Korisnička ocjena: 0 / 5

Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

Jeste li znali - godinu dana po Staljinovoj smrti - 1954. g - sovjetska vlada uputila je vladama SAD, Velike Britanije i Francuske, službenu notu sa inicijativom da se pridruži NATO-u, koji je to odbio!

 


Sjevernoatlantski savez bi, otvoren za pristupanje drugih evropskih zemalja, stvaranjem efikasnog sistema kolektivne sigurnosti u Europi, bio od izuzetnog značaja za jačanje mira u svijetu, navedeno je, između ostalog, u bilješci sovjetskog rukovodstva za prijem u NATO. Ocijenivši ga kao propagandu, NATO je, međutim, odbacio prijedlog SSSR-a.

Zahtjevu za prijem u NATO prethodilo je nekoliko pokušaja Moskve da uspostavi suradnju sa zapadnim savezom objašnjavajući to potrebom otklanjanja sigurnosnih rizika.

Jasna ideološka polarizacija među zemljama pobjednicama Drugog svjetskog rata po njegovom okončanju je vrlo brzo dovela do pregrupiranja snaga.

SAD i zemlje Zapadne Europe su 1947. počele da rade na stvaranju saveza spremnog za slučaj konfrontacije sa SSSR-om. U ožujku 1948. godine Belgija, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Velika Britanija potpisale su u Bruxellu sporazum o ekonomskoj i kulturnoj suradnji i ozvaničili formiranje „kolektivne samoobrane“ protiv mogućeg agresora. Bruxelski sporazum se zato smatra prvim korakom ka osnivanju Sjevernoatlantskog saveza.

SSSR je ponudio suradnju. Početkom 1949. godine ministar vanjskih poslova Andrej Višinski poslao je u London notu u kojoj je predložio da razmotre učešće Sovjetskog Saveza u organizaciji Obrana zapadnog saveza, preteče NATO-a. Zapad je to odbio, a Sjevernoatlantski Savez je i formalno osnovan 4. travnja 1949. Među osnivačima su bile SAD, Kanada, Velika Britanija, Francuska i još osam evropskih zemalja.

To Sovjete nije spriječilo da opet ponude suradnju. U rujnu 1949. godine, na 4. zasjedanju Generalne skupštine UN, Sovjetski Savez je podnio inicijativu za potpisivanje „Pakta svijeta“ — sporazuma o unaprjeđenju mira među pet velikih sila — SSSR-a, SAD, Kine, Velike Britanije i Francuske. SSSR je predložio da velike sile ne koriste silu ili prijetnju silom i pozivao sve države da riješe sporove i razlike isključivo mirnim putem. SAD i druge NATO zemlje su odbile prijedlog.

Ta ideja „Pakta svijeta“ podgrijavana je još dva puta, 1952. i 1953. godine. Bezuspješno.

Siječnja - veljače 1954. godine, godinu dana nakon Staljinove smrti, u Berlinu, na sastanku ministara vanjskih poslova četiri sile, Sovjetski Savez se zalagao za njihovo približavanje na prostoru dvije Njemačke i predložio mjere koje bi spriječile eventualno odvajanje Europe u dvije suprotstavljene vojne grupe. To kao i prijedlozi o „Paneuropskom sporazumu o kolektivnoj sigurnosti u Europi“, međutim, nisu prihvaćeni.

Ubrzo nakon tih razgovora u Berlinu, 31. ožujka 1954, sovjetska vlada je uputila vladama SAD, Velike Britanije i Francuske službenu notu, u kojoj je iskazala zainteresiranost i spremnost da bude primljena u NATO.

 

O tome riječki Novi list dan poslije piše ovako:

 

SSSR NATO 0

 

 

Tokom travnja NATO je raspravljao o inicijativi Moskve (vidi članak ispod) i 24. travnja zaključio da je odbije, ocijenivši to propagandnim potezom SSSR-a.

 

SSSR NATO 0a

 

O službenom odbacivanju sovjetske inicijative također imamo članak iz riječkog Novog lista :

 

SSSR NATO 1

 

Šanse da Sovjetski Savez postane član NATO saveza su, po ocjeni analitičara, bile male. To je bilo jasno još 1945. godine kada se SAD dokazao kao nuklearna sila bacanjem atomske bombe na Japan.

„Europa ima svijetlu perspektivu. Ne trebaju nam Rusi“, piše u svom dnevniku Winston Churchill. On je 5. ožujka 1946. godine u svom govoru u Fultonu, smatraju povjesničari, najavio početak Hladnog rata između Zapada i SSSR-a.

U isto vrijeme zemlje Istočne Europe su u sferi utjecaja SSSR-a. U Njemačkoj, u zoni pod kontrolom Sovjeta, uspostavljena je socijalistička država. Komunisti koji su imali jaku poziciju u Francuskoj i Italiji, što je Zapad htio da zaustavi, po oceni povjesničara su takođe razlog zbog koga SSSR nije imao šansi da uđe u NATO.

Po odbijanju Sovjetskog Saveza u NATO je, međutim, primljena Zapadna Nemačka.

Logičan slijed svih ovih događaja je bilo uspostavljanje Varšavskog pakta 14. svibnja 1955. godine, koji je okupio europske socijalističke zemlje pod vodstvom Sovjetskog Saveza kao protuteža NATO-u.

SSSR je ipak 1956. predložio NATO-u da zaključe pakt o nenapadanju. Odgovora nije bilo, a Hladni rat je nastavljen.

Još jedan pokušaj ulaska zemlje u NATO je poduzeo tadašnji predsjednik Rusije Boris Jeljcin 20. prosinca 1991. Potom su NATO i Rusija 22. lipnja 1994. potpisali okvirni dokument „Partnerstvo za mir“, ali Rusija nikada nije pozvana da pristupi tom projektu.

U Parizu je 27. svibnja 1997, potpisan Osnivački akt o međusobnim odnosima, suradnji i sigurnosti između Rusije i NATO-a. Nakon toga Sjevernoatlantski savez je, iako je obećao Gorbačovu da se neće širiti na istok, u svoje redove primio 12 država Istočne Europe i počeo da se primiče granicama Rusije. Baš kako je nedavno ocijenio bivši češki predsjednik Vaclav Havel konstatirajući da istočne granice NATO-a treba da budu zapadne granice Rusije.

(croinfo.net anti-NATO team)