Stare fotografije

Croinfodesnogore02

Stare fotografije

Porinuće bojnog broda Szent Istvan u Rijeci 17. siječnja 1914.

Korisnička ocjena:  / 9
LošeNajbolje 

Serija fotografija snimljena zimi 17. siječnja 1914. godine na svečanom porinuću bojnog broda Szent Istvan, klase Teggethoff. Nekoliko ovih fotografija već se vidjelo na netu, ali većina ovih sada prvi put izlazi na vidjelo (iz zbirke DAR-a). Uživajte!

 

 

 

Fotografije nisu po kronološkom redu, sami ih posložite gledajući ih!  

 

 

porinuće Szent Istvan

 

Szent Istvan porinuće berthing

 

porinuće Szent Istvan

 

porinuće Szent Istvan

 

porinuće Szent istvan 17. siječanj 1914.

 

Porinuće Szent Istvan danubius ganz

 

 

porinuće Szent Istvan

 

Szent Istvan

 

Sent Ištvan

 

porinuće Szent istvan

 

Porinuće Szent Istvan

 

szent istvan porinuće

 

Porinuće szent istvan

 

szent istvan

 

porinuće szent istvan

 

Szent istvan porinuće

 

porinuće Szent istvan

 

szent istvan

 

 

 

 

 

 

Ulaznica za svečano krštenje i porinuće bojnog broda SZENT ISTVAN 17. siječnja 1914. god. u 11 sati prije podne za gđu Martu von Zeucovich. „Gospoda se pojavljuju u svečanoj paradnoj odori s postavljenim trakama domaćih odlikovanja i dužnosničkim oznakama, odnosno u narodnoj nošnji ili fraku, dame u promenadnoj toaleti." 

 

Svečano porinuće obavljeno je u subotu 17. siječnja 1914. u 11 sati u brodogradilištu Ganz & Comp. Danubius. (u stranoj literaturi često se navodi da je to brodogradilište 3. maj na predjelu zvanom  Brgudi – toponim kojeg smo potpuno izbacili iz upotrebe).

Bilo je to samo pola godine prije atentata na prijestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu. Kuma broda bila je nadvojvotkinja Maria Theresia (1862.+ 1933.), u to doba vrlo popularna  u Istri i Dalmaciji).

Od strane ugarskih vlasti svečanosti su prisustvovali: predsjednik vlade grof  Tisza, ministar trgovine barun Harkany, ministar financija grof Teleszky i ministar carskog dvora barun Burian. Pored stranih vojnih atašea, ceremoniji porinuća prisustvovala je i grupa mornaričkih časnika s njemačke lake krstarice Breslau, koja je bila na većem remontu u tršćanskom brodogradilištu S.T.T. i za tu prigodu doplovila u Rijeku. Također je organizirano praćenje porinuća za građanstvo, koje se nalazilo na brojnim brodicama.

Kuma broda presjekla je vrpcu razbivši tako bocu šampanjca o vitki pramac  prvog i jedinog bojnog broda izgrađenog na navozima Ganz & Comp. Danubiusa.

U vrlo nadahnutom prigodnom govoru, između ostalog, rekla je: … ''klizni brode i neka te Svevišnji čuva na tvojim putovanjima'', što je kod prisutnih na svečano ukrašenoj bini bilo popraćeno mađarskim uzvikom eljen (hura). Nažalost, neučinkovitost blagoslova ubrzo se pokazala.

Nesreća se dogodila neposredno nakon porinuća. Bilo je predviđeno da se desnim pramčanim sidrom nakon porinuća brod zaustavi i tako se skrati otplov kako ne bi ugrozio brojne brodice s građanima koji su promatrali porinuće. Ljudskom nepažnjom kraj sidrenog lanca nije bio pričvršćen u lančaniku (prostor za slaganje sidrenog lanca), te se prilikom njegovog odmotavanja kraj lanca nekontrolirano počeo kretati po gornjoj palubi. Tada je došlo do nesreće kojom prilikom je smrtno stradao radnik Josip Pliskovac, a njegov kolega Ermenegildo Piccot ranjen je u lijevu nogu, koja mu je kasnije amputirana. Sidro je sljedeći dan izvađeno iz dubine od 48 metara. Lokalni tisak sutradan je lansirao priču da je poginuli radnik prethodne noći sanjao svoju smrt.

Još jedan nepriličan događaj dobio je publicitet, naročito u talijanskom i mađarskom tisku u Rijeci. Tako važnom događaju kao što je porinuće jednog od najvećih ratnih brodova  KuK ratne mornarice, bilo je uobičajeno da prisustvuje Car ili važniji članovi dinastije Habsburg kao što su to činili prilikom porinuća ratnih brodova u tršćanskom brodogradilištu. No starost Cara Franje Josipa I., koji je već bio u 84. godini života, i njegova nezainteresiranost za  ratnu mornaricu, razlozi su što nije doputovao u Rijeku. Prijestolonasljednik Franz Ferdinand ne samo što je ignorirao jedan od najznačajnijih događaja u mađarskoj povijesti, već je propustio poslati i uobičajeni telegram s čestitkama na uspješnom porinuću broda. Vrlo je vjerojatno da su dvorski krugovi savjetovali Caru Franji Josipu I. da donekle spasi ugled Dvora kojeg je Franz Ferdinand umanjio kod Mađara svojim bojkotom, te je poslao telegram s čestitkama. Evo kako je između ostalog u izvještaju za Dvor opisan prijem telegrama na svečanom banketu: …''iza ručka u 14.00 sati, kada je poslužena kava, stigao je telegram sa čestitkama kojeg je poslao Car. Nadvojvotkinja Maria Theresia zamoljena je da ga pročita….'' 

