Zanimljivosti

Croinfodesnogore02

Zanimljivosti

Fotoreportaža: Ostaci Hidrocentrale Švica na presahlom južnom kraku Gacke

Korisnička ocjena:  / 4
LošeNajbolje 

Pickt 284

 

Pred koji dan prolazio sam od Krasna prema Brinju, i dok sam se vozio kroz Švicu primijetio sam neuobičajen prizor - južni krak Gacke koji teče! Za one koji ne znaju - južni krak Gacke je potpuno suh većinu godine, osim kad se kanal koji spojene vode rijeka Like i Gacke odvodi na HE Senj kod Sv. Jurja čisti i održava, a to je ove godine palo u period od cca 14.09.-27.09. Doduše, ni sjeverni krak se Gacke ne može pohvaliti prevelikom milosti našeg HEP-a koji u njega ispušta biološki minimum koji većinu godine izgleda kao prava baruština!

 

HE Švica

 

Stao sam uz lijevu obalu i na desnu prešao derutnim pješačkim mostom punim rupa u betonskoj konstrukciji koji izgleda kao i onaj prekrasan kolni kameni sa dva luka iz 1875. godine malo uzvodno broji svoje zadnje dane! (O tom kamenom malo kasnije opširnije!)

 

Otvara se pogled na dovodni kanal vode ka HE Švica.

 

HE Švica Gacka

 

Na ovom mjestu prije nastavka fotoreportaže dat ću ovim fotografijama i povijesni kontekst - dakle povijest HE Švica, kada, kako i zašto je nastala, a bogami i kada, kako i zašto je i nestala!

 

Već početkom 20. stoljeća pojavile su se ideje kako iskoristiti potencijal rijeke Gacke za proizvodnju električne energije.

Mnogi koji su kao turisti krajem 19. stoljeća dolazili u Švicu, bili su osupnuti ljepotom njezinoga slapa, prekrasnim mlinicama, pilanama i koševima ali i obiljem vode.

Temeljem toga u nečijim glavama pojavila se ideja kako slapove u Švici iskoristiti u proizvodnji struje. Prvi pokušaj je bio samim početkom 20. stoljeća kad se smjeralo otkupiti mlinicu Petra Grčevića na lijevoj obali Gacke i napraviti hidrocentralu. Očito da zbog nemogućnosti dogovora i manjka poduzetništva domaćeg čovjeka ova ideja nije nikada ostvarena.

Drugi ozbiljniji pokušaj bio je 1908. godine.

Za iskorištavanje vode rijeke Gacke u Švici utemeljeno je iste godine trgovačko društvo u Rijeci. Antun barun Sesseler - Herringer iz Čabra, Adolf barun Pittel iz Beča, Luigi Faccononi iz Beča, Emelio Cimadori - ravnatelj Audisina Werke iz Trsta, geodet Andrea Gira - građevinski poduzetnik iz Trsta i Vincenze pl. Terzi inženjer iz Rijeke - osnovali su Societa del Literale per impianti idroellektrici.

Društvu su se namjeravali priključiti i neki hrvatski kapitalisti iz Rijeke, ali i drugih hrvatskih krajeva.

Ovo društvo je među prvima uvidjelo potencijal rijeke Gacke, ali ne samo skromni potencijal slapa, već mnogo sveobuhvatnije, što će pokazati njihov pristup, istraživanje i planovi.

Društvo je namjeravalo vodu iz Švice odvesti tunelom (dugim 20 km) između Švičkog i Konjskog jezera (ispod Švičkog vrha) sve do Brloga, spojiti ga sa sjevernim krakom rijeke Gacke i s visine od 400 m nad morem spustiti u Spasovac. Planiralo se da bi na taj način dobili vodenu snagu od 80.000 KS (konjskih snaga). U toj namjeri počelo je pregovarati s općinskim zastupstvom u Otočcu. Paralelno s tim, društvo se bacilo na određena istraživanja. Tijekom ljeta i jeseni 1908. g. mjerenja je provodio ing. Carl Borione s pomoćnikom Petrom Schwartzom. Mjerio se vodostaj Gacke i Doljnjeg Švičkog jezera.

