Tragom starih fotografija

[Kont]

Jedna od popularnih fotografija iz razdoblja D'Annunzijeve okupacije Rijeke 1919. - 1920. godine koja se pojavljuje i kao razglednica.

[Kont]

Na razglednici je kuća u današnjoj Vukovarskoj ulici br. 18, (nekadašnja Via Germania 40, Via Trieste 18, Narodnog ustanka 18), koja je greškom bila pogođena topovskom granatom ispaljenom s talijanske ratne krstarice "Andrea Doria" ujutro 26. prosinca 1920. godine prilikom sukoba D'Annunzijevih legionara i talijanske regularne vojske. Ciljevi bombardiranja su između ostalih bili i velika vojna skladišta koja su se nalazila u Škurinjskoj dragi, negdje na današnjem lokalitetu kod raskršća Prvomajske i Osječke ulice (?).

Skladišta su bila puna granata, dinamita, bojnog streljiva, pješačkog naoružanja, a, najstrašnije od svega, bile su tu i velike količine bojnih otrova, koje su austrougarske jedinice trebale upotrijebiti na raznim frontovima Europe da je Prvi svjetski rat kojim slučajem potrajao. Jedno od skladišta bilo je odmah pogođeno. Izbio je veliki požar, zatim je došlo do snažnih eksplozija ratnog materijala koji je letio na sve strane, najviše prema Rijeci. Požar prouzrokovan eksplozijom protivničke granate brzo se rasplamsao zastrašujućom žestinom i zahvatio skladište municije. Vatrena stihija proširila se na stotinjak metara uokolo, izazivajući eksplozije, prijeteći da se proširi i na ostala tri skladišta, uključujući i skladište s bojnim otrovima. Nesreća neizmjernih razmjera približava se gradu uz snažan prasak municije velikog kalibra i plinskih, gušećih, granata. Riječka vatrogasna jedinica uspjela se probiti kroz vojsku i barikade te brzom intervencijom ugasila požar.

Kuća na slici je od 1897. godine bila vlasništvo slovenskog trgovca Antona Roliha ( rođ. 1845.) koji je u Rijeku došao sa svojom obitelji, (supruga Josipa r. Ambrožič (1857.), sestra Helena, sinovi Anton (1875.) i Franjo, i kćer Ivana.
Ivana je preminula 1901., a 1909. godine preminule su Helena i Josipa.
Najstarije dijete, sin Anton (1875.) vjenčao se je 1906. godine sa Lucijom Čič (1886.). Dotada je ona radila u nedalekom susjedstvu. Služila je kod Milana Gorupa u vili koja je sada poznata kao "Bazovica".

U prizemlju kuće na uličnoj strani imali su trgovinu prehrambenih proizvoda i delikatesa, a sa stražnje strane dvorište, vrt i sa skladište. Ponekad su pomagala i njihova djeca. U trgovini sinovi, a u kući kćeri. Cijela mnogobojna obitelj živjela je solidno od prihoda stečenog radom u tim trgovinama.

Drugu trgovinu imali su u unajmljenom prostoru na adresi Via del Ponte 7, sada Ulica Slaviše Vajnera-Čiče 5A.
Reklamna ploča ispisana je na hrvatskom, talijanskom, madžarskom i njemačkom jeziku što pokazuje koliko je tadašnja Rijeka bila kozmopolitski grad.

[Kont]

Prema usmenoj predaji na samom ulazu je stric Franjo, član porodice vlasnika.

[Kont]

Anton mlađi je 1914. pozvan u vojsku. U kući je ostala njegova obitelj i stric Franjo koji je vodio trgovinu. Prohujale su godine. Anton se iz rata vratio živ i zdrav jer je čitavo vrijeme proveo radeći u kuhinji.
Obitelj se ponadala da će sad nakon rata ponovno živjeti i raditi kao i prije rata, međutim došla je godina 1919. i s njom danuncijada.

"La vedetta d’Italia", članak pod nazivom “Gli stranieri se ne vadano” (“Stranci neka odu” ) izašao je 17. rujna 1919. godine: “/.../ Imamo ovdje u Rijeci nekoliko tisuća stranaca egzotičnog jezika. To je narod koji s nama nema ništa zajedničkoga; to su stari neprijatelji, to su odurne face, protiv kojh smo se borili i koje dobro poznajemo... Gledamo ih svakoga dana u kavanama, na stanicama, na našim ulicama! /.../ Neka idu! Dosta dugo i predugo smo ih tolerirali. Previše smo bili nestrpljivi do sada. Sada smo došli do odlučujućeg trenutka kada smo uz našu braću koja su nam došla u pomoć jači, i želimo ostati “samo” s njima. Drugi, stranci, nepoželjni, doseljenici iz bivše Monarhije, Jugoslavije, Mađarske, nemaju što ovdje tražiti/.../”

U samo dva mjeseca D’Annunzijeve vladavine Rijeku je napustilo 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) naredio da Rijeku moraju napustiti svi „stranci” („gli stranieri”) koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i svi oni “stranci” kojima Rijeka nije rodno mjesto, izuzeti su samo oni koji su članovi “Riječke legije” i koji su neophodni na svome radnom mjestu.
Ubrzo je i D’Annunzio, poštujući svoj dekret napustio Rijeku 18. rujna 1921. s 47 kovčega osobne prtljage.

