Forum Udruge 051
Povijesne teme => Povijest okolice => Autor teme: Kont - 06.12.2020., 00:43:48
-
Povijest Opatije kao mondenoga i lječilišnog odmarališta europske građanske i aristokratske elite relativno je kratka, ali zato izuzetno dinamična, bogata zanimljivim pojedinostima i značajnim osobnostima što su povezane s njenom osebujnom povijesnom sudbinom. Slavno i herojsko doba Opatije pozno je devetnaesto i rano dvadeseto stoljeće, blistava i burna društvena epoha što se zaključuje u predvečerje Prvog svjetskog rata. Nekoć skromno naselje primorskih težaka i ribara, potom ugodno boravište riječke gospode za ljetnih sparina, prerasta tada u popularno turističko odredište međunarodnoga glasa, u koje se slijevaju posjetitelji iz svih dijelova Austro-Ugarske Monarhije i mnogih europskih zemalja. Tom izvanjskom sjaju i blještavilu, toj silovitoj internacionalizaciji i ranoj globalizaciji svakako je pridonio veliki poduzetnički kapital što se u podjednako tako velikim količinama slijevao u ovaj mondeni propulzivni gradić u podnožju Učke, izgledom i duhom sličan znamenitim turističkim biserima Talijansko-francuske Rivijere.
Irvin Lukežić
Ville Quitta
Conrad (Konrad, Corrado) Quitta rođen je 15. veljače 1859. u starom rudarskom gradu Iglauu (češki Jihlava) u Moravskoj. Odmah po dolasku u Opatiju 1895. uključio se u poduzetnički posao te na vasanskom području pokupovao nekoliko još slobodnih komada velike parcele br. 1987 uz desnu stranu glavne, tzv. Erarske ceste.
Na putu prema vilama. Tzv. Erarska (državna) cesta izgrađena je 1843. godine i povezala je Rijeku, Opatiju i Lovran.
-
1. Prva vila Quitta (1895.) - privatna stambena zgrada M. Tita br.186.
2. Druga vila Quitta (1899.) - Europa I - Thallasotherapia M. Tita br.188/1.
3. Treća vila Quitta (1903.) - Europa II - Thallasotherapia M. Tita br.188/2.
4. Vila Klügl (1902?) - ex depadans Speranza - privatna stambena zgrada M. Tita br.190.
5. Hotel Speranza (1906.) - Villa Dubrava Thalassotherapia M. Tita br.188/4.
6. Thalasso Wellness centar s bazenom (2005.) - Thalassotherapia
7. Fizijatrija (1972.) - Thallasotherapia M. Tita br.188/3.
8. Villa Magnolia (2009.) - Thalassotherapia M. Tita br.188/5.
-
Poduzetnik Luigi Zoppis je 1895. godine već bio izgradio jednu vilu, koju je, ubrzo nakon što je dobila uporabnu dozvolu, preprodao Conradu Quitti. To je najstarija od tri Ville Quitta, koja je bila u turističkoj funkciji do završetka Drugog svjetskog rata, kada je pretvorena u zgradu sa stanovima.
-
M. Tita 186
-
Na samom kraju 19. stoljeća, u ljeto 1898., u doba prosperiteta kakvog povijest opatijskog i europskog turizma ne pamti, već su se užurbano kopali temelji druge vile Quitta, odmah do prvog pansiona Quitta. Bušilo se i miniralo tolikom jakošću da je to izazivalo žestoke proteste Quittina uglednog susjeda, slavnog profesora Glaxa, kome je predvečer 21. srpnja komad stijene pao na kuću. Pozornik Janschitz svjedočio je da su komadi kamenja padali čak na obalno šetalište.
(Villa Quitta, Pansion Quitta i villa Mascagni 1901.)
-
Nova vila Conrada Quitte bila je dovršena početkom 1899. godine. Dosta veća od prve, pravokutna tlocrta, s prizemljem i tri kata, nešto dubljim središnjim rizalitom na prednjoj fasadi, lođama na prvom i drugom katu sa svake strane rizalita i s nekom vrstom altane u prizemlju ispred središnjeg rizalita te s nekoliko balkona, bila je to arhitektonski gledano ipak prilično jednostavna građevina. Odisala je funkcionalnošću te slovila u javnosti kao “ ... hotel pansion u kojem može izključivo finija publika naći okriepu i počinak”.
M. Tita 188/1.
-
:tnp
-
...
-
...
-
Za treću Villu Quitta, najmanje zapaženu već i zbog toga jer je sa strane glavne ceste gotovo u cijelosti zaklonjena današnjom upravnom zgradom Talassotherapije, dozvola za gradnju stigla je u prosincu 1901., a radovi su morali biti dovršeni krajem 1902. ili početkom 1903. godine. Ne zna se točno kakav je bio njezin izvorni izgled, a sudeći po nekim starim razglednicama, koje otkrivaju tek dijelove fasade, imala je prizemlje i dva kata, građene u stilu secesije. Njezina daljnja sudbina bila je, manje-više, uvijek usko vezana uz sudbinu druge vile Quitta.
-
M. Tita 188/2.
-
Sjeverna strana te treće ville Quitta.
-
Oko 1910. godine Quittine tri zgrade preuzelo je akcionarsko društvo Österreichische A.G. der Hotel- und Kuranstalten Abbazia, dok je sam Conrad Quitta do 1921. ostao vlasnik odnosno koncesionar pansiona.
-
Godine 1932. drugu i treću vilu Quitta kupili su opatijski hotelijeri Josef Strohmer i njegova žena Julia rođena Barta. Za talijanske uprave te dvije vile dobivaju imena Albergo Europa i Albergo Europa (dipendenza), kasnije Europa I i Europa II, koja su i danas još prisutna u kolektivnoj memoriji starijih Opatijaca i svakodnevnoj konverzaciji djelatnika i pacijenata Thalassotherapije.
-
...
-
Za vrijeme Drugog svjetskog rata pansioni služe kao oporavilište za njemačke vojnike. Ovo društvo čije fotografije smo objavili u temi "Ratne fotografije iz našeg kraja" snimljene u vrtu između vila Europa 1 i Europa 2.
Od 1945. do 1947. u drugoj vili Quitta (Europa I) smješten je Dječji odjel bolnice Sv. Duha u Rijeci.
U listopadu 1947. Europa I postaje internat škole za turizam i ugostiteljstvo, koji tamo djeluje do 1956. godine. Nakon toga, 1957.godine osniva se Thalassotherapija Opatija.
Vila se rekonstruira 1959. godine po projektu inženjera Krunoslava Penkale, a u srpnju 1960. dobiva uporabnu dozvolu.
-
Danas su te dvije vile povezane staklenim hodnikom.
-
...
-
Villa Speranza
Nastanak današnje najreprezentativnije zgrade Thalassotherapije, Ville Dubrava, veže se uz trećeg graditelja, Josefa Klügla.
Rođen je 28. svibnja 1870. u mjestašcu Ober Sandau u češkim Sudetima. Oko 1895. doselio se u Opatiju i postupno ušao u poduzetničke vode; 1902. vodi pansion u Villi Speranza.
-
M. Tita 190
-
...
-
...
-
...
-
Dakle, danas je to privatna zgrada.
-
...
-
SZ strana
-
Godinu dana kasnije, u svibnju 1903., Klügl je proširio svoj pansion na obližnju Villu Irene,
M. Tita 192
-
koja je tako postala depandansa Ville Speranza. Nekako istovremeno stekao je i velik dio vasanske parcele broj 1988 između Ville Irene i stare Ville Speranza te odlučio na njoj podići jedan veći i raskošniji hotel. Dvokatna vila s mansardom dovršena je u veljači 1906.
To je današnja Villa Dubrava!
Villa Dubrava
-
Najvjerojatnije ju je projektirao slavni bečki arhitekt Alfred Wildhack, u kasnohistoricističkom stilu, s dva bočna rizalita (istaknuti dio pročelja zgrade) na prednjoj fasadi, stupovima između rizalita u prizemlju, balkonima, terasom na prvom katu i mansardom u duhu neobaroka.
-
Nova sjajna građevina zasjenila je i stasom i ljepotom staru Klüglovu Villu Speranza pa joj je, prirodno, preuzela i ime. Od tada, zgrada podignuta 1906. nosila je ime Villa Speranza, a stara Villa Speranza postala je Villa Imperial, depandansa hotela - pansiona Speranza.
Pred Prvi svjetski rat stariji Klüglov pansion nosi ime Dependance Villa Imperial, a nešto kasnije nova Villa Speranza postaje Hotel Imperial.
Za talijanske uprave ti se objekti nazivaju Albergo Imperiale i Albergo Imperiale (Dipendenza).
Poslije Drugog svjetskog rata hotel Imperiale preimenovan je u hotel Sofia, a nakon 1949. godine vraćeno mu je najprije izvorno ime Villa Speranza, da bi oko 1954. dobio današnje ime Vila odnosno Hotel Dubrava.
-
Nakon toga, 1957.godine se osniva Thalassotherapija Opatija najprije kao Institut, potom Zavod i konačno Specijalna bolnica za rehabilitaciju bolesti srca, pluća i reumatizma. Thalassotherapia je postala pionirski prototip zdravstvene ustanove osnovane na potpuno tržišnom principu bez ikakve financijske potpore državnih institucija.
Tek osamdesetih godina 20. stoljeća Thalassotherapia je inkorporirana u državni proračunski sustav. Bio je to zapravo prvi i jedini projekt takve financijske konstrukcije ikada ostvaren na ovim prostorima.
Thalassotherapia - Villa Dubrava
Drugu zgradu, Villu (Hotel) Dubrava alias Hotel Imperial alias mlađa Villa Speranza, Thalassotherapia je stekla 1960. ili početkom 1961. godine. Kasnije će Zavod za thalassotherapiju (bivši Institut) kupiti još i susjedno Odmaralište Somborske banke, preuzeti Europu II alias treća Villa Quitta i do lipnja 1971. izgraditi Fizijatriju s bazenom, instalacijama za kupke i dvoranom za rehabilitaciju.
Godine 2003., nakon temeljite obnove i modernizacije, Villa Dubrava postala je ‘Prvi lječilišni hotel u Hrvatskoj’.
-
Iako shvaćam nužnost obnove starih zgrada, izrazi poput temeljite obnove i modernizacije me često unaprijed razočaraju. Međutim, izgleda da se to ovdje izvelo prilično uspješno jer se ipak nije sasvim izgubio štih starih vremena.
-
Vjerovatno se zbog ugradnje lifta smanjila širina starog stepeništa i pogled na atrij vile.
-
Pokušaj retro izgleda namještaja
-
Pokušaj retro izgleda nove fotografije
-
Retro fotografija čitaonice
-
Blagovaonica nekad i sad.