Mjerni instrument je bio postavljen uz kameni most. No, nije se mjerilo samo u Švici, predmetom obrade je bila cijela rijeka Gacka, ali i dio Senjskog bila i Velebita. Nakon mjerenja sačinjen je elaborat i 30. prosinca 1908. u Otočcu je provedena - danas bismo rekli - 'javna rasprava'.

Na temelju te rasprave i zapisnika, županijska oblast u Gospiću je 20. siječnja 1909. izdala dozvolu društvu da iskorištava vode rijeke Gacke i Doljnjeg Švičkog jezera uz ispunjenje određenih obveza.

A te obveze su se sastojale od tri glavna zahtjeva zastupstva otočke općine; da društvo sagradi dvije tvornice u Otočcu i jednu u Švici – u kojoj bi se zaposlilo oko 600 radnika. Bilo je još nekih manjih zahtjeva. Nakon dobivene dozvole, društvo je počelo otkupljivati zemljište u Doljnjom Švičkom jezeru i to po dvojakoj cijeni, privatnim posjednicima je plaćalo tri krune po čhv, a općini za njeno zemljište (dno jezera koji nije bilo u privatnom posjedu) jednu krunu po čhv. Namjera im je bila otkupiti sve zemljište kako ne bi bilo nikakvih imovinskih smetnji za iskorištavanje Gacke i jezera. Nekoliko vlasnika zemljišta je dobilo isplatu, čak jedan vlasnik mlinice. Istraživanja su marljivo provođena i 1909.god. U društvu je došlo do određenih promjena u projektu. Zatražilo je preinaku dozvole za iskorištavanje Gacke. Ponovno je otvorena „javna rasprava„ 21. prosinca 1909. god. u školi u Švici. Raspravi su prisustvovali članovi društva,koje je promjenilo naziv u ADRIATIQUE ELECTRICITE, predstavnici županije, oblasti i općine te nešto građana. Sljedeće godine nije bilo nikakvih aktivnosti. Tek 20. lipnja 1911. god. izdana je društvu za izmijenjeni projekt koncesija. Nakon dobivene koncesije društvo je nastavilo određena mjerenja u Švici i okolici od 15. rujna do 6. prosinca. Mjerenja su vršili dr. Bela pl. Gnoth, Imre Kreisler i Bela Grlünwald, a rad je koordinirao Karlo pl. Grosschmid. Grosschmid je s ing. Goszom obavljao mjerenja na Senjskom bilu, upravo ondje gdje bi se tunel trebao spuštati prema moru. Grosschmid i Grösza postavili su mjerni instrument u Dolnjem Švičkom jezeru iza Bezdanke (Perinke) radi praćenja vodostaja. Mjerenje vodostaja u Jezeru i na švičkom malom mostu obavljao je Ilija Šarinić za naknadu od 40 kruna mjesečno. ADRIATIQUE ELECTRICITE je nastavilo s intenzivnim istraživanjima 1912. god. Mjerenja su obavljena od 19. rujna do kraja listopada. Na terenu su bili inžinjeri dr. Bela Gnoth i Antun pl. Draganić. Ova obimna istraživanja imala su svojih razloga. Naime, društvo je počesto mijenjalo i prigođavalo projekt. Te godine bio je u opticaju posljednji i konačni projekt. Gacku su namjeravali odvesti od sredine voodopada otvorenim kanalom rubom Dolnjeg Švičkog jezera, a dalje tunelom u Vlašku dragu kod Sv.Jurja. Sve predradnje do konačnog elaborata društvo su stajala oko 500.000 kruna. Kad je društvo zgotovilo elaborat, održana je i treća „javna rasprava" u Otočcu 24. travnja 1913. god. Županijska oblast u Gospiću je 6. kolovoza iste godine društvu dala koncesiju na iskorištavanje rijeke Gacke. No, činilo se da iskorištavanje Gacke od strane ADRIATIQUE ELETRICITE nije prošlo tek samo tako. Shvativši da je ovo društvo veoma duboko zagazilo u projekt, pojavile su se određene domaće snage koje je također interesirala koncesija, a postavljali su se i upiti treba li iskorištavanje Gacke prepustiti jednom stranom društvu. U tome je prednjačio Zagreb, a preko svog poglavarstva zatražio je od Vlade da se njemu dodijeli koncesija ne samo na Gacku već i na Liku, jer bi se spajanjem te dvije rijeke dobila ogromna vodena snaga od 125.000 KS. Za slučaj da se to ispunilo, to bi bila tada najveća hidrocentrala u srednjoj Europi.

