricu skuhat.
Skuha se konpir i va to se strese malo muke. Kad prokuha odlije se malo te juhe i stavi na stran, a z onin ča je ostalo stori se konpirica, Kad je konpirica skuhana ofriga se suho meso. Sad da li će to bit kobasice, zarebrnik ili pak panceta ni tuliko važno. Va pijat se stavi komad konpirice polije se z onu juhu, pridoda se ofrigano meso i nariba se sira. Ma to ti je za prste polizat. I još žmuj vina črniga popit …
Va selu se ni dilalo sira osim ako se ni imelo kamo mliko prodat. Ali to je bilo ritko. Tako da smo sir kupovali od Gromičani.
Magari smo va šumi ni se baš puno divjadi jilo. Jedno ča su se šume čuvale od krivolova, a , kot drugo, i ni baš bilo oružja za blago ubijat.
Neč se nabralo va sezoni i gub pa se i z tin pripomoglo prehrani. Najveć su se pobirale, mi ih zovemo prave gube, a to su ti, vrganji i žute ke se po hrvacki zovu lisičice. Još ki i ki bi pobirav nike druge gube, ali samo one za ke je stoposto sigur da jih pozna. Ja još poznan kukmake. Zato ja ne pametin da se je ki z sela kad potrovav z gubami. Puno gub se neslo i prodat na placu.
Još su dica i ženske pobirale jagode, borovice i frambob. Neč bimo pozobali, a drugo bi se neslo prodat ili v Riku ili pak v Opatiju na placu. Saki dinar al lira su dobro prišli.
Voće ili žir, kako su ga stari zvali, se jilo samo ono ča je zraslo doma. Ni ga se kupovalo. Najveć je bilo jabuk, frušak, murav, češap i malo črišanj. Nigdi pedesetih me je jena parona v Riki, dok san mev pod njeju poneštru, pitala da ću li bananu. Odgovoriv san ji da neću aš nis znav ča je to. A rado bin biv pojiv bananu, .sad kad znan kako je dobra. Ruže nisu rasle va Studeni, osim fragule ku smo i mi imeli pred kuću.
Ča se tiče slašćic kot ča su kolači tiga se jilo samo za pir i blagdane kot ča su Božić i Vazam. Skoro san pozabiv da su za pusne dane ženske znale dilat štrukje. I to kuhane , a ne pečene. Tako da je i to bila jedna navada va našin selu. Ki je te štrukje prnesav i kada ne znan. Ali judi su sakuda dilali pa je ki probav nigdi va Hrvatskimu i zapametiv kako se dila pa doma prnesav.
Danas, vidin, se više judi ma frižidere i zamrzivače pa je lagje hranu očuvat. Ali z tin se i nike stvari promine. Pa po litu jiš kiselu repu, a po zimi sladoled. Ja mislin da to ni dobro.
sakrabojsko-vražje ;
vavik-uvijek ;
preveć-previše ;
prez-bez ;
stomanja-košulja ;
lačna-gladna ;
friškiga-svježega ;
lopatice.plećke ;
zarebrnik-kare ;
dilat-raditi ;
majstre-majstore ;
oštaron-gostioničarima ;
sovdi-novcima ;
zeja-kupusa ;
oriži-riže ;
kaša-jelo od kukuruznog brašna ;
ručnju-marendu ;
spravilo-pripremilo ;
južinalo-ručalo ;
jušto-baš ;
muka-kukuruzno brašno ;
žmuj-čašu ;
divjad-divljač ;
gub-gljiva ;
kukmake-livadske pečurke ;
frambob-maline ;
prišli-došli ;
frušak-krušaka ;
murav-murvi ;
češap-šljiva ;
črišanj-trešanja ;
parona-gazdarica ;
mev-meo ;
njeju-njezinom ;
poneštru-prozorom ;
ruže-loza ;
slašćic-slastica ;
pr(i)nesav-donio ;
sakuda-svugdje ;
Hrvatsko-zvali su područje, negdje, od Ogulina pa sjevernije ;
zapametiv-zapamtio.
(http://img51.imageshack.us/img51/1405/palenta.jpg)
Ovo bi trebala biti palenta ka se kuha va pinjati
Komentirajte u temi http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0 (http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=405.0)
-
NJIVE I ORUĐE ZA OBDILIVAT ZEMJU
Mi, hvala bogu, mamo dosti zemje za obdilivat. Nismo, kot Kastavci, morali za saku lešicu nanašat zemju. Naše poje je velo i nikada je bilo so obdilano, a ne kot danas zapušćeno. Najveć smo sadili konpir, frmentu , zeje , fažov , repu … I za blago bi se posjalo pese, rave i još kakove zelenjave. Posjalo bi se i šenicu, zob i ječmik. Zrna ječmika su se pekla i mlila pa se kuhalo kafe od tiga. Kad bi se va sedmin misecu pokosilo šenicu ili zob ostalo bi strnišće. Preoralo bi ga se pa bi se tu posadila repa ka je bila jako dobra za kisat.
Zemja se parićivala tako da bi se nigdi va tretimu , četrtimu misecu zorala . Najprvo bi se rashitav gnoj ki se prvo pripejav va koši na njivu. Nakon tiga bi se oralo z plugon kiga bi vukav par voli .Tako zoranu zemju bi se poravnalo z želiznimi grabjicami da zemja bude čin ravnija. Kad se zore njivu tribalo je storit i jamnik kiga se stori z posebnin vogon aš je to meja med dvi njive . Med njivami su još naši stari stavili kamike ki su senjivali meju .
Puli nas ni bila navada orat na jesen osim ledin . Njih bi se zoralo malo pliće , ali tako da trava ostane pod zemju kako bi do drugiga oranja, na proliće, zgnjilila . Korona ka ostaje za oranjen se razbija z matiku tako da ne ostanu vele grude zemje.
Kad bi njiva bila tako parićana šlo bi se sadit konpir. Najprvo je niki muški z picalon dilav škuje tako na približno pov metra. Va te škuje bi se staviv konpir ili komad konpira, ako je biv debji, na kimu je moralo bit klic. Zmed konpira bi se napicale manje škujice va ke bi se posadilo frmentu. Kad je to se posajeno z matiku bi se zagrnilo.
Sad , kad su traktori va selu lagje se konpir sadi . Me par da je prvi traktor kupiv Jože Puhov 1972. lita. Sadi se tako da z traktoron store rede i va nje se stavi konpir na jedno dvajsetak centometri razmaka . Onda se nagrne z matiku zemju na konpir.
Kad konpir malo poodrase oplije se. To se dila tako da se z ruku poskube plivel i malo z rožići ili matičicu prorahja zemja. Potla jedno misec dan, kad nati postanu jačje, konpir se nagrne tako da se z matičicu z sih strane nahita zemja na dno konpirove nati. Mora ga se i očuvat od bolesti, a i od konpirovih zlatic, kih ni bilo prvo . Prišle su knan kad su nan Merikani slali pomoć nakon Drugiga rata. Nikad ih se z ruku pobiralo i ubijalo. Potla se, tamo nigdi od šezdesetih, koristiv prah za očuvat konpir od zlatic.
Konpir se počne kopat kad mu nat posuši, a to je nigdi početkon devetiga miseca. Oni ki ga kopa to dila z vilami ili motiku i mora pazit da ga ne ošteti .
Danas se konpir i kopa z traktoron pa je i to velo olakšanje va dilu .
Kad je skopan konpir se zapeja doma i stavi na kup pa ga se ki drugi dan prebere . Na jedan kraj se stavi najdebji kiga se ji. Oni sridnji, kih je tako petnajščak va kilu, i ma dobra oka se pusti za sime. Najtanji se kuha praseton pa ga zato i zovemo «prašći konpir».
Osim konpira i fažov nan je jako važan za prehranit se. Jako rado ga jimo. Ćeš z paštu, ćeš samiga - «na padelu « kako mi rečemo ili pak na salatu.
Maš oniga ča se povija okoli kolca kad raste kiga zovemo kolarac . Mamo i drugu vrst ku zovemo niski fažov. Sad, sakiga je još puno sorat. Niki fažov je naredan za mušnice aš kako jih pobiraš tako nove zrastu. Jast mušnice kuhane jako volin na salatu , onako z česnon.
Fažov se pobere kad mu se mušnice počnu sušit. Nese ga se doma i stavi puli kuću na tnalo sušit do kraja. Onda ga se omuli i pospravi va platnene vrićice. Kašnje se na vetru očisti od komadići mušnic ke su dospele va vrićice. To zovemo da se fažov opalje . Dila se tako da se, kad je malo burno vrime, va najke stavi par kiv fažova. Hita ga se vajer, ali tako da fažov nazad pada va najke, a te osušene komadiće mušnic vetar otpuhne. .
Zeje i repa su hrana prez ke se ne more ni zamislit zima. Kiselo zeje ili pak repa, z fažolon su malo manje nigo saki dan na stolu. Pa još palenta konpirica. Ma mrtav bi to jiv. Ja ali do stola je fanj dila.
Za zeja imet moralo se posjat sime najkašnje do Veliga petka. To se dilalo na posebno parićani lišici ku smo zvali kapužnjak. Kad kapuz poodrase tako na jedno pedaj višine se ga posadi na prvo parićanimu dilu njive kiga zovemo zevnik . Zevnik se prvo tiga još jedanput nagnoji i zore. Kapuz se posadi na razmak od pov metra . Pazi, mi sadnicu zovemo kapuz, a glavicu zeje.
Kad malo narase se oplije, a kašnje i nagrne. Kad zeju postanu trde glavice , a to je nikako okoli deseti ga, jedanajstiga miseca, na njivi se odrižu glavice i pejaju doma. Tu se parićaju i stave va čabar kisat . Jedan div se zriba pa kad rabi mamo zeja i zribaniga i va glavicah.
Repa se skopa z zemje i zanese doma. Tu se očist pa se nariba ili se čitovata stavi kisat va kakov čabrić aš nje manje kisamo nigo zeja.
Ja, teško je dilat na zemji, ali prez nje se ne more živit.
(http://img43.imageshack.us/img43/1862/oranjeq.jpg)
Izvor fotografije: http://www.slomedia.it (http://www.slomedia.it)
P.S.
Namjerno nisam stavljao rječnik kako bih vidio reakcije. Kako se nitko nije javio shvatio sam da ste već toliko naučili po studenjski da vam ne treba prevoditi.:lol1
Ali za one koji slučajno zalutaju na ovu stranicu ipak , evo besidnika.
Obdilivat - obrađivanje
Pese – stočne repe
Rave - korabe
Zorala - izorala
Jamnik – kanal između njiva
Vogon - pažnjom
Ledin – neobrađene zemlje
Korona – zapušteni dio oranice
Picalon – drvena naprava zašiljenog kraja visine cca 1 m
Škuje - rupe
Nati - stabljike
Naredan - prikladan
Mušnice - mahune
Omuli - oruni
Najke – drveno korito dugo 50-ak cm
Zeje - kupus
-
Ovih dana su mlekarice počašćene u Ugostiteljskoj školi doručkom pa su se političari preslikavali s njima. Da i ja budem aktualan evo moga priloga i duuubokog naklona prema tim ženama .
I da ne bude nesporazuma ovo je "priča " moga djeda Fileta koji je umro 1976. g.
Homo daje bez vrag te pare!
MLIKO ZA DOBRO JUTRO
Čuj , mi smo od mlika i drv živili . Saki dan se mliko neslo v Riku , a drva zapejalo, tako, jedanput na šetemanu.
Krave se muzlo tri put na dan ke su bile friško oteljene, a druge dva put. Saka krava bi davala petnajsčak litar mlika na dan . Pa ako si imev tri , četire krave lahko je zračunat kuliko je to mlika na dan. Muzle bi najveć ženske , aš je to , kako bimo rekli , žensko dilo. Nika krava je na miru dok se muze, a nika je nemirna. Takovi kravi se onda rep veže za zadnju nogu pa ne more matačit. Ženska ka muze bi sila na šklambicu puli krave . Oprala bi ji sasce najprvo z mjačnun , a potla z mrzlun vodu. Prijela bi dva sasca i muzla va napošni sić dok je bilo mlika . Onda bi prijela druga dva sasca i zmuzla do kraja. Kad bi finila z jednu kravu prepasala bi na drugu i tako bi pomuzla se krave ke su imele mlika.
Mliko se zanese va kuću i čez cidilo dobro procidi va velu padelu ili lonac. Neč mlika se odzname pa se kuha za nas doma. To mliko se kuha na tihimu ognju pa se odzname škrajup i spravi va jedan lonac dok ga se ne nabere tuliko da se more dilat maslo.
Maslo se dila tako da se ta škrajup stavi va pinju Tuče se va pinji dok se ne stisne i stori putar. Ne znaš ča je pinja? Ma to ti je drvena posuda visoka nikako do kolina . Doli je široka približno pedaj i prama gori se suživa do petnajsčak centometri . Gori je pokrov čez kiga pasiva jedna palica na kraju ke je prošupjeno kolace. Ta palica je višja od pinje pa se povlači gori – doli dok se ne stori putar .
Ta putar se kuha na tihimu ognju da ne zagori. Kada onako lipo požuti i počne se pinit maslo je kuhano. Onda se to zlije va jedan lonac i nese ga se ohladit. Tako more dugo stat.Kad se maslo odlije va padeli ostanu , na dnu , žute mrvice ke se žlicu postružu. Zovemo jih feca. Niki judi to jako vole jist, najveć z palentu. Maslo se jako štimalo . Koristi se za kuhat. Neč bi se prodalo, a i dalo bi se aventoron kot za dobru ruku.
Sira i funde nismo dilali osim kad je ostajalo mlika ko se ni moglo prodat .
Kot ča san i rekav od mlika se dalo lipe sovde zaslužit . Prodavalo se samo friško mliko. Ženske bi va late lile mliko i pokrile ga z pokrovi ki su bili omotani z pletki da se ne proliva dok ga neseš. Late , a bilo jih je raznih velikosti ali nikako najveć od pet litar, se postave va koš kiga se oprti z pomoć plašćenke. Okoli pasa se zaveže jedan zavežjaj od krp ki drži da košara ne skliže prama doli i da manje žuli hrbat. To su zvale fagot. Kašnje se misto košare nosilo rucak . Va košari je bilo i do pedest litar mlika. Još bi se dilo kakov mići lončić od jedne litre kot za miru i put pod noge do Rike . Rano se šlo . Vavik je bilo trdo škuro, okoli tri ure za povnoću, kad su neboge ženskice krenile . Zato bi sobu zele i feralić. Na hodeć su plele obojke. Još ča god bi si stavile va košaru . Kakove gube ili jagodice , malo masla i timu sličmo pa bi i od tiga prijele kakov solad. Šlo se prvo prik Vrha, a kašnje, kad se cista storila, po cisti pa čez Marišćinu po stazi i onda opet po cisti prama Marčejon. Ako je biv snig sejeno su šle. Najprvo bi jedna prtila snig onda, kad bi se strudila, druga pa su tako šle pomalo napred. Prvo počivalo bilo je va Tesnimu na Bačurkini gromači puli kaline. Onda bi šle daje prama Svetimu Matiju kadi bi počinile puli Klanjčevih.
Daje bi šle čez Pehin do granice. Tu na granici su Talijani dilali kontrolu mlika pa bi produžile kako ka . Nika skroz do Rike , a nika prama Toreti i Mlaki.
Kad bi prišle Podmurvican zvonilo je sveto jutro.
Mi smo najveć raznašali po Toreti i zdolu prama Mlaki . Plaćali bi nan sakako . Najveć na šetemanu . Ali kako su i naši aventori bili najveć siromahi kot i mi to čuda puti nisu imeli pa bimo in i na dug davali ili bi nan dali kakovu robu na račun. Ma glavno da se mliko kako tako prodavalo.
Niki, ki ni imev dosta mlika za nest, bi prodav to mliko susidi ka bi ga nesla daje. Nike ženske su užale nest do Marčeji kadi bi ga prodale ki Marčejki pa bi ga ova daje nesla. Nike su pak dilale samo maslo pa bi ga susida nesla prodat misto nje. Čuj, sakako su se domišjale da jedna drugi pomoru.
Z timi sovdi ča su dobile ženske bi doma prnesle ono ča je bilo cinije va Taliji kot kafe , cukar, pašta… Za nazad su se znale ofermat va oštariji puli Biškupovih na Pehinu ili Bačurkinih puli Marčeji pa bi popile pasaretu ili žmujić vina. Ali , to nisu dilale redovito nigo kadikad.
Kad bi okoli povdan doma prišle mlikarice nisu mogle počinit i reć ja san za danas storila dilo. Morala se prijet dila ko je iz sakiga kantuna zijalo primi mene. Ćeš južinu dofinit , ćeš va štalu , ćeš va poje , ćeš koscen nest jist… A ne moreš simu ča .
Ma ja vavik govorin da su naše ženske bile mučenice .
Kad san jast šav va penziju onput san i ja počev nosit mliko. Ali sad je to bilo kanat prama nikada. Lipo bin staviv rucak va bunker od kurjere malo poćakulav z šoferon Pepićen , ili ki je već biv, i tiktak smo prišli do Podmurvic kadi bin šav doli. I pomalo od aventora do aventora podiliv mliko , poćakulav malo i nazad. Kad bimo šli nazad kurjera se obavezno fermala puli Bačurkinih pa bimo popili dva deca. Nike ženske bi brontulale, ali mi smo sejno popili pak šli doma. Ako je biv kakov poseban dan , je li kakov blagdan ili komu rojendan , onda bimo malo i pojili gromiškiga sira i pršuta. Ta put su i ženskice šle snami i ne bi brontulale.
Danas je se manje mlikaric. Još se vidi ka i ka. Kad je prišlo mliko va ove plastične vrićice nestalo je i mlikaric. Ali i krav je se manje. Na, va selu na prste moreš pobrojit kuliko jih je. A, vaja tako mora bit.
(http://img820.imageshack.us/img820/4363/mlikarice.jpg)
Izvor fotografije: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com (http://www.lokalpatrioti-rijeka.com)
Aventor - kupac
Brontulat - mrmljati
Cidilo - cjedilo
Cinije - jeftinije
Fagot - zavežljaj
Feca – nusproizvod pri kuhanju maslaca
Funda – kiselo mlijeko
Južina - ručak
Hrbat - leđa
Kolace – kotačić
Kurjera – autobus
Lata - kanta
Matačit - ludovati
Napošan - prikladan
Obojak - čarapa
Pinja – drvena naprava za pravljenje maslaca
Plašćenka – platnena traka
Pletak – povoj od platna
Prnest - donijeti
Prošupjen - probušen
Rucak - naprtnjača
Sasac - sisa
Sejno – svejedno
Spravit - spremiti
Šklambica - klupica
Škrajup - škorup
Štimat - cijeniti, poštovati
Užat - običavati
Zijat – vikati
Žulit - žuljati
-
Danas je Veli petak pa evo jedne prigodne pričice.
BLAGDANI
No, vako. Od blagdani vavik se držalo do Božića i Vazma .
Ča se tiče Božića, prvo Drugiga rata, ćutilo se blagdanjske dane već od Mikulove. Dici bi se, večer prvo, stavilo va postolić ili škornjicu dva, tri oriha, kakovu deranču ili jabuko, morda ki bonbonić, ili pak komadić cikulade. Drugi dan , za Mikulovu , kad bi se otrok stav ni mogav od veseja ča je dobiv. Ja, malo su dičina onda pojila cikulade i bonboni.
Za svetu Luciju bi se posjala šenica va kakov pijat tako da zraste do Vilije božje.
Na Viliju božju ili, bi danas rekli, Badnjak se je parićivalo za Božić.
Ta dan bi se snažilo po kući , štali i okoli kuće, a ženske bi pekle kolače i drugo ča rabi .
Jako se pazilo ča će se pojist aš je to ne mrsan dan. Za južinu bi se pojilo, na primer, frigana slana riba i makaruni ki su doma storeni. Prišla bi i noć pa bi se dilav majić. Večeralo bi se opet ribu , ali i bakalar , onako na gulaš, ki je mogav. Popilo bi se žmujić črniga vina i malo poćakulalo ako bi ki prišav. Obukla se blagdanjska roba i pasalo na povnoćicu.
Jutro , na dan Božića, se popije bilo kafe z slatkin kruhon, obajde blago i pomalo čeka vrime južine. Za južinu se ni puno bacilalo. Spekla bi se kakova kokoš ili bi se skuhala dobra goveja juha pa bi se meso pojilo z zejen ili pečenin konpiron.
Za Božić ni bila navada čestitat po kućah. Držalo se da je to više kot familijarni blagdan. Čestitalo se samo onimu kiga biš slučajno sriv i prvin susidon.
Zato bi se drugi dan od Božića, na Stipanju, šlo okoli po selu čestitat. Ali i va oštariju aš na sam Božić se ni šlo.
Nakon Stipanje brzo pride Novo lito. Ni ga se dočekivalo, kot posle Drugiga rata, po oštarijah. Na prvi dan noviga lita samo biš čestitav prvin susidon i rodu. Ta dan bi dičina šla po kućah čestitat aš bi dobila kakov sovdić, kakovu deranču, al jabuko. Ta mići darić ča se da otroku se zove « dobra ruka «. Ženske bi šle čestitat kašnje aš se reklo da mora muški prvi čestitat novo lito inače da bi bilo nesritno. Za te dane darovalo se va familiji kakove sitnice kot opletene obojke , cigareti al kakov facov za ženske …
Na Tri kraje bi se tri muška obukla va tri kraje i po selu koledvali. Va saki kući su kantali uz mih, a kašnje armoniku. Za nagradu bi in domaćin dav kakovu klobasicu, malo špeha ili neč sovdi. Nikako, z Tri kraji, bi i finili božićni dani. Onda je biv mir do Vazma.
Duh Vazma se oćutiv već za Uličnu nediju kad se šlo na blagoslov uličnih vijic.
Od Uličnice do Vazma je Veli ćedan. Za Veli petak je veli post pa se ne smi jist meso. Kot i za Viliju božju ji se ofrigana slana al friška riba. Ni za Velu sobotu se nebi smilo jist meso. Te dane, pred Vazam, se peku vazmene pogače i šišori za dicu. Pituraju se jaja ,ali ne z piturami ke danas kupiš va butigi. Nigo tako da se , dok se jaja kuhaju , va vodu stavi kora od kapule ka pusti lipu, kafenkastu boju. Tako i jaja dobiju tu boju. Danas za pogaču reku pinca, a šišor još malo ki dila. Inače se dila od istiga testa kot i pogača samo ča se stori pletenica. Dug je dobar pedaj. Na vrhu stave trdo kuhano jaje. Na Vazam dica pohajaju z tin šišoron pak se hvale čigov je lipji
Na Vazam jutro bi se va jenu košaricu dilo malo pršuta, pancete, par kuhanih jaj , macić luka, pogača i još ča god i neslo na blagoslov. Z blagoslovon se bižalo doma aš se govorilo da ki prvi pride i hiti va Studenčić blagoslovjen luk da će imet sriće i on i njigovi. Najžveltija je znala bit Tonka Kanjerova. Ni vrag ju ni mogav preteć.
Kad se blagoslov doma prnese popije se bilo kafe i poji malo luka i pogače. Poji se i malo pršuta i jaje. Za južinu se ji meso, ali kako ki more. Niki da goveje, a niki janjčića.
Ali mnogi ta dan pasaju z tu blagoslovjenu hranu. Neč se još prikuha pa se po cili dan to dveči.
Judi si med sobu čestitaju i gre se va oštariju. Ako je lipo vrime hiti se i ka partida na boće.
Od drugih blagdani još se štimalo Majku božju. Ta dan su mnogi šli na Trsat.
Kako je za Rokovu vela fešta i samanj va Klani to se ta dan znalo poć Klano. Ali, kad su Talijani prišli, se se prominilo. Oni, ki su imeli putnicu su mogli poć na Rokovu, ali su se do odrejeniga vrimena morali i vrnit doma. A znaš kako je. Čovik malo popije pa kad mu je najlipje mora poć ća. Zato smo se domislili nevoji. Počelo se Rokovu slavit va Studeni. Gromiški kramari bi stavili dva, tri stola pred Jankoćimi vrati i prodavali kramariju. Nikakove prsteniće, bracolete, korezine. Se je to bilo kot od zlata, ali znalo se da je favso. Od onda je ostalo ime «gromiško zlato» za vas nakit ki ni pravi. Još bi se tu znalo nać stvari ke su se dičini jako pijažale.
Prišli bi i Gromičani i Kastavci, ki nisu imeli putnice za poć va Klano, a i mnogi Klanjci. Oni su pak govorili da komać tu moru kantat po hrvacki na vas glas. Za popit i pojist se vavik ča našlo. I kakov sopac je biv tu pa je to bilo dosta da se Rokova lipo proslavi. Naši mladi su za Rokovu znali poć i Kukujanon aš je i tamo sveti Rok zaštitnik pa se i tamo slavilo.
Nakon Drugiga rata ni se baš lipo gledalo na ove blagdane. Zato se jako pazi da se proslave dani ki se zovu prazniki : Prvi maj i 29. novembar.
Prvi maj pada lipo kad se već trava zazeleni i obično su razna dogajanja vani na otprtin. Reče mu se još i Praznik rada. Dva dana se ne dila pa moreš poć kamo god ćeš. Naši judi se ta dan slože i gredu va kakov bliži vrt ili Pred zvir pa ča speku. Niki znaju speć i janjčića, a najveć puti store roštij. Stari bi jili i pili, a mladi bi igrali na boću, a večer bi šli na ples.
Dvajset i deveti novembar je dan ki se, kot i Praznik rada, slavi dva dana. Na ta dan je osnovana nova Jugoslavija hijadu devet sto četrdeset i tretiga lita va Jajcu,. va Bosni.
Taj dan se prijemje pionire va Pionirsku organizaciju. Tu dičicu, dok polažu zakletvu, je lipo gledat kako se ponosno drže, a komać su počeli va školu hodit. Obično na ta dan se prijemje i omladinu va Savez socijalističke omladine. Omladinac postaješ nigdi va sedmin razredu.
Za Novo lito su dva slobodna dana pa se obično va kakovi oštariji parića doček. Puli nas se to obično dila va Sali ili Domu. Tu večer,oni ki to organizira, skuha ča za pojist pa se podili za vrime dočeka. Ni pijače ne fali. Jasno da je i muzika ka sope do jutra. Munjesa se cilu večer tako da jutro, na samo Novo lito, mnoge ni voja ni oči otprit.
bacilat – mariti, brinuti
bilo kafe – bijela kava
bižat - trčati
bracolet - narukvica
cikulada - čokolada
ćedan - tjedan
deranča - naranča
dvečit - žvakati
facov - rubac
favso - lažno
gredu - idu
južina - ručak
kafenkasta - smeđkasta
kantat - pjevati
komać - jedva
korezin - ogrlica
kramari – trgovci kramarijom
kramarija – razna roba
macić - svežnjić
majić – božićno drvce
morda - možda
moru - mogu
munjesat - ludovati
najžveltija - najbrža
neč - nešto
Novo lito – Nova godina
otprto - otvoreno
otrok – muško dijete
pasat - proći
pijažat - sviđati
poć ća - otići
postolić - cipelica
rabi - treba
samanj - sajam
sopac - svirač
snažit - čistiti
Stipanja - Dan sv. Stjepana
srist - sresti
škornjica - čizmica
Tri kraja – Dan sv. tri kralja
Ulična nedija – nedjelja prije Uskrsa
vas - sav
Vazam - Uskrs
Vilija božja – dan prije Božića
(http://img585.imageshack.us/img585/3233/iorze.jpg)
Izvor fotografije : http://forum.ribolovnamoru.com
Ovo su najbolji šišori što sam pronašao putem googleja.Tu na njima još fali križ napravljen od tijesta preko jaja. Iz moje mladosti se sjećam da su bili elegantnije te pletenice. Tanje i dulje.
-
Petak , dan za haha još jednu pričicu.
Kako ima malo komentara ja , nebi bio ja,to shvaćam kao idealno haha napisano.
Međutim ja , nebi bio ja , znam da je to daleko od idealnosti. I zato MOLIM, pomognite. Tema, a i jezik, je strana. Ali ima ljudi oko Rijeke koji puuuno znaju o tome. Pa pitajte, pokažite svojim mamama, tatama, nonama, nonićima. Studenjcima, Klanjcima, Marčejcima, Kastavcima, Gromičanima...Neka pročitaju i ispravljaju. Pomognite da to kako - tako na kraju bude točno.
KOLA, VOZ I VOZNO BLAGO
Puli nas se ni moglo ni zamislit da je familija prez koli i vozniga blaga.
Kola i druge drvene dile bi dilali bogmari, a posle bi kovač staviv šine na kola i još čagod, ako je rabilo, od želiza za storit. Bogmari va selu baš i ni bilo. Jedan je biv va Klani, a jedan va Svetimu Matiju.
Za kola bi se moglo reć da maju par prednjih i zadnjh kov ka su spojena z svoru. Na prednjin kraju je ruda puli ke je zapreženo blago. Spreda je veli vagir priko kiga se vuku kola. Na veli vagir se zakuči manji ki je prik špranjgi spojen na jarmić. Jarmić je vezan na rudu i postavan na vrat volu pomoću kambe Tako zaprežen vov more onda vuć voz.
Važan div koli je sana. To je jedan komad otesaniga drva ki je pomoću srčanih verug, kako smo jih zvali, spojen na vintu. Kad se vinta zavinta stisne se to drvo na zadnja kola i oferma obraćanje kov. Tako se sani po zdolu. Kad je na vozu četiri, pet metri drv na veli nizbrdici voli ne bi mogli održat voz prez sanjenja. Zato i volar mora bit ofrčan aš va takovih situacijah moraš teć ozada pa zasanit. Pa onda opet napred puli voli bit. Pa poć ozada pomolat vintu… Jasno da stariji nisu mogli tako obletat okoli voza pa bi š njimi šav kakov otrok ki bi saniv kad je rabilo.
Va Studeni, a i šire, se za kola ka su naložena reče voz , a za prazna, samo kola.
I na prednjih koli je bila vinta , ali nju bi se rabilo samo va manje slučaji kot ča je, naprimer, kad voz stoji ili na manji nizbrdici.
Nikad, dok se vozilo duge jarbole , najveć va Volovsko, bila je jedna posebna svora . Zvala se kriva svora i rabila se va zavoji tako da se zadnji div kov pomakne pa si mogav lipo zavoj storit.
Ovisno od tereta ki se voziv stavilo bi se i goranji div na kola. Ako se šlo po seno stavile bi se štrame, a za gnoj pejat rabilo se koš.
Voz su vukli voli. Bilo je i pet, šest pari konji va selu, ali voli je bilo i pedesetak pari.
Da bi se dobilo dobriga vola triba junca škopit. Nikad se to dilalo z drvenim baton. Pomalo se tuklo po jaji, a nebogo blago je rulo i mučilo se. Kašnje, trejsetih lit, je va selu to dilav niki graničar ki bi škopiv z nikakovimi klišćami . Bilo je isto bolno , ali je puno kraće trajalo. Nakon Drugiga rata to su već dilali veterinari. Takov mlad volić pomalo se vadiv vozit z kakovin starijin volon.
Vola je tribalo i potkovat. To su dilali kovači. Va selu je biv kovač Jače Buzgoć, a posle Drugiga rata njigov sin Štefan. Vov bi se zagnav va jedan uzak prostor od drv storen tako da se ni mogav micat. Prijelo bi ga se za nogu dok bi kovač urejivav parkje i dilav mu potkov prama parkju. Tako storenu potkov bi mu onda zabiv z čavli. Opasnije je bilo zabijat zadnju potkov, aš je vov mogav jako grdo udrit oniga ki mu nogu drži.
Tako potkovan vov mogav je onda pejat voz.
Prvo nigo ča bi se krenilo z vozon gospodar bi z korobačen prekriživ voz i zazijav «ajs! «. Na tu komandu voli potegnu i voz krene. Za skrenit livo komanda je bila « ajs sebi ! », a za desno « hvot ! ». Za ofermat voz komanda je bila « veee ! « Ako se telo da vov gre nazad zazijalo se «curik!». Ako je vov tribav na mistu pomaknit se livo ili desno reklo bi mu se «stupi!»
I još neč ću ti reć pa smo z tin gotovi. Sigurno ne znaš ča je ocuralo? Ocuralo je misto kadi su se voli ofermali prvo nigo ča bi morali potegnit voz na veći uzbrdici da se pocuraju. Ofermalo bi ih se zato aš blago ne more hodit i curat kot čovik.
Tamo nigdi sedandesetih lit prišli su i traktori . Ja nikad nis pejav traktor tako da ti o timu i ne moren govorit. Ali onimu ki je š njin dilav sakako je prominilo život. Od tad su i voli skoro nestali iz sela. Zaminili su jih traktori. Vaja je lagje bilo dilat z traktoron nigo z volon.
blago - životinje
bogmar - kolar
čagod - nešto
jarmić – dio opreme vozne stoke
kamba – dio opreme vozne stoke
klišća - kliješta
kola – zaprežna kola
kola - kotači
koš – poseban dio zaprežnih kola za rasuti teret
more - može
naložen - natovaren
obraćanje - okretanje
oferma - zaustavi
ofrčan - okretan
ozada - iza
parkje - papci
pomolat - popustiti
rabilo – trebalo
ruda – dio zaprežnih kola
rut - tuliti
sana - kočnica
sanit - kočiti
sanjenje - kočenje
storit - napraviti
svora – dio zaprežnih kola
šina – željezna traka
špranjga – dio opreme vozne stoke
štrame – poseban dio zaprežnih kola
vagir – dio opreme zaprežnih kola
veruga - lanac
vinta – dio kočnice zaprežnih kola
voz – nakrcana zaprežna kola
zabit – zakucati
zasanit - zakočiti
zavintat – pritegnuti vintu
zdolu – prema dolje, nizbrdica
svora – dio zaprežnih kola
šina – željezna traka
špranjga – dio opreme vozne stoke
štrame – poseban dio zaprežnih kola
vagir – dio opreme zaprežnih kola
veruga - lanac
vinta – dio kočnice zaprežnih kola
voz – nakrcana zaprežna kola
zabit – zakucati
zasanit - zakočiti
zavintat – pritegnuti vintu
zdolu – prema dolje, nizbrdica
(http://img845.imageshack.us/img845/3118/vozzagnoj.jpg)
Izvor fotografije: http://janezsirok.webs.com/ (http://janezsirok.webs.com/)
Ovo je model voza sa košem za gnoj ili rasuti teret. Najbolje šta sam našao na netu. I umjesto konja zamislite volove.
Pozdravljeni! :wavey
-
Jako sam zauzet zbog nekih egzistencijalnih / kako bi neki rekli / problema. Ali imam na lageru još par pričica , onako nefiniširanih, pa mislim da neće biti problema s pričicama o mojoj voljenoj Studeni za nekoliko idućih petaka. Moram još završiti WWII i poslijeratna obnova, ali to će morati sačekati bolja haha, gora - kiša i to , vremena.