-
Prvi kat
-
Pogled na bazen
-
Pogled iz bazena
-
Pogled iz bazena nakon ručka bogatog vlaknima :kuhanje
-
Treći kat Vile Dubrava je spojen toplom vezom, odnosno hodnikom koji povezuje sve zgrade Talasoterapije.
-
...
-
...
-
Thalassotherapia
Itinirer za one koji su imali (ne)sreću pa nisu nikad tu bili :89
-
Iz Vile Dubrava hodnik vodi do zgrade izgrađene 2009. godine pod imenom Vila Magnolija u kojoj je Klinika za Kardiologiju i restoran s naglaskom na zdravu hranu. Ovako izgleda doručak za koji sam zaključio da nije vrijedan ranog ustajanja iz kreveta.
-
Ručak je većinom bio vrijedan ranog ustajanja iz kreveta.
-
Kao i večera, ponekad.
-
Hodnik dalje vodi između zgrada Fizijatrije i Thalasso wellness centra s bazenom.
-
Zgrada Fizijatrije izgrađena 1972. godine, kasnije, 1981. dograđena i renovirana.
-
Sobe su jednokrevetne i dvokrevetne opremljene sa vlastitom kupaonicom.
-
Sve sobe su klimatizirane, i imaju bežični internet, telefon, kablovsku i dobri stari Tv od 15 incha, ali sa stotinjak programa.
-
Sasvim zadovoljavajuće za ugodan boravak od 22 dana u Opatiji. Nađe se vremena i za promišljanje o prošlosti.
-
Na južnoj strani zgrade su sobe s balkonom i
-
pogledom :fotka
-
...
-
U prizemlju su ambulante, mali bazenčić i dvorana za vježbanje. Ovdje se lijepo vidi koliko sam pedalirao nizbrdo.
-
Nasuprot, odnosno ispod Fizijatrije je 2005. izgrađen Wellness centar, s bazenom i grijanom morskom vodom,
-
Nisam ljubitelj kupanja u bazenima, ali je ovo stvarno bilo dobro :bath
-
...
-
Ima i posebne uređaje za vodene efekte :k040
-
Jacuzzi :palacgore
-
Fitness :palacgore
-
Spa relax zone
-
Raznim bjuti programima :palacgore
-
u beauty salonima opremljenim vrhunskim mehaničarskim alatima :pet
-
Recepcija i interijer
-
...
-
Imaju i 4 saune, ali je iz nekog razloga u svakoj bilo vruće, sparno i maglovito :297
-
Ovo je program nutricionističkog savjetovališta,
-
i psihičkog savjetovališta
-
Iz bazena idemo prema Quittinim vilama. Prvo u treću, onu skrivenu vilu poznatu kao Europa II
-
Unutrašnjost je tipično hotelsko-pansionska
-
...
-
...
-
Dakle, ništa posebno očaravajuće :o090
-
Iz Europe II se ide u Europu I, odnosno drugu vilu Quitta
-
...
-
Ta vila je vanjskim i unutrašnjim izgledom dosta reprezentativnija od prethodne
-
...
-
Na zidu su slike dosadašnjih ravnatelja Thalassotherapije. Na prvoj slici desno je prof.dr. Čedomil Plavšić, osnivač i dugogodišnji ravnatelj Thalassotherapije Opatija.
-
Imamo mi na forumu i stare slike unutrašnjosti :89
-
...
-
...
-
Pogled s balkona
-
Pogled s balkona s kojeg je Conrad Quitta gledao u svoje kupalište. U idućem nastavku prošetat ćemo se i tuda, naravno kroz vrijeme i prostor :301
-
Izlaz iz Thalassotherapije Opatija čijim djelatnicima se zahvaljujem na stručnosti, strpljivosti i nenametljivoj edukaciji :bravo2
-
Imaju i 4 saune, ali je u svakoj bilo vruće, sparno i maglovito :297
Zato sam ja ovu uslikao bez pare ... :bravo5
https://cdn.shortpixel.ai/client/q_glossy,ret_img/http://recuperaspa.com/wp-content/uploads/2019/10/Finska-sauna-2-1024x683.jpg
-
odlična reportaža-pred 20 i neš let i opet pred 17 radi zdravlja san i ja tu dosta pohodil-samo bil san mlaji i nisan imal isti interesi ko danas-pa mi je fora pogledat se te sliki iz drugega konteksta.
-
Zato sam ja ovu uslikao bez pare ... :bravo5
Zokxy :lol1
-
Kupalište Quitta
Dolaskom stranaca uspostavlja se i novi kulturološki obrazac ponašanja koji je na neki način nametnut starosjediocima Opatije. Iskreni ljudski osjećaji, jednostavnost i prirodnost postali su odjednom dio prošlosti. Domaća je narodna kultura tako bila marginalizirana na razinu folklorne zanimljivosti, nečega pitoresknog i starinskog, simpatičnog i ljupkog.
Do pojave organiziranog kupanja na za to predviđenim mjestima i kupalištima, domaći puk se kupao bilo kada i bilo gdje, ulazeći u more s barke ili obale. Većinom neprimjereno odjeveni, u donjem rublju ili goli, izazivali su zgražanje uštogljene inozemne klijentele, sputane građanskim normama. Vlasti su stoga izdavale proglase o zabrani kupanja izvan javnih i privatnih kupališta koje su najviše kršili domaći stanovnici, a prijestupnike se ponekad i kažnjavalo. Najviše je pritužbi bilo zbog neprimjerenog odijevanja, buke i galame na kupalištima u noćnim satima, te zajedničkog kupanja muškaraca i žena što je bilo najstrože zabranjeno.
Stoga se Gradske vlasti odlučuju na gradnju novog kupališta koje bi bilo namijenjeno "običnom" puku, siromašnijem i manje kulturnom dijelu stanovništva.
Već spomenuti privatni poduzetnik, a sada i općinski zastupnik Conrad Quitta 1904. daje napraviti projektni nacrt za kupalište Quitta, smještenom u Vasanskoj, odmah ispod svojihvila i pansiona. Na početku je to kupalište bilo zamišljeno kao manja građevina s dvadesetak kabina po nacrtu projektanta N. Cleve.
-
Nakon dobivanja dozvole, Quitta se 1906. odlučuje na gradnju puno većeg kupališta po imenu Gemeindebad (komunalno kupalište) što je izazvalo protest domaćeg stanovništva koje je smatralo da će im se tako onemogućiti dotadašnji prilaz moru s glavne ceste uz potok Lerčicu. Tada je građevinski normativ Veprinačke općine propisivao slobodan prilaz moru svakih 200 metara s glavne ceste.
Tom protestu se pridružila i politička stranka Società politica Istriana, pa je cijeli slučaj završio na Kotarskom sudu u Voloskom. Sud 1909. godine donosi odluku da investitoru daje suglasnost za gradnju kupališta pod uvjetom da zid kupališta prati rub stepeništa navedenog javnog prolaza, da na istom bude ulaz u kupalište, te da šetalište uz more bude na tom dijelu natkriveno, održavano i slobodno za prolaz.
-
Tako je Opatija 1910. dobila prvo betonsko kupalište s puno prihvatljivijim cijenama ulaznica od Angioline i Slatine, jer je na tom dijelu zbog utoka potoka Lerčice more hladnije, što profinjenoj klijenteli nije odgovaralo, pa je steklo epitet kupališta za napoličare i sluškinje.
-
:bath
-
A ovako je izgledala profinjena klijentela im Angiolina Seebad-u. Odmah se vidi razlika :e025
-
Nije ni čudo da je Ignaz Brückner, koncesionar za pražnjenja septičkih jama iskopao kanal kojim je u potok Lerčica ispuštao nečistu vodu.
U sklopu kupališta Quitta otvoreni su trgovački i ugostiteljski sadržaji, a kupalište je postalo poznato kao Arcade po Caffe Arcade.
-
...
-
Za vrijeme Italije kupalište dobiva ime Bagno Italia i nadograđeno je sa sjeveroistočne strane.
-
SI strana
-
1928
-
Za vrijeme Jugoslavije kupalištem upravlja poduzeće "Parkovi i plaže" te dobiva naziv Opatija,
-
...
-
međutim, i dalje je bilo poznato kao Arcade, ali po Disco clubu Arcade.
-
Genealoški podaci za Conrada Quittu pohranjeni su u Državnom arhivu u Rijeci u fondu HR-DARI-616, opći spis Ind. 365/1921. i u zbirci HR-DARI-536, osobni karton Quitta Conrad.
Kao zanimljivost ostaje nam i kratka priča o njegovom - psu. Quittin je bernardinac postao poznat kao javna sablazan. Taj je pasji div, kojemu ime nije poznato, zbog svojih agresivnih ispada učestala pojava u spisima komunalnih redara, a među psima, koje je mahom ubijao, strah i trepet. Nije poznato ni kakav je kraj doživio taj kolerični ljubimac ali narav psa se više pripisuje naravi vlasnika nego pasmini.
-
Kupalište Quitta - Arkade se ruši 1979. godine zbog izgradnje Hotela Admiral i time polako nestaje iz kolektivne memorije građana, kao i Conrad Quitta.
-
:tnp
-
...
-
...
-
...
-
...
-
...
-
I 1981. godine otvara se Hotel Admiral. Usporedna slika za one koji misle da je prije bilo ljepše.
-
:bravo2 :bravo2 :bravo2 :thankyou
-
:rose Lijep prikaz.
Eh da mi je punica živa mogla bi puno detalja ispisati. Radila je tu, mislim, od 70. pa do 3. 4. 92.
-
:bravo3 :bravo gledal san to u "live", ali slike su top!
-
:thankyou Mislio sam da su slike već opće poznate pa ih nisam ni sve stavio :help2
-
Na početku teme objavljen je podatak koji me je zainteresirao: ...već su se užurbano kopali temelji druge vile Quitta, odmah južno do prvog pansiona Quitta. Bušilo se i miniralo tolikom jakošću da je to izazivalo žestoke proteste Quittina uglednog susjeda, slavnog profesora Glaxa, kome je predvečer 21. srpnja komad stijene pao na kuću. Pozornik Janschitz svjedočio je da su komadi kamenja padali čak na obalno šetalište.
Nisam imao pojma koja je to od okolnih vila, ali sam pretpostavljao da mora biti u blizini današnje Talasoterapije prema obalnom šetalištu. Najizgledniji kandidat bila je, za opatijske prilike osrednja, nimalo raskošna vila smještena između Hotela Admiral i Kristal.
-
Godinama sam u šetnjama po Opatiji prolazio kraj te vile i često se pitao tko ju je izgradio na tako atraktivnom položaju i kakvu povijest skriva.
-
S obzirom na zapuštenost, nije mi se činilo izgledno da je njen vlasnik bio neka poznata i ugledna osoba.