Potporu tome dala je i trgovačko - obrtnička komora u Senju i gradsko zastupstvo Senja naglašavajući da koncesiju trebaju dobiti konzorcij primorskih i gacko-ličkih općina pod vodstvom grada Zagreba.

Također ističu da će protiv koncesije Adriatique Electricite podnijeti žalbu. No, ni društvo Adriatique Electricite nije mirovalo. I ono je uložilo prosvjed protiv dodjeljivanja koncesije gradu Zagrebu, ističući da je dobilo valjanu koncesiju 1911. godine na Gacku.

Jer grad Zagreb je također dobio koncesiju 1. kolovoza 1911. za predradnje na iskorištavanju voda rijeke Like za proizvodnju električne energije. Čini se da je grad Zagreb mogao i uspjeti u dobivanju koncesije na rijeku Gacku, ali da je greškom izostavljena Gacka u njihovom zahtjevu pošto je istaknuta samo rijeka Lika.

Gradnja hidrocentrale i svi drugi radovi na dovođenju vode trebali su početi 1914. No Prvi svjetski rat je sve prekinuo. Je li Adriatique Electricite poduzimala neke pravne radnje u vrijeme rata nije poznato.

Hrvatska vlada je konačno ukinula koncesiju pošto Adriatique Electricite nije u roku otpočela s izgradnjom hidroelektrane iskorištavajući vode Gacke. Hrvatski sabor je čak donio zakon po kojem su počele predradnje za iskorištavanje ne samo rijeke Gacke već i Like. Te predradnje su bile do kraja Prvog svjetskog rata dogotovljene i osigurano je više milijuna zlatnih kruna za početak rada.

1918. su tijekom ljeta vršena određena ispitivanja. Nadzor su vršili ing. Rajmunt Fantonio i prof. Šumarskog fakulteta Pavao Horvat. Također 1919. su početkom lipnja ispitivanja vršili: Viktor pl. Jonelli, Antun Štimac i Milivoj Frković. 4. kolovoza iste godine na ispitivanje su došli: Pavao Horvat, Dušan Gjurkić i Josip Rugola - apsolvent iz šumarstva, Stipe Šurić i Zvonimir Pere - student šumarstva, neki Adanović - student tehnike te Muharem Mujagić i Ibrahim Šuljić - studenti geodezije. Mujagić i Šuljić su stanovali u Ponorima. No zbog opasnosti da ne bi doživjeli neugodnosti zbog svoje vjeroispovijesti među pravoslavnim življem, nazivali su se Milan i Stojan. Tako Ponorčani nisu nikada saznali da su pružili stan i hranu dvojici muslimana.

Po novom projektu, iskorištavanje rijeke Gacke bilo je zamišljeno nešto drugačije od prijašnjih planova. Naime, smjeralo se ukinuti sjeverni krak Gacke i svu vodu usmjeriti prema Švici. Prije ulaska Gacke u Gornje Švičko jezero vodotok bi se pregradio branom na 447 m nad morem.

Odatle bi se voda otvorenim kanalom i oko 2 km dugim tunelom vodila do Dolnjeg Švičkog jezera. Tunelom se smjeralo rijeku Liku dovesti do same Švice. Tunel bi izlazio negdje na polovici Dolnjeg Švičkog jezera (na kraju Kranjskog sela). Na tom izlazu planiralo se sagraditi hidrocentralu.

Izlaskom vode iz hidrocentrale, Lika bi se spajala s Gackom te odvodila dalje što otvorenim kanalima što tunelima do Primorja (ukupna dužina 23 km do vodospreme na Velebitu).

Dolnje Švičko jezero bi ostalo, služilo bi kao rezervoar vode za izravnavanje godišnjih količina. Planiralo se zatvoriti ponore na dnu jezera i po potrebi pumpama ubacivati vodu u kanal kad bi Gacka imala manji vodostaj.