BUTIGE I OŠTARIJE
Za butige ke su bile va selu ne more se reć da su bile bogzna kako založene. Ali osnovno kot ča je cvit , cukar , muka , pašta, uje su vavik imele. Butigu su najprvo , ča se ja zmišjan, imeli Butigerovi pa ototu in i ime. Butiga je bila va centru sela , tamo kadi je šterna .
Najveć su judi špežu zemali na dug pa kad bi dobili kakov solad onda bi ta dug platili. Butigerovi su imeli i peknjicu tako da su imeli i friškiga kruha. Inače su ženske doma pekle kruh . Nike pod čripnju , a nike, ke su imele špargete, i va peći.
Prvo Drugiga rata, va sada novi Šestanovi kući , butigu su držali Milan i Danica Mohorović. On je, nebog, finiv tako da je jedniga dana 1943. dok je na kalesinu pejav tele va Kastav ubijen . Našle su ga ženske ke su v Riku mliko nesle . Najden je va Tisnimu , stotinjak metri od križanja z našu cistu, prama Marčejan.
Kadi je sad spomenik, va Kudleći kući, pajt ili , kako bimo danas rekli , trafiku je držala moja sestra Anica Paunović – Tetica smo ju zvali. Tu se moglo kupit , osim movin , razne prčkarije kot špigete, cigarete, frminante i slično.
Va Jožini kući bila je i mesnica. Držali su ju Vučkovići iz Klane.
Nakon Drugiga rata, niko vrime, butiga je bila va Štohnićevi kući i vodiv je Ive Stanarov. Kratko vrime je, isto Ive Stanarov, držav butigu i va Lazarovi kući.
Kad je storen zadružni dom va prizemju su bile butiga , oštarija i knjižnica , a na katu je biv prostor za bivat.
Ulaz te butige je biv obrnjen prama Kanjeričinin . Va nji su dilali Mate Šestanov i Marica Jankoća. Kašnje je z Maricu, kad je Mate šav va penziju, počela dilat Duše Zorina.
A i oštarij je bilo – hvala bogu. Tamo nigdi dvajsetih lit je bila oštarija va Prkelovi kući . Držav ju je Mate Šinčev. Va tih oštarijah prvo Drugiga rata biv je majhan izbor. Vino črno i bilo i pasareta. Kad san spomeniv pasaretu zmislin se i šampanja, kako smo zvali pijaču, ča se dilala tako da jednu tabletu staviš va vodu i stori se neč kot pasareta. Piva je prišla va oštariju kad su Talijani 1941. prišli . Do onda je ni bilo.
Hrane va oštarijah ni bilo dok Pikovići nisu počeli držat oštariju. Oni su ipak imeli bar pršuta i sira.
Va Buzgoći kući je oštariju držala Cecilija Klarić – Mikela smo ju zvali. Tamo, kuliko se moren spametit, je biv prvi ples z armoniku. Tamo je biv i jedan visoki zid pa je jedanput va selo prišla jedna družina ka je na timu zidu prikaživala film «Osveta Španije». Va filmu je jedan glumac bižav aš su ga niki lovili . a jedna ženska , ne moren se spametit ka , se stala i digla krilo zijajuć : « Simo sinak , simo hodi! Ću te jast skrit!».
Za to kino je tribalo dat kakov solad , a ki ni imev mogav je dat i kakovo jaje ili klobasicu.
Trejsetih lit je Janko Puž držav oštariju.
Posle rata je i naša Tetica, tamo dok se ni otprv Dom, imela oštariju va svoji kući.
Kad se otprv Dom najprvo je oštar biv Jože Vardoć.
Kašnje su to prezeli Čičkini Jože i Milica ..
Sedandesetih lit je i Mate Šestanov držav oštariju va novi kući pa su va to vrime bile dvi oštarije va selu.
bivat - stanovati
cvit – brašno pšenično
frminanti - šibice
kalesin - vrsta zaprežnih kola
krilo – donji dio suknje
majhan - mali
muka kukuruzno brašno
nesle - nosile
ototu - otuda
pajt - malen prostor, kiosk
prčkarije – sitnice, malenkosti
stori - napravi
špeža - nabavka namirnica
špigete - vezice
založene - opskrbljene
(http://img823.imageshack.us/img823/4723/studenadom.jpg)
Zadružni dom u Studeni
Izvor fotografije : http://www.klana.hr (http://www.klana.hr)
-
Kad počne ovako grijati ni vrag me ne bi zaustavio u kući. A još imam i nekog dodatnog angažmana ... :help2 Tako da sam jedva jedvice odvojio koji sat za dovršiti ovu temu. Ako iduća ne bude sljedeći petak - meni će bii najviše žao.
Ne moren bit va kući po ovakovimu vrimenu i kjucat po kompjuteru pa bog.
Ča ni lipje prošećat z rukami na riti po npr. Pećinah? I tamo srist kiga parićaniga za biricu :beer2 .? I malo poćakulat
ŠKOLA
Dok je bilo Studeno pod Austriju mi školani smo školu šli Klano. Tamo je bila pučka škola i durala je tri lita. Skoro niki ni šav daje va školu aš prva veća škola je bila va Kastvu ili v Riki. Jedini z sela ki je šav va Učitejsku školu Kastav biv je Milan Bregarov trejsetih lit Saki dan je šav hodeć va Kastav i nazad va Studeno Poginiv je, nebog, va Drugimu ratu. Za poć tako va školu tribalo je civ dan zgubit ili pak bivat na fitu ča je bilo skupo.
Potle Prviga rata, kad je Klano pripalo Taliji, škola je bila va Bavdini kući dok nismo storili novu ka je i danas tu. Osnovna škola je sad , va Kraljevini SHS, durala četira lita.
A gradnja te nove škole je bila zamišjena još za vrime Austrije. Ali Prvi svecki rat je to ofermav. Kad se videlo da škola va Bavdini kući ni pravo rešenje, se počelo opet razmišljat o novi školi . Me par da se nigdi okoli 1930-iga lita odlučilo storit novu školu . Brzo su počeli i dilat na nji ali se to oteglo. Aš vavik su problem bili sovdi. Nikad ih dosta.
No, škola je ipak storena. Va novi školi su se dica počela vadit 1936. lita nakon velih muk.
Od prviga dana su bili problemi z tu školu aš nisu je baš storili kako rabi Podi su se brzo zdigli , po zidi se dilala plisan, učiteji nisu redovito dobijali plaću… Ma brig kuliko god ćeš. Ja san va to vrime biv precednik Školskiga odbora tako da san mnogi korak storiv i va Kastav, a bome i va Sušak vezano za školu.
A va školi je bilo dobrih učiteji. Nikako najboje se snašav Lojzić Rubeša iz Spinčići . On je tu službovav od kraja 1936. lita do Drugiga rata.. I dica su ga lipo prijela i zajno su ga , aš je biv majhan, a debev, prozvali Boćica .
Učiteji su bili, za naš zaprt kraj, jako napredni. Oni su bili školovani tako da su puno i znali. Va školi su storili i jenu majhanu knjižnicu va ki si mogav posudit kakovu knjigu ili pak kakove novine o poljoprivredi i slično.
Dica su za vrime Lojzića, ki je biv jako aktivan, posadila boriće Na vrhu. Učitej Lojzić je vodiv i školu tambure prvo rata. Ma čuda dobra nan je taj , a i drugi učiteji, storiv. Š njin san puno povidav i to je biv jedan od pametnijih judi ke san upoznav.
Prvo Rubeše je biv još jedan Lojzo ali Marot ki je , jast mislin 1936-e , šav va Kastav dilat pa je tamo biv i derehtor škole. Biv je isto odličan učitej. 1941.lita , kad su Talijani prišli, je finiv va internaciji . Tamo, va Taliji , ja mislin va logoru Gonars , je i umrv .
I učiteji prvo Lojzića Rubeše su lipo dilali , ali jin je bilo jako teško. Tako da su niki komać dočekali da pobignu z Studeniga. Jako puno se moralo dilat po šumi i po poju tako da nikad ni bilo dosta ruk. A ki će ti pomoć bez pitanja nigo tvoj otrok . Pa smo, kad su bili veće potribe, dicu zemali z škole. Mnogi put san šav učiteja prosit da pusti Iveta z škole da more poć smanu po drva. Teško je bilo nan , ali i učitejon z nami.
Muka je bila kad su Talijani prišli pa su va školi, ku smo krvavo zaslužili, počeli učit, na silu, dicu na talijanskimu zajiku. Sa prezimena i imena su potalijančili tako da je Mrvčić Ivan postav Mervchich Giovanni, Brmalj Anton je biv Bermali Antonio.
Učitej Lojzo Rubeša je iz tiga grdiga vrimena spasiv jednu teku učenice Nevije Šebelje va ki se lipo vidi kako su talijanski učiteji dilali z školsku dicu. Teli su da budemo Talijani.
Bila je jena talijanska učitejica , jako mršava i visoka. Nervozasta je bila. Na stolu je držala dvi šibe. Jena debja, a druga tanja. Tako ih je i porabjivala. Ako je dičji dišpet biv manji onda bi ga z tu tanju šibu po prstih udrila i to tako da su dlani morali bit obrnjeni po zgoru. Par puti bi te opalila po njih. To su dica zvala ribice. Ako bi pak dišpet biv veći onda je zgrabila debju šibu i udri i po riti i po hrtu i kadi god je arivala . A dica kot dica . Kumedijala su, a ona ih ni znala umirit. Va zadnji klupi su sidili Vlatko i Jopić. Pa kad ni mogla z besidami ih umirit hitila je nike kjuče va nje tako da je mićimu Jopiću nos razbila. Va kući Anice Paunović , ka je do škole , je bila talijanska bolanta i zajno ga je učitejica tamo zapejala. Dohtor mu je ofermav krv i i previv ranu. Od onda mnoga dica nisu ni šla va školu. A roditeji se nisu jako jadili na nje. Tr i tako je to još malo duralo aš su i partizani već okoli se javjali.
Četrdeset i četrte su Njemci važgali školu kad i so selo . Po litu te iste četrdeset i četrte je počela i partizanska škola ku je vodiv učitej Benaš od Zorzići. Prve ure su se dica vadila pod jednu črišnju va Blatnimu klancu. Moreš mislit ku kvalitetu je to učenje imelo. Ali važno je bilo da dica i judi vide da i partizani maju školovanih judi med sobu. Taisti Benaš je kašnje dilav va klanjski školi Matematiku i njemački je predavav, a biv je jeno vrime i derehtor škole.
Pred kraj rata je škola bila i va Jožini kući Puligradišće. Škola je, nakon rata do obnove , bila va Fapkini kući na Vrhu. Prva učitejica je bila Dinka Seršić ka je bila ovdi nigdi do 1948.. lita. Zmišjan se da je klupe va ti provizorni školi od tavaloni storiv Jože Kanjeričin. Nakon učitejice Seršić učitej je biv Zovko. Pozabiv san mu ime. Od 51. pa do , me par, 59.je biv učitej Josip Lučić. Najdaje je z dicu dilala učitejica Veljka Rakočević nikako od 1960. pa do 1970. kad je prišla Zorica Šnajdar.
Kad bi dica finila četire razrede šla bi va klanjsku školu do osmiga kuliko je kašnje durala osnovna škola. A onda daje va srednju v Riku ili kamo drugamo.
(http://img541.imageshack.us/img541/6827/kolaustudeni.jpg)
Izvor fotografije: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com by Riječanka
Boćica -loptica
črišnja - trešnja
dilat – raditi
durat - trajati
jadit - ljutiti
ofermat - zaustaviti
majhan - malen
vadit - učiti
sovdi - novci
storena - napravljena
šav - išao
školani – učenici, polaznici škole
zaprt - zatvoren
zemat - uzimati
-
CISTA
Prvo ti je cista šla prik Vrha na Antonovu prenku i onda daje do Useravca kadi se spaja z glavnu ka gre od Marčeji prema Klani i Škalnici . No to ni ni bila cista, za pravo reć. To je biv kolski put vas zdrsan i nakrivjen tako da je bilo jako teško pun voz pejat po takovimu putu. Kad je storena nova država mislili smo , nas par va selu , da je to dobra prilika za storit nike stvari za ke prvo nikad ni bilo voje od strane Austrije. Jedna od tih stvari bila je cista. Cista je zamišjena, a kašnje i storena, tako da gre Puli Gradišće pa do Marišćine kadi se spaja z glavnu cistu.
Ta cista se na ruke dilala ča znači da ni bilo mehanizacije. Samo kramp i lopata i kaika mina. Va to vrime judi su jako teško živili i nisu imeli nikakoviga stalniga zaslužka tako da su komać čekali da se more čagod zaslužit bilo kadi. A ovi ča su financirali gradnju su to dobro znali pa su tu neimašćinu skorišćivali. Tako da su juden njihovu muku najveć plaćali va frmenti. Pa su tu našu cistu nazvali «kukuruzna cesta», Ma sad je li bila kukuruzna ili frmentna cista manje je važno. Važno je to da smo mi cistu dobili i to dosta rano – 1932. lita. I danas je skoro ista kot ča je onda storena.
Zogar prvo Drugiga rata je biv Mate Puhov. Popravjav je cistu ča gre do Marišćine, ali i onu ča gre skroz do Želiznih vrat. Puli puta bi se natuklo batude pa su se storili mući, tako, od približno jedniga kubika. Z tih mući se zemala batuda i krpala cista kad su se storile škuje. Se su to plaćali furmani na misec priko župana ki je pobirav sovde. Posle rata niko vrime su kot zogari dilali Jože Vardoć i Mate Marajski.
Cista čez Marišćinu nas je spasila aš je puno lagje bilo zapejat voz drv v Riku nigo prvo. Ali još vavik je povezanost bila loša. To je trajalo se dok ni prva kurjera prišla va selo, ali komać krajen pedesetih lit.
Prvo rata ti je šla kurijera z Kastva do Sušaka čez Sveti Matij do Saršoni pa prik Kopice na Trnovicu i daje po cisti prik Čavji do Sušaka . Tako da, ako si tev poć na Sušak al va Kastav, si morav poć Saršonon ali Sveti Matej. Zmišjan se da je šla saki dan i to dva put. Kuliko je koštala karta ne znan ,ali ni bila baš jeftina aš su Gromičani, ki su dilali po Sušaku, šli hodeć . Vozili su ju neki Čabrijani. Ja mislin da se jedan zvav Milivoj. A kakova je to cista bila!? Prik Kopice je bilo tuliko uvijali da ti se va glavi smuti. Povidala mi je jedanput tvoja mat da su šli oći ki je biv va bolnici na Sušaku. Toliko da ji je bilo slabo da je se shitala z sebe i da ni mogla poć zajno do oće nigo da je pred bolnicu čekala dok ji ni bilo malo boje. A oni mostić drveni na Trnovici… Samo si čekav kad će past sam od sebe . A kad je šla kurijera prik njiga se je škripalo Dobro da se ni čagod grdiga dogodilo
Posle drugiga rata, kad je prišla kurijera va selo, mnogin se je život prominiv . I to na boje. Rika je postala jak industrijski grad ki je tribav puno dilavci. Pa su Studenjci počeli dilat po poduzećih. Najveć su dilali po građevinah kot manuali .
Jasno, skoro san na nju i pozabiv, bila je i cista prama Klani ka je , od kad ja pamtin , vavik šla ovuda . Samo smo je malo širili kad je tribala kurjera počet vozit.
Postoje i mnogi puti okoli sela ki su storeni kako bi judi mogli prit do svojiga parta. Jedan od važnijih puti je oni ča gre za Gromišćinu. Gre od Blatniga klanca čez Jurišin do Kukujani. Nikad je biv boje nikad huje prohodan za kola , ali on je tu i dandanas.
(http://img515.imageshack.us/img515/3578/cestaezmariinubykelvis.jpg)
Cesta kroz Marišćinu
Izvor fotografije : Panoramio by kelvis
batuda – usitnjen kamen
boje – bolje
cista - cesta
čagod- nešto
dilavac - radnik
frmenta- kukuruz
furman - kočijaš
gre - ide
kaika - poneka
komać - jedva
kurjera - autobus
huje - lošije
muć – hrpa usitnjenog kamena
oća - otac
parat – dio imanja
puli – pored, kraj
se - sve
shitat - izbaciti
sovdi- novci
škuja - rupa
uvijal - zavoj
zajeno - odmah
zaslužak- zarada
zdrsan - izlizan
zemat - uzimati
zogar - cestar
-
Jučer oko 18 sati , dok sam spremao ovu temu , pukla je veza , a nisam imao vremena čekati i ponoviti postupak. Stoga isprika ako je netko očekivao novu pričicu , a ono - ništa.
DIČJE IGRE
Kad si me pitav za dičje igre tev san, onako prez mislit, reć da se kot dica nismo igrali. Ma vraga se nismo igrali. Nismo se igrali vako, kot ča se danas dica igraju, z puno igrač. Ali i onda smo se igrali kad je bilo vrimena. Najveć dok smo bili na paši z blagon.
Najraje smo se igrali na pjoške. Pjoška ti je komad pjočastiga kamika. Staviv biš kakov okrugli kamik a pod njiga saki igrač bi div dogovoreni ulog. Veći frkolasi bi igrali za kakov solad, a manji za toke. Onda bi se po redu zbijalo ta kamik. Oni ki zbije bi tev da njigova pjoška ostane na mistu zbijeniga kamika. Tako bi dobiv se ča je tu bilo. Aš solad dobi oni čja je pjoška najbližja pojedinimu sovdu. Moglo se dogodit da oni ki zbije ta kamik ostane prez ijeniga sovda. Kad zbije, sovdi se razlete pa jih dobi oni čigova je pjoška bližje.
Igrali smo se i z britvicu. Ne, ni ti to britva za brit nigo žepni nožić. No, tu britvicu hitaš z raznih dogovorenih pozicij tako da se mora zapičit va zemju. Oni ki najprvi pasa se dogovorene pozicije je pobidiv.
Te britvice su rabile i za dilat turunke i švikavnice od mezdreniga jasena. Turunke se dilaju od napošniga komada jasena. Koru zarižeš, onako, kot ča je navoj na vidi i pomalo odvojiš od drva. Na kraju još storiš pisak pa se to spojiš va turunku. Na turunku se moglo i sost ako si znav. Z tu turunku si mogav i krave dozvat kad bi se navadile na ta zvuk. Turunka je mogla trajat i par lit, ali si pisak morav sako lito prominit.
Od bazga se dilalo puškavnice tako da se srce, ko je mehko, probuši z kakovu drinovu paličicu pa ostane tubo. Onda bi se našlo kakovih majhanih boćic kot naprimer brinje od smrike. Boćice z tu paličicu porineš va to tubo od bazga i jako puhneš. Boćica zleti van i čuje se jedan zvuk kot da si z puške shitiv. Tako smo «pucali« jedan va drugiga.
Zmišjan se da su, najveć muška, dica užala teć za kolon. To kolo je biv kakov obruč od bačve. Od malo jače žice se storila vodilica pomoću ke biš rivav to kolo i bižav za njin. Tako je naš Branko, kad je biv puli nas, šav na veronauk Sveti Matij bižeć za tin kolon. Rekav je da puno brže pride š njin nigo prez njiga.
Igralo se i na skrivanje tako da bi jedan zažmav i obrniv se prama kakovimu zidu ili drvu. Brojiv bi do deset , dvajset ili do kuliko ste se veće dogovorili. Dica bi se poskrivala nigdi blizu. Kad je finiv z brojenjen počev bi iskat skrivenu dicu. Skriveni bi iskoristili priliku pa bi se, dok ih ovi ne vidi, na mistu kadi je brojeno, prijavili zijajuć « spas «. Kiga bi, ovi ča je brojiv, videv i prijaviv na to misto ta bi drugi krug iskav.
I na lovjenje smo se igrali tako da jedan lovi a drugi biže pred njin. Kad koga ulovi onda daje taisti lovi.
Divojčice su se drugače igrale. One bi si storile bivala. To je biv kot niki zamišjeni dom. Tu su si storile kot šparget, stov, vitrinu i tako. Onda bi imele kakove razbite lončiće, padelice pa bi kuhale , prale… Tako su se pomalo vadile ča će in kašnje najveć rabit. Znale su se igrat i na kamičiće. Igra se z pet okruglih kamičići . Jedan se hiti vajer i, dok on leti, morale su pobirat druge kamičiće . Po jedniga pa po dva i tako daje. Jako rado su se igrale na pendu. To se na tnalu z kredu nacrtaju kvadri ,mislin da ih je sedan, i moraš z jednu nogu porivat pjočicu a da ti saki put ostane va pravimu kvadru. Dok su to igrale zapametiv san da su znale namajat:
«Am salam
podkolenice
za Vazam».
Muški bi se igrali z boću ku su dilali od krp. Bile su i nikakove ke su bile kot od nike spužve. Nabijali su to kot pravi nogometaši. Muška dica vavik su volila boću.
Igrali su na boću najveć po cisti na Ravni kadi je bilo malo više mista. Kašnje, tamo već pedesetih, su igrali nogomet z pravimi, karpetonskimi loptami. Igralo se Pod brdi kadi je bila lipa trava pa su mnogi , čja je to sinikoša, bili protiv i nogometa i lopte .
Va Domu , tamo od pedesetih kad je storen, igralo se Čovječe ne ljuti se, triju, šah, stolni tenis, tombolu… Va oštariji je biv i biljar pa su veči frkolasi igrali i to.
Ča se tiče igar po zimi jasno da smo se sanjkali i drsili po ledu. Storile bi se sanjke od dasak pa se sanjkalo najveć Za brig. Va Ledinah je bila voda ka se po zimi zmrznila. Pa smo se onda znali drsit po tin ledu. Zmišjan se jene pričice vezane za led. Va Ledinah su se dica drsila i vragovala. Jopić Pikovićev je vaja va kakov grm zašav i rasparav si je brageše, ali i - jaja. Drugi dan ni mogav va školu aš mu je to moralo zarast pa je z vrh Škoja zazvav učiteja zijajuć: «Gospon učitej ja danas ne moren va školu aš san si sa jaja rasparav!».
bižat - trčati
boća – lopta, ali i boća
boćica - loptica
brageše - hlače
čja - čija
dičje - dječje
dilat - raditi
dit - staviti
drsit - klizati
finit - završiti
frkolas – dečko star petnaestak godina
hitat - bacati
igrača - igračka
iskat - tražiti
karpetonska - kožna
mezdreno drvo – drvo u punoj vegetaciji
namajat - nabrajati
napošan – poseban, namijenjen nečemu
navadit - naučiti
obrnit - okrenuti
paličica - štapić
pjočast - pločast
porivat - poguravati
pride - dođe
prominit - promijeniti
rabit - trebati
razbit - razbijen
rivat - gurati
sinokoša – sjenokoša, livada gdje se kosi trava
solad – novac
sost - svirati
tet – htjeti, tev - htio
tnalo - tlo
tok - dugme
tubo - cijev
vadit - učiti
vajer – u zrak
vida - vijak
zažmat - zažmiriti
zapičit - zabiti
(http://imageshack.us/a/img189/8018/dzepninozicslika1500848.th.jpg)
Džepni nožić
Izvor fotografije:http://www.njuskalo.hr/
-
ŽENIDBA
Mare i jast smo skoro vršnjaki. Lito dan san stariji od nje. Tako da smo skupa rasli. Vavik mi je bila nikako draga. Još kad smo Klano šli va školu ja san vavik voliv hodit puli anju. Ali još smo bili dica.
Onda je brzo prišav Prvi rat. Va to vrime ja san imev 14, a ona 13 lit. More se reć da nan je rat ukrav mladost. No, kad je i to zlo finilo počeli smo se se više pogledivat. Jedanput je biv ples na Snižnici pa smo skupa plesali . I tako je to počelo.
Kako je ona bila samica, a to će reć da je bila jedinica, brzo smo se z starimi dogovorili da gren jast za zeta. Va to vrime se stare poslušalo i poštivalo. Znalo se reć :
Kako ćaća reče
Tako voda teče.
Nisu bili ritki pari ki bi se oženili, a da prvo nisu bili frajar i frajarica. Stari bi se dogovorili i to je bilo rešeno. Će li ča mlada za dotu prnest to je biv dev dogovora med starimi. Obično se za dotu prneslo kakov parat i junicu po mogućnosti briju. Puli nas ni biv takov slučaj. Mi smo se volili.
Jeniga dana san ji dav sovde za kupit vitvice tako da smo se zaručli. Kad se zaručiš to je samo korak do ženidbe. Prvo tiga san šav niko vrime k nji doma da malo poćakulan z njejimi i da me boje upoznaju. To smo zvali hodit na fraj. A za druge smo bili frajar i frajarica.
Tri šetemane prvo nigo ča ćemo se ženit plovan je na maši najaviv da će se Margareta udati za Filipa.
Prvo ženidbe morali smo poć na poduku plovanu Klano, kamo smo pripadali. Na tih podukah plovan vas vadi kako živit va braku, kako dicu odgojit i se tako neč. Na timu poduku se dogodiv i jedan smišan događaj. Dok je plovan neč pripovidav od Isusića i apostoli pitav je Maretu da kuliko je apostoli, a ona mu je, nako brzo, ne misleć, odvrnila dvajst i dva z sopcen. Ovimu samo ča očesa nisu skočila van.
-Šta !!!- je zavapiv.
A ona je, neboga, nabrajala va sebi kuliko će nas bit na piru . Briga je nju bilo za plovanov nauk.
Ženilo se po sobotah. A oni četrtak prvo ženidbe se nese dota. Kako san ja šav za zeta, smo mi moju dotu pejali. Bila je to mobilija za kamaru. Ali dobiv san i Ponikve i Lazinu kot otpremninu od Šestanovih. Na čelu trupe, ka je dotu pejala, je biv jedan z metlu. Onda smo šli ja i moj kumpar, sopac , brat mi i još par prijateji.Ta dan smo munjesali puli Bavdinih kamo san šav za zeta.
Ženili smo se dvajsetiga lita. Najprvo smo šli va crikav. a onput doma na južinu. A va ono vrime ti piri nisu bili veli. Bili su, tako, jeno davjsetak judi. Nevistica i oženja, po dva kumpara i kume i još nikoliko bližnjih kot braća i sestre i roditeji. Ja, i sopac . Njiga ne moreš pozabit aš kakov je to pir bez muzike. Nan je sopav Jure Škohov na mih.
Pitaš da ča smo jili? Ma ni onda bilo tih zvegaćenosti okoli hrane. Skuhalo bi se ča malo boje. I bog te veseli! Mi smo na piru jili najprvo juhu od kokoše. Za tin je bilo tenfanje z paštu. Na kraju je bilo i pečeniga kokošjiga mesa z konpiron. Bilo je i vina kuliko god je ki mogav popit. Od slatkiga je biv štrudel od jabuk i orihnjača. Tako san jast nakon pira ostav puli Bavdinih. Ni mi vavik bilo lahko, ali ča ćeš. Moraš zet kako pride.
Danas se mladi drugače žene. Mnogi se ni ne žene va crikvi nigo samo na Odboru. Više se i mišaju aš mnogi su prišli v Riku pa se judi vide na kakovin plesu ili na dilu pa se zbliže. Va moje vrime malo ki i ka se oženiv van sela. Moja mat Johana je bila z Škalnice , ali to je više kot iznimka. Ako se dogodi da nevistica gre z sela va ko drugo misto onda se stori kolona . Spod kolone se stavi stov z pijaču. Oženji se ne pusti da zame nevisticu z sela dok ju , tobože, ne plati. Mladin , ki su tu kolonu i storili , se da neč sovdi i onda se nazdravi z vinon pa nevisticu puste da gre z oženju.
Kuliko san primetiv i piri su veći. Ni ritko da je i po sto judi na njimu. Ali više-manje i dalje se žene po sobotah, dota se nese po četrtki . Prvo je sopav mih , a danas armonika. I se više je piri po hoteli i restorani. Tiga , ipak , prvo ni bilo .I još vidin jednu razliku. Danas ti iz sake kuće vojča prnesu za dar. Mladi dobiju i frižider i makinu za robu prat i puno drugih stvari. Tiga prvo ni bilo. Zato se nakon pira sin ki su čagod prnesli nese malo kolači ki ostanu od pira za hvalu.
Bilo kako bilo Mare i jast sno 1970. lita proslavili 50 lit od ženidbe ili kako reku zlatni pir. Tr si i ti biv na fešti. A va braku ti je glavno da mate poštovanje jedan prama drugimu i da se razumite. Danas čin neč ne gre kako vaja zajno se rastanu. Mi stara generacija smo navajni popravit ča ne vaja, a ne kupjivat novo.
No, zapiši i ovo da se ne pozabi. Neka se zna da je prvi par ki se ženiv puli svetiga Mikule nakon Drugiga rata biv Ive Banašerin – Stričina i Kate Radeća.
boje – bolje
brija – gravidna, noseća
čagod – štogod, nešto
dev - dio
finit - završiti
frajar/ica/ - zaljubljenik/ca/
gren - idem
ja - da
južina - ručak
kamara - soba
ki i ka - poneko i poneka
mobilija - namještaj
očesa - oči
parat –dio zemljišta
prnest - donijeti
puli anju – pokraj nje
ritki – rijetki
sin - svima
šli - išli
tenfanje - gulaš
tr – ta: tr si i ti biv – Ta i ti si bio
trupa - grupa
vadit - učiti
vavik - uvijek
vitvica - zaručnički prsten, verica
vojča - bilošto
zavapit - zavikati
zvegaćenost - izvitoperenost
Sad bi tu trebala neka fotografija s pira gdje je i sopac na mijeh. Ali ne mogu to naći pa ako netko ima neka zalijepi. Ma može i samo pir bez sopca. Samo da je iz tog vremena.
-
BELA NEDEJA
Bila nedija ili Bela nedeja , kako reku va Kastvu , ni samo samanjski dan Kastva i Kastavšćine nigo i šire okolice. Tako su na samanj znali prihajat judi z Bodulije, z Istre, Hrvatskiga , Kranjske… Mi smo najveć šli na samanj zarad mićih prašćić ke bimo tu kupili i gojili do klanja. I dan danas se ta div Kastva , kadi su ih prodavali , zove Prašćarija.
Mi smo na samanj prihajali dva dana . Prvi dan , nediju , bimo šli , sa familija , malo na špaš . Kupili bimo kakovo kosje, kosu, sikiru, limu, kosir… Ženske bi si kupile kakov rub, flajdru , neč za na postej , kakov komad pošade…Dičina bi isto dobro pasala aš bi kiiki dobiv organić, kakov fičić na petešića ili ku drugu igraču. To ni puno guštalo, a dičina su bila zadovojna.
Znaš kakov je to petešić? To ti je tako jeno desetak centometri visok petešić storen od pečeniga jila . Je jih i od tankiga plešića. Na njimu je jedan rezervarić va kiga se lije malo vode pa mu se odzada puše čez škujicu. Ma jako lip švik , onako , kot tičić.
Ja, i ča san ono tev još povidat? Aha o Bili nediji san povidav.
Divojčice bi dobile kakovu pupu al kako to Kastavci reku minju. Morda kakov svilni rub, kakov facolić. Tako da bi za Bilu nediju si bili zadovojni.
Bilo je na sakin kantunu ča za pojist i popit Na par mist se i plesalo – na Fortici, na Crekvini, pod Ložu i po oštarijah. Još tamo dvajsetih lit se užalo sost na mih, ali brzo je se više mlajih dečki soplo na armoniku pa su mih pomalo zrivali . Danas se više govore da bi ga tribalo vrnit bar va tradicijsku muziku. Ali ki će sost kad već niki ne zna . A i Jure Škohov , ki je med zadnjimi po Kastavšćini sopav, je zdavna umrv.
Meni je najveća muka bila drugi dan - pondijak za Bilun nedijun poć z starin ćaću po prašćiće. Ta dan se zove Beli pondejak , a samanj posajmica. Šli bimo čez Marišćinu pa
znad Marčeji prik Jardas va Kastav. Puli Marčeji smo imeli nikakov rod pa bimo se tu ofermali. Stari ćaća bi popiv ki žmuj vina i već bi ga prezelo aš ni biv navajan pit. Još se ofermav pul Jardas i dok smo prišli Kastav već je biv načešen. Sad još na samnju dok se pogajav za prasce bi još ča popiv tako da bi ga se fanj nabrav. A kupit praviga prašćića to ti je , mali moj , vela filozofija. Mora mu repić bit zavit , trubac mora bit onako podugast , a dlaka mora bit bila. Ne daj bog da je črna. Uši ne preveć klempaste . a zubi zdravi . Ma pun klobuk siga i sačiga ti mora imet zdrav prašćić.
No, i kad bi stari ćaća to zbrav bimo pomalo šli nazad. Ja , dečkić od sedan osan lit , dva , tri prašćića po dvajsetak kiv i jedan stari , pijani prašćina od sedandestak kiv . Nisan znav ću li pazit na prašćiće ili na stariga ćaću. Lito za liton je bilo tako da san š njin šav na posajmicu prašćiće kupit. I moran priznat da su si ti prasci , ke je on zbrav , bili zdravi i dobriga petita. Zato je i šav , vaja , po nje aš da ni bilo tako siguro ga ne bi pustili već po nje. A i ja, kako san šav stariji , san se privadiv na to pa san pomalo i ja počev uživat va posajmici , a bome i va vinu.
bila - bijela
čez - kroz
črna - crna
div - dio
facolić – rupčić, maramica
fanj - dosta
flajdra - haljina
fičić - zviždaljka
guštat – vrijedi /roba/
jilo - ilovača
igrača- igračka
kantun - ugao
kiiki- poneki , koji i koji
kosje - drveni dio kose
ku - koju
lip - lijep
lije – ulije
lima - turpija
mih - mijeh
minja – lutka, djevojčica
nabrat - nakupiti
načešen – žarg. pijan
navajan - naučen
ofermat - zaustaviti
organ – usna harmonika
pasat - proći
petešić - pijetao
petit - apetit
plešić – limić, tanki lim
pogajat - pogađati
postej - postelja
pošada - posuđe
preveć - previše
prezelo - preuzelo
prihajat - dolaziti
pupa - lutka
rub – rubac, marama
sakin - svakom
samanj - sajam
siga i sačiga – svega i svačega
stari ćaća – naziv za djeda
škujica - rupica
špaš - zabava , izlet
švik - zvižduk
trubac - njuška
užalo - običavalo
vrnit - vratiti
zavit - savijen
zdavna - odavna
zrivat - izgurati
žmuj - čaša
(http://img841.imageshack.us/img841/5342/praij.jpg)
Ovakvi su praščići bili na posajmici na Prašćariji u Kastvu
-
DILO Z DRVI
Ovako ti je to bilo , mali moj. Prodaja drv je biv jedan od načini kako zaslužit kakov solad za preživit. Kako je naše selo okruženo z šumun to je do drv bilo blizu . Ali je biv dug put do sovdi . Najveć je bukve, grabra biliga i črniga , malo hrasta i cera. Daje od sela , još višje, počne i crnogorica. Bukovine je ipak najveć .