-
Ali, izgled zna prevariti :coolwink
Villa Glax
Ovu vilu je 1890. izgradilo Društvo južnih željeznica i u njoj je živio čuveni prof. Glax sa svojom obitelji do 1897. godine.
M. Tita 137.
-
Prof.dr. Julius Glax (1846.–1922.) je jedna od vodećih osoba zaslužnih za razvoj Opatije u zdravstveno i kupališno središte.
-
Bio je opatijski liječnik, glavni liječnik Sanatorija Južnih željeznica i Društva bijelog križa. Uz to je bio član Povjerenstva Zdravstvenog centra u Opatiji, predsjedatelj različitih društava i autor stručnih članaka i knjiga.
Julius Glax na portretu koji je naslikala njegova kćer Stefi.
-
Rođen je 11.03.1846. u Beču kao jedino dijete Heinricha Glaxa, sveučilišnog profesora, povjesničara i političara, zastupnika Frankfurtskog parlamenta, i Flore von Seckendorff-Aberdar, plemenitaškog porijekla koja ga je i uvela među austrijsku aristokraciju.
Studirao je medicinu u Beču, Innsbrucku i Grazu gdje je 1871. diplomirao i slijedećih 12 godina radi na med. sveučilištu u Grazu i kao sezonski liječnik lječilišta u Rogaškoj Slatini.
Objavljuje knjigu pod nazivom "Preporučene reforme za Rogašku Slatinu" 1881. u kojoj kritizira uvjete u lječilištu i loše radne navike djelatnika. Njegova knjiga je privukla pažnju ekonomista i financijera koji djeluju u Društvu južnih željeznica, tada najvećem projektu u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Prof. Glax prvi put posjećuje Opatiju 1883. godine gdje upoznaje direktora Južnih željeznica Friedricha Schülera koji ga savjetuje da provede više vremena u Opatiji kako bi je bolje upoznao. Glax je bio očaran pozicijom, klimom i prirodom pa s obitelji provodi dvije sezone 1885. i 1886. u Opatiji. Tu upoznaje još dva slavna liječnika, prof.Maxa Oertela i prof.Theodora Billrotha.
Zajedno s obitelji, prof.Glax se doseljava u Opatiju 1887. godine i postaje glavni liječnik Južnih željeznica i Društva bijelog križa. Zajedno s prof. Billrothom izrađuje plan razvoja lječilišnog turizma te aktivno sudjeluje u razvitku grada koji postaje njegov drugi dom.
Friedrich Schüler se vraća na ideju da Opatija postane službeno morsko i klimatsko lječilište, kao što su već ranije predlagali prof. Leopold Schrötter von Kristelli i dr. Juraj Šporer.
Opatija je 1889. službeno proglašena prvim morskim klimatskim lječilištem na Jadranu, a prof. Glax postaje direktor lječilišta.
Za vrijeme dok je živio u vili na tadašnjoj adresi Vasanska 91 koja tad postaje poznata kao vila Glax prima i visoke goste koji su se potpisivali u njegovu privatnu knjigu gostiju, poput Nadvojvode Ludviga Victora, osnivača Yacht-kluba Heinricha von Littrowa, dr.Virchowa i dr.Billrotha.
-
...
-
U toj vili je živio do 1897. kada se seli u Villu Portheim, (danas poznatoj kao vila u kojoj je 2009. Davor Šuker kupio stan u potkrovlju za milijun eura koji je porezna htjela oduzeti po osnovi neplaćenog poreza).
Prof. Glax je bio i prvi direktor Lječilišnega povjerenstva i voditelj Društva za poljepšanje lječilišta Opatija (Abbazianer Verschönerungsverein). Izvrsno je surađivao i s prvom narodnom vlasti i gradonačelnikom Andrijom Stangerom. Kao svestrani intelektualac skrbi i o infrastrukturi, svjestan da bez nje Opatija nema što tražiti u sofisticiranom lječilišnom turizmu. Zahvaljujući njemu, Opatija dobiva suvremeni vodovod, kanalizaciju, groblje i stanicu prve pomoći.
Ostaje zabilježen na nekoliko fotografija iz tog doba:
-
Prof. Julius Glax povlači se sa svojih funkcija i odlazi u mirovinu 1919. godine. Umro je 1922. godine u Opatiji gdje je i pokopan.
Kao što je Ilirija napisao: "Skromno za ovakvog čovjeka".
-
Moram spomenuti i jednu od njegovih tri kćeri, slikaricu Stephaniu Glax De Stadler (1876. - 1952.) koja je svojim slikama vjerno prikazala Opatijsku rivijeru i svakodnevni život u ovom otmjenom turističkom odredištu, a budući da je bila jedna od vodećih figura Bečkog Art Nouveau, upotrijebila je svoj slikarski talent upravo za promociju Opatije.
-
Liječnik i balneolog profesor Julius Glax objavljivao je turističke vodiče pod nazivom:
"Abbazia: Wintercurort und Seebad: Ein Führer für Kurgäste". Vodič je objavljivan na više jezika i besplatno se dijelio posjetiteljima, a vodič iz 1909. je izuzetno zanimljiv zbog toga što je publicirani i na hrvatskom jeziku. Ilustracije je uradila Stefanija Glax.
-
...
-
Nakon Prvog svjetskog rata Stephanie Glax se preselila u Opatiju. Godine 1919. udala se za Augusta de Stadlera, koji je bio gradonačelnik Abbazije od 1928. do 1936. godine. Obitelj se 1941. preselila u Veneciju i zatim u Milano gdje je i umrla 29. veljače 1952.
Na slici su u prvom redu gradonačelnik Augusto De Stadler i kraljica Elisabetha Rumunjska (Carmen Sylva), dok zbog svoje strasti prema cigaretama nije teško prepoznati i Stephi Glass de Stadler.
O njoj je nedavno izdana monografija "Stephanie Glax De Stadler (1876 - 1952) - Slikarka in grafična oblikovalka" autorice Lidije Tavčar.
-
Još par rijetkih slika iz obiteljskog albuma Glax - Fischinger. Prva prikazuje vjenčanje Glaxove druge kćeri Rose s dr. Franzom Tripoldom, glavnim liječnikom Dobrovoljnog i spasavajućeg društva lječilišta Opatija.
-
Na drugoj slici je obitelj Tripold i udovica Hermine Glax 1930. godine.
-
S obzirom na zapuštenost, nije mi se činilo izgledno da je njen vlasnik bio neka poznata i ugledna osoba.
Ovi škalini su zarašćeni odvavek i mane kot velemu mačkoljupcu je interesantno da se va ovoj graje i okolice skriva više mačjeh familiji -više ili manje pitomeh i saki put kad pasujen ovuda hitin oćadu ako se da ka mačka malo pogladit i poigrat..
ovo-za kćer od Glaxa da je bila slikarica i ljubiteljica cigareti-znan-bilo je pred par let izložba neka va Šporeru kade je bil(mislin) i njen autoportret z cigareton v ruke..
to san zapamtil čisto kot paradoks-stari je bil doktor br 1 va Opt a ona dimila pun gas :lol1
-
:pusiti
-
Sasvim dovoljno zanimljive povijesti skrivene unutar Ville Glax, međutim vila uskoro mijenja ime u:
Villa Hortenau
-
Slika Opatije u osvit belle époque – gradić je procvjetao u zadnjih desetak godina otkako je 1889. proglašen lječilištem. Stotinjak novih vila, pansiona i hotela jedva je bio dovoljan za prihvat svih koji su željeli osjetiti auru najpopularnijeg zimovališta austro - ugarskog imperija. Kupališta i kazališta, šetnice uz more i jahaće staze po obroncima Učke, čitaonice s tiskom na svim glavnim europskim jezicima, kavane s limenom glazbom i one s ciganskom muzikom, športska natjecanja u plivanju i biciklističke utrke, zabave na otvorenom za puk i u opskurnim krčmama na Križišću uz lake cure, žbire i hazardne igre na svakom koraku. Ukratko, raj za 'partijanere'!
-
U sljedećim godinama neviđenom dinamikom započinje na ovom području gradnja udobnih vila i elegantnih hotela. O Opatiji se već 1895. pisalo da je „savršeno mjesto za ljude željne opuštanja i za iscrpljene pojedince umorne od životnih napora“. Raskošne obiteljske kuće, ljetnikovci, pansioni, gostionice, kavane, svratišta, hoteli, privatna kupališta i sanatoriji nicali su u zelenilu opatijskih perivoja kao gljive poslije kiše, privlačeći pripadnike tadašnje političke i gospodarske elite, ali podjednako tako poluelitne, malograđanske i „mondene“ krugove.
U razdoblju od nekoliko godina Opatija je, u skladu sa Schülerovim vizijama, doista postala prvorazredno primorsko kupalište u Austro-Ugarskoj Monarhiji, uspješno ušavši u red elitnih svjetskih priobalnih kupališta. Odlična klima, solidni hoteli, brojna i isto tako solidna klijentela, sve to donijet će „svjetsku vrevu i halabuku“, kako bi rekao Dragutin Hirc. Primjereno onodobnim promidžbenim dosjetkama koje su rado koristile usporedbe s pojedinim uglednijim ljetovalištima, Opatija dobiva milozvučan naziv „Rivijera Austro-Ugarske Monarhije“. U stjecanju globalne slave nije zanemariva činjenica da je Opatija svojim gostima nudila raznovrsne mogućnosti za zabavu i liječenje ne samo u ljetnom, nego i u zimskom razdoblju. Nekada se to zvalo Abbazianer Charm, „opatijski šarm“.
Među redovitim i povremenim posjetiteljima Opatije bilo je mnogo znamenitih osoba, okrunjenih glava, bogatih aristokrata, bankara, diplomata, političara, ministara, dvorskih savjetnika, liječnika, odvjetnika, umjetnika, književnika, glazbenika, slikara.
Grudobolni mađarski grofovi, austrijske plavokrvne dame, ruski vlastelini i veleposjednici, poljski boljari, češki trgovci i industrijalci, talijanske markize i francuske vojvotkinje, ponosni carski i kraljevski časnici u paradnim odorama, židovski veletrgovci i bankari, vlasnici tvornica i međunarodnih kompanija, visoki državni činovnici i njihove anemične kćeri, cvijet srednjoeuropske aristokracije i buržoazije okupljao se ovdje kako bi nekako utukao svoje vrijeme, između svakodnevnih promenadnih šetnji, monotonije hotelskih obroka, sunčanja i kupanja.
Oni imućniji dovodili su sa sobom, osim mnogočlane obitelji, i svoju poslugu, lakeje, vozače, pratilje, kućne učitelje, guvernante i dadilje, omiljene kućne ljubimce. Potajno bi im se, što uopće nije bila rijetkost, priključivale ljubavnice i ljubavnici.