Gradnja švičke hidrocentrale planirala se na rijeci Liki prije spajanja s Gackom. Ostvario bi se pad od 22 m, s količinom vode od 14 m3 u sekundi dobila bi se snaga elektrane od 3300 KS.

Prema tome, i ovim projektom Gacka bi se bitno osakatila. Nestao bi sjeverni krak Gacke, nestalo bi Gornjeg Švičkog jezera i starog vodotoka od Gornjeg jezera do slapa, nestao bi slap, nestale bi mlinice, pilane, koševi i stupe.

 

GRADNJA HIDROCENTRALE NA SLAPU

Niti projekt stvoren u novonastaloj državi nije ostvaren. Svi projekti gradnje velike hidrocentrale propali su. Kako nije bilo moguće ostvariti ove projekte, općina Otočac je svojim skromnim sredstvima pristupila gradnji male hidrocentrale na Skeli u Švici, sve to na inicijativu načelnika Dane Miletića početkom četrdesetih godina prošlog stoljeća. Za ovu namjenu je općina Otočac dobila pripomoć Kraljevske banske uprave u Zagrebu.

Hidrocentrala se gradila na zemljištu zadruge Vuksan kbr. 164 iz Ponora na mjestu gdje je stajala njihova stara pilana i mlin i gdje su Vuksani imali pravo na iskorištavanje vodnog dobra. 25. lipnja 1934. g. sklopljen je ugovor između zadruge Vuksan, zastupane po Petru Vuksanu i općinske uprave u Otočcu, zastupane po rečenom Dani Miletiću.

Ugovor je regulirao da općinska uprava smije na Vuksanovom vodnom dobru sagraditi elektranu koja će koristiti vodenu snagu koju je do tada koristila pilana i mlin zadruge Vuksan.

Općinska uprava se obvezala davati trajno i besplatno struju zadruzi za mlin od pet kamenova i pilu od tri 'pleha'. Isto tako je dužna davati zadruzi besplatnu rasvjetu za njihove objekte na Skeli od 15 rasvjetnih mjesta (10 kom. po 25W i 5 kom po 40W). Ugovor sadrži još nekoliko manjih ugovornih obveza prema zadruzi Vuksan.

Prvi radovi na gradnji su otpočeli 15. lipnja 1935. g. Radovima je rukovodio elektrotehnički inženjer Kompanec.

Gradnja je tekla dosta brzo. Sagrađena je oveća kuća na kat u koju su smještene turbine tipa Francis. Nikakav posebni dovodni i odvodni kanal nije bio građen. Centrala je koristila vodu na jednak način kao prethodna Vuksanova pilana i mlinica. Količina vode koja je pokretala turbinu centrale bila je više nego skromna - 1,19 m3/sek. Snaga joj je bila 105 KS uz 340 okretaja u minuti.

Turbina je bila Voith - St. Pölten, a trofazni generator BBC od 100 kVA, 400 V i 50 Hz. U probni rad centrala je puštena 14. prosinca 1935. g.

Kapacitet elektrane je za tadašnje potrebe bio prevelik zbog male potrošnje struje. Osim nekoliko rasvjetnih tijela na Vuksanovim objektima, drugih potrošača nije niti bilo.

Obveza snabdjevanja strujom Vuksanove pilane i mlinice otpočela je tek 1936. g. kad je zadruga napravila novu pilanu. Stoga se poradilo na tome da se iskoristi kapacitet centrale pa je uvedena javna rasvjeta na Skeli u Švici. Domaćinstva u Švici su slabo uvodila rasvjetu, za siromašne ljude je to bio skup poduhvat.

U to vrijeme je postavljen prvi dalekovod u Gackoj, Lici i Krbavi u dužini od 5,5 km, i to od Švice do Otočca. Dalekovod je bio 10 kV, na drvenim stupovima i sa željeznom žicom. Tako je Otočac dobio jeftiniju i kvalitetniju struju za domaćinstva i javnu rasvjetu.

U vrijeme Drugog svjetskog rata centrala u Švici je mahom radila. Bilo je manjih zastoja. Odlaskom partizana krajem siječnja 1944. u Gacku su došli Nijemci. Preuzeli su kontrolu i nad centralom u Švici.