Prvo nigo ča si tev poć va šumu sić , morav si zvat lugara da ti bula drva ka smiš rušit.
Lugara smo, kot i zogara, sami plaćali prik zemjišne zajednice. Lugar je trejsetih lit biv Ive Matešin. Biv je jako strog. Povida se da je svoji ženi Joži multu naplativ. Potla Drugiga rata lugar je biv Dolfo Piković, ali onda se plaćalo drugače , prik države.
Govore da se va šumu ne re sam aš je rušit drva jako opasno dilo. Kako je nikada bila puna šuma judi to bi ti ki priskočiv na pomoć kad je rabilo. Je li da ti rabi pomoć ča prepilit je li da ti se ča grdiga dogodi. Ja san najveć puti biv sam . Ni biv ki za poć zmanu. Najprvo je Ive biv majhan. Potla je prišav rat. Onda se oženiv i šav ća bivat. Tako da je od njiga male koristi bilo
Ja san šav veselo va šumu aš san tamo biv na miru . Niki me ni jadiv . Tamo san biv doma. Zev bin si komad kruha, kakovu kapulu i sardine va škatuli, ča za popit i, ča se hrane tiče , jast san biv namiren. A poznav san saku stazicu, saki grm. Pa i tiće bin poznav po šviku. Znav san kako šviče šoja , kos , drozg… Drozge smo i jili aš su bili veliki i do dvajset dek teški.
Za drvo zrušit triba ti sikira, pila, zagvozde, bat i puno jakosti . Na drvu se najprvo z velu pilu vodoravno podpili malo manje do sredine drva odnosno do križa kako mi
rečemo. Za to dilo rabe dva pilača. Onda se pod kuton od približno četrdeset i pet stupnji zapili drugi riz. Tako se dobije jedan komad drva kiga se z baton zbije van.
Onda se pilači presele na drugu stran i pile vodoravno prama timu dilu kadi je biv ta zbijeni komad. Kad otpile fanj duboko onda se već pila teže vuče aš ju drvo pritišće. To je znak da se zabije zagvozda ku pomalo podbijaš kako daje pilite. Moraš pazit kamo će drvo past kad ga prepiliš. To zato da se ne zavrti pak pade po tebi i ubije te. Mora se pazit i na drugo drvo da ga bez potribe ne šundraš. Kad je drvo na tlu najprvo mu se vije oznamu. To zovemo ohrašćit. Hrašći se z sikiru, a debje vije se otpile .Ohrašćeno drvo se krca na kola z capinon, a teža debla se krcaju uz pomoć henduka i legnji.
Doma se to deblo prepili na odrejenu dujinu. Ta komad je obično dug 25 centometri. Zovemo ga furak. Njiga se raskala na manje komade. Ta raskalana drva su se prodavala takova , skoro friška, ali i prosušena ka su bila pedesetak posto draža.
Prosušila su se doma tako da su se rastresla po sušili. Spod sušili je bilo pališće kadi je goriv oganj od sitnih drvac. Moreš mislit kakov dim je biv va selu kad je skoro saka familija sušila drva. Mi smo to dilali pod štrim , ali more se dilat i na otprtin.
Nikad se ni , kot danas , vozilo meternice za prodat nigo je se bilo vezano va butorice. Kašnje, kad smo došli do vrić, smo prodavali na vriće. Staviv biš vriću punu drv na hrbat i nesi je na peti pod. Ni bilo lahko to dilat, ali kad se mora ni ni teško.
Ja, znan, znan. Smiron ti povidan od tih butoric , a ti ne znaš ča je to. Znači, drva dujine dvajset i pet centometri i skalana se slože približno za jedan naročaj i zavežu ili z trtu ili z škrembuton. Evo, je li ti sad jasno ča je butorica? Zavezani naročaj drv .
Na voz je moglo stat približno četiri metra drv ili okoli tristo butoric.
Kad si tako parićav jedan voz drv, obično jedan put na šetemanu, morav biš poć financon va Useravac da ti daju jedan dokumenat ki se zvav Izvoznica, Prez tiga dokumenta nisi mogav drva pejat jerbo su na granici i naši i Talijani pitali za njiga. Na granici si morav pokazat i putnicu. Voli su isto bili registrirani pa su okoli rogi imeli zavezane pločice od olova na ki je biv utišnjen broj. I voz je imev registarsku pločicu tako da smo si bili registrirani aš si i ti morav imet putnicu za prik granice pasat.
Obično se pejalo nikimu ki ti je još prvo naručiv drva. Ali bilo je dosta situacij kad nisi imev kupca. Onda si šav okoli i ponujav drva . V Riki , na Žabici , je bilo , se do pedesetih lit , misto kadi smo mi z Kastavšćine , Ćići i Brkini prodavali drva. Gromičani i Gorani su prodavali na Sušački placi. Na Žabici je bila i vaga pa se moglo prodavat na pezu.
Se ovo , ča ti ja govorin, se misli na drva za v oganj. Ja nis nikad dilav drugo dilo z drvi . Ali bilo je judi ki su dilali po šumi kot pilači i tesači. Od debjiga drva su dilali grede, tavalune, daske… Ali to je već nika druga priča.
Va šumi je, kad su se pojavile motorne pile, bilo lagje dilat. Tamo nigdi okoli 1966-iga lita je Jožetu Puhovimu sestra Zdenka pripejala motorku iz Švicarske kadi je dilala. Rekla mi je da je koštala hijadu i dvi sto franak. To je bilo jako puno sovdi. Ja nis nikad dilav z motorku tako da ti od nje ne moren niš povidat. Ali da se lagje dilalo š nju nigo z pilu i sikiru, to siguro.
bulat – označiti / lugar /
grdo – ružno
(g)re - ide
henduk – alat šumara
jadit - ljutiti
legnji – grede za ukrcaj drva
majhan - malen
metrnica – drvo ispiljeno na dužinu od metra
multa - globa
naročaj – naručaj
nikad - nekad
pališće – mjesto gdje se pali vatra
parićat – pripremiti
peza – vaga
prvo - prije
rabit – potrebovati
riz - rez
sić - sjeći
skalana - iscjepana
smiron – stalno
smit - smjeti
šav - išao
škatula - kutija
škrembut – uže određene biljke penjačice
štrim – natkriveni prostor
šundrat – uništiti
tev - htio
trta – uže od divlje loze
vija – grana
zagvozda – drveni klin
zavrtit – zaokrenuti
zogar - cestar
zmanu - samnom
(http://img560.imageshack.us/img560/2134/drvazafilipa.jpg)
izvor fotografije : http://www.istarski.hr (http://www.istarski.hr)
-
KOŠNJA
Joh , kad se zmislin na košnju zajno mi se želudac obrne. Nisan voliv kosit pa bog. Niki ne voli ovo niki ono , a jast nis voliv kosit. Ja san više voliv dilat z drvi. Ali, ča reku, ča se mora ni teško .
Najprvo bi se kosilo okoli domi , po poji . Onda bi se šlo prama zgoru va Ravno pa daje na Pišćine , Gumance…Ma se bi se kosilo, saki laz . Blaga je bilo čuda , a sinokoš malo. Kad ni bilo dosti sena na svojimi sinokošami moralo se kosit i tuje. Te sinokoše se zakupjivalo od privatih vlasniki ili od Šumarije.
Kosit se šlo zarana. Prvo zore .Tako da si , dok se dan stori , već trudan.
Počelo se kosit kad je trava zrila za kosit. A baš va to vrime počnu i vrućine. Zato se i šlo rano , dok ni tako vruće. Kosiv biš do jedno devete ure kad bi ti ki prnesav ručnju. Za ručnju se jilo obično kompir na cilo kuhan i ofriganiga špeha i pršuta. Popiv biš malo vina pa biš malo predahniv dok si naklepješ kosu. Ta , ki bi prnesav jist , obično kakov otrok, bi rastresav rede i lovnice , ako su dan prvo zdivene. Onda sopeta udri po travi do povdan, kad bi prišla južina . Za južinu je obično bila palenta kompirica i zeje z kakovin meson. To biš pojiv i zavukav se va kakov hlad i malo zažmav ako bi se moglo od muh. Oni ki prnese jist rashita rede , ča su pokošeni do tada , i obrne z grabjami seno ča se z jedne strane već osušilo. To bi obično bila ka ženska. Ako je ča trave med grmi ta ženska je požanje z srpon i znese na ravan da se boje osuši .
Kad pasa najveća vrućina onda , ni druge nigo opet , primi se kose i kosi . Okoli pete ti prnesu kafe . Pa malo predahneš i udri opet dok sunce ne zapade .
Pred večer, a to kad ti kafe prnesu, bi prišav još ki , ako je biv doma. Seno ko ni bilo još suho bi zdili na lovnice , a drugo, ko je bilo suho, se doma zelo .
Saki kosac mora imet sobun , jasno , kosu i brus za nabrusit je. Brus drži va osovniku, a njiga navrze na pas ili špag tako da je vavik š njin. Još mora imet i želiza i batić za klepat kosu.
Nigdi, kadi su bili veći komadi, kosilo je više kosci. Kosilo se na žurnadu , ali i na način danas ja tebi jutra ti meni. Najveći mah z kosu , ča ja pamtin, je imev Mate Marajski stariji. Prik dva metra.
Seno bi se doma zneslo na brimena ako ga je bilo manje i bliže domi.
Ako ga je pak bilo više i daje od domi onda se pejalo z vozon. Na kola bi se dilo štrame i va nje shitalo seno. To se dilalo tako da bi se najprvo seno prigrabilo do voza i onda z vilami hitalo va štrame. Tu je seno niki slagav i klačiv tako da bude dobro naloženo . Za hitat seno najnarednije su bile one vile z tri roga. Nikad su bile drvene, a kašnje želizne. Ove drvene smo i sami dilali od jesena. Još dok je biv mladica opazilo bi se jesen , ki je imev takove vije, da se moglo storit vile. Ako vije i nisu bile baš kako rabi , uz pomoć špaga i kakoviga kolca, storilo se da rasu kako rabi.
Kad se voz nahitav na vrh bi se stavilo žrt i z verugami nategnilo da seno bude dobro stišnjeno. Voz bi se dobro ograbjav da se , po putu doma , čin manje sena zgubi.
Kad bi se doma prišlo voz bi se shitalo na parićano misto. Mi smo imeli nad štalu prostor za seno spravit. Seno se nagnjelo da ga čin više stane. Med štalu i senon je biv jedan otvor ki smo zvali kotorata . Čez nju smo seno hitali blagu. Ki ni imev dosti mista , za seno stavit pod krov , je zdiv kopu.
Kašnje, kad su prišle motorne kosilice i traktori, bilo je lagje za kosit i doma seno zapejat . Ali z senon je vavik vražjiga dila i jako ovisi od lipiga vrimena. Zato je košnja jako štimano dilo. Do kosci se drži kot do najbojih majstri. Da jin se jist i pit najboje ča se more.
No, još ću ti neč povidat od košnje.
Kako ja nis voliv kosit to su vaja i drugi videli . Tako je jedanput prišla naša Mare i prnesla Ivetu i meni ručnju. Pa govori :
- File , ča si se vas zgobiv? Kosiš kot da frušviće treseš. To ča si ti dosada pokosiv jast bin z palicu bila potukla. A glej Iveta . Kosi kot da plava.
Ja, naš Ive je biv med najbojimi kosci va selu. Lipo ga je bilo videt kako kosi.
batić - čekić
boje - bolje
brime - breme, sijeno težine oko 50 kg omotano konopcem i nošeno na leđima.
čuda - mnogo
dilat - raditi
frušvić - divlja kruška
hitat - bacati
jast - ja
južina – glavni obrok , ručak
klačit – nogama tiskati
kopa – veća količina sijena složena u obliku stošca oko stupa
laz – livada u šumi
lovnica – sijeno složeno u obliku stošca / puno manja od kope/
mah - zamah
med – između, među
more - može
nagnjest - natiskati
najnarednije - najprikladnije
naloženo – natovareno
navrst - provući
nigdi – negdje
niki - netko
obrnit - okrenuti
ograbjat – grabljama pripremiti teret za transport
osovnik – drveni tuljac za nošenje brusa u kosca
palica - štap
parićano –pripremljen
pas – pojas, remen
pasat - proći
plavat - plivati
prnest - donijeti
poje - polje
prvo - prije
rabit – trebati
ravan – livada
ručnja – užina , marenda
se - sve
sopeta - opet
spravit - spremiti
storit - učiniti
štimano – poštovano , cijenjeno
štrame – dio zaprežnih kola namijenjen prijevozu sijena
tuje - tuđe
trudan – umoran
vas - sav
veruge – lanci
zajno - odmah
zažmat - zažmiriti
zdit – donošenje sijena za stog
zeje – kupus kiseli
zet - uzeti
zgobit - zgrbiti
zgubit - izgubiti
znest – iznijeti
želiza – željeza , čelična naprava u obliku klina na kojoj se klepa kosa
žrt – drvo na vrhu voza za pritiskanje sijena
žurnada – dnevna zarada
(http://img841.imageshack.us/img841/9486/konjatrave.jpg)
Izvor fotografije: http://www.senj.hr (http://www.senj.hr)
PS
Dok sam ovo pisao sjetio sam se jedne dogodovštine kad sam imao 5-6 godina. Tada sam živio na Pehlinu . Moj tata , obzirom da je bio dobar kosac , mnogima je po Pehlinu kosio za kravicu ili pak kozicu. Da , da tada /početkom 1960-ih/ su po Pehlinu još pasle kravice i kozice. Malo ih je još bilo , ali ipak...Ja sam mu nosio marendu. Pomarendao je , zapalio cigaretu / niška Morava - zelena kutija / i počeo klepati kosu. Odjednom , mene , kao da je osa ugrizla za prst. Pogledam , a ono krv na desnom kažiprstu . To se komadić kose velićine 1-2 mm zabio meni u prst.Taj komadić se odvojio od kose prilikom klepanja. Isto tako mogao se , taj komadić , zabiti i u oko. Dakle , osim što je košnja naporan posao , uz to je i opasan. :wavey
-
ČA SU JUDI DILALI
Od čiga su judi živili? Od zemje, od grunta se živilo. Živilo se od poljoprivrede , od stočarstva i šume. Neč se posadilo pa bi bilo za jist juden i blagu. Pa se mliko neslo prodat i dobilo se neč sovdi . Va šumi se posiklo ko drvo pa se i zotin neč zaslužilo. No uglavno od tiga smo živili. Jasno , bilo je i drugih načini , na ki su judi dohajali do zasluška, ali ovi su glavni.
Prvo Drugiga rata malo ki je imev dilo va kakovin poduzeću ili pak državnu službu. Mate Vardijankin i Jože Matetićev su dilali kot balotari v Riki , a Jože Frankin je biv žandar i ja ne znan je li još ki imev stalno dilo. No , ovi dva ča su dilali v Riki , saki dan su zrana šli hodeć v Riku i nazad škurin prišli. Samo bi prespali i nazad šli. Ali imeli su dilo.
Ljudi su se mučili kot blaga , ali teško se prihajalo do sovdi. Zarad tiga su mnogi šli dilat va druge države. Tako su mnogi šli va Meriku. Niki su , pak , bili va Francuski . I kamo god su , naši judi , prišli morali su trdo dilat da bi kakov solad doma prnesli . Uglavno su nakon par lit doma prišli . Z timi sovdi se storila kuća , kupiv kakov komad zemje. ..Niki su i više puti šli.
Niki judi su dilali z Kastavci po šumah. Bilo kot japneničari bilo kot paleri pa su krbun dilali. Dilalo se i va šumah po Hrvackimu . Hrvacko smo zvali se od Ogulina prama zgoru. Va šumah se i grede tesalo i pililo . Dilali su i jarbole i vesla za brode. I švejari su se dilali za železnicu.
Mnogi muški . pa i ženska , su dilali na žurnadu . Saki dinar je dobro prišav. Kad je snig zapav čistilo se cistu, a i v Riku se šlo čistit ulice.od sniga
Va selu su trejsetih lit bili tri postolari . Jože Piković je , va jedni baračici puli Bregarove kuće , popravjav postole. Tamo ni bila samo radionica nigo misto kadi su se judi okupjali. Jerbo va oštariji nisi mogav bit ako ne piješ čagod , a uvdi si. Tako bi malo poćakulali i šli daje saki za svojin dilon. Puli gradišće je Ive Vardoć va svoji kući držav postolariju. Na Ravni je Mate Požarov , isto , imev radionu va ki je popravjav i dilav postole.
Vavik je va selu biv i kakov butiger i oštar . Tako da su nike familije od tiga mogle živit. Kovač je biv Jače Buzgoć ki je imev kovačiju va Blatnin Klancu. Potla rata je, sin mu, Štefan nastaviv dilat va kovačiji. Košare je plev Jože Vardoć i to sih veličin. Po njimu se reklo , kad biš va košari puno čiga nesav , da maš Vardoću košaru. Krepku i velu. Kašnje je i Dušan Banašerin plev košare.
Kako smo bili , tako reć , odvojeni od svita morali smo se snalazit kako smo znali i umili pa su se niki judi navadili strić . I to bi dilali za miće sovde. Jedan od bricoti biv je Ive Vlašeć ki je znav i tako lipo povidat ot Kraljevića Marka i Musi Kesedžiji. Ako nisi imev sovdi mogav si mu dat par cigareti i biv je zadovojan . I Tone Banašerin je isto strigav muške. Ženske se , do Drtugiga rata , nisu ni strigle nigo su plele lase va kite. Starije ženske su splele jednu kitu , a divojčice i divojke obično dvi . Kašnje , tamo pedesetih , su počele dilat frizure po Riki.
Posle Drugiga rata mlaji su se počeli školat pa su dilali po fabrikah kot mehaničari , letričari , tišjari, varijoci i slična zanimanja ka su tribala va industriji ka se razvila v Riki i okoli nje. Ženske su postale butigerice , šilice , konobarice…
I va Klani , na Pilani , su mnogi dilo našli. I va Šumariji. A, hvala bogu, bilo je dila. Samo ki je tev . Ćeš va građevini, ćeš va luki, ćeš va brodogradilištu, pomorstvu…No, va to vrime se , ipak , lagje prihajalo do dinara nigo prvo.
Nigdi šezdesetih počeli su judi , opet, poć dilat va druge zemlje. Sad su najveć šli va Njemačku , ali i va Francusku , Švicarsku i druguda.
Jast san ostav vavik tu , va naši Studeni . I ni mi žav. Dilav san se ono ča san znav i ča su naši stari dilali. Malo san , pedesetih lit , dilav i va Čistoći do penzije. Bimo rekli va državni službi. Za plaću. Pometav san ulice , najveć po Sušaku. I ni mi bilo teško. Aš , kad bin doma prišav z dila , komać onda san morav trdo dilat.
balotar – pometač ulica
čagod – bilo što, išta
japneničar – vapnar, proizvođač vapna
jast – ja
jerbo - jer
judi – ljudi
krbun - ugljen
krepka - jaka
lagje – lakše
najveć – najviše
nest - nositi
paler – proizvođač drvenog ugljena
posić- posjeći
povidat - pričati
puli – pokraj , pored
storit – napraviti, učiniti
strić - šišati
škuro - tamno
švejar – željeznički prag
trdo – tvrdo
zaslužak - zarada
žurnada – dnevna zarada
(http://img707.imageshack.us/img707/6910/smetlar.jpg)
Pometač ulica u Benkovcu
Izvor fotografije :benkovackoguvno.
-
Ovaj puta imamo malo drugačiju priču. Priča koja je zapisana negdje pri dnu radnih materijala , na margini . Pisano , onako, usput, a opet vrlo upečatljivo i značajno za Studenu i njezin identitet.
Najprije dijelovi sela:
Blatni klanac, Brce , Brig , Lazaret , Na vrhu , Na vrbi , Puli gradišće , Ravan , Rupe , Šišće , Veli put , Za vrh.
Toponima ima podosta. A ja sam izabrao neke, meni se čini , najspominjanije:
Antonova prenka, Bojišin, Bojin, Boška, Brguci,Brisci, Brižine, Bubanj, Budislavje, Čeraja, Čiritež, Devnica, Dovčina, Ganjga, Gluboko, Jezero, Jurišin, Kravje stazine, Kusarebe, Lazina, Ledine, Lipovac, Lopari, Lučica, Maj, Maklenje, Mržjak, Muhorevac, Ošišće, Pećinica, Pišćetak, Pobojišće, Ravno, Regovica, Sinožeće, Slimena, Soline, Stražno brdo, Šafanje, Široko, Šišće, Škalnička prenka, Škaje, Škrile, Štulac, Štumbelica, Topolovice, Useravac i Vranjeno.
Pa prezimena prepisana iz spiska birača 1897. godina koga mi je dostavio Josip Šebelja Šinčev:
Bogmić , Brmalj , Brnetić , Gržinčić , Iskra , Maljavac , Mrvčić , Perinčić , Piković , Pilčić , Rutar , Simčić , Šebelja , Šustar . Valenčić , Vlaše , Zubalj.
Ovo bi bila kućna imena ili familijarna imena oko 1960. godine koja sam napisao po sjećanju. Nadam se da nisam koje zaboravio ili krivo napisao.:
Antišovi , Banašerini , Banovi , Bavdini , Betoći , Blaževi , Brcankini , Bregarovi , Brmjevi , Butigerovi , Buzgoći , Čičeći , Čičkini , Čufetini , Fapčevi , Fapkini , Francikini , Frankini, Fržićevi , Jakovićevi , Jankoći , Jožini , Kanjeričini , Kanjerovi , Klanjčevi , Klanjičini , Krajevi , Kranjčićevi , Kudleći , Lazarovi , Lišćanovi , Marajski , Martinovi , Matačevi , Matešini , Matetićevi , Minini , Mitrovi , Nadini , Paveći , Perčevi , Pikovićevi , Polikini , Požarovi , Prkelovi , Puhovi , Radeći , Stanarovi , Šebeći , Šestanovi , Šinčevi , Škajanovi , Škohovi , Štohnićevi , Vardakolini , Vardijankini , Vardoći , Vlašeći , Vrtnarovi , Zorini , Zvaneći , Žmarini , Županski , Županovi ,
Iako malo tko koristi ove nazive za mjesece u godini , sjećam se da je nono , kad sam bio dijete, nabrajao ove mjesece:
Antonšćak , sečanj , marač , aprlj , maj , ivanjšćak , jakovšćak , stomorinski , mihojski , lučinski , martinjski i božićnjak .
Izvor : Ivo Jardas, Kastavština… Zagreb, 2010. str. 80
U Studeni za dane u tjednu kažu:
Pondijak / pundijak/, torak , srida, četrtak, petak , sobota / subota / i nedija.
Kažu da je u poslovicama sva narodna mudrost. Ja bih ove nazvao uzrečice . Pa evo nekih:
Ako maš grabje moraš imet i vile.
Boje stotin dat nigo jedniga pitat.
Ča ni o piru ni ni za njin.
Čin se više prignjivaš , više ti se rit vidi.
Daj ti bog duže srat nigo spat.
Danas ćemo za južinu ozirance.
Danas ćemo za južinu švikavnice.
Grih gre z ust , a ne v usta.
Grih se reče ali grišnika ne.
Gromiško zlato.
I pršut na maslu pečen je dobar – da reče Slovenac.
Kad ni niš va portafoju ni brageše ti dobro ne stoje.
Kiga kača uji ta se i kušćerice boji.
Kiga ni ta ne ji.
Ki ne dila ta ne ji.
Ma rit kot siromah peć.
Ma zajik kot krava rep.
Ne bodi se z rogatin.
Neće jadno nigo ča je navadno.
Neće krava nogu zlomit na ležeć.
Ni južina za kiga se kuha nigo ki na nju naleti.
Niman vrah bile muke / ili kafa, ili,,,./.
Ni riti ka ne shiti.
Nova metla dobro mete.
Ono za na ono za onigat.
Par para najde i va crikvi .
Pitomo pustiv divo uloviv.
Polokav bi majke božje dotu.
Saka skuža najde muža.
Saki fažov prdac i pov.
Šinjorica prijela za žmuj pa ji se storiv žuj.
Školani na riti bulani.
Teta nevoja se nauči.
Tić ki zrana kanta posrav se je va gnjizlo.
To nebi ni pas z maslon pojiv.
Trdo drvo bukovo mehko meso puhovo .
Uti nismo Mrvini.
Vragu dušu , vrag je neće.
Zabada se kot šupa stomanja vrit.
Evo i nekih kletvi. Ima i puno žešćih , ali ja sam fino odgojen.
Da bog da ti oči skapale ko lažeš.
Ne mogla se maknit z oviga mista.
Vrag ti su sriću pojiv i čest, puli srca.
Ne mogle ti kosti zgnjilit.
Strila va te shitila z vedriga neba .
Jebav ti vrag mater.
Jeben ti sunce šmrkavo.
Hoj si mater ženit.
Evo i par viceva koje sam čuo od moga nona Filipa:
Ovo je se moje
Da je biv niki Gromičan , ala neka mu bu ime Ivić, pa da je z frajaricu šav na vrh gore od kud se lipo vidi sa Gromišćina . Kako je bilo vruće znev je klobuk z glave i otrv čelo z facolićen. Visoko da je digniv klobuk i gledajuć na Gromišćinu rekav frajarici
- Ovo je se moje.
Ona da je neboga raširila oči aš ni mogla verovat da je cila Gromišćina njigova.
A on , nebog, da je imev samo ta klobuk.
Sedan siri
Va oštariji se jedan Gromičan hvaliv da ma fanj siri doma va konobi. I tako žmuj po žmuj da je za šankon rekav
- Ala ki ugoni kuliko siri man va konobi dat ću mu sih sedan.
Oni ki je stav puli njiga da zazija
- Sedan!
A ovi , sirar , da je žalosno otpuhniv
- Ma ki vranić ti je rekav.
Pastiri
Plovan da je na vjeronauku tumačiv ča su to pastiri božji. Kako oni saku zalutalu ovčicu privedu nazad va stado. I da više vredi stadu vraćena ovčica nigo ne znan ča. Mići Ivić da ni baš jako voliv bit va školi pa da se smiron mrdav na kantridi. Plovan da je to videv pak ,da bi ga malo zainteresirav , da je zapitav Ivića
- Iviću poznaš li ti kojega pastira božjega?
A Ivić malo misli pa počne nabrajat
- Gospon veločasni znan Jožića z Podkilavca, Stipana z Trnovice, Lojzića z Jezera…
Plovan da je zbečiv oči, pina mu je na usta zašla pa je zakričav:
- Govedo , nekršteno , ne pitam te za gromiške čobane nego za pastire božje
- A ja, tako je to veločasni. Ja poznan čobane , a vi pastire.
Jabuka
Ivić da ni biv baš najboji va školi . Računanje da mu je pak šlo najhuje. Tako je već puli zbrajanja pokazivav da neće bit baš dobar va računu. A učitej da se je jako trudiv okoli njiga. I daj ovako i daj onako , ali va Ivićevu glavinu ne re pa ne re.. Probav je učitej na pjoči pokaživat i si su razumili , ali Ivić ne. Kako su onda muški nosili klobuke to je na stolu od učiteja biv klobuk i nikoliko jabuk ke su zrasle va školskimu vrtu. Brzo je došav na ideju . Učitej je na brzinu storiv dva kupčića jabuk . Va jenimu je bilo pet jabuk , a va drugimu kupčiću četira.
I pita Ivića da kuliko je jabuk va ovin kupu .
-Pet . Brzo će Ivić
Učitej ta kup stavi va klobuk.
Onda pita Ivića da kuliko je jabuk va drugimu kupu.
- Četira . Opeta će Ivić.
Učitej zadovojno brzo hiti i ta kup va klobuk.
- No , Iviću , koliko ima , ukupno , jabuka ovdje ?
I pokaže na klobuk
- Pun klobuk , gospon učitej !!! Zazija Ivić vas kuntenat.
-
Kako je počelo
No, dragi moj sinak, tutu lipo sidi i naslišaj ča ću ti jast povidat od mojiga živjenja.
Rojen san jedanajstiga januara hijadu devet stote. Mat Johana mi je bila z Škalnice, a oća Studenjac – Ive Šestanov. I jast san se rodiv puli Šestanovih. I to doma, va kući, aš se onda doma rajalo. Pomagala je babica, ko je arivala na vrime. Dite, kiga je porodila, je babicu ili ku drugu žensku ka ga je prijela na porodu, kašnje zvalo botra. A te babice su ti bile, tako, više privajene nigo školane za takovo, delikato dilo. I moja pokojna mat je bila babica. Va to vrime su mnoga dičica umirala. Ili zajno kad su se rodila ili malo kašnje od kakove boli. Najveć od proliva. Dite se brzo, kako se rodilo, neslo na krst aš ne daj bog da je umrlo bez krsta. Govorilo se da bi onda postav fudlak i da bi po noći strašiv. Sa grobja su imela div kadi su ta, neboga dičica zakapana. Nika i bez krsta. Tu dičicu, ku nisu arivali krstit, bi se zakopalo va posebnu jamu i nisu imela svoj grobić. Po mojmu mišjenju, ta veli pomor med dičicu se dogajav najveć zato aš su judi onda živili va nesnažnih prilikah. Danas ne moreš ni zamislit da se tako moglo živit.
Ja san biv prvo muško dite mojin. Kumpar na krstu mi je biv ćaćin brat Tone, a kuma, veruj mi, ne znan ka je bila. Bila je navada da kumpar stavi otroku va njedra kakov solad. Ne znan je li moj meni ča staviv, ali se kumpar onda jako poštovav. A danas, vidin, da ga poštuju ako in da kakov boji dar. Meni moj kumpar ni nikad neč veliga kupiv, kot na primer uru ili tako ča, ali vavik bi mi, kad bi šav v Riku ili kamo drugamo, prnesav kakov bonbonić, orih, suhih smokav, ali ča takoviga. Potla krsta se šlo doma i bila je navada da se, onin ki su bili na krstu, ponude frite i bilo kafe.
Dite je po noći bilo va zibeli, puli matere va kamari, a prik dana va kuhinji, da ga mat ili ki drugi ma na oku. Pofašalo bi ga se tako da mu se med noge dilo kakovu krpu i onda ga se z fašon zamotalo kot pinku do pod pazuhe. Nike ženske su otroka zamatale tako da su mu i ruke pofašale pa nebogo dite se ni moglo ni od muh obranit. Zgora tiga se stavila kot nika stomanjica, ka je bila prez rukavi, i odzada se veživala z plenicu. Zvali smo ju bogovica. Kašnje, tamo već pedesetih, su se dica počela fašat naširoko tako da su in nogice bile raširene.
Z dicu se ni puno bacilalo aš ni baš bilo vrimena. Ki se tev puli onoliko dila još z dicu igrat. Ako je va familiji bila stara mat još kako tako. Tr znaš kakove su stare matere. Vavik najdu vrimena za svojga nuka ili nučicu. Ona bi ga prijela i posila va krilo pa bi ga šagatala i kakove pesmice kantala. Jast se domišjan jedne ku mi je stara mat kantala prvo nigo bin zaspav:
Nanaj, nanaj
Anđelić moj.
Nanaj, nanaj
Anđelić moj…
I se tako potiše dok ne bin zaspav.
Zmišjan se da me je stari ćaća užav, kad san već malo poodrasav, posist na « konjića» kako je on zvav. On bi siv na klup pa bi prekriživ noge. Ja bin mu siv na kolino obrnjen prama njimu. Prijev bi me za ruke i dizav tu nogu. Pomalo, pa se brže. A ja bin vriskav od veseja. Znav me je i nest, onako okoli vrata, ča smo zvali «na krkač». I onda bi vragav zmanu i rezgav kot konj.
No i tako san ti ja rastav. Pa je prišlo vrime i za poć va školu. Onda je pučka škola bila va Klani i durala je tri lita. Va to vrime je bilo malo hoj va školu, malo va šumu, malo z ćaću v Riku. A kako smo živili ne moreš ni zamislit. Više lačni nigo siti. Dok se nisu stari najili mi dičina nismo smili ni sist za stov. Kad bi oća odmakav sklidu, z ke je jiv, i obrisav z prsti brke, komać onda smo mi mogli sist i pojist ono ča je ostalo. No, da ne biš misliv da ti, stari, judi nisu volili svoju dicu, ali pak da su bili sebični. Ne, to ne. Nigo morav je tako storit da bi se magari on najiv da bi mogav trdo dilat. Aš ako on ni mogav dilat ki će ni dicu prehranit.
A, kot dica, obučeni smo bili više va krpe nigo va spodobnu robu. Onda su ti po kućah šle šilice pa bi prekrajale robu. Nikad su bile va kući i po više dan. Nan dičini bi kakovu stomanju rasparanu ili pak brageše od oće prekrojile i zašile. Saki komadić robe se skoristiv. No, doduše, one su najveć dila imele va kući kad se kakova mlada spravjala ženit pa ji se šila dota. Bosi smo najveć bili magari je bilo postolari i va selu. Pa i gromiški postolari su pohajali po selu i nudili postole i papuče.
Šli smo Klano va školu, a so drugo vrime smo dilali se ča smo mogli. I po doma i po poju i po šumi. I z oću san drva pejav v Riku aš mu je tribalo sanit za nazdolu. Malo je bilo vrimena za igrat se, kot ča se daju današnja dica. Jedino kad bin krave zagnav i biv puli anje onda smo se znali igrat. I se tako vadeć se, ča va školi ča doma, prišav je Prvi svecki rat . Poćera su ga zvali Veli rat aš nisu znali da će za njin prit još jedan i to još veći.
bogovica – dječja pregača
botra – žena koja je prva prihvatila novorođenče
brageše - hlače
frite – posebno pripremljen kruh
fudlak - vukodlak
krst – krštenje
kumpar – kum
lačan – gladan
magari – iako, premda
nesnažno – nečisto, neuredno
nest – nositi
pofašat – poviti, omotati u povoj
pohajat – hodati, obilaziti
privajena – priučena
prnest – donijeti
puli anje – pokraj njih
rezgat – rzati, glasati se kao konj
roba – odjeća
sanit - kočiti
sklida – zdjela
spodobno – slično, nalik
spravjat - spremati
stara mat – baka
stari ćaća – djed
stomanja - košulja
šagatat – škakljati
tutu – ovdje
vadit - učiti
zagnat – stjerati /krave na pašu/
zajno – odmah
zibela – kolijevka
(http://img189.imageshack.us/img189/651/f4zi.png)
Kamara i zibela va Rebičini kiši
Preuzeto s http://povjesnicaklana.com/slike/Galerije/Rebicina_kisa/rebicina_kisa.html (http://povjesnicaklana.com/slike/Galerije/Rebicina_kisa/rebicina_kisa.html)
-
Prvi svecki rat i nova država
Kako misliš kuliko se domišjan Prviga sveckiga rata Ti biš otev da ti ja se povin, a ne moren se siga spametit. Lita su već pasala. Ja ne znan ča san čera jiv, a ne ča je bilo pred tulikimi liti.