To šareno i bučno internacionalno društvo, uvijek u pokretu, sa svojim prepunim putnim torbama, što bi neprestance dolazilo i odlazilo, izranjajući iz gustog dima lokomotiva i jutarnje maglice na željezničkoj postaji u Matuljima, koje je govorilo njemački, talijanski, engleski, francuski, ruski i mnoge druge europske jezike, davalo je posebnu draž opatijskom lječilištu i ljetovalištu.
-
Uoči Prvog svjetskog rata vožnja do željezničke stanice Matulji-Opatija trajala je iz Beča dvanaest sati, Münchena i Budimpešte oko četrnaest sati, Berlina dvadeset i pet sati, Sankt Petersburga pedeset i dva sata, Moskve pedeset pet i pol sati.
Dok se s prijateljima nalazio na objedu u jednoj krčmi u Voloskom, već spomenuti putopisac Dragutin Hirc ugledao je sljedeći živopisni prizor:
„Dok smo ovdje počivali, prolažahu iz Opatije gostovi da se prošeću i da se nasrču onog svježeg, mirisavog zraka, da pasu oči u bujnoj vegetaciji umiljatoga Voloskoga. Vidjasmo elegantnih gospodja i gospodjica sa raznobojnim suncobranima, razabrasmo njemački, talijanski, francezki, englezki, a zagledasmo i takove, koji blieda i upala lica lagano hodahu, čas bi stali, čas i zakašljucali. Sad bi proletila kola, kočija, sad koriera ili viševoz.“
Na društvenoj ljestvici ne odveć iznad pobrojenih nalazili su se lječilišni doktori. Pomalo prezreni od struke, jer da ne rade i ne znaju ništa drugo raditi nego provoditi upute kućnih liječnika svojih pacijenata u prolazu, bili su i pod stalnim pritiskom velike konkurencije. U šali se u onodobnoj Opatiji govorilo da od njih dvanaestorice jedanaestorica ne rade ništa jer nemaju posla. I doista, pred Prvi svjetski rat opatijsko liječničko društvo (Ärzteverein) imalo je 36 članova. Svi su bili inokosni liječnici s vlastitom ordinacijom, voditelji sanatorija, liječnici javnih tijela ili stomatolozi, a nisu uračunati oni koji su radili kao pomoćni liječnici.
U takav ambijent se krajem 1897. doselio mladi liječnik, otorinolaringolog Julius Cohn (Beč, 1868. - Opatija, 1941.). Nakon završenog studija medicine prvo je radio u Beču kao pomoćni liječnik na internoj klinici profesora Leopolda Schröttera pl. Kristellija, utemeljitelja prve katedre za laringologiju u svijetu, a potom na kirurškom odjelu profesora von Mosetiga. Tada je 'posuđen' otijatrijskoj klinici profesora Grubera, koji ga je imenovao kliničkim demonstratorom i obećao mu podršku za ulazak na sveučilište. Obećanje, međutim, profesor Gruber nije održao. Kada je odlazio u mirovinu, pozvao ga je na razgovor i objasnio da nije u poziciji za njega otvoriti još jedno asistentsko mjesto. Razočarani Cohn shvatio je to kao poziv sudbine na radikalnu promjenu u životu. Bez mnogo oklijevanja i žaljenja odlučio je Beč zamijeniti Opatijom.
Skrasio se u dvije sobice u prizemlju Ville Felice, tada još katnici prekrivenoj ružama penjačicama i uronjenoj u lovorik, i u njoj krajem siječnja 1898. otvorio vlastitu liječničku praksu.
M. Tita 132.
-
Prvih nekoliko mjeseci imao je svega nekoliko pacijenata, međutim u proljeće se dogodio slučaj kada se umirovljeni pruski gardijski časnik, grof Skorczewski, pokušao ubiti prerezavši si dopola grkljan. Cohn je brzom i spretnom intervencijom liječnika s kirurškim iskustvom spasio ranjenika od iskrvavljenja. Vijest o čudotvornom grofovom ozdravljenju brzo se proširila lječilištem te mladom doktoru dovela i drugu klijentelu iz viših krugova. Sljedeće tri godine bile su za Cohna očito vrlo uspješne, toliko da je 1901. od Feliksa (Felice) Pošćića kupio cijelu Villu Felice koja od tada nosi naziv Villa dr. Cohn.
-
Današnji izgled dobiva nakon dogradnje 1905./06.
-
Iste 1901. godine kada se Dr. Julius Cohn okućio, u Opatiju se u kolovozu trajno doseljava balerina Maria Schleinzer (Beč, 1874. - Opatija, 1949.) S navršenih dvadeset i sedam godina imala je za sobom uspješnu baletnu karijeru i dvoje izvanbračne djece, sina Alfreda (1892. - 1956.) i kćer Hildegard (1894. - ?).
-
Iz arhivskih izvora baletne direkcije Bečke državne opere (Wiener Staatsoper) razvidno je da je Maria Schleinzer od 1889. do 1901. bila članica Dvorskog opernog baleta (Hofopernballett) u eri baletnog majstora Josefa Hassreitera. Godine 1895. proglašena je korifejem i 1896. mimičarkom. Bila je među najpoznatijim balerinama svoga doba i plesala brojne glavne uloge.
-
Otac njezine djece bio je habsburški nadvojvoda Otto Franz Josef, zvan Bolla i Der schöne Erzherzog (lijepi nadvojvoda).
Nadvojvoda je priznao svoju nezakonitu djecu, financijski ih je podupirao cijeli život, ali morganatski brak s balerinom nije bio moguć već i zbog činjenice što je Otto od 1886. bio u braku s princezom Marijom Josephom, kćerkom svrgnutog saskog kralja. S njom je imao sinove Maxa i Karla, budućeg posljednjeg austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Karla I.
-
Rođen je 21. travnja 1865. u Grazu kao drugi sin nadvojvode Karla Ludwiga i bourbonke Marije Annunziate od Sicilije. Njegov stariji brat bio je nadvojvoda Franjo Ferdinand, carski prijestolonasljednik, ubijen 1914. u Sarajevu. Predodređen za vojničku karijeru, brzo je napredovao do 1899. godine kada je dobio čin feldmaršala. U stvarnosti nije mario ni za vojsku ni za politiku. Bio je hedonist i ženskar, vodio skandalozan život pijanice i razbludnika, što je znatno utjecalo na kvarenje imidža Habsburgovaca u široj javnosti Monarhije.
Poznata je scena koju je jednom spomenula čak i carica Elisabeta, kada je pijani Otto sa svojim društvom noću upao u spavaonicu svoje supruge jer im je 'htio pokazati časnu sestru'. Diplomatski skandal izazvao je kada je naletio na suprugu britanskog ambasadora dok je za vrijeme orgija jurcao gol sa sabljom po hodnicima hotela Sacher.
Nakon navodnog samoubojstva njegovog brata, princa Rudolfa 1889. u Mayerlingu (upucao se iz puške šest puta), i smrti svoga oca Karla Ludwiga 1896., Otto je postao drugi prijestolonasljednik, odmah iza svog brata Franje Ferdinanda. Nije doživio mogućnost svoje krunidbe 1914., jer je umro u vili u predgrađu Beča, 1. studenog 1906. od sifilisa u naručju svoje ljubavnice pjevačice Louise Robinson s kojom je također imao dijete.
Nije poznato na koji je način uspostavljen kontakt između Marie Schleinzer i dr. Cohna , niti tko je bio posrednik i kako je teklo ugovaranje braka. To će sigurno ostat još dugo, ako ne i vječno tajna. Uvijek je netko od Habsburgovaca navraćao u Opatiju, na duže ili u prolazu jahtom, zajedno sa svojim dvorskim družbenicima također visokoga roda. Oni su pak iz protokolarnih ili praktičnih razloga morali kontaktirati s liječnicima od kojih su neki u gradu zauzimali i važne političke položaje. A kolege su dobro poznavale jedan drugoga, čime se bave i čemu teže.
Nadvojvoda Otto je više puta pohodio Opatiju, zadnji puta u veljači 1901. kada je odsjeo u hotelu Quarnero. On nije duže ostajao u Opatiji, dolazio bi na svega nekoliko dana, službeno u posjet obitelji. Maria Josepha je još češće dolazila s djecom na Kvarner, ranije je odsjedala u Lovranu u Villi Souvenir i Villi Panteas, a kasnije u Voloskom u Villi Črnikovica i Villi Klein.
Vjerovatno je dr. Cohn dobio ponudu koju nije mogao odbiti, ili ju je objeručke prihvatio. U svakom slučaju balerina i doktor su se vjenčali i to dvaput. Prvi put su sklopili građanski brak 26. srpnja 1902. godine u Voloskom jer je Marija istupila iz Katoličke crkve kako bi se udala prema židovskom obredu, ali su odbijeni od strane tršćanskog rabina jer nije bila židovske vjere. Tada je i dr. Cohn istupio iz židovske vjerske zajednice što im je omogućilo sklapanje građanskog braka. Međutim, Marija je pod nepoznatim okolnostima 1903. ponovno primljena u katoličku crkvu i tada su se vjenčali 23. svibnja 1903. u crkvi sv. Ane u Voloskom po rimokatoličkom obredu.
Dr. Cohn je posvojio Marijinu djecu iako je sudeći po nekim izvorima posvojio samo Alfreda, ali je i Hildu zvao 'moja kći'. Godinu dana nakon crkvenog vjenčanja rodio im se i sin Hanz, a živjeli su u ovoj nekadašnjoj vili dr. Glaxa koju je navodno dobio od Dvora kao nagradu za uslugu 'preuzimanja' habsburške metrese, o čemu nema pouzdanih izvora. Sigurno je, međutim, da je nekoliko godina nakon vjenčanja dr. Cohn stekao plemićku titulu von Hortenau, a da do tada nije, koliko je poznato, imao drugih velikih zasluga za Monarhiju. Prezime Cohn ni on ni njegovi od tada više nisu koristili.
(Prema istraživanju češkog povjesničara prof. Jana Županiča, Marijina i Ottova djeca Alfred i Hilda bila su pod skrbništvom i kontrolom grofice Carlotte von Boos – Waldeck (1838.-1920.), supruge carskog i kraljevskog sudskog izvršitelja i tajnog dvorskog savjetnika Johanna Philippa von Boos–Waldecka (1831.-1917.). Iako njezin položaj nije službeno naveden u sačuvanim materijalima, upravo je ona podnijela prijedlog Caru Franji Josipu I za dodjelu plemstva sada već posvojenoj Cohnovoj djeci, a o njenom bliskom odnosu sa Cohnovoj obitelji može svjedočiti činjenica da je grofica umrla 1920. u Opatiji. U prijedlogu je navela da bi se plemićki naslov trebao dodijeliti dr.Juliusu Cohnu kojim bi uz carev pristanak obitelj Cohn prestala upotrebljavati to prezime koristeći samo predikatno ime, što bi stvorilo dojam da su jedna obitelj.