Tako je i Antonio Rolich bio primoran da sa svojom obitelji napusti Rijeku, zajedno s mnogim izbjeglicama. Smjestili su ih u Strnišče pri Ptuju, sada je to Kidričevo, u Sloveniji. Tamo su bili u prostorima koji su za vrijeme nedavno završenog rata bili bolnica i logor za ratne zarobljenike. Za djecu je u “beg(unskem) taborišču Strnišče” organizirana “taboriščna narodna šola.” Prvašići su krenuli u školu 6. rujna 1920. godine.
Stric Franjo opet ostaje da se brine i sačuva kuću u kojoj su živjeli. Na slici se vidi da da je kuća bila bez stanara već neko vrijeme. Rolo je na prozorima bivše trgovine s obje strane ulaza spušten, a natpisa iznad ulaza više nema. Kuća izvana ima vidljivo velika oštećenja, a iznutra vjerovatno još i veća.

[Kont]

Obitelj Rolich se 1921. godine vraća u Fiume gdje njihova djeca nastavljaju školovanje, ali preko granice, na Sušaku. Opet otvaraju trgovinu u svojoj kući koju je prije njihova povratka popravio stric Franjo. Vjerovatno su teško živjeli u tadašnjoj talijanskoj Rijeci jer se uskoro, vjerovatno 1933. godine odlučuju na prodaju kuće i preseljenje u Zagreb, ovog puta zauvijek napuštajući Rijeku.
Kao novi vlasnik kuće upisan je Klarich Carlo.

Ostatak života u Zagrebu proveli su u unajmljenim stanovima, kao i trgovina u kojoj su radili.
Nema podataka ni sjećanja jesu li ikada nakon toga barem navratili u Rijeku.

[Kont]

Korišteni tekstovi od: Slavko Suzić, Marijan Kodrnja, Daniel Patafta, Boris Zakošek i Sandro Poropat.

[sijori]

Još jedna tužna riječka priča. Samo ovaj put nije riječ o uzvišenoj rasi. Treba što više ovakvih priča. Kao i uvijek    za Konta!


p.s. što se tiče skladišta municije, mislim da imam nešto.

[zokxy]

U samo dva mjeseca D’Annunzijeve vladavine Rijeku je napustilo 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) naredio da Rijeku moraju napustiti svi „stranci” („gli stranieri”) koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i svi oni “stranci” kojima Rijeka nije rodno mjesto, izuzeti su samo oni koji su članovi “Riječke legije” i koji su neophodni na svome radnom mjestu.
Ubrzo je i D’Annunzio, poštujući svoj dekret napustio Rijeku 18. rujna 1921. s 47 kovčega osobne prtljage.

Mala pogreška. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.

[Kont]

Možda se vratio jer je zaboravio još svojih kofera
Naravno da si u pravu. Radi se o tome što tekstovi navedenih autora sadrže dosta grešaka koje mi se više nije dalo provjeravati. Ova greška je navedena u Pataftinom Pdf-u "Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, str. 695."

[sijori]

Na razglednici je kuća u današnjoj Vukovarskoj ulici br. 18, (nekadašnja Via Germania 40, Via Trieste 18, Narodnog ustanka 18), koja je greškom bila pogođena topovskom granatom ispaljenom s talijanske ratne krstarice "Andrea Doria" ujutro 26. prosinca 1920. godine prilikom sukoba D'Annunzijevih legionara i talijanske regularne vojske. Ciljevi bombardiranja su između ostalih bili i velika vojna skladišta koja su se nalazila u Škurinjskoj dragi, negdje na današnjem lokalitetu kod raskršća Prvomajske i Osječke ulice (?).

Skladišta su bila puna granata, dinamita, bojnog streljiva, pješačkog naoružanja, a, najstrašnije od svega, bile su tu i velike količine bojnih otrova, koje su austrougarske jedinice trebale upotrijebiti na raznim frontovima Europe da je Prvi svjetski rat kojim slučajem potrajao. Jedno od skladišta bilo je odmah pogođeno. Izbio je veliki požar, zatim je došlo do snažnih eksplozija ratnog materijala koji je letio na sve strane, najviše prema Rijeci. Požar prouzrokovan eksplozijom protivničke granate brzo se rasplamsao zastrašujućom žestinom i zahvatio skladište municije. Vatrena stihija proširila se na stotinjak metara uokolo, izazivajući eksplozije, prijeteći da se proširi i na ostala tri skladišta, uključujući i skladište s bojnim otrovima. Nesreća neizmjernih razmjera približava se gradu uz snažan prasak municije velikog kalibra i plinskih, gušećih, granata. Riječka vatrogasna jedinica uspjela se probiti kroz vojsku i barikade te brzom intervencijom ugasila požar.

Prva pomisao bi bila raskrižje Prvomajske, Tizianove i Osječke (popularni Circolo), gdje su bili vojni objekti (bivši instalater). Tamo čak i postoje oznake na raznim kartama da su to vojni objekti. Ovdje izvadak iz jedne takve karte :

[sijori]

Ali naravno nije tako lagano... Ti objekti su nastali kasnije, za doba Italije pred WW2, a nastavili se koristiti u Jugi. Da je tome zaista tako, evo jedne slike iz krvavog božića a prikazuje ulaz u te buduće objekte. Tu vidimo da je to kamenjar i nema nikakve gradnje

[sijori]

Prava skladišta su bila malo dalje... nadam se da lokaciju sami prepoznajete 

Inače fotografija je također iz serije krvavi božić i do sada nije viđena 

[elvis]

Prava skladišta su bila malo dalje... nadam se da lokaciju sami prepoznajete 

Centocelle ? Ne bi baš dobro prošli ... 

[Kont]

Kako dobro

[Daluka]

Inače fotografija je također iz serije krvavi božić i do sada nije viđena 

242,27 HRK, inače zaobilazim u širokom luku ovakva www mjesta gdje se nemože vidjeti s kim se ima posla i gdje im je adresa, sjedište.