Imev san 14 lit kad je to zlo počelo. Još prvo su pobrali mnoge za pušku parićane va rezervu, kako su to onda govorili. Bilo nas je dvanajst va familiji - mat i oća, stari ćaća i mat i nas osmera dica: jast i Ive i sestre Marica, Anica, Rozina, Milka, Katica i Bina. Sidili smo za stolon kad je oća rekav:
- Čujte dico! Judi govore po Riki, sigutra dok san drva raspejivav, da je Austrija
zaratila z Srbiju. To ni dobro. Ča će daje bit ćemo videt. Ali siguro će mene pobrat va rat. Ti ćeš File pomagat materi kuliko buš mogav. Se ča san jast dilav moraš i ti.
Ča san jast mogav drugo nigo reć da se ne pojida i da ću storit se ča najboje znan.
Ta dan san dobro zapametiv. Biv je 28.7.1914-iga lita. Si rezervisti su morali poć na zborna mista, a kašnje i si muški od osavnajst do pedeset lit. A da znaš sinak, kako mi je teško bilo.
Oću su brzo zeli va vojsku i poćera je povidav da su, on i još niki z sela, bili va Galiciji i Karpatih pak da su ratovali z Rusi. Govoriv je da je tuliko sniga bilo da je jedanput čez dimjak pav vuk va oganj aš su se grili va niki baraki. Komać da su ga čez vrata van zagnali. A koliko gladi da je potrpiv. I zime. I šenci. Po cile dane da su šence ubijali. No ipak se je vrniv čitovat doma. Mnogi nisu bili te sriće. Tako je na primer va Rusiji poginiv Pave Brmalj Buzgoć kot i oća Marije Matačeve, kimu se ne moren imena spametit. Stric Lazarov je ostav prez noge, a Ive Brmalj Krajev je biv ranjen va nogu i do smrti je šepav. Ne moren se domislit je li još ki nastradav, ali siguro je. Morda biš to našav va kakovih knjigah zapisano.
Tvoj bižnono Mate Puhov je pak biv na Soški fronti kadi su se peštali z Talijani. Kad su Talijani prišli do Trsta čulo se, puli nas, kot da grmi. A to su kanuli grmili. Bože moj, kako je tamo moralo grmit kad smo mi ovdi čuli.
Ma sagder su ti nebogi judi bili. Tamo, kadi su oni bili, siguro ni bilo dobra. Ma kot i va sakin ratu vavik sirota nastrada. Neće, ne boj se, bogatuni. Oni na vrime pobignu od takove nevoje.
Govoriv mi je poćera Mate kako su bili tamo, okoli Kobarida va Sloveniji i da su bili va nikih kavernah. To da su škuje va živin kamiku skopane. Tako isto da su i Talijani bili ukopani pa artilerija ni niš mogla. Kad bi generalon, vaja, bilo dosadno onda bi teli prik Soče pa bi komandirali juriš. I judi su padali kot zrile fruške.
Va selu su ostali samo dica, ženske i starci. Ja san, kot ča san i obećav oći, dilav se ča je tribalo. Jasno da su mi i brat i sestre pomogli. Ali falilo nan je prakse. Nismo puno tiga znali.
Kad san jedanput pejav drva v Riku povidali su da je nikak balon hitav bombe po Riki i da je jedna ženska poginila. Jedan dan, bilo je to jušto 1. 8. 1915. lita, šav san z Rike doma z koli kad se na Pehinu spustiv jedan talijanski avijon. Posle san čuv da je protivavijonska artilerija zrušila još dva avijona, tako da to pametin aš mi nisu baš saki dan avijoni padali pred noson. Ja, i još se spamećujen da su povidali da su cilu Tvornicu torped, ka se onda zvala Fundarija, preselili nikamo va Austriju. Za nju su šli i si dilavci.
No, i to zlo je finilo. Mislili smo glavno da smo ostali čitovati pa ćemo već nikako daje. Kad su se judi počeli vraćat z rata bilo je veseja. Ali niki su prišli doma prez ruke, oka, noge… Ali su ipak prišli. Kad je pasalo fanj vrimena nike familije su videle da njihov sin, muž i oća neće ni prit. Da je ostav nigdi va Galiciji, Tirolu, Karpati… Se va misti za ka ni, prvo rata, ni znav da postoje.
Kad je rat finiv finila je i Austrp-Ugarska. Raspala se kot tikva. Malo su ju šćipnili ovdi, malo ondi. Nove države su se storile na njejin teritoriju. Okoli Rike, pa tako i oviga kraja, je bilo povuci - potegni par lit. Simo su prišle mednarodne snage pa drž i nedaj. Pa cirkusant D'Anunzio. I, da bi, na kraju Rika spala pod Taliju.
Ča se tiče Studene ona je po Rapalskimu ugovoru pripala va Krajevinu Srbi, Hrvati i Slovenci. Državu ka je storena kako bi Slaveni na jugu Evrope živili va jedni državi. Mnogi su bili protiv tiga udruživanja, ali pobidila je ova pulitika. Znači, si južni Slaveni va jedni državi.
Kako je Klano po timu Ugovoru potpalo pod Taliju Studeno je va novi državi postalo slipo črivo aš je ostalo prez škole, grobja, župe…
A ča je najvažnije, vaja, tri kvarti šume je potpalo pod Taliju. Pa i dobar div poja. Ma život su nan nove meje šundrale. Imeli smo «laša pasare» i mi i blago za poć prik meje . Ali kadgod bi zafrkavali graničari, i naši i talijanski. Kakova je bila politička situacija tako su zafrkavali. Nikad manje, nikad više. Tako da si ti do svojga parta morav pasat dvi granične vižite.
Jast ne znan ko znaš, ali kot ča san rekav, Klano je bilo pod Taliju. Isto tako i Lisac, Škavnica, Briza , Ružići i Matuji. Z druge strane je bila granica Ričina aš je prik Ričine biv Sušak. Spod Grohova ti je šla meja pa na Drinovu pa zdola Pehina na Zamet i daje prik Srdoči na Matuje. Pod Taliju su, znači, ostale luka i železnica.
Kad se ta situacija malo smirila počeli su judi razmišjat ča i kako daje. Se je falilo.
Počelo se raznišjat o novi školi, cisti, grobju i se ča god.
Još od 1847. lita Studeno je pridružena općini Kastav i službeno je ime bilo Općina Studena pridružena Općini Kastav. Tako je bilo i posle Prviga sveckiga rata .Takova situacija je ostala se do 1941. lita i okupacije od Talije.
Potle Drugiga rata je potpala pod općinu Jurdani pa Matuji, a sad je pod Općinu Riku
Bižnono - pradjed
Čez – kroz
Čitovat – čitav
Črivo - crijevo
Fruške – kruške
Grit - grijati
Jast – ja
Grit - grijati
Jast – ja
Kanul- top
Meja – granica
Neč – nešto
Oća - otac
Otet - htjeti
Parićan – spreman, sposoban
Pasat - proći
Peštat – gnječiti
Pojidat – uzrujavati
Povidat – kazati, reći
Sagder – svugdje
Siga – svega
Sigutra - jutros
Sovdi - novci
Storit - učiniti
Šenci – nametnici - uši
Škuje - rupe
Šundrat - uništiti
Vižita – pregled
Vrnit- vratiti
Zagnat – izgnat
Zdola – odozdo, ispod
(http://img31.imageshack.us/img31/9471/jotj.jpg)
(http://img4.imageshack.us/img4/7066/gytu.jpg)
Izvor mapa granice: lokalpatrioti-rijeka.com by ozren
-
Veli petak 1941. lita
Nakon sih događanj, ča su bili va Jugoslaviji, a i Evropi, tih dan, bilo je jasno da će i nas rat brzo zajet. Bilo je malo mrzlo, ali lipo jutro, tiga jedanajstiga aprila 1941. lita. Jedino čudno, ča san primetiv ta dan, je bila jedna grupa od pedesetak sovdati ka je zrana pasala po cisti prama Vrhu. Ali, va zadnje vrime, sako toliko su bile nikakove vežbe, tako da ni to ni bilo jako čudno. Tr je Studeno bilo na prvi liniji prama Taliji. Još su i školani ta dan šli va školu. Selski odbor je imev sastanak na kimu su bili skoro si muški z sela, ali i mladići. Vodili smo ga jast, kot općinski odbornik va Kastvi, i župan Ive Francikin. Ćutili smo da će se dogodit, to ča se kašnje i dogodilo. Ali nismo znali ča storit? Kako zaštitit jude i selo? Da li poć kamo daje od kuće? Bili smo prepušćeni sami sebi, aš nikakovih derektiv nismo od nikoga dobili. Danas mi je jasno i zač, ali onda smo mislili da će nan voj ki ča reć. No, i tako smo se to jutro sastali i odlučili da ne gremo nikamo, nigo saki svoji kući i tamo čekamo ča će bit.
Moglo je bit okoli devet, deset ur kad smo finili ta satanak. Judi su šli svojin kućan, kad se najedamput čula pucnjava z Vrha, ali i z pravca Klaniga. Znači, to je to, pomisliv san. Siguro su Talijani pasali prik granice. I ča sad? Kamo poć? Pobignit. Ali kamo? Čovik se va tih momenti oćuti bezpomoćan. Zmisliv san se slične situacije, kad je počev Prvi rat, i kad je mat, puli Šestanovih, zaplakala govoreć:
- Bože mili, ča će bit z nami!?
Ki je to znav? Ali, znav san da neće bit dobriga. Malo komu je rat dobriga prnesav.
Ta pucnjava je kratko trajala, morda kakove pov ure. Brzo su Talijani prišli na Ravan . Dočekav san jih pred vrati od kuće. Govori mi jedan tenente da ostanemo va kućah pak da nan se neće niš lošiga dogodit. Tuliko san razumiv talijanski aš san, skoro saki dan, pasivav prik meje, ča tutu, okoli sela, a ča doli na Pehinu kad smo drva pejali.
Kašnje san dočuv ča se dogajalo ta dan. I ki je pucav. Povidav mi je Mate Puhov da je puli njihove kuće, to jutro, pasala Za vrh ona grupa sovdati ča san jih videv. Iz te grupe su se odvojili, jedan poručnik i jedan puškomitraljezac z pomoćnikon, pa su ostali puli Puhovih. Pod štrimon da je isto ostalo njih par, ki su kuhali va tri kazana niko meso za vojsku. Ta poručnik da je imev telefon i da se smistiv va kući, a ova dva da su šli Na škoj kadi je bilo mitraljesko gnjizlo. Poručnik da je smiron nikoga pozivav i govoriv na telefon. Najedanput da se stav od stola i rekav:
- Gotovo je. Dolaze Talijani!
Još da je Matetu rekav neka sprave one kazane z meson da jih Talijani ne najdu. Zanesli su te kazane va štalu i dobro ih pokrili z šušnjen. Pozvav je sovdate ki su bili tamo i rekav jin da biže. On je šav ća, a za njin i drugi. Ali oni isti, ča je biv Na škoju, da je odbiv i da je sam počev pucat na Talijane, ki su šli z pravca Klaniga. Z Škoja se lipo vidi, se do Liskovca. Pucav je do zadnjiga časa, a onda je pobigav zasin puškomitraljezon va selo, pa daje, vaja, prama Gromišćini. Govorili su da je fanj Talijani pokosiv, ča je moguće, aš da su šli kot da su va lovu. Onako, na široko, strelamento, kako su to zvali. Brzo su i z pravca Židovja prišli Talijani Na vrh. Još se samo na Kresu čula nikakova pucnjava. To da je niki sovdat, kašnje su govorili da mu je bilo ime Zdravko, pucav prama Talijanon i zijav:
- Prva četa s leva, druga četa s desna, konjica… !!!
Vaja ih je misliv prestrašit. Brzo su ga Talijani umirili. Ubili su ga i do par dani smo ga zakopali na grobju na kin, do tad, niki ni biv zakopan. Posle rata njigovi su z Beograda prišli po njigove kosti. Marija Marajska je kosti skopala i va drveni kasunić stavila. Ma čuj, ča je misliv, ča ni ono zijajuć, poginiv je kot junak.
I još mi je Mate rekav da su, jušto kad su Talijani prišli na Vrh, z tiga sastanka doma prihajali sin mu Ive i nuk Ivić pa da su Talijani zapucali na nje. Oni da su bili oprćeni z rucačići va kih su imeli hranu za par dan aš su mislili da će kamo morat poć. Hitili su se va kanal puli gomile i ležali dok nisu Talijani do njih prišli. Va to vrime je i Mate do njih prišav pa je Talijanon rekav da su mu to sin i nuk pak su ih Talijani pustili.
Puhovi su z poneštre videli, dok su Talijani dohajali, jedniga sovdata, se boj jušto oniga pomoćnika od puškomitraljezca, kako se skriv pod koš za gnoj ki je, obrnjen stav puli Čufetin zid. Kad su Talijani odašli Mate i Ive Čufetin su prišli tamo i zdigli koš. Sovdat da je rekav da se tu skriv aš da mu je bilo kasno za bižat. Da su ih, oficiri, strašili kako Talijani rižu uši i nos ako koga ulove. Puli Puhovih se obukav va niku civilnu robu, ča su mu je dali, i šav svojin puten. Nikad više da ni bilo glasa od njiga. Vrag zna je li živ ostav.
Jače Buzgoć, ki je biv kovač, mi je pak povidav da je tiga jutra, dok je šav va kovačiju, na Brčacu jedan vojni telegrafist na telegraf štanjgi zijav :
- Jelen javi se, jelen javi se…
Zazijav mu je da ča se jelen ne javja, ali da ga ni čuv aš je imev slušalice na ušesi. I još je Jače rekav da je jedno pet, šest mladih dečki, med kimi je biv i njigov sin Tonić, pobiglo pred Talijani na Gromišćinu i da su doli bili par dan. Bilo jih je, vaja strah da će ih Talijani pobrat va vojsku.
Evo, sinak, tako se raspala i kraljevina Jugoslavija. Tako reć bez ispaljeniga metka. Tr da je bila i drugača situacija ovi teritorij, okoli Studene, ne bi se mogav dugo održat protiv jake talijanske vojske. Na ovako dugi granici bilo je malo sovdati. Tr ča jih je moglo i bit, kad nisu imeli ni prave kasarne. Bile su dvi karaule, jedna va Useravcu, a druga tu, va Šišću. Treta, na Velin putu, ni bila ni finjena. Bilo je još i neč žandarmi ki su bili smešteni va kući Butigerovi Na vrhu. Finance, ki su bili va Vardijankini kući Na vrhu, jast ni ne računan za vojsku. To zlo od rata se parićivalo još, vaja, od finjetka prviga. Smiron je neč kuhalo uvdi. I mednarodne snage, i Rapalski ugovor, i Slobodna država Rika, i cirkus z Danuncijen… Nikako se to, kašnje, malo primirilo, ali smiron su Talijani lipo gledali na ovi kušćić zemje.
No, i tako smo ti mi, lipi moj, finili pod Taliju.
Gomila – mjesto za odlaganje gnoja
Obrnjen - okrenut
Oni isti – onaj
Oprćen – nošen na leđima
Rucačić – mali ruksak, naprtnjača
Seboj - izgleda
Štrim – natkriveni prostor
Tenente - poručnik
Tr – ta, ma
Vaja - valjda
Voj ki – bilo tko, netko
Zajet - zagrabiti
zasin – skupa sa, uza sve
zijat – vikati
(http://img819.imageshack.us/img819/9046/duxk.jpg)
Giuseppe Colombari, sa svojim kolegom, koji je najvjerojatnije 11.4.1941. sa Židovja prešao talijansko-jugoslavensku granicu.
Preuzeto sa: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?p=78019
zahvaljujući marnom radu ozrena.
-
Kako smo se ličili
Čuj, va vrime kad san jast biv majhan, a bome i va stari Jugoslaviji, nismo imeli ni zdravstveniga, ni penzijskiga osiguranja kot danas. Komać va novi Jugoslaviji mamo zdrastveno i penziju. I va Klanimu duhtora i zubara. Prvo, kada bi ki oboliv, morav se ličit z onin ča se imelo aš duhtor je biv dugo, a ni ni sovdi bilo za platit ga. Zato su se judi najveć ličili z travami i onin ča smo imeli pod ruku. Ki vrag je šav duhtoru. Va Studeni ni nikad bilo bolante. Prvi duhtor kiga san zapametiv biv je Kajetan Dabović. Ali on je biv va Kastvu tako da za prit do njiga je rabilo dvi ure hodit. Znalo se bolnika, ako ni mogav hodit, zapejat na koli va Kastav duhtoru na pregled.
Do Prviga rata bolnica je bila v Riki, kako san čuv aš jast nis biv boljihav. Kad se raspala Austro-Ugarska mi smo potpali pod Jugoslaviju i bolnica je ostala, kot i se, va Taliji. Moralo se dilat novu na Sušaku. Najprvo je bila jedna manja, malo spod ove nove, a onda se počelo dilat novu, ovu ča i sad dila. Finjena je nigdi krajen 1936. lita i dobila je ime po kraju Aleksandru kiga su ubili 09.10.1934. va atentatu va Marseju, va Francuski. Da kako pametin ta datum? Pa to je bila vela žalost va cili ondanji Jugoslaviji. A ja san biv i na sprogodu va Beogradu. A za tu bolnicu su govorili da je najlipja va Jugoslaviji, a i šire.
No, pustmo mi bolnice i kraja. Nigo da ti ja povin kako smo se mi, po starinsku, ličili. Od starih si videv kako oni dilaju kad jih ča boli pa si i ti tako dilav. Nadan se da su i naši mlaji ča od nas navadili pa će se i oni tako ličit. Magari je sad duhtori i leki triba se držat i tiga ča su naši stari dilali kad jih je ča bolilo. Najprvo homo od rojenja. Prvo su ti babice bile privajene. Videla je nika, ka je ofrčna, kako se to dila od nike starije pa bi pomalo i ona počela z tin. Moja mat, Johana je bila babica. Mnoge je porodila va selu.
Kad bi si ki nogu sviv ali, ne daj bog, slomiv, kosti je namišćala Ane Štohnićeva. I moja sestra Marica, ča je oženjena Rebičinin Klano, je namišćala kosti. Kad bi se kosti namistile to misto se pofašalo z fašon ki je biv namočen z bilnjakon od jaj. To bi ti tako jako stisnilo, baš kot pravi žes.
Homo daje. Kad bi se čovik porizav prva stvar je bila da se pocura po ti rani. Ja, smij se ti, smij, ali to je tako bilo. Još se na tu otprtu ranu dilo paučinu. Ča to govoriš? Da je pravo čudo da smo ostali živi, puli takoviga ličenja. Ma kuliko god se ti smijav to je bilo tako, pa bog. Ja, i još su se rane mazale i z bagušen. Jasno da ti ne znaš ča je to. To ti je oni črni talog ča ostane od zgoreniga tabaka va pipi .
Ako je koga boliv trbuh davali su mu kimaj kiga bi stavili va prežganu juhu ili va kamamilu. Kimaj se pil i z črnin kafon, isto za trbuh. Va rakiju se stavilo one bobice od brinja pa se i to pilo za želudac. Ta rakija je jako dobra pa san je jast voliv i kad me ni boliv trbuh. Niki su dilali i uje od tiga brinja pa se š njin mazalo bolna mista.
Za proliv ofermat da je dobro naribano jabuko, ali onda kad malo postoji, kada dobi onu kafenkastu boju. Dici se davalo raskuhaih oriži ili pak samu vodu od njih kako bi prestav proliv. Za proliv ofermat je dobar i čaj od črišnjevih repići. Posuše se pa se kuhaju i pije ta čaj.
Kad je ki biv prehlajen, ali i inače po zimi, kuhalo se čaj. Kako je bilo dosta lipice to se najveć ona kuhala. Još se kuhala i kamamila, za lek, ku je va vrtu imela posajenu Marija Bregarova. Kupilo se i oni črni čaj ča su ga zvali ruski, a Talijani ga zovu teruso. I šipak se pobirav pa se čaj kuhav od njiga. Zač je biv dobar, pitaš? Pa ne znan jušto, ali za pit je biv dobar, to znan.Vino i rakija su se kuhali kad je bila jaka prehlada.
Dica su po rukah znala imet fanj bradavic. Namazalo ih se z onin mlikon od nezrilih smokav pa su pasale.Po zimi su dica znala dobit buhance. To bi se na rukah, ali još i više po nogah, storili kot nikakovi žuji. Zač se to storilo? Pa dica su bila slabo obuvena i obučena, a znaš kakova su. Pa kad snig zapade, ne bi jih vrag doma ofermav. I onda kad bi dobro promrzli pritekli bi doma i teli bi se naglo sagrit pa bi promržnjene noge dili va peć. No, vaja, od te nagle promine temperature su se, ti buhanci, storili. Noge bi tribalo pomalo grit. Zamotat jih va kakovu ponjavu pa da se zgriju. Buhance bi se ličilo tako da se zamota va čiste krpe i bude doma, va vrućin. Dičina su bila lakoma na žir pa su znala ča nezrilo pojist. Od tiga bi dobila proliv. To smo zvali griža. Najhuje, za grižu dobit, bile su bile češpe, slive smo jih zvali. Bile su već mehke, ali nezrile. Pa kad bi se tiga pojilo dobilo bi se grižu.
Ako je ki biv onako mršav i slabiga petita davalo mu se šato po jutri.
Kad bi se šlo na kakov pir ili kakovu drugu feštu užalo se popit malo uja i sirovo jaje, zato da se ne bi napili. Drugi dan, potla ča biš se napiv, da je najboja kapuznica. Ja, ja to ti je ona rasol, kako ju niki zove, od kiseliga zeja. Pokriva se pobirala i sušila pa se kuhav čaj ki je dobar za čistit krv. Protiv reume i otečenih mist, ako biš se bubniv vač, mazalo se z puhovu i jazbacovu mašću.
I još da ti ovo rečen. Prvo judi nisu znali za vrste boli. Rekli bi boli me zub, uho, noga… Znali su za sušicu, a to je tuberkuloza. Kad je ki umirav, onako teško ča reku, judi bi užali reć da će ga modrun prekinit. Ako je ta modrun bliže srca da će brže umrit. A ča je biv ta modrun, ne znan.
Baguš – talog izgorjelog duhana
bilnjak –bjelanjak od jaja
Bolanta - ambulanta
Boljihav - boležljiv
Bubnit – snažno udariti
Črišnja - trešnja
Faš - povoj
Fanj - poprilično
Finit - završiti
Homo – hajdemo
Jazbac - jazavac
Kafenkast - smeđkast
Kimaj – kim /začin/
Komać - jedva
Lipica - lipa
Magari - makar
Majhan - malen
Ofermat - zaustaviti
Ofrčna – okretna, spretna
Petit - apetit
Pipa - lula
Pokriva - kopriva
Repić - peteljka
Šato - pripravak od jaja
Vač – u nešto
Zapejat - odvesti
Žes - gips
(http://img802.imageshack.us/img802/7231/za49.jpg)
Bolnica kralja Aleksandra I na Sušaku u gradnji.
Preuzeto s http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/index.php
-
Ispravljeno 17.12.2013.na osnovi novih spoznaja. File nije bio u toj grupi već je uhapšen i suđen prije - 22.4.42. Ovo odvođenje u logor je bilo kasnije.
Pod Taliju
I tako smo ti mi, kad je Jugoslavija kapitulirala, potpali pod Taliju. Sobun su prnesli svoje zakone. Normalno, službeni zajik je biv talijanski. Pa su tako i školani morali vadit se govorit, a bome i molit, po njihovu. Va školu su prišli talijanski učiteji. Bila je jedna ženska ka se zvala Isa Patuma i muški Niccolin Niccoli. Ovi Nikola da je smiron divojčice gladiv pa mnoge nisu ni tele poć već va školu. Lojzo Rubeša je ostav pa je na hrvackimu zajiku par ur vadiv dicu prirodopis i račun. No, se skupa, talijanski se jako rivalo, a hrvacki zapušćivalo.
Ma ta škola veće ni ni sličila na školu. Doli je bila vojska, ka je tamo imela i kuhinju, a gori je bila škola. I okoli škole su bili šatori va kih je bila vojska. Vojska je spala i po kućah, va senu, pod štrim… Puli Butigeri, Na vrhu su bili karabinjeri. Kadi god su Talijani bili, ogradili su se z bodjikavu žicu. Kako je biv koprifogo to mnogi nisu mogli, potla devet ur večer, poć ni kravan. Pa smo se smijali na račun tiga, da nan Talijani krave čuvaju po noći. Čuv san da je mat Puhova Marija prišla z brimenon sena. Tela ga je zanest na svisle, nad štalu, ali niki Talijan da ji ni pustiv. Da je stav predanju i zijav da je sad on tu paron. A ona da se sprtila, porinila ga i zazijala na njiga da ča je on kamike nosiv kad se štala zidala pa da more bit paron. Komać da je Mate to malo zagladiv.
Počelo se govorit da su se va šumi pojavili partizani. Talijani su jih zvali ribeli. Pa se selo moralo čuvat od njih tako da su storene straže, od dva čovika, ke su po noći bile va školi. Jedan je, kot tobože, čuvav dok je drugi spav.
Judi su se pomalo privadili na novu situaciju. Dilalo se po poju, kosilo, drva pejalo v Riku i se tako. Talijani su dilali ciste, kuće, bunkere, rifuđe pa su tu mnogi Studenjci dilali za žurnadu. Sakako su se judi mučili za prit do sovdi. Z Bistrca je prihajav po drva niki Tomšič ki je drva kupovav i z kamijonon jih ća pejav. Juden je to bilo bog bogova aš su na misti mogli prodat drva. Pa su sikli i više nigo prvo kad su morali imet izvoznicu i bulano od lugara. Jasno, da se partizanon ni pijažalo da Studenjci siku puno drv pa su i na bukvah užali napisat da se ne siku tulika drva.
Kako je broj partizani rasav to je tribalo i se više hrane. Na Perčevin, v Lipovci, su si partizani storili krajen 41. logor , takozvanu 7. stanicu. Hranu su onda partizanon počeli dobavjat odbori po selih. Potribe su bile vele, a mogućnosti majhane. Pa se nikada moralo dat i ono za čin je bila, morda i veća, potriba doma. Ali, takova su bila vrimena. Niki su i brundali, ali bilo je velo poverenje va partizansku vojsku pa smo znali da to ne gre ako ni vela potriba.
Mnogu košaru hrane su naše ženske, najveć mlade, znesle zgoru, prama Gorskimu Kotaru, kadi su bile partizanske jedinice. Z Istre su se prignali voli i krave partizanon ke bi kuriri pejali va šumu. Uvdi san namerno rekav va šumu, a ne niko precizno misto aš, stvarno, se ni točno znalo kadi su partizani. Najveć puti je kurir biv Ive Zvaneć.
Počelo se se više spominjat partizane, a i pomagat jin. Talijani su grdo gledali na to i brzo, kad bi ča takoviga doznali, spravjali jude va pržun. Vrag zna kako su doznali ki Studenjci pomažu partizanon, ali jedan dan su njih petnajstak ujeli i dopratili pred crikvicu i nagnali po stazi, čez poje pa Za vrh. Odotu su njih par pustili doma aš su videli da su stari i bolni. One, ki su ostali, su hodeć dopratli do Podmurvic va onu kazermu, Armando Diaz su ju zvali, kadi je sad Tehnička škola. Tu su jih držali par dan i poslali va Taliju, va logor.
Prvo nigo ča je Talija kapitulirala, još bi rabilo reć da su na Petrovu četrdeset i trete šli va partizane prvi Studenjci. Kad su se doma vrnjali z Podmurvic, kadi su dilali na rifuđu, nigdi va Tesnimu, Tonića Buzgoćiga, Jožića Krajeviga i Jožića Mitroviga su presrili partizani. Brzo su jih nagovorili da redu š njimi va šumu. Evo, tako su ti Tonić i dva Jožića bili prvi partizani z Studene
Ja, i ovo san skoro pozabiv reć. Ja san još biv va internaciji kad se našimu Ivetu vov biv utopiv. To je bilo malo prvo nigo je Talija kapitulirala. Šav je z vozon sena z Gromišćine čez Kopicu doma. Ta dan da je bilo jako vruće, pa su voli bili žejni. I, kad su prišli puli kalužu Za pogled, voli su se zaletili pit. Počeli su pit, a jedan je srkniv, vaja, kakov kamik ki mu je zašav va grlo i počev se davit. Ovi drugi je, pak, zaskočiv na njiga tako da je ovimu glava prišla pod vodu. Nebog. Dok je Ive skočiv po sikiru, da će rudu presić, već se biv zagušiv. Kakova je to nesrića bila za familiju ne moreš ni zamislit. Vov je biv hranitelj familije. Boje se na njiga pazilo nigo, vaja, na dite.
Bistrc – Ilirska Bistrica
Bulano – lugarska oznaka na drvu
Davit - gušiti
(G)re - ide
Kazerma – tal. Caserma – vojarna, kasarna
Koprifogo – tal. Coprifuoco – policijski sat, zabrana kretanja u određeno vrijeme
Majhan - malen
Odotu – od tuda, odavde
Pejat - voziti
Pijažat – sviđati
Predanju – ispred nje
Prvo - prije
Pržun - zatvor
Ribeli – tal. Ribelli - pobunjenici
Rifuđi – tal. Rifugi - skloništa
Sić - sjeći
Sprtit – skinuti teret s leđa
Svisle - potkrovlje , spremište za sijeno
Ujet - uhvatiti
Vadit - učiti
Vrnit - vratiti
Zgoru – prema gore
Zijat - vikati
Znest - iznijeti
Žejan - žedan
Žurnada - nadnica
(http://img18.imageshack.us/img18/5127/xkp2.jpg)
Troroga kapa partizana u Hrvatskoj i Sloveniji
Fotografija preuzeta s http://hr.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodila%C4%8Dka_vojska_i_partizanski_odredi_Jugoslavije
-
Kadi su judi bivali
Ma, kuliko god su naši stari judi živili va mizeriji, sejno su si teli storit boje kuće, va kih će bivat. Pa je interesantno spametit se kako su nikad, a kako sada, judi živili. Ja se tiga ne zmišjan, ali san čuv, da je nikad va kućah na jedni strani bilo blago, a na drugi judi. Samo je z paredon, od spleteniga šibja, onako do pov visine, bilo odiljeno. To šibje je bilo od jesenovih, grabrovih ili liskovih mladic. Kašnje su se dilale posebno kuća za bivat i posebno štala za blago. Takove kuće su najprvo bile pokrivene slamu, a kašnje žlibci. Slamu pokrivene kuće su bile i va moje vrime, ali već kaika. Te, na početku dilane, kuće su imele kuhinju i puli anju kakov špajzić. Bile su i dvi kamare, majhane, ali dvi. Kašnje, ako se premoglo, se malo proširila ta kućica pak bi storili još jednu kamaru ili konobu. Va tih starih kućah da nisu podi bili z ničin pokriveni, nigo onako, gola zemja je bila. Potla, već va moje vrime, su judi pod pokrivali z škrilicami od oniga pjočastiga škurosiviga kamika ča se pobirav po koritih kuda je voda tekla. Med te škrilice bi natukli ila da se ne zdižu pa je to već lipo zgledalo. Još kašnje se pod va kuhinjah i konobah storiv od betona va kiga se znalo stavit i kakova boja. Potla Drugiga rata prišle su i tavelice potlih.
Kako su dilane ove novije kuće? Pa čuj, hvala bogu, kako je Rika rasla tako smo i mi, se boje, mogli živit. Dosta se dilalo, ali se moglo tako i do lipih sovdi prit. A bome, niki su bili i va Meriki pa su prišli z neč sovdi. Judi su i okoli dilali pa su videli kako se drugdi po Kastavšćini, Riki pa i druguda živi pa su tako teli i oni. Počeli su dilat kuće ke su se više sličile na gracke. A znaš ki je počev dilat te prve, moderne kuće po Studeni? Ne, ne nisu dilali ni Kastavci ni Gromičani nigo Majeri. Otkud Majeri pitaš? Pa va to vrime se puno dilalo po Riki i kad su imeli slobodniga vrimena prišli bi va selo i dilali kuće. Bili su dobri majstri. Potla su se i naši judi privadili pa su sami kuće zidali.
Najveć se dilalo kuće na pod tako da je doli, obično, bila, čim biš nutar, va kuću zašav, sala i skale za poć na pod kadi su bile kamare. Zvana je biv i pergul. Iz sale se šlo va kuhinju i na drugu stran va konobu, ali pak kamaru, ovisno kakove je ki potribe imev. Od tiga vrimena kuće se već ne pokrivaju slamu nigo z žlibci.
Kot ča vidiš nis spomeniv ni zahod ni banj. Nis ni mogav kad ih ni ni bilo. Zahod je ki i ki imev vani, a inače se na stran šlo ili va štalu ili, ako je bila kakova bov, va vrčinu. Pralo se va lagamanu. Obično je va sali biv lagaman, puli njiga je biv kakov sapunić i na kakovi kuki je visiv šugaman. Nad lagamanon, na zidu je bilo zrcalo i jedna oštikana krpa na ki je storen žepić za češaj. Tako biš si jutro, kad se staneš, malo oči razmancav z vodu. Večer, prvo nigo reš spat, pasav biš si malo z vodu pod pazuhe, oprav noge i – lahku noć.
Kako su familije bile vele to su dičina spala va jedni kamari, ku se i zvalo dičja, a mat i oća va drugi. Va dičji kamari bile su dvi posteje. Jedna na ki bi spala muška dica, a na drugi bi spala ženska dica. Kad bi dica narasla, muški bi šli spat va seno, ako ni bilo treće kamare. Postej se dilala prema potribi. Tako biš tišjaru rekav triba li ti postej od pršone, od pršone i pov, ka je bila kot za dva diteta, ili za dvi pršone na ki su obično spali mat i oća.
Ja se zmišjan da se spalo na slavnici. To su ti va jedni vrići zagnjetena suha pera od frmente, ali i hrastov šušanj. Ta pera je tribalo saku jesen prominit aš se va tin zaleglo buh. A nigdi okoli Vazma se to znalo pofurit z vrilu vodu i oprat platno. Kašnje su se divale šušte misto slavnic. Zgora šušte je prišav štaramac od ovčje vune. Na štramac se dine lancun, a na zglavje kušin. Kušin je biv napunjen ili z vunu ili pak z perjen. Pokrivalo se je z drugin lancunon pa z ponjavu. Kad je bilo mrzlije staviv bi se još krpatur ili pak perina. Va perinu se divalo kokošje ili gušće perje ko se kupovalo, aš mi nismo imeli tuliko kokoš, a još manje gusak. Niki su imeli i biljac ki je biv storen od debele preje.