Franjo Josip I. pristao je na ovaj plan jer bi prijavljena dodjela plemstva imala još jedan cilj - prikrivanje veze s nadvojvodom Ottom.
Ime Horst, koje je u početku predložila grofica Boos-Waldeck bilo je odbačeno od strane Carskog i Kraljevskog Ministarstva unutarnjih poslova jer to ime već koristi jedna plemićka obitelj. Stoga se 16. studenoga 1911. Julius von Cohn zajedno sa suprugom prijavio za naslov Edler i predikat Hochenau, Hortenau ili Hoheneich, među kojima je Ministarstvo odobrilo ime Hortenau. Oba su im naslova dodijeljena u dokumentu od 27. studenoga 1911., zajedno s grbom.
Godine do Prvog svjetskog rata bile su u životu Juliusa von Hortenaua ispunjene liječničkim radom, ponekom propalom poduzetničkom inicijativom i zavidnom društvenom afirmacijom.
Dr. Hortenau je, osim što je bio vijećnik Lječilišnog povjerenstva, bio još i član uprave Bank - Aktien - Gesellschaft für die österreichische Riviera te primarijus Sanatorija za državne činovnike u Opatiji. Jedan od vhunaca u karijeri postigao je kada je, zajedno s redaktorom Franzom Kreiselom i pod patronatom tršćanskog Namjesništva, 1907. osnovao Zemaljski turistički savez sa svrhom podizanja turizma u cijelom austrijskom Primorju. Bio je njegov prvi i jedini predsjednik. U desetak godina svog postojanja, do prekida djelatnosti zbog izbijanja rata, Savez je imao nekoliko većih uspjeha. Zahvaljujući njemu uvedena je brza željeznička linija od Münchena do Opatije, uspješno onemogućena privatizacija dijelova južne obale opatijskog lječilišta i potom produženo obalno šetalište do Ičića, čime je opatijska šetnica spojena s lovranskom oko 1911. godine.
S početkom rata 1914. uključio se u vojni sanitet te je u prostranom sanatoriju Guttenberg (Hotel Adriatic) otvorio bolnicu za ranjene i bolesne časnike. Ulaskom Italije u rat 1915. bolnica je preseljena u Bad Ischl, gdje je Dr. Hortenau dočekao kraj rata.
Evo i Gutenberga na fasadi nekadašnjeg sanatorija Gutenberg:
-
Nisam pojma imao što predstavlja taj reljef na fasadi sve dok nisam pročitao gore navedeni članak :help1
Stanje 2020. godine
-
I 1908. godine
-
:305
-
Nakon povratka u Opatiju nije više imao domovine. U prvo vrijeme talijanske uprave nad Istrom, poslije 1920., čak je kao stranac izgubio radnu dozvolu. Ona mu je vraćena, kako je sam ustvrdio, tek nakon što je uspio dokazati da je za vrijeme Krvavog Božića 1920., kada je došlo do obračuna između danuncijanaca i talijanske vojske, svesrdno pomagao talijanskim ranjenicima. Nakon toga je i dalje radio kao liječnik, pisao je i čak osnovao vlastitu izdavačku kuću Egeria. Nikada nije postao talijanski državljanin i stalno je bio pod prismotrom talijanske policije kao habsburški legitimist.
Na ovoj slici iz 1925. su Marija, Alfred, Hilda, nepoznata djevojka i dr. Julius von Hortenau. Ispod njih je Juliusov i Marijin sin Hanz koji je bio inženjer, a u Opatiji je povremeno radio u turizmu. Bio je i oduševljen pojavom fašizma pa je već za vrijeme D'Annunzija promijenio ime u Nino - Giovanni. U vrijeme rasnih zakona Hans Nino piše očajnička pisma odanosti Hitlerovoj Njemačkoj, što mu nije pomoglo jer je unatoč tome proglašen Židovom i tako postao građaninom drugog reda. Na vrijeme je ipak shvatio svoj položaj te je 1941. emigrirao u neutralnu Švedsku. Tamo se, čini se, dobro uklopio, objavio je i jednu knjigu.
-
Dr. Julius von Hortenau je pred kraj života pretrpio još jedno poniženje, kada su mu temeljem protužidovskih rasnih zakona, uvedenih u Italiji 1938., oduzeta građanska prava. Ono najgore ipak nije doživio, umro je u Opatiji od posljedica moždanog udara 4. ožujka 1941.
Njegov posvojeni sin Alfred, bankar i nepopravljivi kockar, odselio se još oko 1925. u Zagreb, a zbog rasnih zakona bježi u Švedsku a zatim u Ameriku.
Alfredova kćer, barunica Elisabeth von Hortenau (Hinterbrühl, Austrija, 1921. - San Antonio, 2014.). U mladosti je bila plesačica, a i glumila je u nekim američkim i meksičkim filmovima pod umjetničkim imenom Isabel del Puerto. Udavala se šest puta pa joj je zadnje prezime bilo od posljednjega supruga - Lanett. Posjetila je Opatiju 2011. godine te je tom prilikom dala nekoliko intervjua:
– Počinjem s time da sam rođena kraj Beča. Moj otac bio je sin austrijskog nadvojvode Otta. Kad sam imala dvije godine moja se majka razvela od oca. U to vrijeme rastavljena žena s djetetom nije mogla dobiti posao. Majka je došla u Opatiju i ostavila me kod bake. Moja baka Maria Schleinzer bila je izvođačica u Bečkoj dvorskoj operi. Bavila se glumom, plesom i pjevanjem. Nije mogla biti prava balerina jer je bila previsoka. Baka se s djecom, sinom Alfredom i kćerkom Hildom, preselila iz Beča u Opatiju. Djeca su rođena u izvanbračnoj vezi Marie Schleinzer i nadvojvode Otta. On je priznao djecu, a baka se u Opatiji udala za liječnika Juliusa Cohna. Nekoliko godina nakon vjenčanja bečki je dvor Juliusu dodijelio plemićku titulu »von Hortenau«. Kod bake sam ostala godinu dana, a onda su me odlučili poslati u samostan. Moji su bili jako religiozni. Odveli su me u Milano, kod sestara svete Doroteje. Imala sam tri godine i tada je bilo zabranjeno da tako malo dijete bude u samostanu. Moja baka dobila specijalnu dozvolu da budem tamo. Jednom me posjetila majka, a ja sam plesala u crkvi, uz zvuke orgulja. Poglavarica samostana imala je razumijevanja za moje ponašanje. Samo je rekla da bi bilo bolje da me pošalju u neku drugu školu jer da samostan nije pravo mjesto za tako talentiranu djevojčicu. Moja baka bila je prijateljica s Isadorom Duncan, pa me kad sam imala četiri godine poslala u njenu školu pokraj Salzburga. Oduvijek sam voljela plesati.
Kako iver ne pada daleko od klade, a ni stablo daleko od jabuke, evo još malo zanimljivosti odnosno tračeva:
– Za vrijeme Drugog svjetskog rata upoznala sam tada mladog mornaričkog časnika Johna F. Kennedyja. Svidjeli smo se jedno drugome. Bili smo u Miamiju i išli na Kubu, gdje sam se susrela i s Fidelom Castrom. Onda je John za Božić otišao kući. Ponovno sam ga vidjela u Washingtonu. Tada sam radila u meksičkoj ambasadi, a Washington je jako dosadan grad. Svaka ambasada organizirala je zabave. Zatekla sam se na jednoj od takvih zabava u francuskoj ambasadi i ondje srela J.F. Kennedyja. Rekao mi je da ga otac gura u politiku. I ja sam za njega imala novost – obznanila sam mu da sam trudna. Moja majka bila je protiv toga da mu kažem za svoju trudnoću jer nije htjela da imamo išta s Kennedyjevima. Smatrala je da je njegov otac gangster. Johnova majka bila je hladna prema djeci, a otac je želio da njegov sin postane predsjednik i uspio je u tome. Kennedy je bio katolik te prvi irski Amerikanac koji je postao predsjednik SAD-a. Međutim, JFK nije bio sretna osoba.
John je htio da se vjenčamo, ali ja nisam bila zainteresirana. Rekla sam mu da ga volim, ali da ne bi bili sretni. Bila mu je draga moja majka. Zvali smo je iz Washingtona, a ona je Johnu kazala da me ne može oženiti jer da sam ja rastavljena žena, a on mora postati političar. Takav potez ne bi bio dobar za njegovu političku karijeru. Moja majka savjetovala mu je i to da mora oženiti djevicu, ako nešto takvo uopće još postoji. Tri godine kasnije John je moju majku upoznao s Jackie, a ja sam tada bila u Meksiku. Majka je rekla da Jackie govori jezike, ima lijepe manire i da će biti jako dobra senatorova žena. Savjetovala je Johnu da je oženi, iako je pretpostavljala da s Jackie neće biti sretan. Upitala sam je kako je to mogla učiniti, a majka mi je odgovorila: »John će biti političar i nema pravo biti sretan«.
Ova njezina priča ima više verzija ali bez ikakvih dokaza pa je treba uzeti s rezervom. Da ne postane urbana legenda poput Al Caponea u Rijeci.
Doduše, ovaj Tony rođen 1945. kao da pomalo sliči na JFK-a :89
-
Hildegarde (Hilde) von Hortenau, Juliusova pokćerka, udala se 1922. za Mađara povratnika iz SAD-a Mihaela Paola Kuczora (Mihály Pál Kuczor,Szeged 1871. - ?) koji se 1920. nastanio u Opatiji nakon što se vratio iz Amerike gdje se obogatio prodajom Segedinske paprike i začina.
Navodno je u Opatiji otvorio cvjećarnu da bi 1926. godine nakon podosta natezanja kupio zemljište iznad Nove ceste od riječanina Ivana Jurkovića zvanog Šiša. Šiša je već na tom zemljištu imao manji vrt te je Kuczorima prodao cijelu parcelu pod uvjetom da sačuvaju konstrukciju zgrade koju je započeo graditi na tom mjestu. Od tada je ostao naziv Šišina mirina.
-
:toyou
-
:toyou
-
Bračni par, mađarski „kralj“ i austrijsko-opatijska plemkinja u realizaciji svog nauma o izgradnji najljepšeg botaničkog parka u ovom dijelu Europe na padini brda raznijeli su stijene minama, dopremili zemlju kočijama i na 30,000 m2 uredili polukružne terasaste vrtove. Spominje se da je vrtove projektirao Carl Seidl po uzoru na Semiramidine viseće vrtove. Osim raznog vrsta cvijeća i mediteranskih biljki, na jednoj od terasa bio je i Tokajski vinograd sa lozom i zemljom doveženom iz Tokajskog podbrđa u Mađarskoj. Na jednom dijelu vrta uzgajana je naravno i crvena szegedinska paprika zahvaljujući kojoj je Kuczor stekao ugled i bogatstvo.