Do samog kraja rata centralu su nadzirala tri njemačka vojnika. Služila im je za punjenje akumulatora za njihova vozila. Na odlasku, Nijemci su htjeli minirati centralu. Već je bio priređen eksploziv. No zalaganjem Luke Vuksana, u čijoj su kući spomenuta trojica Nijemaca stanovala, centrala je pošteđena. Onesposobljena je za rad manjim kvarovima.

Dolaskom u Švicu partizani su također pridonijeli onesposobljavanju centrale, poskidali su kožno remenje odnijevši ga sa sobom za potšivati 'coklje'.

Stabiliziranjem ratnih prilika trebalo je osposobiti centralu za rad. Dio skivenog remenja imao je Luka Vuksan, a dio je nabavljen u Otočcu. Za rukovoditelja centrale, odnosno direktora Električne centrale Otočac, kako se zvalo poduzeće, postavlili su Marka Žubrinića, tehničara iz Šumećice. Isti je osposobio transformator centrale i struja je ponovo potekla za Otočac. Iste godina električna mreža je dovedena u Kranjsko selo i Gornju Švicu. Marko Žubrinić je bio direktor do 1952. g. kad je bez ikakvog obrazloženja umirovljen.

Partizanska država nije bila spremna poštovati prijeratni sklopljeni ugovor sa zadrugom Vuksan. Poništeno je pravo zadruge da 'trajno' dobiva besplatnu struju kao naknadu za izgubljenio vodno dobro. Spor je trajao preko tri godine na štetu zadruge Vuksan.

Centrala u Švici je u nekoliko poratnih godina proizvodila dovoljnu količinu struje. No, industrija u Otočcu je jačala i potrebe su bile sve veće. 1946. g. kilometarskim dalekovodom je dovedena struja do otočke ciglane, 1952. struja je dovedena do DIP-a Otočac, a 1953. priključena je i kožara Otočac. Kako je kapacitet centrale u Švici s vremenom postao ograničavajući faktor u gospodarskom razvoju, rodila se ideja da joj se kapacitet poveća. Pripreme za rekonstrukciju su počele još 1949. g.

Naime, nakon rata bilo je dosta elektrana koje su ostale van funkcije. Jedna od njih je bila termoelektrana u Puli, bila je to rezervna elektrana ratne mornarice. Iz pulske termoelektrane su 1950. g. skinuta dva generatora od po 250 kVA svaki, a 1951. dovezeni u Švicu. 1952. g. pristupilo se radovima na centrali. Za potrebe centrale uređen je dovodni betonski kanal koji je od 1,19 povećao dotok vode na 5 m3/sek. Isto tako je uređen odvodni kanal. Tlocrtno je zgrada centrale ostala ista, s tim što joj je skinut krov i betonirana deka. Rekonstrukcija unutrašnjosti je bila potpuna. Generatori su smješteni u prizemlju zgrade, a niskonaponske razvodne ploče, transformatori i rastavljači na katu.

Obnovljena centrala je puštena u rad u kasnu jesen 1954. g. Kapacitet joj je povećan za 4,5 puta u odnosu na staru centralu. Na montaži centrale radili su: Joso Šimunić, Rudolf Žubrinić, Ivan Žubrinić i Filip Crnić. Nakon puštanja u rad ostali su raditi kao vođe smjene.

Centala u Švici imala je izuzetnu nisku cijenu struje u odnosu na druge proizvođače. Struja se prodavala po 8 din za kWh za domaćinstvo (tim se stimulirala veća potrošnja u domaćinstvima) dok je ostalim potrošačima prodavana po 22 - 30 din za kWh. I pored ovog, kapacitet hidrocentrale ostao je neiskorišten pa je iste godine sagrađen 10 kV dalekovod Otočac - Tonković vrilo (dužina 14 km) zbog napajanja željezničke pumpne stanice (tzv. mašinhauza) na samom izvoru. Tom prilikom je jedan dobar dio Vrila dobio struju u domaćinstva.