Va mnogin kuhinjah je već biv šparget, ali je bilo još ognjišć va selu. Pa, se tamo do zad Drugiga rata, su imeli ognjišće Antišovi, Kanjeričini, Matetići i Šebeći.
Špargeti su bili zidani ili želizni. Mi smo imeli nikiga želizniga ča smo kupili va Kastvu puli Karlavarisa. Tamo su dilali te špargete. Lonci, padele i pijati su se držali va vitrini tako da je kuhinja vavik bila snažna. Va kuhinji je biv i veli stov, a z obe strane su bile klupe za sist. Znači, kuhinja je bila prostorija kadi se kuhalo, jilo, gosti su prihajali, ležalo zad špargeta… Danas su za se to, ča je prvo bila kuhinja, storeni zasebni prostori. Ali meni se nikako više pijaža ovako, kako san ti rekav. Nikako su, va nikadanjih kuhinjah, judi više bili skupa.
Banj - kupaona
Biljac – pokrivač od debelog vunenog prediva
Bivat - stanovati
Blago - stoka
Boje - bolje
Dit - staviti
Druguda - drugdje
Ilo - ilovača
Jesen - jasen
Kadi - negdje
Kaika – poneka, koja i koja
Kamara - soba
Krpatur – debeli pokrivač
Kušin - jastuk
Lagaman - lavor
Lancun - plahta
Liska - lijeska
Majer - Mađar
Majhan - malen
Na stran – obavljati nuždu
Nikad - nekad
Odilit - odijeliti
Oštikat – izvesti, ukrasiti vezom
Pared – pregradni zid
Pergul - balkon
Perina – pokrivač od perja
Pero – list
Pod - kat
Ponjava – deka, pokrivač
Preja –predivo, pređa
Premoć - uzmoći
Pršona - osoba
Puli anju – uz nju, pokraj nje
Razmancat - rastrljati
Sejno - svejedno
Sist - sjesti
Slavnica – ležaj od slame
Storit - napraviti
Škril – kamena ploča
Škurosivo - tamnosivo
Špajz - ostava
Šparget - štednjak
Štramac - madrac
Šugaman - ručnik
Šušanj – suho lišće
Šušta – opruga, podloga za ležanje od opruga
Tavelica - pločica
Tet - htjeti
Tišjar - stolar
Zglavje – uzglavlje na krevetu
Žlibac – crijep
(http://povjesnicaklana.com/slike/Galerije/Rebicina_kisa/rebicina_kisa.html)
(http://img607.imageshack.us/img607/4239/wy0v.png)
Kuhinja va Rebičini kiši. Ovdi je još ognjišće, ni špargeta. Livo se vidi vitrina, va sridini je stov, ali prez klup. Misto klup su kantride. Desno doli je lagaman.
Preuzeto s http://povjesnicaklana.com/slike/Galerije/Rebicina_kisa/rebicina_kisa.html (http://povjesnicaklana.com/slike/Galerije/Rebicina_kisa/rebicina_kisa.html)
-
Talijani su ća šli, a Njemci su prišli
No, devetiga devetiga 43. finilo je z Taliju. Kapitulirali su. Mislili su da će zavavik tu ostat, ali bili su samo dva i pov lita. Ali i to je bilo dosta da store mnoge prašćarije. Nike stvari su morda i dobro dilali, ali puno više su zla storili. Da nebi niš drugo nigo ono va Podhumu. Onoliko judi poć ubit. Joh meni! Ma ne znan kakov to čovik more bit ki stori i naredi onakov zločin. Prestrašno! Mnoge jude su maltretirali, va logore zapirali. Pa i mene su 23.4.42. zaprli. Da san govoriv protiv Talije, da kradu našu šumu, da san dozivav Ruse… Sedan lit zatvora san dobiv. Ne volin se ni spametit tiga.
Samo ću ti reć da su me z Rike pejali va Udine, a ototu va niku vražju Istonio Marinu. Nigdar nis čuv za to misto. To je skroz doli, po srid Talije, na Jadranskimu moru. Tamo smo ti bili va nikih barakah. Dilali smo po mistih okoli logora se ča su od nas iskali. Po poju, po građevinah, po šumi… A kako smo lačni bili. Civ dan smo bili na dvi landice kruha i jedni gameli kakoviga rižota, al pašte i fažola. Strašno. Kašnje san doznav da je, osim mene, va talijanskih logori bilo još 13 Studenjci.
Va Taliji, pa tako i mi va logoru, se ćutilo da će fašizam propast. Zato su nas, nigdi po litu 43. kad je Mussolini smenjen i zaprt, pustili z logora. Doma san se dovukav nakon par dan ča pejajuć se z vlakon ča hodeć.
Kad san doma prišav, zajno san nastaviv tamo kadi su me ofermali. Nastaviv san pomagat partizanon. Već je biv Narodno oslobodilački odbor va kin su bili Ive Zvaneć, Mate Matačev, Mate Marajski, Ive Šinčev i jast, kad san prišav.
Čuj, vaje kako san prišav su Talijani kapitulirali. A pune kasarne su bile oružja. Brzo smo to oružje prehićivali iz kasarni, najprvo va Topolovice, a posle je šlo daje va šumu partizanon. To se pejalo z vozi, a puno su nan pomagali mladi, pa i dica, ki su krcali i skrcivali kola.
I hrane je bilo sagder kadi su bili Talijani. Pune vriće oriži, biži, fažola, pašte… A judi kot judi počeli su tu hranu grabit i doma nosit. Tako da je bilo i smišnih događanj. Jedna ženska, neću reć ka, z kasarne va Ravnin, nesla je pun kabav uja, aš ni mogla nest cilu bačvu. Onako, na glavu ga je stavila i z rukami držala. Jedna druga da ju je srila pak je tela da i nji da malo uja. A ova da ni tela ni čut. I tako su se počele natezat okoli tiga uja da je ta kabav pav pa su ostale obadvi prez uja. Ma brzo se ta grabanja ofermala od strane NOO, kot civilne vlasti. Hranu smo spejali isto va Topolovice, a ototu su je daje raspejivali partizanon.
Va to vrime su se i NOO ojačali pa se počelo i, najprvo mlaje tako do četrdesetak lit, regrutirat va Narodnooslobodilačku vojsku. To se dilalo va Klanimu, va Puktovi kući, kadi je bilo dopolavoro, kako su to zvali. Danas je to kuća Anice Stepine. Mladi su se, magari su znali da neće bit lahko, va velin broju odlučili poć va partizane. Iz Studeniga je regrutirano okoli 80 sovdati. Neč ih je bilo već va partizanih, neč je šlo kašnje, tako da je aktivnih, ča reku z pušku va rukah, bilo 84 borca. Jasno, tu ne umanjujen one ki su doma ostali i dilali na pomoći partizanon, va ki grupi san i jast. Pa one naše ženske, najveć mlade, ke su nesle hranu va šumu. Saki je na svoj način pomogav. Ali borci su ipak najveć potrpili. I niki Talijani, nakon kapitulacije, su prešli partizanon, magari su mogli, ča in je i ponujeno, poć slobodno doma. Regruti su šli, me par, do Delnic kadi su najveć postali borci 2. Primorsko-goranske brigade, ali i va Liku, kamo je finiv i tvoj oća.
Par dan smo bili prez tuje vojske tutu. Ali smo znali da to neće dugo trajat. Prihajali su Njemci. Četrnajstiga septembra su i prišli. Va Studeno su prišli z pravca Klane. Malo prvo nigo će prit, njihovi avijoni su hitali letke i pozivali ljude da budu doma, da ne redu va šume pak da in se neće niš lošiga dogodit. Kad su prišli šli su strelamento. Tako ti vojska gre kad čiste teren, kako oni to reku. Med Klanu i Škalnicu je biv prvi sukob z partizani. Poginilo je par partizani i pet-šest Talijani ki su prešli na našu stran. Va tin napredovanju Njemci su prišli i do Topolovic kadi su našli i važgali su onu hranu i opremu ku partizani, va tih par dan, nisu dospeli znest dubje va šumu.
Partizani su ih provali ofermat i okoli Sušaka, ali Njemci su, va to vrime, bili prevela sila. Va tih borbah je puno partizani poginilo. Med njimi i prvi studenjski partizani Jožić Krajev, Tonić Buzgoć i Jožić Mitrov. Za Tonića san čuv da je poginiv puli pravoslavne crikve na Trsatu. Da je jahav na nikimu konju kad ga je pogodiv metak. Tamo je ostav med drugimi ki su poginili ta dan. Drugi dan da ga je Danica Mohorovićeva prepoznala pa je javila familiji ka ga je zakopala na Trsatu. Va ti akciji, ča su Njemci storili kako bi razbili partizane, poginiv je, nigdi okoli Fužin, i Ivić Puhov.
I tako ti je, sinak moj, jedno zlo šlo ća, a drugo, još veće, prišlo. Mladi su šli va partizane, a va seli su ostali starci , ženske i dica.
Biži – (sušeni) grašak
Ćutit - osjećati
Gamela - talijanska vojnička posuda
Ofermat – zaustaviti
Oriži - riža
Ototu - otuda
Prit - doći
(G)Re – ide
Sagder - svagdje
Zaprit - zatvoriti
Znest – odnijeti, iznijeti
(http://t2.ftcdn.net/jpg/00/02/21/27/400_F_2212739_97e6eSCa3ShnOmJPnOrJ46Y9yipP1L.jpg)
-
Maškare va Studenimu
Kuliko jast pametin vavik su bile maškare. Ja baš i nisan jako voliv pohajat š njimi, ali ipak san kadikad šav po selu. Zmišjan se jedanput, vaja tamo dvajsetih lit, da nan je tribav sost na mih Jure Škohov. Ali mu je žena dočula da će ga popejivat va kasunu pa mu ni pustila.
- Neće moj Jure živ va kasun.
- Pa, dobro, teto. Nećemo ga stavit va kasun nigo va sanduk.
- A tako već more.
I takovih smišic je kuliko god ćeš va maškarah. Zato vaja judi i redu va nje. Da malo pozabe na brige.
Nigdi od trejsetih se za Pust počelo sost na harmoniku i bubanj, kot i danas. Šlo se va saku kuću kadi su vrata bila otprta. Niki ni voliv da mu maškare pridu ali se reklo da tužna mu sreća kamo neće ni maškare. Zasoplo se, zaplesalo, a zadnji ples se storiv za gospodaricu ki se zvav «za repu». Zotin se zaželilo dobro lito. Jako san se veseliv kad bi maškare knan prišle. Zasopli bi mi na srid Ravni šetepaše pa bin z kakovu mladu zaplesav. Va košić bi gospodarica maškaran stavila kakov komad špeha, morda i ku klobasicu, par jaj pak se šlo daje. Niki bi dav i kakov solad, ali malo je bilo takovih. Zato se moralo domislit kako prit do sovdi za pijaču. Tako su, mislin, 1950. lita Stankota Fapčeviga va oštariji stavili va kaselu i okoli važgali sviće. Ki god ga je tev videt je morav dat 10 dinari, tako da su maškare brzo nabrale sovde za pijaču. Samo nebo je granica njihove domišjatije.
Već zdavna se zna put kuda će maškare po selu pasat. Iz oštarije se gre Na vrh pa nazad prik Ravni prama Lazaretu. Ototu bi se šlo Puligradišće pa nazad. Skrenilo se Marajcon, obašlo još te kuće, i finilo nazad va oštariji.
Pred rat, pa i malo za njin, ni se baš posebi parićivalo za maškare nigo bi se obuklo ča je je. Očrnilo bi se po obrazi i šlo pohajat. Kašnje se počelo gledat na robu. Nigdi, me par 56. su se maškare obukle va drese od nogometniga kluba, ki je biv va seli. Proleter mu je bilo ime. Dresi su bili črjeni, onako na V okoli vrata, z koleton. Na te drese se stavilo cute po rukavih i prsi. Na brageše, kakove je ki imev, se znalo po švu zašit trake ili isto cute. Nigdi šezdesete su feštari bili obučeni va škure brageše i šaru stomanju od fruštanja. Na glavi je bila bareta kot od žandarma, storena od kartona i obučena va robu. Va ruke bi se stavilo kakov mač i parićan si za pohajat. Komadant je biv obučen va bile brageše, bilu jaketu i bilu baretu. Po bragešah i rukavi je imev črjene trake ili cute.
Ženske, do šezdesetih, nisu šle va maškare. Od tad su se pomalo počele maškarat i poć na ples, ali ne i okoli pohajat. Va to doba je bilo moderno posudit robu va kazalištu pa poć na ples. I va Riku i Opatiju se poć pokazat. Kako su judi okoli sedandesetih već i aute imeli, pa i džipe, Mile Pikovićev, Jože Matešin i još niki su se obukli va Njemce i partizane i paradirali po Koršu.
I prvo rata se šlo okoli, va druga mista, po Kastavšćini i Gromišćini, a potla rata i va Klano i Lisac. I njihove maškare su prihajale knan va selo. Jast nis nigdar biv okoli, ali govore, pa i dandanas, kako da judi veselo dočekaju studenjske maškare, da je to za ne verovat. Obično se, kot i danas, na Gromišćinu šlo sobotu čez Jurišin. Kad bi se prišlo nigdi na pov brda zasopla bi harmonika i bubanj tako da se čuje puli Kukujani.
- Aj, Studenčići nan greju. - bi vapile Kukujanke.
I prišli su, zasopli, zaplesali pa produžili Zoretićon, Brnelićon, pa do Jelenja. Ototu bi se vrnili nazad Zoretićen kadi bi v oštariji pul Bine biv ples dok se zduralo. Prespali bi va kući šilice Jožice Studenjke ka je bila puli same oštarije. Nediju jutro bi se krenilo prik Kopice pa Saršonon. Tu bi se va školi storiv ples. Od Saršoni se šlo Marčejan kadi bi se va oštariji pul Bare, a kašnje pul Bačurkinih, soplo do kasno, pa pomalo, vrag zna ku dobu, doma prikramalo.
Evo, sad san se spametiv još neč. 1957. lita kad su maškare bile na Gromišćini, zapav je veli snig. Još je i jako puhalo tako da su bili veli zameti. Va selu su bili niki Bosanci ki su imeli konje i va šumi zvlačili drva. Par dečki se domislilo da redu z konji maškaran na Gromišćinu kako bi in pomogli prtit snig. I tako su šli z šest konji čez Jurišin. Jašuć te bosanske konjiće, prišli su do maškar pa skupa š njimi čez Kopicu doma. Jasno, prvo se ofermalo puli Saršoni i Marčeji.
Niki stariji, ki nisu već bili za kampanat okoli, bi se na brzinu, va oštariji, dogovorili pa bi kakovu predstavu storili. Zmišjan se da je Jože Kanjerov, Jaković smo ga zvali, jedanput natukal njemački šlem i va ruke staviv nikakovu pušku. Legav je na nikak muć na Ravni i ni pustiv klanjske mačkare da pasaju aš da moraju najprvo pasat naše. A kako se mladi brzo važgu to smo komać ofermali barufu. Ma siga vraga su se te maškare domislile.
Pust se, skroz tamo do šezdesetih, važigalo na Popelnicu, a sad se da torak. Običaj je da se potla tiga, va zadnje vrime, va oštariji stori večera od nabranih jaj, špeha i klobasic. Dugo vrimena se večera ni dilala va oštariji nigo po kućah, ke su imele veće kuhinje, kot na primer Banovi, Kanjeričini, Stanarovi. Ako ča ostane stori se još jedna. Ma, na večeru pridu ne samo feštari, nigo i drugi.
Na kraju bi biv red da spomenen i jude ki su najveć storili, ča se maškar tiče. Prvo rata su to bili Ive Matešin, Pave Čičeć i Ive Šinčev. Potla rata to su bili Jože Banov, Jože Fapčev, Branko Marajski i Branko Županov. Morda san koga i pozabiv, ali to je uglavno to. Jasno prez muzike maškare ne moru. Od kad se počelo sost na harmoniku sopci su bili Jože Bavdin, a kašnje i sin mu Jožić pa Ive Šebeć do danas. Na bubanj su nabijali Vlatko Škajanov i Ive Vlašeć.
Va sali se, od kad je storena, za vrime maškar plesalo. Tamo bi sopli Čičkini Vojmir, Jože i Mile i Jože Puhov. To je biv pravi ples aš su dečki lipo sopli va harmoniku, trumbetu, saksafon i bajs.
Bareta - kapa
Brageše - hlače
Cuta - ukrasna traka s resicama
Ča je je – bilo što
Fruštanj – vrsta deblje tkanine
Kasun - sanduk
Kolet - ovratnik
Koršo - Korzo
Komać - jedva
Muć – hrpa tucanika
Ototu - od tuda
Siga - svega
Šara - šarena
Šetepaše - vrsta plesa
Škure - tamne
Švo - šav
Važgat - zapaliti
Vrnit se - vratiti se
-
4. maj 44.
Dok su bili Talijani tutu ipak je bilo neč života va seli. Neč se dilalo, trgovalo.
Ma, kad su Njemci prišli, se je to ofermalo. Mladi muški su bili va partizani. Po jednimu spisku, kiga ti moren dat da vidiš, va to doba je va partizani bilo okoli 80 Studenjci i to va šumi. Ne doma. Ostale muške, ča su bili sposobni dilat, su Njemci pobrali va logore zajno početkon 1944. Na jedni lištri san pobrojiv da je va njemačkih logori bilo 42 Studenjca. Tribalo je dilat, a ni imev ki. Ča će starci, žene i dica storit? A i partizanon je tribalo hrane…
Ča se samih Njemci tiče njih ni bilo stacijoniranih va selu. Pasala bi kad i kad kakova jedinica pa odašla va šumu. Pomalo smo, mi ki smo doma ostali, dilali ča smo arivali i nadijali se bojimu. Ali šlo je se na huje aš su Njemci gubili na sih frontah pa su znali ča jih čeka, tako da su bili se nervozniji.
Počeli su dilat strašne odmazde. Najprvo po Učki, a onda 30. 4. 44. va Lipi. Tulike jude poć ubit more samo lud čovik. Ali evo, ipak su to storili.
Mi smo nikako dobili dojavu da se slično parićiva i Studeni pa smo, kot NOO, storili se da se stanovništvo makne ća z sela. Niki su šli Klano, niki na Gromišćinu i Kastavšćinu puli roda. Ali ih je i dosta ostalo doma.
Na četire maja su, jutro z Klane, prišli niki nedićevci pobirat vojnu robu, najveć talijanske ponjave, ke je bilo fanj po selu . Na nike traje su nakladali tu robu. I niki judi z sela su in pomagali. Va to su, okoli 9 ur, prišli Njemci po cisti z pravca Puligradišća. Se jude su zagnali pred crikvicu i tamo postrojili. Va nje su uperili mitraljeze.
Va to vrime su i kuće počeli palit. Brzo je so selo bilo va ognju i dimu. Po selu je teklo prestrašeno blago. Zrak je zasmrdiv po dimu i spaljenimu mesu aš niki ni dospev blago z štale oslobodit. Dok su Njemci palili po selu judi su pred crikvicu stali, a va nje su bili obrnjeni mitraljezi. Moreš zamislit kako su se ćutili. Kad su se važgali naredili su juden da gredu, jasno z pratnju desetak njihovih sovdati, va Klano. Tamo su ih spićivali. Prevodiv je plovan klanjski Gašparini. Nakon tiga spićivanja se su jude pustili doma.
Njemci su, nakon ča su zapalili kuće, šli prama Šišću pa daje. Z Šišća su primetili da škola ne gori pa se je njih par vrnilo i školu važgalo. Me par da je niki ki je tribav školu važgat namerno to loše storiv aš su još nike kuće ostale čitovate. No, želin reć da je i med Njemci bilo judi ki su teli kako tako pomoć. Njemci su šli se daje pa su na putu, puli jame, Podškrile naletili na Mariju i Matića Kudleće. Matić da je imev puli sebe pištolu, a Marija nikakove letke. Va to vrime va selu je bila SKOJ-evska organizacija čji su člani bili i oni dva. Oni su z familiju bili pobigli pred Njemci, ali su teli poć videt ča se to va selu dogodilo. Govore da su jih Njemci oprtili z nikakovimi kasuni i gnali ih skroz do Želiznih vrat ka su, vaja, 15 kilometri daje. Tu da su ih tukli i mučili pa na kraju i strejali.
Mnogi to ne znaju, ali Lojzo Škajanov je to strejanje, slučajno, videv.On je va to vrime biv kurir va 13. Primorsko-goranski diviziji. I šav je prama Istri. Kot po običaju poprtiv se na jednu jelvu s ke je, z kanoćalon, imev dobar pregled terena. I spaziv je Njemce kako dohajaju va koloni i pejaju Mariju i Matića. Odlučiv je da mu je najboje i ostat na ti jelvi. Tako je se videv, a i, verovatno, sebe spasiv.
Judi, ki su pušćeni va Klani, mogli su poć kamo će. Vrnili su se va selo i videli da su skoro se kuće zgorene. Nike, kot naprimer Puhova, Čičkina, Šestanova , Fapkina su ostale čitovate pa su se te familije mogle vrnit va nje. Drugi su se morali snać. Za prvo vrime tako da su bili puli roda va drugih misti. Mi smo bili va Podkilavcu, znan da su Buzgoći bili va Kukujani puli Beličinih. Niki su kako tako storili jednu prostorijicu pa su se vrnili i pomalo popravjali kuće. A niki se do kraja rata nisu mogli vrnit va svoje kuće, aš ih je bilo nemoguće popravit va takovi situaciji.
Pomalo su se judi vrnjali va kuće i nastavili dilat ono ča i prvo. Dilat po poju i šumi i blago redit. Sako tuliko bi komu prišla partizanska pošta po kuriru va ki javjaju da je ta i ta poginiv tu i tu. Čulo se da su Merikani jako stisnili Njemce z jedniga kraja, a Rusi z drugiga. I partizani su jako ojačali pa su i tu Njemci bili va problemi. Pomalo se šlo prama kraju rata. Ali do kraja još će mnogi poginit. A i uvdi, ča tada nismo znali, će bit strašnih borbi na kraju rata.
Evo, povidat ću ti jedan detaj, ki će ti puno stvari pojasnit. Kako je va Lipi so selo, i judi š njin, praktično nestalo, to se odlučilo da se kompir, ki je biv tamo posajen, skopa i znese partizanon. Omladina iz Studene je više noći, z partizanskun zaštitu, pod noson Njemcen, aš je manja jedinica bila va Klani, skopala kompir i znesla ga partizanon.
Boje - bolje
Gnat - goniti
(G)rest – ići, ali i grepsti
Huje - gore
Lištra - lista
Nadijat se – nadati se
Odać – otići, udaljiti se
Parićivat - pripremati
Pasat - proći
Pobirat – prikupljati, skupljati
Skopat - iskopati
traje - dvokotačna kola koja vuče čovjek
Važgat - zapaliti
Vrnit - vratiti
Zajno - odmah
Znest – iznijeti, odnijeti
(http://imagizer.imageshack.us/v2/xq90/834/bvhu.jpg)
Spomen ploča na ovaj događaj na školi u Studeni by zokxy
-
Vač smo se oblačili i obuvali
Pitaš ča se oblačilo trejsetih lit? Ma to ovisi o puno stvari. Je li muško, je li žensko, otrok, mlado al staro. Je li blagdanjska roba, sakidanja al pak za dilat. Pa homo po redu.
Starije ženske su, kako jast pametin, po nediji, kad bi šle k maši, se obukle va berhan ili veštaju i šurku spod ke su nosile kas i stomanju. Povrh tiga bi stavile tarves. Ako je bilo mrzlo obukla bi kakovu jaketicu, ako ju je imela. Još su nosile i vunenu mrižu ili šijalin prik hrta. Roba je bila najveć škura, črna. Mlaje su nošivale svitliju robu.
Na nogah su imele hlače od bumbaka. Prijele bi ih z laštiki znad kolin. Kad je bilo mrzlo nosile su vunene obojke, ke su same splele. Obuvene su bile va škarpete. To su ti niski, kožni postoli.
Čin spomenen škarpete spametin se na Jureta Antišoviga, ki je niko vrime biv župan. Zajno je počev govorit službeno pa je jedan dan rekav, ženi si:
- Jele, sutra ideš u Kastav nositi depešu!
- Aj ne gren Jure, vrag koraka, aš niman škarpet.
Odzdov berhana bi imele kotulu ka je, obično bila pri dnu načinjena z merlićen. Mlaje su imele kombine od bumbaka. Bragešice je nosila ka i ka starija. Ali to su ti bile do kolin duge. Okoli pasa i sake nogavice su imele laštik. Po sridini nisu bile zašvene tako da je bilo naredno za curat. Zmišjan se, kad su se stare matere Perčeva i Šinčeva pokarale, zdigle bi si krilo i po goli riti se tukle i zmirale.
Lase su plele va kite ke su prijele z gaberlami. A na glavi su nesle rub ki su zavezala ozada tako da je vez biv spod ruba. Mlade bi vez stavile zgora ruba pa su kraji ruba zgledali kot rogi. Jedino va žalosti bi rub veživale pod bradu.
Za saki dan su nosile flajdre od fruštanja, a na nogah papuče ili šandale. Papuče su same dilale od kakove stare ponjave. Škarami bi to odrizale po otisku noge i z debjin koncen zašile 2, 3 komada skupa tako da pride debelo okoli centometra. Gori bi stavile kakovo platno. Za daje, naprimer v Riku, poć moralo je bit neč krepje od papuč. Baren šandali. I Gromišćice su užale prihajat va selo i prodavat papuče i šandale, pa i postole. Zmišjan se da je to dilala Marica Didova.
Za blagdan muški bi obukli kakove boje brageše. Va to vrime su jako štimane bile od veluda i to one trikvarti, šport smo jih zvali. Stomanja je bila tanja, al debja, ovisno kakovo je vrime bilo. Spod jakete se staviv i koret kiga je niki zvav i đile. Va to vrime su stariji nosili i klobuke, najveć od filca. Imeli bi dva, jedan za sagdan, a drugi za blagdan. Kapot je malo ki imev. Na nogah su imeli obojčiće i niske postole, škarpete. Spod stomanje nosili su i maje na duge rukave ke su se zaputile z dva točića spreda.
Za saki dan, pa i za dilat, su nosili visoke postole od kože na brukvice. To su bili postoli ki su na peti bili potkovani , a po poplatu su stavne brukve puli rub, ali i po sridi, onako na cikcak. Za dilat, posebi va šumi, je bilo najvažnije da maš dobre postole. A za robu više, manje. Obukav biš ča je je tako da se moreš suć, kad ti je vruće, i obuć kad ti pride mrzlo. Obojki su bili od vune. Niki su znali imet šuferice misto obojki. Po zimi su nosili duge šotobrage ke su bile do spod kolin. Okoli pasa su se veživale z plečići kot i na nogah. Stomanja je bila šara. Zgora se obuklo i kožuh ki je biv od vune. I barete se nosilo najveć z frontinon ke smo zvali na nohat.
Pas se moralo nosit, pogotovo va šumi, kad teško dižeš. Imeli smo pas, kožni, i to krepak, da ne pukne, kad se napneš, dok dilaš z tereton.
Dica su najveć, va to vrime, bosa bila. Znala bi, nako bosa, stat na kakov trn pa bi in se storila natiska. Za va školu su nosili papuče. I gledalo se da va školu pridu kako tako obučena i čista. Muški su nosili brageše na tiranke, a divojčice veštajice. A za po doma i za igrat ni se preveć marilo. Mića dica, tako do pet, šest lit su se za spat oblačila va kompletić ki je biv storen od jedniga komada, od kičic do vrata. Pajaco smo to zvali.
Čuj, uglavno se roba šila tu, va selu. Kuliko se moren spametit, još prvo rata je šilica bila Joža Banova, a kašnje su bile Milka Minina, Jožica Čičkina, Draga Puhova i Olga z Briga. Znale su prihajat i šilice z Gromišćine i Kastavšćine pa bi po kućah šile. Sobun bi prnesle mašinu i šile. A i postolari je bilo. Mate Požarov, ča se oženiv z moju sestru Milku, pa Jože Pikovićev i Ive Šestanov. Boja roba, kot naprimer veštid, se kupjivala v Riki, kot i boji postoli. Roba se obično kupjivala malo prvo Vazma ili Božića kako bi se pokazala na maši.
Za vrime rata, a i zajno za njin, sakako smo se snašli. Zmišjan se da je od fišeklij, to je ono va čin se municija drži, Ive postolar dilav šandale. A inače su šandali bili storeni tako da je poplat biv, najprvo od kože, a potla od gume. Napred, prik prsti, bi stavili kožu ku su zvali maškareta, tako jedno pet, šest centometri široko. A drugo je storiv od kakove krepje robe kot ča je, naprimer, cerada. Va šumi se znalo nać i kakov padobran ki je biv od svile pa su ženske od tiga šile bluze. Talijanske ponjave su ženske razvrzle i od te preje plele obojke i maje. Gromišćice su užale prodavat vunu pa bi ženske prele i s tu preju plele. Mlaje su, zajno za raton, si znale splest dokolenice i zavezat jih z kordunon ki je finiv z batići. Jako malo je bilo robe va to vrime, a i draga je bila. Marija Buzgoća, ča je za Jožeta Matešiniga oženjena, mi je povidala da je za beršule dala 250 dinari, a plaća da je bila 300. Viš kako je to drago bilo. Beršule nisu dilali naši postolari aš je to bila i koža i tehnologija ku oni nisu imeli. A, vidin, ti ne znaš ča su beršule! Ma to su ti bili postoli prve klase, jako štimani. Od kože, visoki. Poplati su bili kožni, dupli, prošiveni. Po saki strani su bili jedno dva centometri okovani z mesingon ili želizon za debjinu poplata. Spreda je punta bila, onako, odrizana, kvadrata. Ma krasni postoli, ke ni saki mogav kupit.
Jedan mi je pak povidav da je za kožnu jaketu, okoli pedesete, biv dav 2.500 dinari, ali na otplatu i to z žiranti, tako da ju je plaćav lito dan. I, z dinari, za saku kupnju, još se moralo dat i nike bone, ke smo zvali tesere. No, viš, ni bilo kot danas, da greš va butigu i kupiš ako maš sovdi.
Zajno posle rata i naše ženske su počele nosit brageše za dilo. Neč aš su videle da su to nosile partizanke v ratu, a neč aš su videle da je to praktično. Ali za po van ili na ples, jih nisu nosile. Kad spominjen ples znan da su muški pedesetih šli obučeni i obuveni va kupovnu robu. Malo ki je veštid nosiv i nisu nosili šijarpice. Ženske su sobun nesle postole, šimići su jih zvale, va kih će bit na plesu, a va papučah ili starih postoli bi šle do plesa, ako je biv va drugin mistu. Te šimiće su dobile kot UNRA-inu pomoć. Bili su kožni, ženski postoli, na take visoke, tako, četire, pet centometri.
Tamo, nigdi šezdesetih, je biv malo boji izbor robe va butigah. Ali je još vavik bila draga. Va to vrime se počelo poć i va Trst po robu. Tako su se pojavili prvi šuškavci. Ma to su ti niki lahki trenči od najlona ke si mogav nosit i po dažju. Imeli su i bareticu. Bili su va nikakovi boršici pa kad ga nisi nosiv biš ga zagnjev va nju i malo je mista tribalo da ga spraviš. Mlaji muški su si kupjivali traperice. Ženske su počele nosit najlonke, pa i one na rige, kombine, fini svilni rub i postole na visoke pete, a Tonka Kanjerova je bila najnarednija za to nabavit.
Evo, vidi, sad ni problem kupit robu. Robe je, i ni ni tako draga. Ja san niki dan kupiv, na otplatu, va Alhosu na Brajdi, škuri veštid i trenč pa računan da mi do smrti neće ni rabit više niš kupjivat.
Bareta - kapa
Batići – vuneni ukras u obliku kuglica
Berhan - suknja
Beršule – visoke, kožne cipele
Boji - bolji
Brageše - hlače
Bragešice – gaćice, donje gaće
Brukvice – čavlić široke glave za potkivanje cipela
Bumbak - pamuk
Drago – skupo
Đile – platneni prsluk
Flajdra – haljina koja se cijelom dužinom kopča dugmetima
Frontin – izduženi, prednji dio kape
Fruštanj – deblja tkanina
Gaberla - ukosnica
Hlače – visoke, iznad koljena, čarape
Hrbat – leđa
Jaketa – kratki kaputić
Kas - grudnjak
Kičica - gležanj
Kita - pletenica
Kordun – okrugla pamučna vrpca
Koret – platneni prsluk
Kotula - podsuknja
Kožuh – prsluk od deblje vune ili kože
Krepko - jako
Laštik – elastična gumena vrpca
Maškareta – prednji dio sandala
Merlić - čipka
Mriža – lakši vuneni ogrtač koji pokriva leđa
Naredno - prikladno
Natisak – povreda na nozi usljed uboda na trn i sl.
Obojak - čarapa
Otrok - dijete
Ozada - otraga
Pajaco – dječja donja odjeća
Pas – pojas, obično kožni
Plečić – vrpca
Pokarat - posvađati
Ponjava – vuneni pokrivač
Postol - cipela
Preja - predivo
Prijet –uhvatiti, primiti
Riga- crta
Rub – rubac, marama
Sagdan – svaki dan
Sakidanja - svakodnevna
Spod - ispod
Stomanja – košulja
Storen - napravljen
Suć - svući
Šara -šarena
Šijalin – deblji vuneni ogrtač koji pokriva leđa
Šijarpica- kravata
Šimići - popularni naziv za UNRA-ine cipele pedesetih godina XX. stoljeća
Škarpeta – niska kožna cipela
Škuro - tamno
Šotobrage – muške gaće
Štiman – poštovan, cijenjen
Šuferice – platno u koje se zamataju stopala
Šurka – starinska bluza
Šuškavac – lagani ogrtač od umjetnog nepromočivog platna
Tarves - pregača
Tiranke – naramenice, držači hlača
Točić – malo dugme
Trenč – lakši kaput za kišu
Vač – u što
Velud – samt, ovdje rebrasti
Veštaja - haljina
Veštid - odijelo
Zagnjest - zagurati
Zašveno - sašiveno
Zmirat – grditi, rugati
-
Domobrani
Kad je Talija kapitulirala pojavili su se i domobrani po Kastavšćini. Kako jast pametin bili su va Kastvi, Svetimu Matiju i Klanimu. Ovi z Klane su storili velo zlo, ča se tiče Studeniga. To je bila vojska ka je vukla korene još od Austrije. Va nji je bilo i neč domaćih judi. Znan za par njih ki su bili va partizani pa su ih, va niki akciji, zarobili Njemci. Onda su prešli, vaja na nagovor Njemci, domobranon. Niki su, kad su imeli priliku, opet prebigli partizanon. Va Klani su bili praktično do kraja rata.
A, si li čuv kad su mene domobrani teli zarobit, ili ča već? A, si, ali ne znaš kako je jušto bilo. Pa čuj kako je to bilo.