Trgovački duh nije Kuczora napustio u Opatiji, pa je naplaćivao 5 lira za ulaz u botanički vrt koji je ubrzo stekao slavu zbog prekrasnog pogleda na Kvarner, ali i pomno osmišljene parkovne arhitekture.
U samo 15 godina, od 1926. do 1941., koliko je vrt bio otvoren javnosti, stvorena je prava zelena oaza mira i tišine u srcu grada. Novine su je nazvali Semiramidinim vrtovima, prema jednom od svjetskih čuda, a građani su se odlučili za drugo ime, temeljeno na Kuczorovoj prošlosti. Ono se zadržalo i do danas – Amerikanski vrtovi.
Od 60-ih godina do 2003. u njemu je bio rasadnik poduzeća Parkovi. Potkraj 20. stoljeća bio je napušten i zapušten, a početkom 21. stoljeća počelo se prikupljati građu i planirati obnovu koja je uslijedila nakon 2010. godine te je perivoj otvoren za javnost u proljeće 2019. godine. Kao kulturno dobro zaštićen je 2016. godine
-
S obzirom da nema zapisa koje godine je Hilda umrla, često na raznim stranicama piše kako je Kuczor podigao vrt u čast svoje prerano preminule supruge. Međutim, značajniji autori pišu kako su Mihael i Hilda izgradili kuću na Novoj cesti odmah do Šišine mirine 1928. godine na adresi Vasanska 190 i bavili uzgojem i prodajom cvijeća sve do 1941. kada su se iselili u Mađarsku. Hilda je umrla siromašna, kao domaćica jednog biskupa. navodno je bila vjerski fanatik, u stalnoj pokori zbog majčinih grijeha.
A njena majka, Maria von Hortenau umrla je sjedeći u svojoj stolici prvog lipnja 1949. godine u stanu svoje vile Dr. Cohn - Splendid koja je dolaskom nove, narodne vlasti konsficirana.
-
Po gradu se pričalo kako je u svojoj vili imala veliko bogatstvo, međutim i pokretna imovina je konsficirana, što bi značilo popisana i procijenjena. Tako se otkrilo da je u svega par sati od smrti starice pa do dolaska organa vlasti, od nekoliko komada zlatnine ukraden zlatni prsten s tri briljanta koje je pokojnica nosila prije smrti. Ostala zlatnina (jedna narukvica zlatna od 25 grama, jedan broš od 12 grama, jedan lornjon od 15 grama, jedan zlatni sat, dvije kopče s 24 kamena miješano – rozet i dijamantni spliteri, jedan par bisernih naušnica s 16 komada briljanata, 4/100 karat svaki kamen, jedna kopča s dijamantnim kamenom, jedan par bisernih naušnica s briljantom, jedan par naušnica starinskih od 18 karatnog zlata, jedna zlatna ogrlica s medaljonom u obliku srca i 28 briljanata) i ostali dragocjeni predmeti iz imovine Hortenau ( i drugih obitelji) predani su Narodnoj banci FNRJ. Bogata biblioteka sa 1462 naslova, kao i 5 mapa sa slikama predana su Gradskoj knjižnjici Opatija. Namještaj se kao pokretna konsficirana imovina prodaje vojnim osobama 1952. godine.
Marija je pokopana u grobnicu Hortenau koja kasnije dobiva drugog vlasnika pa vjerovatno više nema ni spomena njihovih imena. Isto tako, zbog smanjenja i gubitka prihoda za vrijeme talijanske vlasti u Opatiji, obitelj Hortenau je bila prisiljena prodati svoju prvu vilu u Vasanskoj koja mijenja ime u:
-
Villa Panciera
-
Vilu je kupio Luigi Panciera. O njemu i njegovom životu nema(m) skoro nikakvih podataka. U Opatiji se pojavio za vrijeme talijanske vlasti, vjerovatno s nekakvim kapitalom jer je ubrzo stvorio malo poslovno carstvo proizvodnjom sladoleda i otvarajući barove/slastičarnice po Opatiji. Upravo po njemu je do danas ostao naziv Pančera na dijelu Slatine gdje je imao svoj bar.
Prije
-
Poslije
-
Pobliže
-
Iz dokumenata se vidi što je sve posjedovao.
-
Slijedi nekoliko slika oko 1930-tih godina.
-
:beer2
-
:beer2
-
:beer2
-
Fotografija je iz 1951. godine od Jazbaca :wavey
-
Pančera se proširio i na opatijski mul. Reklama iz 1932.
-
Bivša zgrada biljetarnice i čekaonice izgrađena 1902. za Ugarsko - hrvatsko dioničko pomorsko parobrodarsko društvo iz Rijeke, a 1927. nadograđena ili novoizgrađena za lučki ured, carinarnicu, biljetarnicu i čekaonicu s ugostiteljskim sadržajima.
-
Kad već pišem o proširenju, Luigija Panceru pronalazim i u Rijeci i to već 1923. kao vlasnika kuće (ili stana?) Pomerio 27. Ta bivša kuća Vranyczany vodi se od 1895. kao vlasništvo izvjesne Pancera Anne.
-
Luigi Panciera je nakon rata otišao iz Opatije i nalazi se, naravno na popisu žrtava talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici. Vila i ostale nekretnine su nacionalizirane. Uglavnom bi to bilo sve što sam uspio iskopati o Pancieri.
A što se tiče vile Musil-Glax-Hortenau-Panciera, ona bi uskoro mogla dobiti još jedno ime jer se prodaje. Može nositi i vaše ime za svega 4 miliončeka eura plus još jedan milionček za uređenje.
-
Nego, nešto Kontam na matematički način. Ako povećamo ovogodišnju članarinu na 750 000 kn, onda bi je i naša udruga mogla kupiti, pa bi se zvala Villa 051. Zvuči misteriozno, ono kao Area 51. Ali to je samo prijedlog :e040
-
Evo par slika za promišljanje :89
-
:89
-
:89
-
:89
-
:89
-
:89
-
:15
-
:pojmanemam
-
:Interesantno da više podataka o vlasnicima ima prije 100 godina nego danas. Možda domaći imaju više saznanja, ja sam ipak samo turist :hiker
-
I ovaj stari feral ulazi u cijenu. Valjda :297
-
Ako netko ima više saznanja o stanovnicima/vlasnicima ove vile za vrijeme Juge i Hrvatske bilo bi poželjno da nadopiše. Ako ne, idem dalje. Toliko povijesti, a jedva da sam prošao 20 metara po opatijskoj promenadi...
Korišteni tekstovi od Boris Zakošek, Jan Bernd Urban, Giacomo Scotti, Jan Županič, Irvin Lukežić i dr.
-
-Sve super-z gušton pratin temu -jedino va zadnja slika-ti ni opatijska promenada i hotel Kristal ko ča ti piše zdola sliki-nego opatijski porat,sa delon kade je jedriličarski klub i restoran-yacht klub
-
Ispravljeno! Hvala ti 2x :wavey
-
Danas ćemo se kratko osvrnuti na spoj funkcionalnosti i estetike u arhitekturi. Naime, često ocjenjujemo arhitektonska ostvarenja na temelju subjektivnog osjećaja za ljepotu, estetiku, praktičnost i prilagodbe okolnom prostoru.
Njemački filozof Alexander Baumgarten prvi je upotrijebio riječ „estetika“ u svom djelu „Aestetica“. Sam je pojam izveden iz grčkoga glagola aisthanomai, koji možemo prevesti s „opažati, osjećati, čuti, vidjeti“.
Prema tome, što je ljepota?
Ljudi svakodnevno nešto doživljavaju kao lijepo, a nešto drugo kao ružno. Neki filozofi govore kako se ljepota ne može analizirati, već samo doživjeti.
Tako Ludwig Wittgenstein o lijepomu govori kao o nečemu što se može samo pokazati, ali se o njoj ne može govoriti. Drugi pak vele da se ljepota može analizirati. Tu razlikujemo one koji o ljepoti govore kao o nečemu subjektivnom te one za koje je ljepota objektivna.
Kod objektivnoga shvaćanja ljepote, ljepota nekoga bića ili djela proistječe iz osobina svojstvenih tome biću ili djelu. Subjektivisti govore kako se jedina ljepota o kojoj bismo mogli govoriti nalazi u nama, kroz nas i za nas.
Znači da ljepotu predmeta ili osobnosti stvara naš način mišljenja o njima.
Opatijska arhitektura nastala u razdoblju od 1880. do 1914. godine koje nazivamo zlatnim dobom, nosi srednjoeuropske i mediteranske karakteristike.
Za tu arhitekturu su karakteristična obilježja raskošna pročelja složenih volumena, različitih krovnih visina s mansardnim krovom ili pak odmaknutom krovnom strehom, najčešće poduprtom drvenim konzolicama, erkerima, velikih svjetlosnih otvora, sa zaobljenim i istaknutim balkonima i lođama na pročeljima okrenutima prema moru, što potvrđuje da su se arhitekti prilagođavali mediteranskom podneblju, a sve to je lijepo vidljivo na primjeru ovog arhitektonskog ostvarenja.
P.S.
Priroda je najbolji arhitekt :kiss2
-
Međutim, pojedina arhitektonska ostvarenja izazivaju podijeljena mišljenja o estetici i prilagodbi okolnom prostoru, odnosno mediteranskom podneblju.
Dobar primjer je villa Franza Schlossera z Vasanske kbr. 127.
Villa Schlosser/Esperia
Ovu vilu nije moguće zamijeniti s bilo kojom drugom jer je jedinstvena u Opatiji. Njezino, za naše podneblje ipak strano arhitektonsko oblikovanje, posebno njezina krovišta, vrlo slikovito opisuje profesor Muzur u knjizi Kako se stvarala Opatija:
“U ponoru kultiviranih lijeha s desne strane zavoja (pod kojim teče potok Lerčica dolje do hotela Admiral, nekada do kupališta Arkade) miruje žuti feudalni dvorac kao tusti džinovski kanarinac. Pod nemirnim šeširima od limenih ploča i rasplesanim tornjićima krilo se tridesetak soba i osamdesetak kreveta pansiona Franza Schlossera, kasnije preimenovanog u vila Esperia. Poslije rata ovdje se u privremenoj bolnici umiralo od dizenterije i tuberkuloze, a danas se sva ta megalo-struktura rasplinula u parcelizaciji na stanove i vrtove sa salatom i motovilcem.”