Potrošnja struje je svake godine rasla. Od 1961. g. u ljetnim mjesecima se osjećalo pomanjkanje i centrala u Švici nije mogla podnijeti vršno opterećenje. Tada bi radila sa sniženim naponom.

Da bi se dobila kvalitetna struja, Otočac je već 1959. g. povezan 35 kV dalekovodom preko Senja s Vinodolom. Tim je polako švička centrala počela gubiti svoj značaj. Konačno 31. prosinca 1961. g. centala u Švici je zatvorena, a Električna poduzeće Otočac likvidirano.

No nije Švicu likvidacijom centrale stigla nesreća. Mnogo veća je uslijedila realizacijom plana gradnje HE Senj. Tunelom spojena Lika s Gackom je odvedena u Gusić polje, odatle na turbine u Sv. Juraj. Uništen je sjeverni krak Gacke, bez vode je ostala Švica, nestao je slap, nestale su mlinice, pilane, stupe i koševi. Vlasnici mlinica i pilana tražili su od države naknadu. No, sudovi su presuđivali u korist države. Svega četiri su vlasnika potiho dobila nekakvu odštetu.

Učinjen je bezobzirni ekocid i kulturocid. Švica je platila danak novom komunističkom režimu zbog elektrifikacije. Mnogo je dala, ništa dobila. Pretvorena je u besperspektivno otužno selo. Sve je propalo, ljudi su se počeli iseljavati, odlaziti na posao u druge krajeve, a Skela je ostala kao tužni spomenik ljudskoj gluposti i nepromišljenosti. (sa cro-eu foruma, lika-online, svickislap.hr, glasgacke.hr, casopis-gradjevinar.hr)

 

 

Na mostu kojeg sam prešao na betonsku su se deku potpisali izvođači tekstom:

 

G(rađ). radnju izvodili

I. Jagarić J. Ostojić (?)

 

Pickt 286

 

 

Pogled s desne obale na nekadašnju zgradu HE Švica

 

Pickt 287

 

 

S desne strane zgrade ima jedna od nekadašnjih mlinica, sa otvorom za vodu koja je pokretala kotače ... sad je ruina. Zanimljiva je zbog tradicionalnog načina gradnje koji je izronio otpadanjem žbuke.

 

Pickt 288

 

Pickt 289

 

Odlučujem se za ulaz kroz donje prostorije. U njima su kola turbina koja su začuđujuće dobrim dijelom sačuvana u svojoj vanjštini! Kao da ovdje nema sakupljača sekundarnih sirovina koji su nekadašnje vojarne JNA ogolili potpunoma, ne može čovjek povjerovati što se tamo sve nije skinulo, a ovdje željeza ko u priči! (Prilično sam siguran da oni ovaj članak neće pročitati!)

Pazi na zidu Titovi zavodi Litostroj!

 

Pickt 290

 

 

HE Švica Gacka

 

Ove dvije su one turbine iz obnove 1952. godine, a manja je vjerojatno još iz prvobitne postave 1935. g.

 

Titovi zavodi Litostroj Ljubljana 2 puta

 

Pickt 292

 

Pickt 293

 

 

Još malo detalja, treba poslikati ovakve prizore detaljno jer nikad ne znaš što će ih sutra zadesiti

 

Pickt 294

 

 

U pozadini se vide skale za gornji kat kojima ću kasnije krenuti do kata

 

Pickt 295

 

 

U prostoriji na ćošku nalazio se zahod čučavac - bez ikakvih komplikacija, direktno spojen slobodnim padom sa tokom Gacke ispod! 

 

Pickt 297

 

 

Nizvodno od zgrade uređen je odvodni kanal za iskorištenu vodu, sada potpuno obrastao i samo djelomično vidljiv ...

 

Pickt 298

 

Pickt 299

 

 

Prostorija ispod terase, poveća, prazna, a u dijelu prema Gackoj zanimljivi zidovi, koji su otvoreni dolje na nejednakim udaljenostima od poda, i ne znam kojilo ugodni za prolaz ispod. Značenje istih i razlog njihovog takvog rasporeda pomalo mi izmiču.