Vako. Va to vrime, 1944. po liti, već smo bili dosta zvežbani pa su na tri mista bile organizirane selske straže. Jedna je bila na vrh Puligradišća, druga je bila na Devnici, a treta puli crikvice. Straže smo formirali od omladine i dice, ka su bila kuriri.
Ti domobrani, ča su me teli ujet, su prišli va selo tako da su šli se čez šumu i zašli z nje van tamo na kraj jarka, Pod Krajevu graju. Nigdi va Ledinah jih je spazila Milka Kanjeričina, ka je bila na straži na Devnici. Š nju je biv i mali Vlatko Puhov. Zajno mu je rekla neka gre obavestit kiga starijiga. Tekav je doma i rekav ča se dogaja Jožetu Zvanećimu, ki je z familiju biv puli Puhovih pod štrimon, aš je njihova kuća bila važgana. On je zajno tekav va selo javit mi ča se dogaja. Puli nas je već biv Tone Požarov. Jože je prišav va kuću, ali va isto vrime i dva domobrana. Bili su obučeni va partizansku robu. I tako, se me neč spićivaju, a meni su zajno bili sumnjivi. Da su se zgubili pa da išću kako doć do partizani. Va rukah je jedan držav baretu z zvizdu. Meni se činilo da je to, nikako novo. Zamoliv san ga da mi da baretu, da je provan kako će mi stat. Čin san ju prijev v ruke, videv san da je nova, ne nošena. Se mi je bilo jasno.
Milka, naša, je bila doma i videla ka ura je, pa je zela pijat i zašla van. Storila je fintu kot da gre Škajanovin po kiselo zeje, za kuhat južinu. Brzo je prišla nazad i govori mi:
– Ćaćo, ja ne moren oni kamik, ča je na zeju, zdignit.
Rekav san da ću ji ja to storit. I šav san van, za sin pijaton, na kin je, tobože, morala prnest zeje. Kad san zašav van, videv san da su opkolili kuću. Ja san z tin pijaton šav prama Škajanovin pa, kad san prišav do Banoviga kantuna, san počev teć va Kraj, pa čez niku hrmentovicu, prama crikvici pa va Šišće. Tu me je spaziv jedan njihov, ki je biv na Brčacu z puškomitraljezon, i zapucav na me. Ali ja san brzo zašav va Lučicu i bižav daje va šumu. Naša Milka je, isto, skoristila momenat i pobigla. Ujeli su Jožeta i Toneta pa su jih po cisti prepejali va Klano. Od tamo su jih zapejali va Trst. Tu da su jih regrutirali va domobrane pa poslali va Postojun. Ototu su pobigli pa su za tri, četire misece prišli doma. Tone par dan kašnje za Jožeton, aš su, kad su pobigli, šli saki na svoju stran. Oba su kraj rata dočekali va partizani.
To velo zlo, ča san ti spomeniv, se dogodilo nigdi po jeseni 1944. Bilo je magleno, predvečer. Jedna grupa domobrani se prikrala va selo. Znali su da su partizani tu. Štab partizanski je, morda jednu šetemanu, biv va Kudleći kući, ka je poćera zrušena, a na njejin mistu je storen spomenik. I tu, kraj te kuće, je biv i jedan veli kotav va ki su judi prinašali hranu partizanon. Niki je kuhav paštu i fažov, niki palentu, niki zeje… Se su to va ta kotav judi stresali pa bi se neslo partizanon.
Iz te kuće su krenili tri partizana, na promenu straže, ka je bila puli crikvice. Ali, samo ča su krenili, na nje su zapucali domobrani i se tri ubili. Jušto puli naše štale, kraj Perčeviga zida. A ti gnjusi su se privukli po puti, ki more znat samo domaći čovik. Prišli su va selo, tako da ih straže nisu mogle videt. Šli su čez Regovicu, spustili se va Kraj pa prišli va selo po puti zmed Vardijankinu i Jankoću kuću. Ototu su pasali pred Žmarinu kuću pa na Ravan. Tu su i zapucali na partizane.
Se to su videli Vlatko Puhov, ki je va to vrime biv dite, i Milan Zvaneć, ki je biv dečko od petnajstak lit. Z Vrha su nesli, va laticah, hranu va ta kotav. Jedan domobran jih je spaziv, baš kad su na Ravan prišli, i potekav za njimi. Vlatko je pobigniv prama Banovin, a Milan prama Fapcen. Dok je ovi tekav za njimi spaziv je jedniga partizana ki je biv ekonom. Jože mu je bilo ime i biv je Lipjan, ali san pozabiv prezime. Jasno da mu je sad Jože biv interessantan, a ne dica. Jože je potekav prama Krajevi šterni, ali je domobran zapucav i ubiv ga na skalah. Domobran je opet potekav za Vlatkoton, ki se skriv spod gromače va Dolčini Ta domobran ga je iskav, ali je med tin spaziv Mirota Francikiniga i na njiga zapucav. Raniv ga je va nogu. Miro je pav i pričinjav se da je mrtav. Vlatko je se to gledav i bav se će li i njiga ta domobran nać. Najedanput su se domobrani povukli. Se to ni trajalo, morda, ni deset minuti. Storili su zlo i vrnili se va Klano. Evo, to su storili domobrani, med kimi je bilo i domaćih. Se boj da je jedan Studenjac biv š njimi i dopejav ih vamo po, samo domaćin juden poznatin, puti. Ma neću o imenu. Potla rata je šav ća i nikad se ni vrniv.
Te, četire ubijene, partizane smo zakopali na grobje, ko smo počeli dilat prvo rata, va Blatnin klancu. Tu je već biv zakopan oni ča su ga Talijani ubili, prviga dana rata. Poćera smo tu zakopali i mladića, partizanskiga kurira z Drenove, kiga su Njemci ubili na Zvaneći mirini i jedniga Istrijana, ki je biv ranjen na Klanjski cisti pa se dovukal do Polikiniga vrta Za vrh, kadi je umrv. Kad je rat finiv, rodbina je prihajala po nje i doma ih zemala, tako da na tin mistu ni ostav nijedan zakopan.
Bat se – bojati se
Bižat – bježati
Finta – varka, trik
Hrmentovica – stabljike kukuruza
Iskat – tražiti
Jušto – točno
Južina - ručak
Kantun – kut, ugao
Latica - kantica
Morda – možda
Nest- nositi
Pijat - tanjur
Prit – doći
Prijet - uhvatiti
Se boj – fraza u značenju bojim se
Spićivat - ispitivati
Storen – napravljen
Storit – napraviti
Štrim – natkriveni prostor
Teć – trčati
Ujet - uhvatiti
Zać – zaći; izaći
Za sin – fraza u značenju sa svim, zajedno sa
Zeje – kupus
Zgubit - izgubiti
(http://imagizer.imageshack.us/v2/xq90/827/ukg2.jpg)
Fotografija preuzeta s www.kolekcionar.eu (http://www.kolekcionar.eu)
Ovako su izgledali domobrani u Drugom svjetskom ratu
-
Oslobođenje Studene
Da ti pravo rečen, jast ne znan kad je selo oslobođeno. Govore da je to bilo na 5 maja. Mi smo, dan za danon, bili va strahu aš su se strašne borbe vodile okoli nas. To je pucalo, grmilo… Ušesa smo pokrivali z rukami da ne čujemo te silne eksplozije. Skrivali smo se po kućah, kadi god je ki misliv da je najsigurije Dva puta su partizani pasali prik poja, ali su jih Njemci odbili. Treti put su uspeli kad je probijena linija okoli Bojina. Njemci su davali jak otpor aš su čuvali ciste, po kih su se povlačili. Najvažnija jin je bila cista, ka gre z Rike za Rupu pa prama Bistrcu. A od prvo su bili na sih bojih položaji, tako da je strašno puno partizani moralo poginit da se osvoje ti položaji. Poginjene partizane se zakapalo na mistu, na kin su i poginili. Nakon rata, mnogi su prihajali kako bi otkopali posmrtne ostatke svojih iz tih grobi i odpejali ih doma. Ali su mnogi i ostali tamo zakopani, vaja, zavavik. Sigur san da je njih sedan, ki su pokopani na Širokin, i dandanas tamo.
No, kad jin je probijena prva linija obrane, okoli Bojina, Njemci su se povukli na drugu liniju od Kresa pa prik Židonja do Klane i daje. Jedna vela grupa njih, vaja stotinjak, se tela probit prik Regovice pa su poslali jedniga da gre izvidet more li se pasat. Vrniv se i rekav da ne more, pa su šli po starin putu. Naši su bili okoli Ravniga i bliže selu pa su jako granatirali po Židonju i okoli kako bi uništili ovu grupu. Mora da je puno Njemci tu i poginilo, ali interesantno da smo posle tu našli samo tri. Govorili su judi da oni svoje mrtve ne pušćaju nigo ih sobun vuku. No, ta tri su zakopani Navrhu, me par, va Klanjičinin vrtu.
Dok su, mnoge i mnoge, granate padale po Njemci nike su, nažalost, pale i po selu. Od jedne je poginiv i Jure Antišov. On je z familiju biv puli Perci pa je, va jednin momentu, zašav van da vidi od kuda se puca. Granata je pala kraj njiga i teško ga ranila. Brzo je umrv, ženi si, Jeleti, na rukah. Granata je kriva i za smrt Zdenke Županove ka je bila puli Šestanovih. Granata je pala, razbilo se staklo na oknu i Zdenki prerizalo hrhjan. Jožić Radeć i Mate Marajski su bili kraj Križa kad jih je spaziv njemački snajper, nigdi z Kresa. Na mistu je ubiv Jožića, a Mate se uspev zvuć, živ i čitovat. Mali Rumančić Pikovićev je imev samo tri lita kad je poginiv puli Bregari, kadi su bili. Stara mat je sidila za špargeton i držala ga naročaj kad je nastradav od metka ki je došav z pravca Kresa. Dušetu Župansku je metak, va Puhovi kući, raniv va petu dok je sidila za stolon. I taj metak je došav nigdi z Kresa.
Va tretimu naletu naši su osvojili Vrh i Židonje, ali je na Puhovin škoju, va mitraljeskin gnjizlu, biv ostav jedan Njemac ki je z pucnjavu svojin signalizirav neč. Ni pucav rafalno, nigo metak po metak. Metak, pa tri, pa dva. Vrag zna ča je to značilo. Jedna partizanka mu se prišujala i zarobila ga. Ki zna kako je finiv. Ta Puhova kuća je na takovi poziciji da je interesantna sin vojskan ke su ovuda pasale. Va povlačenju Njemci, kašnje san čuv, va ti kući su ostala dva mlada Štajerca, još dica, ki su pred kraj rata regrutirani va njemačku vojsku. Par dani su se skrivali va štali, va šušnju, dok su vojske odašle. Mate jin je dav stare robe i šli su prama doma. Nikad se nisu već javili.
I niki Studenjci su bili va partizanskin jedinicami ke su bile va tih, zadnjih, borbah. Tvoj oća je biv, z tenkovsku brigadu, na Mošunu, kad su šli na Trst. Videv je tamo nikoga, sad ne znan veće koga, pa nas je pozdraviv. Tone Fapčev, mi je kašnje, smijuć se, povidav, da je biv va Trinajsti diviziji pa je baš pasivav čez Vrhak i zijav na vas glas:
- Mamo, čuješ li me? Živ san!
A vraga ga je čula, va tin šršuru. Strah nas je bilo nos, van z kuće, porinit.
Par dani poćera, ča je vojska pasala ća, Marica Butigerova i Tonić Jankoć su pasli krave Zabojin. Jedna krava je, pasuć, prišla blizu njih i stala na minu ka je splodirala i raznesla i dicu i kravu. Puna je šuma bila min, granat, oružja… Na Klanjski cisti, tamo kadi je zahajav stari put, biv je uništen jedan veli top. Dok su se Njemci povlačili, doletiv je jedan avijon i pogodiv ga je z bonbu. Dica su se, niko vrime, na tin topu užala igrat.
I tako ti je, sinak moj dragi, finiv i ovi rat. Nadan se da ti nećeš morat ratovat. Aš, do sad, nijedna generacija ni pasala prez rata. Ali, taj vražji rat, malo komu dobriga prnese. Samo plač i bov. A ča se tiče nas, Studenjci, mi smo zajno pjunili v ruke i počeli dilat, ča je v ratu zničeno.
Čitovat – čitav, sav: neozlijeđen
Finit - završiti
Hrhjan - grkljan
More - može
Naročaj - naručaj
Odać - udaljiti se
Okno – ostakljen prozor
Pasat - proći
Pjunit - pljunuti
Poćera – poslije, nakon
Porinit - pogurati
Splodirat - eksplodirati
Šršur – buka, pomutnja
Tin - tom
Užat - običavati
Vrnit - vratiti
Zać – izaći: zaći, zalutati
Zahajat - zalaziti
Zajno - odmah
Zijat – vikati
Zničeno - uništeno
-
Ča nan je rat storiv
Čuj, kad je ta vražji rat finiv, judi su bili oduševjeni. Pozabilo se na se strahote, ke je rat prnesav, i z vesejen se gledalo va budućnost. Evo, sad tu stojimo, puli spomenika palin borcen va Drugin sveckin ratu, kiga smo storili 1960-iga lita, da spamećuje jude, pogotovo mlaje, da ti, ča su tutu zapisani, nisu pozabjeni i da njihovi životi nisu zalud zgubjeni. Poginili su da bi nan bilo boje. Dobro sad poslušaj, aš ću ti čitat. Homo po redu, po novimi kućnimi broji, kako piše:
Valenčić Ivan je biv Žmarin, Brmalj Milan Bregarov, Brmalj Mate Bregarov, Šebelja Ivan Puhov, Šebelja Anton Puhov, Piković Josip Pikovićev, Brmalj Josip Krajev, Vlaše Ivan Zvaneć -Zorin, Vlaše Anton Buzgoć, Perinčić Josip Mitrov, Perinčić Mate Žmarin, Šebelja Josip Kranjčićev, Šebelja Ivan Kranjčićev, Šebelja Mate Šebeć, Šebelja Ivan Šebeć, Mrvčić Josip Minin, Maljavac Josip Polikin, Mrvčić Rudolf Šestanov, Iskra Ivan Županov, Brmalj Mate Perčev, Brnetić Anton Matetićev, Pilčić Anton Vardakolin, Gržinčić Ivan Lazarov, Gržinčić Milan Lazarov, Gržinčić Josip Martinov, Brmalj Drago Radeć, Šebelja Uroš Kanjerov, Gržinčić Milan Stanarov i Gržinčić Ivan Kanjeričin.
Ja san jih puno puti pobrojiv, i na spomeniku, i kad, po noći, nis mogav spat. To je 29 poginjenih va ratu, z pušku va rukah, ča reku.
Oni nisu jedine žrtve ki su nastradali zarad rata. Šebelja Marija Vlašeća, Zubalj Mate Kudleć, Zubalj Marija Kudleća, Brmalj Josip Radeć, Iskra Zdenka Županova, Vlaše Jure Antišov, Šustar Ivan Bregarov, Mrvčić Anton Francikin, Piković Romano Pikovićev, Gržinčić Anton Lazarov i Gržinčić Josip Lazarov su imena njih još 11 ki su živote zgubili zarad tiga rata.
No, sad kad pobrojiš se te neboge na spomeniku, vidiš da ih je četrdeset. Četrdeset životi je nestalo va tih par lit rata. Pazi, to je neč manje od dest posto ukupniga stanovništva sela, ko je prvo rata brojilo oko 500 stanovniki. Ali to su skoro se bili judi va najbojih liti. To je bila mladost. Kakovi mladići su to bili.
A med njimi je bilo i dečki ki su mogli puno storit za selo, a i šire. Tu prvo siga mislin na Milana Bregaroviga ki je finiv škole za učiteja va Kastvi. Za njiga san čuv da je biv va 6. lički i poginiv tako da je smrzniv, jašuć na konju, nigdi va Bosni.
Mnogi su bili ranjeni, ali najhuje je pasav Mate Šestanov ki je ostav prez noge va ratu, a Ive Stanarov se pak grdo razboliv, ne znan je li biv tifus al ča drugo, tako da je šav na lečenje va Taliju. Me par da je ta partizanska bolnica bila va Bariju. A da ti ne govorin kako su mnogi bili ranjeni va duši, aš su ostali prez svojih najmilijih.
Još je jedna žrtva rata z našiga sela. To je Milan Mohorović, za kiga govore da su ga ubili partizani, aš da je dilav za Talijane. I dva naša čovika su, kad je rat finiv, šli ća z sela aš su storili neč, zač bi morali odgovarat. Jedan je, seboj, pripejav domobrane ki su, kako san ti povidav, ubili one partizane va selu. Drugi je zdav, one ki su pomagali partizanon, pak su finili va logore. Pobigli su, skroz va Australiju. Doduše, ča jast znan, nikad ni bilo sujenje. Ali postoji, kako bi pravniki rekli, osnovana sumnja da su to storili.
A selo, da si ga samo videv. So zgoreno. Malo ka kuća je ostala čitovata. Judi su živili va kućah ke su bile najmanje šundrane. Neč kuć je, do kraja rata, i popravjeno, ali, va onin uveti, teško se to moglo dobro storit. Tako da su i te kuće bile zrile za obnovu.
Smiron se pitan je li ta vražji rat mogav, za selo, pasat z manje gubitki. Ča va judi, ča va drugimu. Da li smo mi, ki smo bili narodna vlast, mogli to boje organizirat kako bi bilo manje gubitki. Siguro smo. Mogli smo boje se to storit. Ali, veruj mi da je moglo pasat i puno huje. Da nismo na vrime maknili jude z sela, moglo je bit kot va Lipi. Ma boje se ne spametit tiga. Storili smo ča smo va tin momentu mogli i naša savest je čista.
Aš - jer
Čitovat – sav, čitav; nepovrijeđen
Grdo – ružno
Homo – idemo
Ke - koje
Ki - koji
Kiga – koga
Jih - njih
Lito - godina
Med - među
Me par – izgleda, čini mi se
Najboje - najbolje
Najhuje – najgore
Nan - nama
Neč – nešto
Nis - nisam
Pasat – proći
Pozabit – zaboraviti
Prez – bez
Prnest - donijeti
Puli – pokraj, kraj
Se - sve
Seboj – izgleda
Siga - svega
Smiron – stalno
Spamećivat – sjećati
Storit - napraviti
Šundran – uništen, upropašten
Ta - ta, taj
Va – u
Veseje - veselje
Zdat – izdati
Zgubjen - izgubljen
(http://imagizer.imageshack.us/v2/xq90/546/jbn6.jpg)
Spomenik palim borcima u NOB-i i žrtvama fašističkog terora 1941. - 1945. godine u Studeni
-
Ban Ružić va Studenimu
Kako san ti već govoriv da san, hodeć va Kastav i Sušak, upoznav mnoge jude ki su bili na visokih položaji. Med njimi, sakako, je najinteresantniji biv ban dr. Viktor Ružić. Vavik, kad bimo se srili, dal va Kastvu al va Sušaku, me ja zapićivav kako je va Studenimu, kako smo se privadili na granicu i se čagod. Ja san mu govoriv kakove su nan potribe i za školu i za cistu i za još puno tiga aš niš nismo imeli. Bili smo odsičeni od svita, tamo nigdi okoli trejsetih lit. Krvavo su nan rabile šterne, cista, škola, grobje… I on je pomagav kadi god je mogav. Š njin san se nikako jako zbliživ. Puno je storiv za selo. Da ni bilo njiga nebi, vaja, bilo ni škole ni ciste … Ma za se mi je biv na pomoć.
Ja san ga smiron pozivav da pride va selo pa da sam vidi kako je. Ali nikako ni mogav nać vrimena. Pogotovo kašnje kad je postav ban nigdi trejšeste. Va to vrime banovina se zvala Savska, a kašnje, kad on ni veće biv ban, od trejsdevete bila je Banovina Hrvatska. Va to doba više je biv va Zagrebu nigo na Sušaku. Ali saki put, kad bin ga videv, san ga nagovarav da pride va Studeno. I jedanput, ja mislin da je to bilo po litu 1937. on mi govori :
-File, ja sam odlučio doći u Studenu.
I jedniga vriliga, litnjiga dana, okoli desete, pride ti on drito knan va kuću. Sa srića da san biv doma aš je va to doba dila na se strane. Ni biv sam nigo je još par ženskih i muških bilo š njin. Prišli su z tri auta. Da si samo videv kakov šršur je to storilo va selu. Stare babe su se poskrivale va kuće, ali su, kurjožaste, špijale čez koltrine. Dičina su najprvo pobigla, kad su čula da gredu ti auti. Kašnje su, se malo, pomalo dohajala do auti da bi jih na kraju gladili i šlatali po gumah. A ča neće kad su još tad stariji judi auto zvali - karoca prez konji. Kako je i vojska doznala da će ban prit, niki oficir, sad se ne moren spametit kako mu je prezime, morda Tasić, je postrojiv počasni vod. Ta oficir, pred vodon, zname sabju z koric, stori par paradnih koraki i raportira banu:
- Gospodine bane!!! Vojska je celi dan u pripravnosti!
A Ružić ti ni biv baš od tih parad i vojske pa mu, nako prik voje, odgovori :
- Neka je, neka.
Nakon tiga raporta san njiga i pratnju pejav da vide ča se je se storilo, uz velu pomoć tadanje države, ali i njigovu. Pa smo šli, pomalo hodeć, do Šišća na granicu obać žandarme, finance i vojsku. Pokazav san jin kanal ča je storen Pod brdi. Kad smo šli nazad po cisti, videli su novu školu i jako su bili zadovojni š nju. Videli smo i šterne ke su pred par lit bile urejene. Pokazav san jin i misto kadi smo mislili storit grobje.
Se po oni vrućini smo se malo, pomalo poprtili na Vrh da jin pokažen panoramu sela. Kad smo šli već zdolu, pred Bregarovu kuću je Marija sidila na šklambici z mićin Bogomiron va krilu. Ban se ofermav pa je maliga prijev, onako z dva prsta, za lišce i rekav :
- Lijepo dijete.
Do dana današnjiga, ča jast znan, ni bilo višje pozicijoniraniga čovika ki je prišav va Studeno. Početkon trejsdevetiga lita je postav ministar pravde stare Jugoslavije pa je šav va Beograd kadi je biv do kraja tiga lita. Kad je počev Drugi svecki rat Talijani su njiga i sina pobrali va internaciju. Potla rata imev je problema z novimi vlasti, ali se uspev rehabilitirat. Tr si vaja čuv kako su onda gledali na oniga ki je imev palace.
Pedestih lit biv je sopet otprv abokatsku kancelariju i nike parte od grunta mi je rešiv tako da san postav samovlasnik. Ma baš mi je biv dobar. Puno je pomogav meni, a bome i selu
Abokat – odvjetnik, advokat
Bimo - bismo
Čagod – bilo što
Drito - ravno
Grunat - imanje
Karoca - kočija
Kašnje - kasnije
Koltrina – zavjesa
Krilo – va krilu – na koljenima
Kurjožast - znatiželjan
nikako – nekako; nekako
obać - obići
ofermat - zastati
parat – dio (imanja)
poprtit - popeti
prit - doći
privadit - priučiti
sakako – svakako
smiron - stalno
srist se – susresti se
šklambica – mala klupica
šlatat - pipati
špijat – viriti. provirivati
šršur – pomutnja, buka, žamor
vavik - uvijek
zdolu – prema dolje
znet - izvaditi
(http://imagizer.imageshack.us/v2/xq90/841/otpup.jpg)
Izvor crteža:
http://radio.hrt.hr/radio-rijeka/clanak/moje-uspomene-dr-ruzica/9831/
-
Kako su ženske prale robu
Gledan sad ovu mašinu, za robu prat, ča smo ju kupili pred par lit. Gorenje PS 653 R, piše na nji. I, se mislin, kako su se nikada ženske mučile za oprat robu. Prvo ti ni bilo, ne samo mašine, nigo ni sapuna. Ja, ja dobro si čuv. Sapuna ni bilo, pa su ženske same dilale sapun. A i Gromišćice su prihajale i prodavale sapun, aš su ga i one doma dilale. Ma bilo ga je, bilo za kupit i va butigah, ali ni bilo sovdi, aš je biv drag. Se do Drugiga rata kupilo bi se va drogeriji šode kaustike i doma ga se storilo. Vako se to dilalo.
Recimo, na jedno pov kila te šode bi se priložilo jedno pet kiv govejiga loja pa bi se to, se skupa, kuhalo va loncu, dok ne pride jedna gusta kaša. Onda se to stavi hladit, najboje va kakovu kopanjicu, pa kad se ohladi, lipo se z nožon zrižu komadi tako veliki da se moru v ruki držat. Približno, pet puta deset crentometri.
No, sad kad mamo sapun, moren ti povidat kako se roba prala. Najveći vrag je biv prat lancune. Lancuni, ki su bili si osrani od buh aš jih je bilo va saki kući, bi se zneli z posteje pa bi se stavili namakat va veli drveni kabav, kiga smo zvali kabluša. Tu bi se robu namakalo, najveć po noći. Jasno da se gledalo kad će bit lipo vrime, kako bi se roba lipo osušila. Jutro bi se ta blatna vodina zlila ća z kabla, a lilo mjačnu, čistu vodu. Na kabav bi se stavila daska, na nju komad namočene robe z kabla, no uvdi lancun, i z sapunon bi se dobro namazala, a onda mancala. I ta blatna voda bi se na kraju ća hitila pa bi se roba ožela i stavila nazad va kabav.
Med tin bi se, va velimu loncu, grila voda va ku se dilo jedno dva kila popela, kiga se prvo ložilo va jednu vrićicu. Ta vrila voda, va ki je ta popev otopjen, se zvala lug. Lug se zlilo prik tako parićane robe i pustilo da tako stoji dok se voda ne ohladi. Kad se voda ohladi, roba se zname van i dobro se ožme. Tako oprana roba se dine va kabav, oprti z plašćenku i nese sprat. Najnarednije je bilo Pred Potočić, kadi je bila i jedna napošna škrila. Roba se stavila va vodu pa se znemala i stavjala na tu škrilu. Tutu bi se, z jednu drvenu lopaticu, tuklo po robi. Ta lopatica je, nikako najveć, bila nalik veli daski na ki se meso tuče, ali je imela daje držalo. Morala je bit krepka aš se š nju jako mlatilo po ti robi. I, kako se tuklo po robi, tako je pomalo, z vodun, ća odtecala sapunjača i lug ki su još ostali. Još je bilo jedno misto za spirat va Šišći, puli talijanske kazerme, ali ne tako naredno kot ovo. Kuliko god je prat robu bilo teško dilo, ženske su sejno rado to dilale, aš bi Pred Potočić koga srile, malo poćakulale, marinjale koga pa bi jin lipje dan pasav.
Takova, sprana roba se doma nesla pa se stavjala sušit. Sušila se na špagu, ki je biv rastegnjen, kako je komu bilo najnarednije. Po sridini bi se, ta špag, podprlo z kolcen, ki je imev na vrhu rožiće, tako da se roba ne vuče potlih. Kad bi se roba osušila na sušili pobralo ju se i neslo va kuću. Na stov bi se dilo kakovu ponjavicu i na nju kakova bila krpa. Roba se nato položila pa se peglalo. Z ognja se znelo, z klišćami, ugjevje i stavilo va peglu. Roba se, prvo peglanja, malo poškropila z čistu vodu pa speglala.
Šaru robu je bilo malo lagje za oprat. Stavila bi se va kabav namakat, pa onda na daski namazala z sapunon i dobro mancala. Popjahnila bi se va čisti vodi, ožela i stavila sušit.
Čuv san biv od ženskih da su jin najhuji bili za prat vuneni obojki. Jako teško su se prali, a nisu se smili kuhat aš bi se zbili. Nikako, kad su Talijani prišli, se i do sapuna moglo lagje prit, pa nisi bar njiga morav dilat. Nigdi okoli pedesetiga lita je prišav va butige prah za prat. Plavi radion se zvav. Onda je već bilo puno lagje ženskan. Ali sejeno su morale poć robu spirat va Šišće aš je vavik biv problem z vodu. Voda se čuvala kot zlato.
I još je neč bilo za boju, bilu robu, kot su naprimer stolnjaki. Kupile bi se nikakove miće boćice ke su se zvale perlin. Pa bi se pet, šest komadi tih boćic zavezalo va kakovu krpicu i rastopilo va malo vode. Ta, otopjeni perlin se zlije va vodu, va ki se spira, pa bi roba dobila jednu posebnu, plavkastu boju. Ma ne, ni roba postrojila, nigo jedna lipa, plavkasto bila boja bi ostala na nji.
Žale se ženske da je i trliš teško prat, pogotovo ako je z kakovin ujen zamašćen. A onda pak žule po timu z hartaču, ali sejno da ne gre baš ća.
Ali sad, kad su mašine za robu prišle, nadan se da će bit puno lagje prat robu nigo nikad, kad ni bilo ni sapuna.
Dilo – rad, posao
Drag - skup
Hartača – gruba četka
Kabluša – veliki kabao
Klišće - kliješta
Kopanjica – plitka posuda za pečenje;
Krepka – jako, žilavo
Lancun - plahta
Lit - uliti
Ložit – staviti
Lug – otopina pepela u vodi
Mancat - trljati
Marinjat – ogovarati
Mjačno - mlako
Najnaredniji - najprikladniji
Napošna – tome namijenjena
Obojki – čarape
Oprtit – staviti na leđa
Osran – posran, zaprljan izmetom
Ožet – ižmikati
Parićat - pripremiti
Ponjavica – pokrivač obično vuneni
Popev - pepeo
Popjahnit – isprati, lagano oprati
Postrojit – pobojati tkaninu
Poškropit – poprskati, pošpricati
Potlih – po tlu
Rado – drage volje
Sapunjača - sapunica
Sejno – svejedno
Sprat – isprati
Storit – uraditi, učiniti
Škrila – plosnati kamen
Trliš – radno odijelo
Ugjevje – žeravica
Zbit se – sabiti se, stisnuti
Zlit - izliti
Znet – izvaditi
Žir - voće
Žulit – trljati (četkom)
-
Kad ki umre
Kad se videlo da je niki tako loše da će brzo umrit, šlo se po plovana da ga da va sveto uje. Kad je umrv, teklo se Vardijankinin pa bi ki njihov šav zvonit va crikav. To je biv znak, juden va selu, da je niki umrv. Med sobu bi se spićivali ki je to šav na oni svit.
- Mare, komu to zvoni angulija? - bi pitala susida susidu.
- Seboj timu i timu aš snoć, kad san bila puli njih, ni biv dobro. Vas je biv žut, komać je dihav.
Z kuće, va ki je mrtvi živiv, bi se čuv plač. Ženske bi na glas plakale, a muški bi plakali va sebi. Ni bilo lipo videt muškiga da plače. Susidi bi zajno prišli, kako familija ne bi bila sama, va tih momenti. Pokrije se zrcalo va kući z kakovu črnu krpu, a danas se još zapru radijo i televizija. Mrtviga bi oprali i obukli va najboju robu ča je imev. To je nebogimu biv, najveć puti, veštid va kin se i oženiv. Va kamari, na dva stolića, stave se kakova vrata, al ča naredno, na to se dine lancun pa polegne mrtviga. Va prekrižene ruke mu dinu krunicu ili molitvenu knjigu. Veže mu se, z rubon, lalovke i zapru oči pa ga se z drugin lancunon pokrije dok ne pride kasela. Puli mrtviga, na kakov stolić, se stavi žmuj z blagoslovjenu vodu i vijica od busola za pokropit. Važgu se i lumini i sviće pa gore dok je mrtvi va kući, a i potla se ne gase, nigo ih se pusti da gore, dok duraju.
Niki gre do plovana, kako bi se dogovorili kad će bit sprogod. Do malo, cilo selo zna ki je umrv, pa judi počnu zahajat va kuću od pokojniga. Ki pride va kuću da ruku sakomu od familije i reče par besid na račun pokojniga. Kot naprimer biv je dobar, ča ćeš boje da je umrv nigo da se mučiv, i timu spodobno. Ali se, kot danas, ni dalo saučešće. Mi nismo poznali tu besidu. Prvo ni bila navada da susidi ča prnesu va kuću, ali rod je prnesav kafe ili cukar ili rakijice, aš, dok se po noći mrtviga čuva, se i popije i poji. Danas, skoro saki prnese voj ča kad pride va kuću od pokojniga.
Po noći se mrtviga čuvalo, najveć zato da familija ni sama. Pet, šest muških i ka ženska, ka bi kuhala kafe i parićala ča za pojist, cilu noć ćakulaju o simu i sačimu kako bi jin vrime pasalo do jutra, kad oni redu ća, a opet počnu prihajat drugi judi va kuću. Pokojni bi biv va kući bar dva dana, prvo nigo ča bi ga se neslo zakopat.
Za vrime Krajevine Jugoslavije smo naše pokapali va Svetimu Matiju. Kako je to bilo fanj dugo i nenaredno, va seli smo već počeli dilat naše grobje, tamo va Blatnimu Klancu. Ali je prišav rat pa se nakon rata, hvala bogu, opet moglo zakapat na klanjskimu cimiteru, tako da to naše grobje veće ni rabilo. No, kad san već spomeniv to grobje, da ti rečen i to da je na njimu već bila storena i kapelica . Pa i zakopani su bili niki tamo, za vrime rata. Prvi je biv niki, sad već ne znan je li mu ime bilo Zdravko, ča san ti povidav da je na Kresu pucav po Talijani dok ga nisu ubili. Onda su bili zakopani i oni tri partizani, ča su jih ubili domobrani, kad su prišli z Klaniga čez Regovicu. I jedan dečko, partizanski kurir, z Drinoviga je tutu zakopan. Oni ča su ga Njemci strejali na Zvaneći mirini. I još jedan partizan, ki je biv ranjen na klanjski cisti pa se dovukav do Polikiniga vrta Za Vrh i tutu umrv. Se njih je rodbina potla rata skopala i doma zela, tako da ni ni jedan ostav tutu zakopan.
No, vrnimo se mi našimu pokojnimu. Na dan sprogoda, pred kuću pridu muški i ženske pa se banka z pokojnin stavi na voz, kako bi ga se zapejalo do Svetiga Matija. Vozilo se do Vozišća, a judi su hodili za kaselu. Tutu bi se, iz poštovanja prama svetomatejski navadi, znelo banku i stavilo na nosila. Ta nosila su bila drivena, od lipovine. Bila su spravna va naši crikvici i na njih je pisalo:
danas mene-sutra tebe.