-
Na južnom pročelju uz naziv Villa Esperia i danas stoji godina gradnje – 1899.
-
O vlasniku Franzu Schlosseru nemam(o) nikakvih podataka, ali vila je izvorno bila bez istočne nadogradnje.
-
1908.
-
Pretpostavljam da se taj dio nadogradio 1933. godine kad se izgradila garaža i cesta ispred vile.
-
Ispred vile se nalazi park Esperia površine 1439 m2. To je jedan od najstarijih opatijskih parkova. Nastao je kao perivoj vile/pansiona Schlosser koja je pod Italijom preimenovana u vila Esperia.
-
Izvorni izgled ovoga perivoja vidljiv je na staroj fotografiji, na kojoj je vidljiva staza s travnjakom okružena grmljem, a od biljnih vrsta jasno se razaznaju agave i palme.
U Državnome arhivu Rijeka pronađena je dokumentacija za gradnju ceste u perivoju Pansiona Schlosser i preuređenje spremišta u garažu, koju je za vlasnika Francesca Schlossera 1933. godine izradio Cesar Širola iz Opatije. Ovaj izvor možemo smatrati dragocjenim jer je to jedini za sada dostupni dokument iz kojega je razvidno tadašnje oblikovanje perivoja, a sačuvan je zato što se radilo o gradnji ceste.
-
.
-
Naime, za uređenje perivoja nije bila potrebna građevna dozvola pa nacrti za njegovo oblikovanje nisu sačuvani. Površina perivoja bila je tada nešto veća, a njime je vijugala staza koja se u središtu razdvajala u dvije staze između kojih je bio uređen šesterokutni zvjezdasto oblikovani prostor za sjedenje.
Ipak mi se čini da je perivoj uređen nakon dogradnje vile jer...
-
...prije toga i ne izgleda baš nešto uređen.
-
Perivoj je postao javan 1955. godine kada je i vila postala narodno vlasništvo pa od tada o njegovu održavanju skrbi gradska tvrtka za održavanje perivoja. S obzirom da je postao javnim prostorom, odnos perivoja prema vili potpuno izgubljen, jer između nje i perivoja prolazi gradska ulica, a građevinu gotovo u potpunosti zaklanja visoko raslinje. Temeljito uređenje perivoja uslijedilo je 1996. godine, kada je središnja staza skraćena, a njezin oblik pojednostavljen.
Pogled na perivoj iz vile
-
I sa terase
-
.
-
I pogled na nacionaliziranu i apartmaniziranu terasu
-
Pogled iz perivoja na vilu
-
I pogled iz perivoja na... perivoj :89
-
Jel' se sad na ovogodišnjoj skupštini Udruge 051 mogu opredijelit za jagnjeći meni ili moram još nešto pisat? :297
-
Danas ćemo se kratko osvrnuti na spoj funkcionalnosti i estetike u arhitekturi. Naime, često ocjenjujemo arhitektonska ostvarenja na temelju subjektivnog osjećaja za ljepotu, estetiku, praktičnost i prilagodbe okolnom prostoru.
Njemački filozof Alexander Baumgarten prvi je upotrijebio riječ „estetika“ u svom djelu „Aestetica“. Sam je pojam izveden iz grčkoga glagola aisthanomai, koji možemo prevesti s „opažati, osjećati, čuti, vidjeti“.
Prema tome, što je ljepota?
Ljudi svakodnevno nešto doživljavaju kao lijepo, a nešto drugo kao ružno. Neki filozofi govore kako se ljepota ne može analizirati, već samo doživjeti.
Tako Ludwig Wittgenstein o lijepomu govori kao o nečemu što se može samo pokazati, ali se o njoj ne može govoriti. Drugi pak vele da se ljepota može analizirati. Tu razlikujemo one koji o ljepoti govore kao o nečemu subjektivnom te one za koje je ljepota objektivna.
Kod objektivnoga shvaćanja ljepote, ljepota nekoga bića ili djela proistječe iz osobina svojstvenih tome biću ili djelu. Subjektivisti govore kako se jedina ljepota o kojoj bismo mogli govoriti nalazi u nama, kroz nas i za nas.
Znači da ljepotu predmeta ili osobnosti stvara naš način mišljenja o njima.
Opatijska arhitektura nastala u razdoblju od 1880. do 1914. godine koje nazivamo zlatnim dobom, nosi srednjoeuropske i mediteranske karakteristike.
Za tu arhitekturu su karakteristična obilježja raskošna pročelja složenih volumena, različitih krovnih visina s mansardnim krovom ili pak odmaknutom krovnom strehom, najčešće poduprtom drvenim konzolicama, erkerima, velikih svjetlosnih otvora, sa zaobljenim i istaknutim balkonima i lođama na pročeljima okrenutima prema moru, što potvrđuje da su se arhitekti prilagođavali mediteranskom podneblju, a sve to je lijepo vidljivo na primjeru ovog arhitektonskog ostvarenja.
P.S.
Priroda je najbolji arhitekt :kiss2
Ma tko je filozof? Nisam shvatio !
-
Nisam ni ja shvatio, ali se ne hvalim. :ruka
-
Pretpostavljam da se taj dio nadogradio 1933. godine kad se izgradila garaža i cesta ispred vile.
Vjerojatno i prije jer se na A.-U. razglednicima sa starim nazivom vidi dogradnja.
Inače super osvrt. :rose :bravo2
-
Hvala FiumeRi. Tako sam i ja mislio dok nisam našao podatak koji sam i naveo: "U Državnome arhivu Rijeka pronađena je dokumentacija za gradnju ceste u perivoju Pansiona Schlosser i preuređenje spremišta u garažu, koju je za vlasnika Francesca Schlossera 1933. godine izradio Cesar Širola iz Opatije."
-
Baš je zanimljiva ta asimetrija u arhitekturi. Inače od tog pansiona vidim samo kroviće s gornje ceste. Bravo Kont! Ide jagnjetina za tebe! :rose
:bravo
-
:e050 :a075 :e050
-
Upravo stigla fotka Ville Schlosser oko 1900. godine kao naručena za kraj ovog posta od Vili Patz sa Fb.
-
Upravo stigla fotka Ville Schlosser oko 1900. godine kao naručena za kraj ovog posta od Vili Patz sa Fb.
Reklo bi se da traže repete :301
-
Reklo bi se da traže repete :301
Elvis, i meni se čini da su djeca pregladnjela. Možda je u vili u nekom vremenu bilo sirotište ili tako nešto, pa je moguće da je fotka iz vremena I sv. rata.
-
Villa Frieda
Johann Peter Reininghaus (Kierspe, 1818. - Graz, 1901.) odrastao je na farmi Isenburg kod mjesta Kierspe u Westfaliji sa svojim roditeljima i dvoje braće Augustom i Juliusom. Njihov otac Dietrich počeo se baviti proizvodnjom rakije destilacijom krumpira i kukuruza i osnovao skromnu pivovaru na farmi.
Braća Johann Peter i Julius dobili su državnu stipendiju koja im je omogućila školovanje te odlaze u Berlin gdje pohađaju tehničko sveučilište, a kasnije i studij kemije.
Nakon završetka studija Johann Peter postaje partner u tvrtki u Wroclawu i Berlinu, dok je Julius prvo radio u tvornici u Hannoveru koja je eksperimentirala s novim procesom za proizvodnju prešanog kvasca, te kasnije odlazi u Beč, u pivovaru Adolfa Ignaza Mautnera (Smirschitz, 1801.-Beč, 1889.), koji također traži način za proizvodnju prešanog kvasca.
Johann Peter odlikovao se organizacijskim i poduzetničkim talentom, dok je Julius, strastveni kemijski istraživač, bio prvenstveno znanstveno orijentiran. Obojicu je spajala strast prema procesu vrenja kvascem, proizvodu koji je bio najtraženiji među pekarima, a koji se još uvijek nije mogao kemijski proizvesti.
Znanje koje je bilo usporedivo sa zlatom jer ga je do te vrijednosti uzdigla velika potreba ljudi. Ta strast i izvjesna nada da će im napredak znanosti i tehnologije 19. stoljeća dati priliku za primjenu.
Juliusu se 1848. pridružuje i njegov brat Johann Peter te uskoro raznim eksperimentima uspjevaju upotrebom kukuruza umjesto raži dobiti prešani kvasac koji uskoro postaje prvi i vodeći svjetski način industrijske proizvodnje umjetnog kvasca.
Godine 1850. Adolf Ignaz Mautner osvojio je zlatnu medalju strukovnog udruženja i novčanu nagradu od 1000 guldena za taj izum. Od tada su se pivo, pekarski i ostali proizvodi mogli proizvoditi tokom cijele godine jer je umjetni kvasac bio jeftin za proizvodnju i stabilan na svim temperaturama.
Mautneru je posao s kvascem ubrzo je procvjetao toliko da se počeo baviti samo proizvodnjom kvasca i alkoholnih pića te ubrzo otvorio još dvije velike tvornice. Godine 1872. odlikovan je Ordenom željezne krune III. klase, i podignut u nasljedni austrijski viteški red kao vitez Mautner von Markhof.
U Beču je Johann Peter upoznao Therese , tada sedamnaestogodišnju kćer Adolfa Ignaza, s kojom se oženio 1850. godine. Njihov medeni mjesec već ih je odveo, između ostalog, u Graz.
U međuvremenu se i njegov brat Julius oženio Mautnerovom kćerkom Emilie, te su uz financijsku pomoć svog tasta kupili malu pivovaru u Steinfeldu na periferiji Graza koja se sastojala od stambene zgrade, skladišnog podruma, pivarnice , podruma za fermentaciju, staje i štala te ukupno gotovo 45 hektara zemljišta.
Zahvaljujući promišljenom planiranju i željeznoj volji, Johann Peters je ubrzo dobio državno ovlaštenje za proizvodnju alkoholnih pića, likera, octa i prešanog kvasca. Julius je radio je kao javni partner na razvoju tvrtke. Godine 1855. tvrtka je vođena kao “Braća Reininghaus”.
Postavljena su dva parna stroja, tako da je Reininghaus postala prva pivovara u Štajerskoj koja se pokretala parom. Zemljište je prošireno, a pivovaru su ubrzo pratile tvornica alkoholnih pića, octa i pšeničnog škroba, sladara, postrojenje za destilaciju smolnog ulja, kovačnica te pogon za priprema pivarske smole i vagonske masti. I iznad svega, izgrađena je prva tvornica stlačenog kvasca u Štajerskoj.
-
Kroz sedam godina braća su rame uz rame sa svoje dvije supruge neprekidno radila na izgradnji i proširenju pivovare. Tada neočekivano nakon posjeta Svjetskoj izložbi u Londonu, od bolesti umire Julius.