 

Pickt 300

 

 

Penjem se onim stubištem prema katu ... pogled nadolje - zapamtite raspored turbina - prva starija i manja, druge dvije novije i veće - sjetit ćemo se toga kad bacimo pogled izvana na zapornice i dovod vode

 

Pickt 301

 

 

A na katu iznad turbina - generatori ... samo dva u ostacima, treći je izgleda demontiran ... na ove črčkarije debila po zidovima ne obraćajte pažnju.

 

Pickt 302

 

 

Rekao bih da je ovaj generator u prvom planu iz 1935. godine, ali ne znam zasigurno ...

 

Pickt 303 

 

 

Pickt 305

 

 

U prostoriji do ove s generatorima nalazi se ovo ... nekad neki ormari sa hrpom osigurača ili vrag zna što već je to ...

 

Pickt 306

 

 

Pickt 307

 

 

... a tamo se nalaze i ove pločice ... možda je sad jasnije, makar električarima ...

 

Pickt 310

 

Pickt 312

 

Još detalja ...

 

Pickt 314

 

Pickt 315

 

 

 

Izlazim na terasu, vidi se uzvodni dio kanala koji usmjerava vodu ka turbinama, te onaj most koji broji zadnje dane ...

 

Pickt 304

 

 

Pogled nadolje, u vodne prostore odakle voda ide na turbine

 

Pickt 308

 

 

Pogled na Gacku koja nakon skoro godine dana suhog korita ovdje opet veselo teče i pada po slapovima na svom putu ka ponoru Perinka i ponorima niže od njega u polju

 

Pickt 309

 

 

Sa terase razgledam ostatke zapornica koje nakon preko 50 godina neupotrebe još izgledaju prilično OK ... naravno, osim drvenarije

 

Pickt 316

 

 

Na ovoj fotki lijepo se vidi sistem raspodjele vode po turbinama - desna najmanja je na najstariju, a srednja i lijeva na novije turbine, a vidi se i da je količina vode za novije dvije veća od one za stariju turbinu - po veličini zapornica

 

Pickt 317

 

 

Pickt 318

 

 

Gacka šumi ispod mene ... više se ne skreće na ove kanale, već ide slobodno svojim koritom

 

Pickt 319

 

 

Pogled uzvodno preko terasa uz zapornice i dovodnog kanala

 

Pickt 320

 

Pickt 321

 

Pickt 322

 

 

Par fotki iz prošlosti - prvobitan izgled HE Švica 1935., dok je još imala dvostrešan krov ...

 

Slika 1935

 

 

Nakon obnove 1952. krov je ravan, a prostori su doživjeli značajne izmjene. Vidi se kako je vode bilo u izobilju, te je višak prelijevao preko preljeva u korito

 

Slika 1952

 

Unutrašnjost u doba dok je radila ...

 

Slika 1952a

 

 

Spomenimo još samo za kraj i prekrasan kameni most iz 1875. godine koji polako propada ... Stanje od pred neki dan:

 

Pickt 324

 

Pickt 325

 

 

Malo o mostu s glasgacke.hr:

 

"Stari kameni švički most malo po malo postaje ruglo sela. Lako bi da je to samo jedno ruglo, kad se tomu pribroji i ono ruglo od ostataka nekadašnje hidrocentrale sagrađene 1935. i obnovljene 1952., onda to postaje zabrinjavajuća slika. Tim više što se oba objekta nalaze u samom središtu Švice, uz prometnicu, vidljivo svakomu znatiželjnom i kritičkom oku.

S vremena na vrijeme pojavi se kakva rasprava, teško bi bilo reći da je to iole ozbiljnija inicijativa, kako s mostom treba „ netko nešto učiniti". Samo što se taj „netko" nikako ne pojavljuje i „ništa ne čini". I ne će, jer je „Netko". No bilo je onih, a još ih uvijek ima, koji nemaju nimalo sentimenta za kameni švički most, pa bi ga rado vidjeli srušena i uklonjena. To su uglavnom ljudi iz institucija, kojima taj most tobože smeta jer „usporava" tijek vode (koje nema).