Četiri muški, ki nisu rod pokojnimu, bi ga na tih nosilih zanesla do crikvice svetiga Rokota na grobju. Tu bi ih pričekal svetomatejski plovan. Storiv bi mašu za pokojniga pa bi ga se neslo zakopat. Na čelu bi šav niki z križen, za njin bi ki nesav kakovu siromašku krunu, ku se ni kupjivalo, nigo su ih judi sami storili. Na liskov okvir se namotalo zelenih vijic od jelve ili smrike, al ča podobniga. Spred banke gre plovan. Za banku gre familija, a onda redu drugi, ki će sprogodit pokojniga do groba. Sako tuliko žena ili otrok zaplače za pokojnin nikako vako:
- Mate moj dobri, komu si me pustiv? Ča će sad bit z nami? - Plakala bi žena za mužon.
Va sih tih žalosnih momenti pride i do šajivih situacij. Ovako da je jedna plakala za svojin mužon:
- Ive moj, lipoto moja. Vita jelvo moja!
A pokojni da je biv više sličan boći nigo jelvi aš da je biv mići i debev, a ne visok. Judi, ki su bili va sprogodu, su se počeli potiho smijat.
Sad san se spametiv još jedniga dogajanja, ča san čuv kot dite. Da su, pred puno lit, nikiga Šinčeviga nesli zakopat po stari cisti Sveti Matij. Puli Njivice da se niki podrsniv i kasela se dobro stresla. Znutra da se čulo tropanje i zijanje. To da se pokojni probudiv, aš je biv samo zamrv. Spustili su kaselu i razbižali se. «Pokojni» je z nogami razbiv kaselu i sam prišav doma.
Kad kolona pride do groba plovan odmaši svoje pa kaselu spuste va grob. Navada je da saki hiti pešćicu zemje na kaselu i pomalo se gre doma. Nakon sprogoda rodbina i ki su nesli kaselu gredu va kuću, z ke je biv pokojni, kadi se neč parića za popit i pojist. Sad, va zadnje vrime, se gre va oštariju pa se tamo neč poji i popije.
Se ovo, ča san ti povidav, vredi ako je umrv čovik ili ženska ki su bili stariji. Ako je umrlo ko dite, va bili kaselici bi ga se neslo zakopat na dev grobja, ki je biv naminjen samo za dičicu. Ma i tu je bilo nepravice, aš niko dite, ko se ni arivalo krstit, ni se smilo zakopat, na dev, kadi su bila zakopana kršćena dica. Ako je umrv kakov mladić ili divojka kasela je bila isto bila, a običaj je biv da ih se otprati kot da se žene. Pa bi za kaselu šli špožo i špoža obučeni va bilo, a za njimi bi šla divojka sa va črnin-kot smrt. Kaselu nesu mladići, a pulianje gredu divojke ke v rukah nesu sviće.
Potla Drugiga rata opet smo naše pokojne zakapali va Klanimu. Kaselu se neslo do klanjskiga cimitera, nigdi do pedesetih, kad smo kupili kolica va Postojni. Ipak je bilo lagje pejat nigo nosit.
Nakon rata ne gleda se baš lipo ako je pop pozvan na sprogod. Ni križ se baš ne nese sagda nigo piramida. Oko šezdesetih su počeli i pleh muziku zvat na sprogod.
Ženske su za pokojnin dugo nosile črninu. Za mužon i diteton i po tri lita. Kako su familije bile velike, ni ritko da je ženska, recimo, od svojga četrdesetiga lita do smrti, smiron bila va črnini. I kuliko ja pametin, biv je drugači odnos prama smrti. Više se gledalo na način - bog dav, bog zev. Nikako, se je to bilo normalnije. Grob se ritko obahajalo. Obično samo za Se svete kad bi se malo posnažilo i stavilo kakov vinčić. A te vinčiće storene od liske pa opletene z vijiicami od jelvice i ukrašene z rožami od krep harte, dilala je najveć Čičkina Jožica. No, i ni bilo kamenih spomeniki kot danas, nigo si ga je storila samo ka premožnija familija. Samo križ se dilo na grob i to je bilo se. Ča bi rekli, sako vrime svoje brime.
Angulija – posmrtna zvonjava
Arivat – stići, dospjeti na vrijeme
Banka – mrtvački kovčeg, lijes
Busol - šimšir
Dev – dio
Durat - trajati
Jelva – jela
Kasela – mrtvački sanduk; sanduk
Lalovka – donja čeljust
Liska – lijeska
Mirina – ruševina, zidina
Najveć – najviše
Navada - običaj
Nenaredno - neprikladno
Pešćica – šačica
Plovan – župnik
Podobno – slično, nalik
Podrsnit se – pokliznuti se
Pokropit - poškropiti
Posnažit - počistiti
Premožni – imućni
Prihajat – dolaziti
Prnest - donijeti
Pulianje – pokraj njih
Rabit - trebati
Ritko – rijetko
Sačimu – svačemu
Seboj – bojim se, izgleda
Simu - svemu
Smiron – stalno, neprekidno
Snoć - sinoć
Sprogod – sprovod, pogreb
Sprogodit – sudjelovati u sprovodu
Storen – napravljen, učinjen
Špoža – mladenka,
Špožo – mladenac, ženik
Tropat – udarati nogom
Važgat – upaliti
Veštid - odijelo
Vijica – grančica
voj ča – bilo što
zahajat - zalaziti
Zamrit – zamrijeti
Zijat – vikati
-
Obnova
Rat je finiv. Mrtve smo pobrojili i živjenje je šlo napred. Skoro sa mladost, ka ni poginila, je još bila va logori. A ki su bili va partizani su morali još niko vrime ostat va vojski. Znači, doma su još vavik, par miseci nakon rata, bili starci, ženske i dica.
Ali ni bilo ča plakat nigo prijet se dila, ko je zvalo od sih stran. Kot Narodni odbor smo organizirali obnovu, a i ostalo va selu. Jast san biv na čelu Odbora, a još su bili va njimu Ive Stanarov, Mate Matačev, Ive Šinčev, Jože Kanjeričin, Ive Francikin i morda još ki. I sam odbor je iz ratniga imena Narodno oslobodilački odbor prominiv ime va Narodni odbor, a to ni bila promina zarad promine. Sad je tribalo rešavat civilne probleme, a ne vojne. Sastajali bimo se i dogovarali ča nan je za storit. Najvažnije je bilo storit juden uvjete za kakovo-takovo živjenje. A to je značilo dit kuću pod krov, a potla kako ki more. Pa smo počeli obnavljat popaljene kuće.
Nike kuće su bile ostale cile pa su judi mogli va njih živit. I najbližja familija se je zrivala va te kuće. One kuće, ke su bile manje šundrane, judi su kako-tako sredili da moru bit nutri. A one, ke su bile zasinsiga zgorene, moralo se sad obnovit.
Kuliko se moren spametit prvu kuću ku smo do nike mire obnovili je bila Županska. Ali to ni ova kuća kadi su Županci sada, nigo stara ka je prik puta. Ča se z tu kuću dogodilo ću ti kašnje povidat. Daje smo dilali kako smo mogli aš ni bilo nike pomoći, va prvo vrime, niodkuda. So dilo, ko smo mogli sami storit, dilali smo dobrovojno. Niki ni ni dinara prijev za to. Judi su dilali na svoji kući, ali kad je tribalo solidarno su pomagali i susidu. Neč sovdi smo dobili od strane općine ka je bila va Kastvu, ali sakrabojsko malo, tako da se saki dinar moralo pametno potrošit.
I školu smo forcirano obnavjali aš su se dica, zajno potla rata, vadila va Fapkini kući Na Vrhu, kadi su bili loši uvjeti. Znan da je Jože Kanjeričin biv storiv nike klupe i stole od tavaluni za va tu školu.
Kako smo prišli do matrijala za dilat? Najprvo smo storili nikoliko japlenic. Jedno četire na Židonju pa Za Bojin i va Topolovicah. Na njih su dilali judi ki su to znali, kot naprimer Ive Stanarov, Mate Marajski, Ive Kranjčićev, Mate Puhov, Ive i brat mu Tone Antišovi i Banašerini Dušan i Jože. Oni su nikako najveć bacilali okoli japlenic, a si drugi su nosili drva za palit japlenice.
Ča se tiče meli, debju mev smo pripejivali na vozi z Gumanca, a finu z Trstenika. I grede smo sami dilali. Tr je, hvala bogu, bilo drv va naši šumi. A i tesači ni falilo. Pave Čičeć, Tone Kranjčićev, Jože Perinić i Jože Čavleć su bili pravi majstri. Žlibce smo, pak, nabavili tako da smo jih znemali z razrušenih i napušćenih kazermi i barak kih je okoli sela bilo, kuliko god ćeš. Znemali smo se ča se dalo skoristit. Žlibce, vratnice, vrata, tavelice i još čagod.
Školu smo dofinili nikako početkon 1947. lita, dici za drugo polugodište. Zmišjan se kako su dica bila vesela. A i učitejice, sestre Dinka i Perica Seršić, ke su bile z Krka, Zajno smo počeli, nakon škole, dilat dom i salu. Ali tu su već rabili pravi majstri, aš je to bilo preveć za naše moći. A i matrijal za dilat smo počeli dobivat z Kastva kadi je biv naš centar za obnovu. Tu je, va skladištu tiga građevinskiga matrijala, dilav kot šef Ive Zvaneć pa nan je i on šav na ruku.
Rekav san ti da smo se dogovarali, mi kot Odbor, ali i so selo ča nan je za dilat. Kako smo se to dogovarali, pitaš? Od kad pametin Vardijankini su zvonili va crikvi i pozivali jude kad je rabilo. Prvo je to dilav Andre, a potla je to dilav sin mu, Ive. A si li čuv ča su za Andreta govorili? Kad je užav poć va šumu ili z blagon na pašu na cili dan, za večeru ga je moralo čekat se ono ča je familija čez dan jila. Pa bi, kad je doma prišav, se skupa zmišav. I od južine i ručnje i večere va jedni veli sklidi. I z jednu velu žlicu se to pojiv. Moreš mislit čiga je se tu nutri bilo.
Vrnimo se mi na obnovu. Znači, Ive Vardijankin bi po selu šav.i zijav. Ako je rabilo pozvat jude na sastanak to bi zgledalo nikako vako:
- Ala judi! Jutro je skup na Ravni! Si pridite!
Ako je pak zvav na dilo zijav je:
- Ala judi! Na rabotu!
I judi su prišli. I staro i mlado. Obično je sastanak biv nediju zapovdan. Jast bin rekav ča mislimo, kako storit, a judi bi rekli ča misle o timu. Pa bimo to raspravili i na kraju sastanka se dogovorili kako i ki će ča storit. Vavik je sastanak finiv z kolon, kiga je vodila omladina. A da si samo videv kakova moć je z tiga kola zihajala. Jast san misliv da bimo novi Nevijork mogli storit, a kamo ne Studeno obnovit. A ča se rabote tiče znalo se ča ćemo dilat i kadi pa bi judi prihajali z oruđen.
A sad da ti rečen par besid o zapaljeni kući. Smiron ti ponavjan da smo se dogovarali i na kraju dogovorili ča i kako storit. Jasno da niki i nisu bili zadovojni z redon kako su kuće obnavjane i ča i kako je na njih dilano. Morda je taisti, ki ni biv zadovojan, storiv velu prašćariju kad je zapaliv našu kuću i Župansku. Suminjali smo i da je niki to morda storiv iz neprijateljskih razlogi, aš se va to vrime još sakakoviga vraga motalo po šumi. Morda je i kakov treti razlog, ali verovatno ga nećemo nikad doznat. Ča se tiga tiče znan da san se mnogin zamiriv, ali ja san dilav najboje i najpoštenije ča san znav. Ja san još, osim Studene, vodiv i obnovu Lisca, Škavnice i Brize i nigder nis imev problemi kot doma. Ali, ča ćeš, vaja tako mora bit.
Ala - hajde
Bacilat – mariti, brinuti
Besida - riječ
Bimo - bismo
Briza – naselje Breza
Čez - kroz
Daje - dalje
Debja - deblja
Dilat - raditi
Dit - staviti
Forcirano - forsirano
Japlenica – vapnenica, mjesto izrade vapna
Judi - ljudi
kakovo-takovo – kakvo-takvo
kašnje - kasnije
Kazerma- kasarna, vojarna
Matrijal - materijal
Mev - pijesak
Mira - mjera
More - može
Najveć - najviše
Napušćeno - napušteno
Nevijork – iskrivljeno od New York
Nikad – nikad; nekad
Nigder- nigdje; negdje
Nike – neke, nekoje
Nis - nisam
Oruđe – alat, oprema
Povidat – ispričati, ispripovijedati
Prašćarija – pren. ružan postupak, svinjarija
Prijet - uhvatiti
Promina - promjena
Prvo – prije; prvo
Rabit – trebati, potrebovati
Rabota – radna obveza
Sakakoviga - svakakvog
Si - svi
Smiron – stalno, neprekidno
So - svo
Sovdi - novci
Storit - učiniti
Suminjat - sumnjati
Šav - išao
Šundrano – uništeno, upropašteno
Taisti – upravo taj
tavalun – debela drvena daska, mosnica
tavelica – keramička pločica
tesač - tesar
tiga - toga
treti - treći
tribat - trebati
užat - običavati
vratnica – prozorska rebrenica, škura
Vrnit - vratiti
Zihajat - izlaziti
Zajno - odmah
Zamirit se – zamjeriti se
zapovdan - poslijepodne
zasinsiga - potpuno
zijat - vikati
Zmišjat – domišljati, sjećati; izmišljati
Zrivat - izgurati
Živjenje - život
Žlibci - crijep
(http://i61.tinypic.com/10roa50.jpg)
Izvor fotografije: http://www.dragodid.org/sretno-svima-iz-zminja-gustaj-bozic/ (http://www.dragodid.org/sretno-svima-iz-zminja-gustaj-bozic/)
-
Nov način živjenja
Kako smo obnavjali kuće san ti rekav. Ali z obnovu i se druge stvari su se dogajale, ke su inače bile va našin živjenju. Njive se obdilivalo, blago se moralo redit, va šumu se moralo poć. Ma nike stvari su, za nas, bile nove.
Tako se, vaje nakon rata, storilo organizacije od borci, a kašnje i partije. Još va ratu je omladina bila jako dobro organizirana, a tako je ostalo i sad. Kašnje je osnovan još Socijaslistički savez, a i AFŽ kadi su bile ženske. Prvo rata mi nismo bili navajni sidit po sastanki, a sad jih se sako malo organiziralo. Med njimi i za poljoprivredu pa su prihajali stručnjaki z Rike. Govorili su nan kako će se napred orat z traktori, kako će se zemja obdilivat zajednički. Pa su spominjali i zadruge va ke da bi se rabilo udružit. Meni te zadruge nisu dišale pa kad san na jednin sastanku tumačiv da bi se rabilo učlanit vanje za besidu se javiv Jože Županov, pa me pita:
- File, ti smiron govoriš hote va zadruge, a jast nis čuv da si rekav homo…
A ča san mu tev reć, nigo da je dobro čuv.
Zmišjan se da su, već vaja četrdeset i šeste, va selo pripejali dva traktora. Jedan je biv na gusjenicah, a drugi je imev gumena kola. Pa su počeli orat, najprvo od ciste prama Regovici, a potla z drugu stran ciste. Ovi na gusjenicah je nikako pretežak biv pa se brzo i pokvariv. Tamo je, na onimu brčacu puli crikve, stav još par miseci, dok nisu prišli po njiga. A ovi, z gunenimi koli, je so poje zorav za, me par, tri dane. Judi su bili jako kuntenti aš su samo jamnike morali storit. No, to je biv dobar poziv za va zadruge.
Selo je jako oživilo aš su si, ki su mogli i teli, prišli doma. I oni ča su bili va partizani i oni ki su bili po logori. No, za pravo reć, dva, Ive Čufetin i Ive Frankin, su ostali va vojski kot oficiri, a njih nikoliko se ni vrnilo doma aš su nigdi drugdi našli svoj put. Kako ni rat biv samo okoli nas, nigo i va cili Evropi, to je puno drva rabilo aš se sagder na velo dilalo. Ki god je mogav je šav dilat va šumu, aš je to bilo jedna od rijih prilik, kadi se moglo zaslužit kakov dinar. Judi su najveć dilali kot sikači. I pilana va Klani je počela dilat pa su i tamo mnogi zaslužili plaćicu.
Jedna vela novost, va to vrime, su bile omladinske radne akcije. Na nje su šle brigade sastavjene od mladih, tako do dvajset lit, ke su šle dilat po si Jugoslaviji. Prva je bila, već četrdeset i šeste, radna akcija na prugi Brčko – Banovići, na ki su bile Vera Županska i Marija Blaževa. Šle su na dva miseca. Onda je šla, na prugu Šamac – Sarajevo, va tretin misecu 46. prva grupa va ki je bilo njih devet. Naša Slava, tvoja mama, Stanka Banova, Marija Buzgoća, Mare Dragina, Stanka Požarova, Ive Bačvarić, Mile Zvaneć i Vlatko Šestanov. Za tu grupu je šlo još par grup od njih desetak ki su dilali i na drugih misti kot naprimer Omladinsko jezero va Lokvah i cista Rika – Zagreb. Z akcije Šamac-Sarajevo je prišav pohvaljen Ive Bačvarić, ki je proglašen udarnikon. Nakon ča su finili z dilon na prugi, kad su se vraćali, ostali su još dvajsetak dan va Lučicah, puli Delnic, kadi su dilali na gradnji pilane. Ototu su na kraju doma prišli. Bili su zmučeni ali zadovojni aš su bili dev velih radnih pobed, kako se to onda zvalo.
Zajno potla rata, ako si i imev kakov dinarić, ni bilo ča za kupit. Zmišjan se da mi je tvoja nona Štefa povidala da su mami za dotu teli kupit krpature pa su cilu noć stale va fili va Jelenju kako bi do njih prišle. Nikakova pomoć je prihajala i od UNRRA-e. Zmišjan se praha, ki se zmišav z vodu, pa je to bilo namisto jaj. To smo zvali Trumanova jaja. Isto je nikak fažov slatki biv i žuti sir za namazat, ali ga se moglo i rizat. Zmišjan se i parene pancete, neč kot današnji hamburger. I robu su nan nikakovu dilili. Tone Pikovićev je, kot ratni invalid, dobiv jednu kravicu ku san zapametiv aš ni imela rogi. No, želin reć da je nikakova pomoć i bila, ali se je to bilo malo. Kako je siga falilo to su se uvele potrošačke karte ili tesere, kako smo ih zvali. Tesere su bile sastavne od točkic pa je saka familija, prama svojimu sastavu, imela te točkice z kimi je dobila pravo da more kupit tuliko cvita, tuliko cukra i se drugo ča je rabilo za živjenje. Pa i cikuladu za dicu.
Va selu se naveliko dilalo na Domu i Sali. Ali sad su to dilali pravi majstri, zidari z Trnovice, Futerić Ive i brat mu Vence. Bili su jako vridni, a imeli su jedniga pomoćnika ki bi jin podavav mevtu i drugo ča je rabilo. Užav je sist da popuši cigaret, ali ga ni arivav ni pov popušit kad bi oni zazijali:
- Mate, daj meltu!
A on siromah bi zaskuliv:
- Ajoh mane!
Majstre se plaćalo, neč malo i manuale ki su jin pomagali, ali se drugo se dilalo dobrovojno. Zmišjan se da su niki solad tu zaslužili, dilajuć kot manuali, Mate Marajski, Stanko Kanjeričin, Jože Puhov i još morda ki. Mevta se tukla z opuk pa se i tu nikak dinarić zaslužilo. Znan da je to dilav Mile Čičkin, a siguro i još ki.
Kako se nike stvari moralo kupit, aš jih ne moreš sam storit, da se dofine Dom i Sala, šegava omladina je organizirala plese. Sovde ke su dobili od ulaznic i prodane pijače se šparalo i na kraju kupilo okna i vrata va Kastvu, od Zanatske zadruge. Inače, se je to šlo pod baretu SSRN ki je vodiv vas, kako bi danas rekli, društveni život va selu. Precednik je biv Tomo Šepčić ki je Gromičan, ali se biv oženiv za Mariju Krajevu pa je tako ostav va selu.
Dom i Sala su bili dofinjeni nigdi na kraju 1953. lita aš znan da je još rabilo samo obilit ih kad je biv nikak sukob okoli tiga ki će sost dečkon ki su onda šli va vojsku. Oni su zbrali da jin sope Jože Bavdin, ali on se biv neč zamiriv starijin, ki su mu branili da sope va Sali. Tiga se dobro zmišjan aš san i jast šav se pozdravit z dečki i zaplesat, dok je Jože, ipak, sopav.
Arivat – stići, pristići; doći na vrijeme
Brčace - brdašce
Dišat - mirisati
Dofinit – dovršiti, dogotoviti
Falit – manjkati, nedostajati
hote - idite
Kašnje - kasnije
Krpatur – debeli pokrivač
Kuntenat – sretan; zadovoljan
Mevta - žbuka
Najveć - najviše
Navajan – naučen, naviknut
Nikakov – nikakav; nekakav
Prihajat – dolaziti; prilaziti
Rabit – trebati, koristiti
Redit – uređivati stoku
Rijih - rjeđih
Sikač - sjekač
Smiron – stalno, neprekidno
Storit – napraviti, učiniti
Šegav – pametan, lukav
Šparat - štedjeti
Tev - htio
Užat - običavati
Vaje – uskoro, ubrzo
Vanje – u njih
Vas – sav; vas
Vridan – vrijedan, marljiv
Zaskulit – zacviliti, zajaukati
Zazijat – zavikati
Zmišat - izmiješati
Zmišjat – domišljati, sjećati: izmišljati
-
Struja
Si li čuv kako je struja prišla va selo? Vi mlaji ste si rojeni kad je struja već bila pa i ne znate kako je grdo prez nje. A da znaš kuliko smo se namučili dok ni i nan prišla. Va Klanimu su je imeli još od dvajset i četrte, a mi komać zad rata.
Ali interesantno bi bilo sad reć par besid kako su si nikad judi va škurimu svitili. Dok su sidili kraj ognjišća ni bilo problema. Videlo se kuliko je rabilo. Onda, va moje vrime, su prišle lampe na petroju. Bila su dva tipa, za na zid obisit i za nosit jih okoli. Va kući smo imeli nikoliko tih lampi aš je, po propisu, rabilo na voz ju dit, a i ženske su jih sobun zemale, kad bi z mlikon šle zdolun. Lanterne smo jih zvali ili lanternice ako su bile manje. Va kući su se rabile i šterike pa se kako tako po noći videlo. No i šnjimi je ča za povidat. Danas šteriku zapališ i gori dok ne zgori. Ali mi smo i tutu škrbili. Zdubla bi se veća repa ali kompir pa bi se vosak va ti škuji zbirav dok šterika gori. Kad bi šterika do kraja zgorila malo bi se sagrilo ta vosak, va njiga staviv novi stinj od bumbaka i z rukami se storilo novu šteriku. Po par puti se moglo, tako znova, dilat. Ili bi se va takovu, zdubjenu repu stavilo prašće masti i stinj pak bi i to bilo misto šterike.
Jast se domislin i da smo dilali kot nikakove baklje ke su bile od korena driva ko lahko gori, kot naprimer šmrika ili pak od jelve. Samo ta koren se morav dobro osušit pa se ga držalo najveć na ognjišću. Kraj se z nožen malo stanjiv da ga se lagje zapali pa se to zapalilo i svitlilo, morda i cilu uru. A sakako su se judi ranđali.
Jast to nis videv, ali san čuv da se za oganj snitit rabila i guba puhavka. Dobro ju se osušilo pa se z želizon, ko se zvalo ognjilo, kresnilo va jedan kamik kiga su zvali kremik. Skočila bi iskra va gubu pa bi se va nji storiv žar.
No, kad smo puli te škrbnosti ću ti povidat jedan vic, kimu san se va to vrime smijav. A tako je zaspravin bilo, ni se ča smijat.
Da je niki Kastavac prišav na fraj. Side oni va kuhinji, a on zname škatulu cigaret i ponudi oću od frajarice šnjimi. Stari zame cigaret pa mladić zname frminante i starimu pripali. Stari otpuhne dim pa mu govori:
- Sinko moj, nisi ti za našu Maricu.
- A zač, barba?
- Aš oganj gori va ognjišću, a ti trošiš frminante.
Tamo, nigdi pred rat, smo počeli koristit karbitne lampe. Va ratu ni bilo karbita pak nismo ni rabili te lampe. Potla rata smo jih opet rabili aš je i do karbita bilo lagje prit. Boje su bile nigo one na petroju aš su jačje svitlo davale. Na lampi je biv jedan rezervarić i va njiga biš loživ komad karbita. Proliv biš to z malo vode pa se dilav gas. Na vrhu je biv brener čez kiga je ta gas shajav. Važgalo se ta gas pa je lipo svitilo. Bilo je i niko kolace z kin se moglo storit jačji ili slabiji plamik. Ali, kuliko god je to lipo svitlilo, bilo je i opasno. Moji ženi, Mareti je ta lampa splodirala i čelo razbila. Kako se smiron spominjav ta gas ča sviti, to su judi tu lampu prozvali lampa na gas ili pak samo gas. Karbit se prodaval va drogerijah va većih komadi ke se zdrobilo i držalo va kakovi škatuli od pleha, da ne pridu va kontakt z umidancu. Biv je nikako škuro-sive boje. Dica su šnjin dilali «mine». Skopala bi se škuja va zemji i staviv komadić karbita. Na kakovi latici bi se storila škujica i šnjun pokriv ta karbit, kiga se prvo namočilo. Nahitalo bi se z onu zemju ča je skopana, ali tako da se ne zahita ta škujica na latici. Čez tu škujicu bi šav gas kiga se važgalo. Onda si brzo morav se maknit ototu aš je za par sekundi nastala eksplozija i latica bi vajer skočila. Da si tamo ostav mogla ti je trubac razbit.
A sad ono o čimu san ti tev govorit. Kad smo kako tako popravili kuće po selu dogovorili smo se da stavimo struju. Bila je četrdeset i osma kad smo počeli sić hraste za kolce va Jenjerišu. Stručni judi, ki su vodili dilo, su bili Horacije Škorlić, Jože Barak Bule i Talijan Gaetano Cuttaia, ki se potla oženiv za Anku Butigerovu. Kad je tribalo dat pravac prišav je još par puti i geometar z Rike.
A mi smo dilali ono grubje dilo, kot ča je kopat škuje za stavit kolce i drugo. Dilalo se tako da se odredilo po familiji kuliko triba storit ur pa se to kontrolalo. Ki ni mogav dat va dilu mogav je dat va sovdi ili va čimu drugimu kot na primer va vinu, hrani, alatu. Najprvo se struju razvuklo po cilimu selu, a onda saki sebi va kuću, kako je znav i mogav. Struja va Klanimu je bila od pilane, a va Pristavi je biv jedan želizni stup i na njiga se spojilo za daje, prama Studenimu.
Ča se tiče žarnic, žice, šalteri, štekeri i sličniga, znemali smo to po refuđih aš jih je bilo na se strane. No, uglavno to je duralo dobra dva lita tako da su prve lampe za provu zasvitile pedesete, nigdi po jeseni, kuliko se moren domislit. Zasvitile su žarnice, njih nikuliko, ke su bile provizorno stavne na par kolci. Ni bilo nikakove vele proslave, nigo se proslavilo daje dilajuć. A po kućah je zasvitilo još par miseci kašnje, kako je ki mogav.
Jedan grd slučaj se dogodiv puli Vardakolinih, ki nan je pokazav kako struja ni samo prijatel. Gaetano je neč dilav, a bila je ukjučena struja. I struja ga je počela trest. Sa sreća da je naš Ive biv tamo, a neč je i on znav od struje. On ni Gaetanota prijev z rukami, aš bi i on nastradav, nigo ga je stresav za simi lojtrami tako da je on pav š njih i tako ga spasiv.
Još je neč važno za reć, a u vezi struje. Moralo se storit i uzemljenje za ovi vod. Pa smo se domislili da je puli mosta va Klanimu jedan uništen partizanski tenk. Za njigovu kupolu su nan rekli da bi bila dobra za to. Ja ne znan kuliko je teška ta kupola, ku smo za to demontirali, ali mora bit fanj. Pomalo smo ju stavili na Puhova kola, ka su bila vaja najkrepja va selu, a Jože njihov ju je zapejav do Dovčine, kadi smo ju postavili i dan danas je tamo. Kad je ta teret šav zgoru Liskovac još je zapregav jedniga, Zvanećiga vola ki je biv oni veli, istrijanski pa smo ga i zvali Boškarin.
Nakon sih muk, struja je ipak prišla i to je bilo pravo čudo. Narodni odbor je kupiv i radio, ki je biv puli nas, pa su judi prihajali poslušat vesti i vremensku prognozu. Zmišjan se da je radio biv marke Vesna. Evo, sinak, to ti je priča od struje ka je durala i ni bilo lahko se to storit. Judi su najveć dila sami storili i na timu saka nan čast i hvala.
Bumbak – pamuk
Dit - staviti
Drivo - drvo
Fanj –popriličmo, podosta
Fraj – ljubavni sastanak
Frminant – šibica, žigica
Grd – ružan
Guba – gljiva
Jelva – jela (crnogorično drvo)
Karbit - karbid
Kiga – koga
Kolac – kolac; visoki drveni stup nosač el. vodova
Kolace - kotačić
Kontrolat – kontrolirati
Kremik - kremen
Latica – limenka; manja kanta
Lanterna – petrolejska lampa
Lanternica - manja petrolejska lampa
Ložit – staviti, metnuti
Misto – mjesto; umjesto
Nahitat – nabacati
Obisit - objesiti
Ognjilo – komad željeza kojim se udara o kremen radi izazivanja iskre
Petroja - petrolej
Pleh – lim
Povidat – ispričati, reći
Prašća – svinjska, praseća (mast)
Prit – doći, stići
Prova – proba, pokus
Puhavka – vrsta gljive
Ranđat se - snalaziti se
Refuđi – skloništa
Sagrit - ugrijati
Shajat – izlaziti
Skopat – iskopati
Smiron – stalno, neprekidno
Splodirat – eksplodirati
Stinj – stijenj
Struja – električna struja
Šalter – prekidač na el. instalaciji
Škuja – rupa
Škatula – kutija
Škrbit - štedjeti
Škrban - štedljiv
Škrbnost - štedljivost
Škujica – rupica
Šmrika – vrsta zimzelenog grma (kleka)
Šnjin – s njim
Šnjimi –s njima
Šteker – utičnica na el. instalaciji
Šterika – svijeća
Trubac – njuška, gubica
Umidanca – vlaga, vlažnost
Važgat - zapaliti
Za simi – sa svima
Zahitat – zabacati
Zahitit - zabaciti
Zaspravin – doista, uistinu
Zdolun – prema dolje
Zemat - uzimati
Zet – uzeti
Zgorit - izgorjeti
Znemat – vaditi
Znet - izvaditi
Žarnica – žarulja, sijalica
-
Kurjera
Jako vela stvar bi nan bila, va vrime kad su judi počeli dilat po Riki, da je mogla kurjera prit va selo. Mnogimu dilavcu i školanu bi bilo lagje poć na dilo ili va školu i nazad. Cista, ku smo storili još prvo Drugiga rata, je bila dobrahna za ono vrime, ali sad je rabilo proširit je, da more kurjera pasat. To se odlučilo nigdi 1953. ali jast već nisan biv precednik Odbora. Prišli su niki drugi judi. Poslav san se svragun i šav dilat va Čistoću, kot balotar.
Cistu su potla rata popravjali naši zogari Tone Šestanov, a kašnje Jože Vardoć. Sako tuliko bi storili muć puli ciste pa bi z batudu zahitali škuje, ke su se storile. Potla je već i kroša prihajala pa bi storili muće, tako da je zogaru ipak lagje bilo. Popravjali su cistu od križanja z cistu za Marčeje va Marišćini pa čez Studeno do Klaniga. Tone je, nebog, dugo to dilav i, tako rekuć, poginiv je na dilu. Biv je veli grmjavac kad je jedan dan već doma prišav. Shitiv je grom i na mistu ga ubiv, pred kuću. Me par da je to bilo pedeset i šeste. A, va to vrime, već je bilo i poduzeće za ciste pa je on biv njihov dilavac, a ne kod prvo, kad smo zogare plaćali mi, z sela sami.
Nakon rata bila je vela potriba za dilavci tako da su na Pilanu zemali i mlade od četrnajst lit. Da si samo videv to zadovojstvo, jutro kad su šli stari i mladi, muško i žensko, hodeć na dilo. Saki dan su pasali tri kilometra do dila i isto tuliko za nazad. I po suncu i po dažju, a bome i po snigu i ledu. Više od sedandeset judi je dilalo va to vrime ča na Pilani, ča va Šumariji. Nikako, čini mi se, početkon pedesete počeli su jude vozit kamijoni od poduzeć va kin su dilali. Tako je bilo i z pilanskimi kamijoni. Prihajali su po jude va selo, ali i drugdi kot naprimer va Zabiće, Podgraje, Sušak i Novokračine. I fanj Marčejci je dilalo onda na Pilani pa se i po nje šlo. Već je dosta naših judi dilalo i v Riki, najveć kot manuali na građevinah, pa su i po nje prihajali i nazad, doma pejali kamijoni od Jadrana, Ričine i Kvarnera. Vozit se z timi kamiojoni po litu je bilo još kako tako, ali po zimi i dažju je biv vrag, magari se i cerada stavila. Šoferi bi digli šponde po strani kamijona i od boka do boka postavili tavalune na ke bi judi posidali.
Zajno potla rata pejala je jedna kurjerica ka je šla z Rike do Svetiga Matija, a kašnje i do Marčeji. Bila je kod jedna od milicije i črna pa su je po tin prozvali Črna Marica. No, i ona je dobro prišla, aš te je ipak dobar dev puta prepejala, pa nisi morav hodit.
Evo, tako je to bilo. Povidan ti ovo da vidiš kakova je krvava potriba bila za tin da kurjera more prit do va selo. Tribalo je opet pjunit v ruke i proširit cistu. Jasno, opet dobrovojno. Najveći problem je biv na tri mista. Na dnu staze, ka gre čez Marišćinu, na Mostini, je bilo jedno velo kamenito brdo, kiga je rabilo dobro otesat da more kurjera pasat. Z live strane, kad se gre zdolu, storena je jedna podzida, a desno se taj kamik razbijalo. Širiv se i oni uvijav ča je na vrh te staze. Ta staza je bila poprečac kad se šlo hodeć, a najveć mlikarican i ženskan ke su drva nosile, v Riku. Treto misto na kin je rabilo proširit cistu bilo je puli Matačeviga vrta Pred Rebač. Za vrime rata se tutu biv i jedan talijanski kamijon zbativ, tuliko je loše biv storen taj dev. Tutu su bila tri manja uvijala ki su šli zmed parti. Mate Matačev je dozvoliv da se cista stori kako rabi pa se proširilo va njihov vrt. Dok smo to dilali, prihajala je i kurjera za provu pa smo dilali kako su šoferi zahtevali. No, i kad bi kurjera pasala po timi problematičnimi misti, mi smo tako i pustili pa je i danas problem kad je kakova veća kurjera ili kakov huji šofer. Tribali smo storit još šire, ali bog da smo i ovako. Kašnje, nigdi šezdeset i prve, je stavan i asvalt čez selo, od škole do Kranjčići, a za tin su asvaltirane i druge ulice po selu.