Teško pogođen, Johann Peter poziva svog starijeg brata Augusta da preuzme upravljanje farmom pridruženoj pivovari.
U prvih 40 godina površina zemljišta oko pivovare povećala se 25 puta. Proizvodnja je neumoljivo rasla kao i sve druge manufakture vezane za proizvodnju. Početkom šezdesetih godina 19. stoljeća proizvodnja piva u Steinfeldu bila je čak veća od proizvodnje čitavih štajerskih pivovara desetljeće ranije. Izvozili su u Italiju, Egipat, Tursku, a kasnije i Grčku, Španjolsku, Južnu Ameriku, Zanzibar i Massawa. Kako bi se povećala prodaja, kupljene su regionalne gostionice i restorani, a zatvorene su slabe pivovare. Tako se dogodilo da se proizvodnja piva gigantski stostruko povećala između 1857. i 1892. godine.
Kada je car Franjo Josip 1883. godine posjetio pivovaru “Braća Reininghaus”, divio se modernim objektima i iste je godine uzdigao Johanna Petera u nasljedno plemstvo.
A ljudima koji su popili svu tu pivu - ništa. :beer2
-
Nakon Drugog svjetskog rata područje Pivovare Reininghaus bilo je teško oštećeno zračnim napadima, tako da je tvrtka obnovljena, ali je proizvodnja piva preseljena u Puntigam 1947. godine. U samom Reininghausu proizvodila su se samo žestoka pića, ocat, voćni sokovi i slad, no proizvodnja je kasnije postupno prekinuta.
Sve do nedavno je 54 hektara zemljišta bivše Pivovare Reininghaus bilo najveće neizgrađeno područje jer se nasljednici i grad Graz nisu mogli dogovoriti oko namjene tog prostora, pa se tek od 2017. godine počinje graditi 5000 stanova i životni prostor za oko 10 000 stanovnika.
Na samom početku radova otkriven je ulaz u napušteni podrum još iz vremena rada pivovare u kojem su pronašli, između ostalog i stare boce "Reininghaus birre".
-
Više pogledajte na linku: https://www-annenpost-at.translate.goog/2016/11/07/das-kellerlabyrinth-von-reininghaus/?_x_tr_sl=de&_x_tr_tl=hr&_x_tr_hl=hr&_x_tr_pto=sc
A to me je inspiriralo da i ja odem potražiti podrum Tvornice piva Reininghaus u Rijeci. :hiker
-
Ali me je čistačica izbacila. :facepalm Stigao sam poslikati samo ulaz s godinom popločenja ulaza... valjda. :89
-
Već sam zaboravio koji je naslov posta, pa ću nastaviti ako se sjetim... :e040
-
Zanimljivo.. za pivo je voda gotovo presudna. Vode u pivi je oko 90%, a na ovom mjestu je izvor Andrejšćice :k040
Zašto ti nisi izbacio čistaćicu? :greensmile :hello
čekam nastavak :citam2
-
Možda je još ka kašeta ostala u bivšoj pivari!? :297
-
A vragćegaznat... Možda izroni kakva Kasačka.
-
Ovako je to izgledalo na katastru 1889. Čistaćica je na istom mjestu. :pet
-
Poznata slika iz 1906. Dakle, u podrumu treba tražiti birra “Steinfeld” e birra doppio malto
“San Pietro”.
Ova velika reklama je od trgovine namještaja Leopoldo Redlich, tako da sva ova kola ispred čekaju utovar bačvi s pivom.
-
1960. je i zadnji fakin napokon došao na red.
-
Vraćamo se u Opatiju.
Johann Peter Reininghaus je osim što je bio uspješan u proizvodnji pive, jednako tako bio uspješan i u proizvodnji djece. Njegova supruga Therese i on su ih imali desetoro, tri sina i sedam kćerki, ukupno 29 unučadi i 72 praunučadi. Njihovi potomci danas žive raštrkani diljem Europe, Sjeverne i Južne Amerike te Afrike.
Kćeri Mariji i njenom mužu dr. Ignatzu Schwarzu dao je pare da 1888. izgrade sanatorij ''Dr.Schwarz'', koji je 1889. preimenovan u ''Quisisana'', što bi prema Google prevoditelju značilo "Sisana ovdje". :297
-
Ali mislim da bi točniji prijevod bio "Ovdje se ozdravljuje". I tu su ozdravljivali članovi carske obitelji, europska aristokracija, političari i umjetnici.
-
U njemu se nalazila i prva opatijska ljekarna. Sanatorij je izgrađen kao katnica s mansardom, a 1895. se dograđuje drugi kat. Nakon I sv. rata hotel je u vlasništvu dioničkog društva Quisisana, a za vrijeme II sv. rata služi kao odjel bolnice Sv. Duh iz Rijeke. Nakon rata koristi se kao Dom odmora sindikata metalskih radnika.
-
Od 1960. vraća mu se funkcija hotela i do danas nosi naziv "Hotel Opatija".
-
Većina današnje europske turističke elite koja je boravila u hotelu smatraju da ga treba renovirati, ali da je smještaj, hrana i pogled "prekrasan".
-
:229
-
Ponešto se kroz godine izgubilo, ali to je normalno.
1906. - 2020.
-
Momentalno ozdraviš i pobjegneš odatle.
-
Mene je u stvari privukla ova vila u sredini fotografije dok sam 2020. tulumario po Opatiji. Malo mi je bila sumnjiva ova dizalica, ali sam mislio da će se nešto dograditi i da će ta dogradnja biti u skladu s arhitekturom okolnih zgrada.
-
Naš Johann Peter von Reininghaus je 1899. prema projektu Carla Seidla svojoj obitelji sagradio vilu kojoj je dao ime Villa Frieda po svojoj kćeri Edle Friederike Künigl (Graz, 1876 - Graz, 1941.) zvanoj Frida odnosno Frieda.
Vila je bila u vlasništvu obitelji Reininghaus sve do iza I sv. rata kada postaje depadansa hotela Quisisana i nosi ime Villa Edera.
-
Nakon smrti 1901. Johann Peter oporučno ostavlja svu svoju imovinu i vlasništvo tvrtke "Brüder Reininghaus" svojoj ženi Therese (Smiřice, Češka 1832. - Graz, 1928.), koja pretvara kompaniju u dioničko društvo i postavlja svoje nećake Georga II Antona Mautner von Markhof i Theodora I za direktore.
I da skratim, poslovno i rodbinski povezane dinastije Reininghaus i Mautner Markhof su vodile svoje pivarske kompanije kroz dva sv. rata i poratna razdoblja sve do 2003. kada postaju dio “ Heineken grupe”.
Naravno, sve to mi je bilo nepoznato dok sam njuškao po vili i okolici.
-
Na usporednoj slici je Ilsa Engelmann sa svojim kćerkama Gerdom, Renatom i Elisabetom, majkom Thorom i ocem poručnikom Emerichom Ritterom von Leitgebom u Opatiji 1914. Fotografirao ih je Ilsin suprug Gustav II. von Reininghaus.
Gustav II. ( Graz, 1883. - München, 1930.) bio je drugo dijete i jedini sin Marije i Gustava I. von Reininghausa. Prije studija poljoprivrede, strastveni jahač prošao je obuku kod “jednogodišnjih dobrovoljaca” Dragunske pukovnije br. 8 grofa Montecuccolija i postao rezervni poručnik, ne baš na veliko zadovoljstvo njegove bake Therese. Oženio se 20. travnja 1907. u Grazu s Ilse Engelmann (Pula, 1887. - Fürstenfeldbruck, 1991.)s kojom je živio na svom ladanjskom imanju u Mauernu kraj Münchena. (da, živjela je 104. godine i nadživjela svog muža 61 godinu. Od vjenčanog prstenja napravila je križ koji je nosila oko vrata sve do svoje smrti.
U Mauernu je odraslo i njezino šestero djece: Gerda, Elisabeth, Renate, Dietrich, Aglaya i Rüdiger. Zahvaljujući Gustavu II sačuvane su fotografije o tome. Rano je bio jedan od rijetkih vlasnika fotoaparata koji je fotografski dokumentirao svoju obitelj - kao i svoje konje, lovišta i poljoprivredne površine. Mnoge fotografije pokazuju ponos i ljubav prema njegovoj ženi Ilse i njihovo šestero djece.
-
Već mi se zavrtilo u glavi od svih tih silnih imena i prezimena pa idem maznut jednu pivu, makar bila i Kasačka. :beer2
Vi za to vrijeme možete pogledati slikice Ville Frieda:
-
:beer2
-
:beer2
-
:beer2
-
:beer2
-
:beer2
-
:beer2
-
I nakon duže vremena provedenog u istraživanju tajni proizvodnje piva...
-
... i edukaciji svog nasljednika, :a045
-
vraćam se nazad. Čini se da stanare vile neće još dugo obasjavati sunce kroz prozorčiće.
-
Hotel Keight :tnp
-
Sad mi se još više vrti u glavi.
Arhitekti ove stakleno-betonske ljepotice kažu da... Hotel Keight inspiriran je plovidbom, morem i putovanjima. Prostornim rasporedom odražava raspored paluba broda. Smješten u centru Opatije, ovaj suvremeni hotel predstavlja hommage opatijskoj turističkoj baštini, mjesto druženja i okupljanja u kojem gosta dočekuje ugodna atmosfera i osjećaj povratka kući nakon dugog putovanja.
Fasada je strukturirana u pravilnom rasteru, sastavljenom od ostakljenih polja odvojenih horizontalnim (međuetažnim) i vertikalnim konstrukcijskim elementima pročelja. Diskretni tonovi i teksture, karakteristični za zaštićeni ambijent opatijske povijesne građevine, daju objektu klasičan izgled, prilagođen okolini i osnovnoj namjeni, a ujedno pridonose kvalitetnijoj slici urbanog prostora.
Kako nemamo smajlić za govno, neću niš komentirati nego opet idem na pivu i ne vraćam se više u Opatiju.
-
Na mjestu novog hotela nalazila se tramvajska remiza izgrađena najvjerovatnije 1908. kada je u promet ušao opatijski električni tramvaj. A 1944. je vlasnik građevinski tehničar Enrico Ostermann adaptira u stambenu kuću.
-
Za utjehu, evo još nekoliko starih slika.
1909.
-
:beer2
-
:beer2
-
:beer2 Pretpostavljam da su ovo putnici dok čekaju triesduju :o090
-
A kad bi se pojavila, organizirao bi se svečan doček :happydancing
-
I to je to. Idem i ja na autobusni kolodvor čekat triesduju, Hvala na pažnji :thankyou
-
Odličan Kont, kao i uvijek, gušt je čitati! :bravo
-
Jedan I jedini Kont :beer2 :bravo2
-
:cool2 :bravo :bravo3 :bravo2