Na kraju je stvar u svoje ruke uzela Udruga Švički slap i obratila se pismom na meritornu adresu, napisavši da traži institucionalnu zaštitu ovoga objekta tradicijske baštine. Jer kameni most u Švici sagrađen je daleke 1875. godine, bilo je to vrijeme gradnje solidnijih mostova (zamjena za drvene) još u vrijeme Vojne krajine. Koliko se u određenim dokumentima moglo utvrditi kao poduzetnici koji su ga gradili ovaj most navedeni su: Antun Pavlović – trgovac iz Križpolja, Janko Vuković – posjednik iz Križpolja i Jure Prpić – posjednik iz Švice.

Ovaj most ima dva luka, s tim da središnji upornjak nije usred korita nekadašnje rijeke Gacke, već je pomaknut ustranu. Što je tomu razlog? Razlog njegove lučne asimetrije je sasvim praktične prirode, naime, kako je Švica i njena Skela imala mnogo vodenih pilana, transport trupaca se obavljao vodotokom rijeke Gacke. To je t. zv. „kerepljenje" trupaca, jedna posebna tehnika vezanja trupaca u „mladije" i njihova međusobna nastavka, tako da se odjednom moglo prevesti po pet-šest „mladija"(sličile su splavima). Ova tehnika transporta trupaca poznata je samo na rijeci Gacki, na drugima krškim rijekama je nije bilo. A da bi sve to moglo proći ispod mosta, valjalo je napraviti na mostu jedan veći luk i tako omogućiti nesmetani prolaz. Kerepljenje trupaca potrajalo je sve tamo do 50-ih godina 20. stoljeća, kada je prijevoz zamijenio onaj kamionski.

Nažalost, od 1960. do 1965. građen je sustav HE Senj. 1965. Švica je ostala bez vode, korito rijeke Gacke ostalo je suho, stari kameni most je ostao još neko vrijeme u funkciji sve dok ga u neposrednoj blizini nije zamijenio novi betonski most.

Briga, bolje rečeno nebriga oko starog mosta je postala pravilo. Most više nitko nije održavao, vrijeme je činilo svoje, također i „zla ruka" je učinila svoje. Zapadna kamena ograda mosta je nestala, a dijelom su načeti i kameni lukovi mosta. Nije se našao nitko tko bi spriječio daljnje propadanje mosta, dapače Hrvatske vode i HEP su bili voljni još tamo 90. godina prošlog stoljeća most posve srušiti jer da on usporava povremeni tok vode koji se starim koritom pušta prilikom remonta HE Senj, odnosno sanacije retencijskog bazena Gusić polje. Ta akcija je svojevremeno samoorganiziranjem Švičana spriječena. Tada je promijenjena taktika pa se strpljivo čeka da se most sam po sebi uruši i da se netko dočepa klesana kamena – kaže se u pismu Udruge Švički slap.

Nadalje ova udruga smatramo da je stari kameni most vrijedna tradicijska baština i da bi njegovo rušenje bila nenadoknadiva šteta. Uostalom, koliko je još tih starih mostova iz vremena Vojne krajine „na životu"? Koliko im je poznato, mnogi su porušeni. Zašto srušiti i ovaj švički? Zašto ga ne obnoviti i zadržati kao tradicijsku memoriju prošlih vremena kada podizanje ovoga mosta nije bio samo građevinski poduhvat nego je do izražaja došla pa makar i jednostavna estetika gradnje (pravilna profilacija lukova, zaobljena istaka na spoju kolnika i ograde mosta i dr.).

Udruga Švički slap apelira na Konzervatorski odjel u Gospiću da poduzme radnje kako bi Ministarstvo kulture stavilo švički kameni most pod zaštitu kao zaštićeno nepokretno materijalno kulturno dobro. Ako bi most bio zaštićen, veća je vjerojatnost da bi se te velike (i skupe) sustave nagnalo da ulože za njegovu rekonstrukciju njima simbolična sredstva."

 

I za sam kraj kraj - karta sistema spojenih vodotoka Like i Gacke ...

 

Karta

 

 

 

Toliko. I rest my case. Nadam se da ste još ponešto naučili o povijesti Lijepe Naše!

(croinfo.net Lika-lovin' team)

 

 

 

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

9047762
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
1842
4187
1842
9021571
62473
98758

Vaš IP: 54.156.92.243
Sad je 20.11.2017 14:29:55