I na kraju je prišav i ta dan, kad je kurjera prišla va selo. Na 29 novembra 1958. je prvu kurjeru z Rike pripejav Rude Jardas. I od tiga dana se se prominilo. Kurjere su prihajale i pejale jude v Riku tako da su mogli poć i daje, će li va školu, će li na dilo. Mnogi šoferi su se prominili od onda, ali nikako jast san najveć zapametiv Rudeta, Tonića i Pepića ki su bili pravi šoferi i judi.
Evo, da ti samo rečen par besid o timi šoferi. Rudetu smo zbrali sovde pa smo mu kupili jaketu od kože, kot regal. A veruj mi, onda je to malo ki imev. Pepić je saku večer knan doma prihajav, prvo nigo ča je šav spat, pročitat novine. A Tonić je vavik pomalo pejav pa su mu niki govorili da ča ne more bržje. A on bi jin odgovoriv:
- Kemu se preši neka gre hodeć!
Si ti šoferi bi večer, kad bi pripejali zadnju kurjeru, prespali puli Stanarovih i onda rano jutro šli puni do Rike. Va to vrime mi smo imeli još po tri, četire krave pa san saki dan, prvo dila, raznašav mliko po Podmurvicah i Mlaki. Ali sad je, za razliku od prvo, to bila pesma. Staviv bin rucak va bunker i voziv se kot gospodin.
Asvalt - asfalt
Balotar - pometač ulica
Batuda - batom usitnjen kamen za popravak puta
Bunker – spremište za prtljagu
Cerada – vodootporni materijal četverokutna oblika
Dobrahno – prilično dobro
drugamo - drugdje
fanj – podosta, poprilično
grmjavac - grmljavina
jaketa – kratki kaput, sako
kroša – stroj za drobljenje kamenja
Kurjera - autobus
Magari - iako, premda
Manual – pomoćni radnik
muć - manja hrpa batude uz cestu
Pasat – proći
Prešit - žuriti
Prova – proba, pokus
Raznašat - raznositi
Regal – dar
Rucak – naprtnjača, ruksak
Shitit – puknuti, opaliti; eksplodirati
storit – napraviti, učiniti
Svragun – s vragom, dođavola
škuja – rupa
Šponda – bočna stranica
Uvijav – zavoj na putu
Zbatit (se) – srušiti (se)
Zbrat – skupiti, sabrati
Zmed - između
zogar – cestar
(http://i60.tinypic.com/2s6sodc.jpg)
-
Nogomet, boće i drugo
Ma kakov vražji nogomet va moji mladosti?! Ča ti je? Čovik je komać čekav da malo počine, a ne da teče za boću ili ča takoviga. No, ala, ko je sport kot niko takmičenje, onda se more reć da su se dica više bavila sporton nigo judi. Ali i oni više od dosade, dok bi čuvali krave. Skakali bi prik kakoviga drva ili va daljinu. I va teknji su se takmičili. Ki je imev ni vrimena ni opreme, a bome ni igrališta za sport. Uvdi su judi, najveć za blagdane, igrali na boće, ako je to sport, i to nikako od trejsetih kad su malo boje počeli živit, kad se počelo vozit drva v Riku. Se drugo je, ča se tiče sporta, prišlo potla rata.
Nova Jugoslavija jako lipo gleda na sport. Pomaže na se mile načine kako da se čin više judi bavi sporton. Jasno da je to najveć naminjeno mlajin juden, omladini. Tako je i puli nas bilo zajno za raton aš je naša omladina jako aktivna, pa i va sportu. Gaetano, ča je oženjen za Anku Butigerovu, je jako voliv nogomet, kot vaja saki Talijan. Pa je imev ideju da se stori nogometni klub. Mladi su se brzo zagrili za tu ideju, a i selski odbor jih je podržavav. Brzo, već 1949. su se i registrirali v Riki i dali si ime Proleter. Počeli su trenirat, a Gaetano je biv igrač i trener. Nogometni savez jin je dav jednu loptu od kože i komplet dresi i kopački. Najprvo su teli igralište storit pod Regovicu, ali su odustali od te ideje aš je bilo preveć komplicirano. Pa su odlučili da će igralište bit Pod brdi. Niki judi su jako njurgali aš su jin, tekuć za boću, njive šundrali. Ali mladin ni to puno pačilo. Brzo su i stative stavili, ke jin je storila pilana. Ma, zajno drugi dan, kako su bile postavne, su jih našli prepijene. Niki jih je, prik noći, prepiliv. Za pravo reć, Narodni odbor je tev pomoć nogometašon, ali ni bilo sovdi za otkupit teren od judi tako da se ni moglo igralište storit.
Sad je tribalo i financirat klub aš se moralo poć na utakmice, a ni bilo sovdi. Mladi nisu mogli to pratit z svojimi financijami, a općina ili ki drugi ni mogav pomoć. Igrači su bili od 30-iga do 38-iga godišta pa su pomalo počeli dilat i va vojsku poć. Pa još kad je Gaetano šav z familiju doma, va Palermo, brzo se klub ogasiv.
Klub je zamrv, ali sime je posjano. Odonda su mladi, kadi god su mogli, nabijali na boću. Ki je tev organizirano igrat va klubu šav je va Klano, tr mu ni bilo dugo. Tamo je klub biv još od prvo rata, a i dandanas igraju, tamo na Grašćini, puli vojsku.
Zmišjan se da je i streljačka sekcija bila zajno za raton. Imeli su tri mauzerke i šnjimi trenirali va Komušćini. Vodiv jih je jedan Istrijan, Danilo mu je bilo ime, a prezime san pozabiv, ki je biv komandir milicije va Klanimu. Studenjce je vodiv Janko Puž, a i nikuliko Klanjci je treniralo va ti grupi.
Omladina je bila jako aktivna pa su jedanput za nagradu z Rike dobili tri mača z onimi zaštitnimi maskami. Mladi su se z tin niko vrime mačevali, više igrali, ali su brzo nestali i mači i ti šlemi. Vrag zna kadi je to finilo.
Na boće smo rado igrali. Ali to smo više držali kot niku zabavu nigo sport. Onda, kad san jast nanje igrav, ni bilo joga kot danas. Igralo se po cisti. Komać tamo nigdi trejstšeste, kad su Mikela i Ignac držali oštariju puli Buzgoćih, su i jog storili na oni njivici, malo daje od kuće. Malo pred rat je i Mohorović imev jog, ali je za vrime rata i ta jog zapušćen pa zajno za raton ni bilo joga, skroz dok nisu storeni dom i sala i jog zad nje. Oštari su držali boće ke su dilane najveć od bukovine, rije hrastoviue, na Kastavšćini i Gromišćini kadi su bili dobri bogmari. Ali, va sili, su jih judi i sami dilali. Zmišjan se da se Ive Čufetin, dok je boću obdilivav, posikav po palcu, tako da mu je i danas videt.
Kad se šlo boćat storile bi se dvi ekipe od po dva, tri pa i više igrači. Igralo se pred oštariju, a vođe ekip bi dogovorili detalje. Obično se igralo do 21 punat, za pijaču. Ki zgubi plati.
Igralo se i na zbijanje bulina. Spod bulina se dilo kovane sovde pa su ga igrači po redu zbijali. Kad se bulin pogodi, partida je finjena, a sovdi, ki su bili zdola bulina, se podile tako da saki solad pripada oni boći ka mu je najbližja.
Va domu su mladi imeli čitaonicu pa su tamo držali razne igre za zabavit se. Volili su igrat šah, ali je biv samo jedan konplet pa kad je ki zasiv ni se tev odmaknit od njiga. Veliga kara je okoli tiga bilo pa su se na kraju dogovorili da saki more igrat, ča ja znan, pov ure. Va ti čitaonici su bile spravne i trilja, domino, tombola…
Znan da je, vaja već šezdesetih, biv jedan stov za stolni tenis, ping-pong su ga niki zvali, aš su znali dečki igrat zad dom na njimu.
Se skupa, kad malo razmisliš o timu, vidiš da i ni bilo nikiga organiziraniga sporta va selu. Jedino je biv registriran ta nogometni klub, a se drugo je bilo tako, na divo. Za bavit se sporton čovik mora imet fanj slobodniga vrimena, a mi ga nismo imeli aš smo krvavo morali dilat za preživit. Vraga ćeš teć za loptu kad prideš trudan šume. Sad već, va novije vrime, kad mladi dilaju po poduzeći i školuju se, malo je više vrimena pa vidin da rado poteku za boću, a i takmiče se va drugih sporti.
boća – boća; lopta
bogmar - kolar
divo - divlje
fanj - dosta
kar – svađa
ko – ako
njurgat – prigovarati, brundati
oštar- gostioničar
pačit - smetati
partida - partija u igri
sime - sjeme
spod - ispod
spravno - spremljeno
trudan – umoran
zad – iza, odzada
zasist - zasjesti
(http://i62.tinypic.com/2nqgr5k.jpg)
-
Regruti
Glej, jast ti o timu moren povidat samo ča san čuv i videv od drugih. Jast nis biv va vojski. Rojen san devetstotiga lita pa za va austrijsku vojsku san biv premlad. Kad je finiv Prvi rat se niko vrime ni znalo kamo spadamo, a kašnje, kad smo potpali pod Krajevinu SHS, jast san biv oženjen i imev dicu pa kot hranitej familije nis morav poć va vojsku.
Ni naš Ive ni biv va vojski za vrime Stare Jugoslavije. On je dvajseto godište i pasav je levu va Kastvu i čekav poziv za vojsku. Ali je 41. prišav rat. Ni Talijani ga nisu zvali va vojsku poćera okupacije. Četrdeset i trete je šav va partizane, tako da je krvavo pasav vojsku.
Sad ću ti povidat kako se šlo va vojsku tamo, pedesetih lit, a povidav mi je Vlatko Puhov. On je trejset i četrto godište. Pedeset i treće su jih zvali na levu va Kastav. Tamo su šli si tiga godišta ili stariji, ki su iz raznih razlogi bili prvo oslobođeni. Do Kastva jih je dopejav jedan kamijoncin, kiga smo zvali Talijancin aš je biv nike talijanske marke. Komisija, va ki je biv duhtor, precednik Narodniga odbora, onda je to biv Andre Barabanov, nikak oficir i ne znan je li još ki, je prozivala. Kad su ga prozvali šav je nutar i sukav se do gola. Duhtor ga je pregledav i poslušav z onimi slušalicami. Pitali su ki rod bi tev bit, a on jin je rekav. Jasno, da su oni dilali prama vojnin potribami, a ne prama njigovi voji.
No, uglavno, kad su pregledali regrute i med sobu se dogovorili, jedan iz komisije je pozivav nutar, va kamaru. Tutu su rekli si li sposoban ili ne pa ako si va ki rod te šaju. Va to vrime pešadija je služila dva lita, a mornarica tri. Od desetak Studenjci tri su bili nesposobni aš nisu imeli dosta kiv. Samo ča se o timu moralo mučat aš se reklo da ki ni za vojsku ni ni za žensku. Ne poć va vojsku, va to vrime, je bila vela sramota za familiju, a pogotovu za tiga dečka. No ipak, oni su si drugo lito osposobjeni aš su imeli propisanu težinu ka je bila, čini mi se, 55 kiv. I još su niki Kastavci, va tin roku, bili odbiti od vojske zarad raznih razlogi, a niki i samo zato ča su bili ravnodilci.
Z Studenjci su bili i Klanjci pa su si skupa, nakon leve, šli prama doma z tin Talijancinon. Ali naši dečki su se na Vozišću predomislili i skrcali se z kamijoncina pa šli va oštariju. Ototu su daje obahajali oštarije. Večer je za nje biv organiziran ples va sali. Takov je onda biv običaj, a sopci su sopli prez da jih platiš. Prišav je ki god je tev. Ni se jilo, nigo samo pilo. Niki je zvav kakovu litru vina, drugi drugu i tako se plešuć zaželilo dečkon sretan put va vojsku.
Živilo se daje normalno i čekalo poziv za poć va vojsku. Va to vrime se moralo nabavit i driveni kasunić ki je biv, dok si putovav, kufer, a kašnje va vojski armarić. Prvo su ga dilali razni tišjari, a potla jih je dilav jedan tišjar na Pilani. Znan da jih je par storiv i Jože Kanjeričin. Ti kasunići su imeli točno propisane mire, visoki su morali bit šezdeset centometri, a široki i duboki po trejset. Morali su bit tako storeni da ih moreš zaklenit. Obično su imeli na sebi okove za lokot dit. Niki su imeli i nutarnju kjučavnicu, tako da su bili puno lipji za videt, a i lagje jih se neslo. Bila je i preporuka da jih se opitura va esembe pituru. Z tin kasunićen je još neč povezano. Tamo, trejsetih lit kad bi dečki šli va vojsku, šli su skroz hodeć na železničku stanicu Sušak. Pratilo jih je dosta prijateli i roda. Navada je bila da ta kasunić na plašćenki nese do na vlak frajarica od regruta. Komać tad se, najveć puti, i doznalo ka je regrutu frajarica. Ali to je već, za vrime o kimu ti povidan, napušćeno, aš su regruti šli z sela z kamijonon ki je organizirav odbor.
I prišav je poziv za va vojsku poć. Vlatko i njigova grupa, va ki su još bili Tone Fržićev, Jože Pušićev i Tone Marajski je morala, nigdi va tretimu misecu pedeset i četrte, poć v Riku, a ototu kud koji mili moji. Uvdi bi bilo dobro za reć da je baš od tiga lita vojna vlast odlučila va vojsku prijemat grupe, ili klase kako su jih zvali, regruti više puti na lito. Do tad je cila generacija najedanput šla. Zato je užalo bit velih problemi va transportu zarad manjka vagoni. Ma i po puti aš su se dečki napili pa su razbijali, tukli se i druge kumedije dilali. Ča ćeš, mladost je to. Od tiga lita se, znači šlo va više klas, dvi pa i više.
Par dani prvo nigo ča su šli va vojsku, opet su regruti organizirali ples va sali, na isti način kot i potla leve. Sopav jin je na harmoniki Jože Bavdin, a na bubnji Ive Buzgoć.
Ta dan, kad su se morali pojavit v Riki, po nje je prišav kamijon pa su, zajno z Klanjci, šli v Riku. Tu su se postrojili na otprtin, tamo kadi je fabrika Benčić, pa su jih prozivali i daje pošijali z vlakon. Uglavno, naši dečki bi šli skroz tamo na istok, va Kosovo, Makedoniju, Srbiju, a od tamo bi njihovi prihajali va ove kraje.
Vlatko je šav va granični bataljon na Skadarsko jezero, kadi je bila granica z Albaniju. Va to vrime bili su jako loši odnosi med nami i Albanci, tako da verujen da je i vojski na granici bilo teško. Za druge ne znan kadi su se bili, ali isto tamo nigdi, siguro.
I tako su bili dvi ili tri lita odalečeni od svojih aš osim pisma ni bilo drugiga načina za javit se doma. A kako jin je bilo va vojski, to je već druga priča. Doma je bilo tako da su njihovi va jenu ruku žalili ča su jin dečki morali poć va vojsku, a va drugu bili su kuntentni aš su znali da jin je sin, čin je šav va vojsku zdrav i, ča bi rekli, sposoban za žensku i život.
Armarić - ormarić
Centometar - centimetar
Daje - dalje
Dit – staviti
Driveni - drven
Duhtor – doktor, liječnik
Esembe – kratica od sivomaslinaste (SMB)boje
Frajarica – zaljubljenica, ljubavnica
Jenu - jednu
Kamijoncin – manji kamion
Kiv – akuz. im. Kilo , kilograma
Kjučavnica - ključanica
Kot - kao
Kumedija - komedija
Kuntenat - zadovoljan
Lagje – komparativ prid. Lahko - lako
Leva – novačenje, regrutacija,
Med – među, između
Mira – mjera, izmjera
Mučat - šutjeti
Najedanput – odjednom,
Najveć – najviše
Napušćeno - napušteno
Navada- običaj, navika
Nest - nositi
Obahajat – obilaziti
Odalečit se – udaljiti se
Pitura - boja
Pošijat – pošiljati, slati
Precednik - predsjednik
prihajat - dolaziti
ravnodilac – muška osoba sa spuštenim stopalima
ravnodilka – ženska osoba sa spuštenim stopalima
Regrut – novak, regrut
Sobu(n) - sobom
Suć se – svući se
Šaju – prez. 3. l. mn. gl. slat: šalju
Šav – pridjev radni gl. ić; išao
Tišjar - stolar
Užat - običavati
Voja - volja
Zaklenit - zaključati
Zarad – zbog, radi
-
(http://i58.tinypic.com/16j3bqo.jpg)
Spomenik palin borcen
Krajen pedesetih lit, kad je va Studenimu dozrila ideja da se stori sponenik palin borcen, nika mista po Kastavšćini su jih već imela. Mi smo, kot selo, dali velu, morda i najveću, žrtvu va ratu pa se brzo dogovorilo da se spomenik mora storit. Tu mislin, prvo siga na naše jude, Studenke i Studenjce, ali i na Savez borci, Partiju, Socijalistički savez i Omladinu. Jast se sad ne moren domislit ki su se bili precednici, ali znan da je Tomo Šepčić biv na čelu Saveza borci va to vrime. Bila je to akcija ka je imela vaja potpuno jedinstvo va selu, a i okolice. Tr ni ni čudo kad skoro da ni bilo kuće z ke ni ki poginiv va ratu.
Savez borci je vodiv tu akciju. Tamo su, va odboru, osim Tomota, bili Mate Matačev, Jože Prkelov, Jože Lišćanić, Jože Županov i još niki. Razmislilo se kadi bi bilo najboje postavit spomenik i zaključilo da to triba bit nigdi va centru sela, da ga si moru videt i da se spamete tih ki su poginili.
Ali mista va selu ni baš bilo aš je, kot i sako primorsko selo, kuća na kući. Ma jedna kućica je već dugo bila zapušćena, pa se verovalo da bi se mogla otkupit, od još živih vlasniki. Tutu, kadi je kašnje i storen spoomenik, je bila Kudleća kuća, ku su napustili i živili drugdi Mila, Ive i Drago. Ive je šav va partizane med prvimi i kašnje se aktivirav va vojski. Čulo se da je nigdi va Makedoniji, na granici, ali nikako nismo mogli doć do njiga. Još i danas se ni javiv pa verovatno veće ni ni živ. Za Milu smo znali kadi biva, aš je bila oženjena va Velu Bukovicu, va Sloveniju, tamo malo prvo Bistrca.
A Drago? Dragota su 42. Talijani otpejali va pržun nikamo va Taliju i komać pred malo, 73. su ga nazd pripejali. Javiv mi se je, ali ni imev kadi bivat pa je uz pomoć Mjesne zajednice smišten va starački dom va Puli.
No, homo mi nazad na spomenik. Bila je oformjena jena komisija za otkup Kudleće kuće va ki su bili Tomo Šepčić, Vlatko Šebelja Puhov i Mile Piković Čičkin. Pa su šli va Bukovicu, Mili na dogovor jušto za Dan ustanka va Hrvacki pedeset i devetiga lita. Tomo je imev motor NSU, a Vlatko niki francuski motorić Gojoni pa su Tomo i Mile šli z NSU-jcen, a Vlatko z svojin va Bukovicu. Važno je, uvdi za reć, da smo mi kot seoski odbor, zajno nakon rata, plaćali školovanje za Miline dvi hćeri va Lovranu. Ona to ni mogla plaćat pa nan je na timu bila jako zahvalna. Morda i zato su se lahko i dogovorili š nju za otkup te kućice. Malo kašnje se je particela, kadi je bila ta Kudleća kuća, prepisala sudski na naš odbor pa se moglo počet dilat spomenik. Još je na kraju tiga dogovora z Milu, kad su se vrnjali doma, Vlatko biv pav z motora i vas se razbiv da je va bovnici finiv.
Misto, kadi će se spomenik storit, je znači bilo odrejeno, a sad je tribalo druge stvari još storit. Na sastanke va selo je prihajav jedan, me par, kipar. I on je predloživ kako bi ta spomenik tribav zgledat. Judi su se z tin složili i počelo se rušit kuću. Niki matrijal su judi zeli sebi, a drugo se ća spejalo. Zravnalo se teren i naručilo mramorne pjoče za spomenik. Lipo se dilalo, se na dobrovojni bazi, pa je spomenik brzo dofinjen.
Jušto za Dan ustanka va Hrvacki, 27. 7. 1960. bilo je otvorenje spomenika. Kakova fešta je to bila! I pleh muzika od Marinići je sopla. Morda se i spamećuješ, aš znan da si i ti biv na timu otvorenju. Z mamu si se gledav z Matačeviga pergula. So selo je bilo na fešti, a i mnogi judi z okolice su prišli. Čuv san da se ta dan popilo dvisto litar biliga i isto tuliko črniga vina. A bir i pasaret da se i ne govori. I puno sengvići od salama i sira se pojilo. I se su to judi z gušton platili, saki sengvić i žmuj vina, aš su i na ta način pomogli da se zberu sovdi ki su bili potribni da se spomenik stori.
Bir - piva
Bovnici - bolnici
Gojoni – francuska marka motorbicikla Monet-Goyon
Hćeri - kćerke
Homo – hajd'mo
Kadi - gdje
Kašnje - kasnije
Ki - kojoj
Lahko – lako, lagano
Mista - mjesta
Morda - možda
Moru - mogu
Nigdi - negdje
Odrejeno - određeno
Particela – katastarska čestica
Pasaret – pjenušavih osvježavajućih bezalkoholnih napitaka
Pergula - balkona
pleh muzika – limena glazba
precednici - predsjednici
prihajav - dolazio
sengvići - sendviči
siga - svega
spamete –sjete, prisjete
stori - napravi
timu - tome
Tr – ta, pa
Zajno - odmah
Zapušćena - zapuštena
Zberu – saberu; prikupe
Žmuj - čaša
-
Plovani
Prvi plovan kiga se domišjan je velečasni Koruza. Ivan mu je bilo ime. Biv je Slovenac, nigdi od Gorice. Za njiga se je povidalo da je biv austrijski oficir i da je imev jenu velu jubav ka je propala pa se je razočarav i prepasav va plovane. Biv je dobar čovik, ali jako strog prama dici. Vaja mu je to ustalo još od vojske. Imev je navadu reć:
- Asanati, Bože dragi! - po čimu ga i dandanas pametin.
Va Klano je prišav, kako san čuv, hijadu osan sto devedeset i šeste i biv je plovan četrdeset i šest lit, se do četrdeset i druge, kad je i umrv. I zakopan je va Klanimu, na cimiteru puli veliga križa. Biv je plovan i za vrime Prviga rata pa va vrime kad su Talijani bili va Klanimu i na početku Drugiga rata.
Dok nisu Talijani prišli va Klano i mi smo spadali pod klanjsku plovaniju, ali onda smo potpali pod Sveti Matij. Mi smo i daje mogli poć na maše va Klano aš smo imeli lašapasare, ali ni se baš veselo šlo prik granice. Ta granica je tako smrdila aš ni bila, kako bin ti rekav, normalna. Ma živjenje nan je prominila za sin siga. Kad smo potpali pod svetomatejsku plovaniju, crikva nan je bila dugo. Plovan je biv Ante Košir, ko se dobro spamećujen aš ga nismo preveć videli. Judi su i daje raje hojivali va Klano na mašu nigo va Sveti Matij. Ali smo se svete sakramente morali storit va Svetimu Matiju. Nauk se je dicu vadilo va školi. Najprvo va Bavdini kući dok ni storena škola, a potla va nji. Plovan je prihajav, me par, jedan put na šetemanu.
Kad je počev Drugi rat i Talijani simo prišli mi smo i daje bili pod svetomatijsku crikav, ali smo raji šli va Klano. Plovan je smiron tamo biv Koruza dok ni umrv, četrdeset i druge. Na njigovo misto je prišav Luiđi Gašparini, ki je biv nigdi od Rovinja. Prišav je baš va ratno vrime kad su se dogajale mnoge grde stvari. Naši su mu zamirali da je na strani Talijani aš da maši po latinski va crikvi, a ne kot Koruza ki se je jako trsiv očuvat hrvacki zajik, magari su Talijani bili jako jadni na njiga zarad tiga. Ali on je biv jako šegav i znav je dešpetat Talijanon tako da je va školi dici držav nauk na talijanskin aš je morav, ali je zapovdan va crikvi držav nauk na hrvackin. Za Gašparinija moren samo reć da je storiv čuda kad je selo četrdeset i četrte gorilo i judi su bili puli crikvice poštivani za strejanje. On je prišav i neč rekav njemačkimu komandantu pa nisu jude poubijali nigo dopratili va Klano kadi su jih spićivali, a Gašparini je prevodiv. Za sakiga je rekav ku dobru besidu pa su na kraju se jude pustili doma, a nisu jih pobrali va logore, kot ča su teli. Znan isto da su ga partizani, dok je studenska omladina šla pobirat konpir va Lipu, skupa z još četiri, pet Klanjci spićivali va Puhovi kući, a potla jih zapejali va Lipovac kadi su jih još spićivali i na kraju pustili. Ali jin nisu dali dokumente nigo jih je kašnje Puhovin prnesav Lipjan Jože Mačuflat, a mali Vlatko jih je zanesav Klano. plovanu Gašpariniju.
I potla rata je niko vrime Gašparini biv još va Klanimu do četrdeset i osme i kuliko san čuv sad je mašiv na hrvackimu zajiku. Dičina da su ga jako volila aš je šnjimi igrav nogomet. A i nike ženske, ali pustimo to ća. Mi smo so to vrime bili pod crikvu va Svetin Matiju. Kuliko god nan je tamo crikav bila dugo tuliko nan ni plovani nisu baš šli na ruku. Namisto Košira pred rat je prišav niki Pavao Drenjačević, a za njin Marijan Dujmić iz Kostrene. Ta Dujmić se ni pokazav baš dobar aš kad je pedeset i druge va sedmin misecu umrla Puhova stara mat Marija ni je tev poć sprogodit va Klano, kadi smo sopet počeli pokapat naše pokojne, aš da mu je dugo. Zato je jevšanski plovan prišav rado va Klano, magari mu je bilo daje nigo svetommatejskimu, tako da se je moglo pokojnu zakopat kako Bog zapovida. Pozabiv san ime tiga plovana, ali su govorili da je imev odlikovanje od Titota.
Niko vrime potla Gašparinija ni bilo plovana va Klanimu pa je plovan iz Jevšan prihajav držat mašu. No, potla par lit, na početku pedesetih, va Klano je prišav Pavel Mršnik. Nikako va to vrime i mi smo se vrnili va klanjsku plovaniju. A Pavić je biv plovan kakoviga moreš samo poželit. Zajeno smo ga prijeli kot svojiga. Biv je iz Prema, tu va Sloveniji. Nisan čuv za njiga grde beside. Sakomu je tev pomoć, pravi domaći čovik ki razumi naše potribe. Običan čovik, vavik parićan našalit se i nasmijat. A i va oštariju je zahajav i z judi se druživ i rado popiv žmujić vina ali rakijice. Smijali smo se kad nan je povidav kako da je prišav moju mater Johanu dit va sveto uje aš su ga zvali da ji ni dobro, da će umrit. Pa je prišav, a matere ni. Kadi je, ozira se on, kad evo ti nje pred kuću z brimenon prašća:
- Gospon velečasni, šla san malo prašća nabrat pa ću van kafe skuhat. Nis mogla oganj snitit, aš su drva bila mokra.
Ili pak kad je jedan dan prišav va selo, a judi su odzada oštarije boćali aš je bilo lipo vrime. Pavić je sukav onu svoju monduru od plovana, obisiv je je va oštariji i rekav:
- Ti plovane sada visi, a ja gren boćat.
Evo, to su ti bili naši plovani ki su kot i mi. Niki boji niki huji.
brime – teret na ramenu ili leđima
čuda - mnogo
jadan - ljut
lašapasare - propusnica, dozvola za prijelaz granice
maša - misa
mondura - službeno odijelo, uniforma
nauk - vjeronauk
plovan – župnik
plovanija - crkvena župa; župna kuća s uredom
poštivat - poslagati, poslòžiti
prašće - suharci, suhe grančice
Grob velečasniga Ivana Koruze na klanjskimu cimiteru
-
Crikvica, kapelica, grobje
Nigdi san pročitav da je crikvica svetiga Mikule storena va šešnajstimu stoliću. Va nju je morav prihajat klanjski plovan i storit mašu jedanput na misec. Ki zna kuliko je plovani bilo od kad je storena? Ona stoji kot stražar na srid poja još i danas, a mnogi i mnogi plovan je odašav. Čiga siga se je naša crikvica nagledala... I judi, a bome i vojske. Znaš. kad je finiv Prvi rat i kad se je dilala nova meja med Taliju i Jugoslaviju, ali kako se je već zvala, va nji su bili Talijani. Nutri su si kuhali i spali, a i se okoli nje su bili postavni šatori aš je bilo preveć vojske da bi mogli si nutri spat.
Crikvicu smo popravjali kako smo mogli, najveć ono ča je bilo najpotribnije kot ča je krov. Puno dila je na nji da bi bila kako rabi, ali dobro da je i ovakova, da ni zasin propala. Kako smo popravjali crikvicu tako smo uredili i kapelicu. Kako je ona na našin, Bavdinin partu to san posebi vezan na nju. Pa kad smo trejsetih lit dilali školu ni nan bilo teško ku karijolu matrijala zapejat za nju. Tr ni bila dugo, nigo prik ciste.
Okoli crikvice i kapelice, od kad ja pametin, bacelaju Vardijankini. Prvo je niki njihov saki dan zvoniv sveto jutro, povdan i svetu večer. Ali sada, va zadnje vrime, već i ne. Zvone i onda kad ki umre. Za plaću jin je crikav dala da obdilivaju Župni dolac i jenu particelu pred Regovicu kot i da pokose travu med hrasti, puli crikvice.
Ča se tiče grobja, dok nisu Talijani potla Prviga rata zauzeli Klano, mi smo svoje pokojne zakapali na klanjskimu grobju. Tako je bilo od vavik. Ma kad su oni prišli, med Studeno i Klano je storena granica. Bili smo saki va svoji državi. Vaja zarad tiga su se preuredile i biškupije pa smo mi potpali pod Modruško - senjsku, a plovanija nan je bila Sveti Matij, a ne klanjska. Po crkvenih pravili mi smo se svete sakramente morali storit va župi va ki pripadamo, a to će reć, sada po novin, va Svetin Matiju. Pa smo tako, ne znan jušto od kada, počeli i naše pokojne zakapat va Svetimu Matiju, na njihovin grobju. A to grobje nan je bilo jako dugo. Dok još ni bilo ciste čez Marišćinu sprogod je šav prik Rebri na Vrh pa do klanjske ciste. Ototu se je po cisti prišlo va Sveti Matij kadi bi nas plovan dočekav va kapeli na grobju. Kako je bilo dugo za nest banku z pokojnin do tamo, banku smo pejali na vozu do Vožišća. Tu se je kaselu znelo z voza i tih par sto metri se je pokojniga neslo na nosili. I kašnje, kad smo storili cistu čez Marišćinu, isto ni bilo puno bliže, ali je bar sprogod šav po cisti, a ne po zdrsanin putu.
Ma ni to ni bilo naredno aš je bilo dugo. Pa se je odlučilo da se stori grobje va selu. Teli smo ga storit va Blatnin Klancu. Storeni su nacrti i počelo se je dilat nikako pred Drugi rat. I mrtvačnica je storena, ali nijedan Studenjac ni zakopan na timu grobju aš je prišav rat i briga je koga bilo za grobje. Zato smo naše pokojne i daje zakapali va Svetimu Matiju i potla rata, kuliko mi se čini skroz nigdi do pedesete. Potla smo opet mogli va Klanimu zakapat pokojne, pa grobje va Studenimu veće ni rabilo.
Na studenskimu grobju, kot san ti i rekav, ni zakopan nijedan Studenjac ni Studenka. Ali su zakopani, potla smo videli da je to bilo samo za prvu ruku, oni ča su nastradali va ratu. Prvi je zakopan jedan jugoslavenski sovdat, sad već ne znan je li mu ime bilo Zdravko, ča san ti povidav da je na Kresu pucav po Talijani, dok ga nisu ubili. Onda su bili zakopani i četiri partizani, ča su jih ubili domobrani kad su prišli z Klaniga čez Regovicu. Isto i jedan mladić, partizanski kurir, ča su ga Njemci strejali na Zvaneći mirini, kot i još jedan partizan, ki je biv ranjen nigdi na klanjski cisti pa se je dovukav do Polikiniga vrta Za Vrh kadi je zdahniv. Pa kad se te zakopane pobrojiš vidiš da jih je bilo sedan na našimu grobju, ko nigdar ni finjeno. Potla rata su si, ki su bili tamo zakopani, od roda skopani i doma zapejani tako da tutu veće ni nijedniga zakopaniga.
No, danas svoje pokojne sopet zakapamo va Klanimu, na cimiteru ki je, kako čujen, već premajhan. Familije su počele i spomenike na grobju dilat, ke je prvo malo ki mogav aš je to bilo predrago za našu siromašćinu. A čujen i da će mrtvačnicu storit. Ma kad će to bit, vrag zna.
bacelat - mariti, brinuti
čiga - čega
karijola - ručna teretna kolica - tačke
meja - granica
obdilivat - obrađivati
premajhan - premalen
preveć - previše
si - svi
siga - svega
siromašćina - siromaštvo
storit - napraviti, učiniti
vavik - uvijek
zasin - skupa sa, uza sve, sasvim
zdrsan - izlizan
-
Zaključni post ove teme!
Naš Milić objavio je sve ove priče i možda još koju u svojoj knjizi koja je svjetlo dana ugledala nedavno, uz izvrsnu promociju u Studeni s koje imamo reportažu ovdje:
http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=3090.msg76931#msg76931 (http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=3090.msg76931#msg76931)
Knjigu inače možete dobiti kod Milića uz donaciju, tko je želi nek mu se javi! Još ih je vrlo malo na lageru. :wavey
-
Zahvaljujući članovima našeg foruma koji su me podržavali u radu na ovoj knjizi mogu s veseljem i ne malim ponosom objaviti ovaj članak, izašao u današnjem Novome listu.
Dakle, dobio sam Godišnju nagradu općine Klana. Nitko mi nije ništa javio i nemalo sam se iznennadio pročitavši maloprije ovo.
(Očekujte poziv na feštu! :kuhanje :beer2)
-
:bravo2 :bravo
-
:999 :bravo
Slutim feštuuuu :laughter :beer2