Iz jednog dijela telegrama bilo je vidljivo da je nadvojvoda Franz Ferdinand bio pogođen sadržajem njenog svečanog govora prilikom porinuća, posebno onim dijelom gdje se veliča sposobnost mađarske industrije. To je značilo da je Franz Ferdinand pomno pratio što se zbiva na porinuću.

Da bi se mađarskim poreznim obveznicima pokazala moć njene  industrije koja je podignuta njihovim novcem, bio je napravljen film o toku gradnje broda Szent Istvan, u kojem su prikazani efektni prizori rada radnika zakovičara, porinuće (ali bez spominjanja nesreće koja se dogodila radnicima), opremanje, dokovanje itd. Nakon toga započelo se u opremnom bazenu s ugradnjom opreme, ali su zbog neiskustva radne snage na ovako složenom poslu radovi bili usporeni.

Kada je 24. svibnja 1915. Italija objavila rat Austro-Ugarskoj, izazvala je uznemirenje u vojnim krugovima. Već u početku vojnih operacija talijanske su trupe zauzele, drugo po veličini, brodogradilište u Monfalconeu, gdje se također gradilo ratne brodove, a osobito podmornice. Vlasti su smatrale da bi ta događanja mogla potaknuti domaću slavensku radnu snagu iz okolnih mjesta  Rijeke na sabotažu radova u brodogradilištu. Stoga je osam nedovršenih razarača s ukupnim materijalom, opremom i naoružanjem premješteno u Pulu, koja je bila dobro zaštićena ratna luka. Isto je učinjeno i s osam torpiljarki koje su se gradile u  Kraljevici. Nacrti i ostala dokumentacija odnijeta je dijelom u Pulu, a dijelom u Budimpeštu. Nedovršeni Szent Istvan također je otegljen u Pulu gdje je u See Arsenalu potpuno opremljen.

U sastav ratne flote Austro-Ugarske Monarhije Szent Istvan ulazi svečanom ceremonijom dana 17. studenog 1915.

Već idućih dana organiziraju se u Fažanskom kanalu vježbe gađanja i pokusne vožnje maksimalnog opterećenja turbina. Prema privatnim zabilješkama koje je napravio Arthur von Khuepack pri snazi od 26.400 Ks (stvarna brzina broda nikada nije službeno objavljena). Vježbe ispitivanja naoružanja i torpedna gađanja odvijala su se sve do 23.prosinca 1915. godine kada je brod i službeno primljen u 1. skvadron bojnih brodova i zauzeo svoje mjesto na plutači br. 33 sidrišta pulske ratne luke.

Važan događaj se dogodio 23.studenog 1916. nakon smrti Cara Franza Josefa I. Tada je posada  prisegla na vjernost Caru Karlu I. prilikom njegovog ustoličenja. Novi Car učinio je jednodnevnu posjetu pomorskim snagama u Puli i tom prilikom posjetio  bojni brod Szent Istvan 15. prosinca 1916.

Također važan događaj u životu broda dogodio se kada je Ugarsko-jadranska  udruga, kao dio pokreta Magyar Tenger (Mađarsko primorje) dana 6. siječnja 1916. svečano predala brončanu plaketu s likom sv. Stjepana u nazočnosti posade na palubi broda. Zanimljivost protokola je u tome što je svirana mađarska himna, što su govori održani na mađarskom, njemačkom, hrvatskom i talijanskom jeziku. Svoj je govor u ime udruge, kao član Predsjedništva Ugarsko-jadranske udruge, kapetan korvete Nikolaus Sztankovich de Sztapar završio riječima:…S nadom u ovu lijepu budućnost predajem lik Sv. Stjepana ovome brodu. Tradicija velikog kralja neka vodi Szent Istvan u borbenom vrtlogu od pobjede do pobjede, za cara, kralja i domovinu.'' Primajući plaketu prvi zapovjednik Szent Istvana  kapetan bojnog broda Edmund Grassberger istaknuo je u svojoj besjedi da mu je posebna čast što baš on kao prvi zapovjednik broda izgrađenog na mađarskom tlu prima ovaj dar, te da će im tekst ispod lika biti poticaj da vjerno s disciplinom i požrtvovnošću izvršavaju svoje obveze. Brončana plaketa bila je obješena u salonu zapovjednika broda. Zanimljivo je da plaketa nije pronađena prilikom istraživanja olupine  potonulog Szent Istvana. (Sušačka revija)

 

 

 

 

 

 

Nešto više o ovom i srodnim mu brodovima pročitajte u tekstu u nastavku.

 

Klasa Tegetthoff

 

Unatoč što su Austro-Ugarska, Njemačka i Italija početkom 20. stoljeća sklopile ugovor o zajedničkom djelovanju protiv mogućeg zajedničkog protivnika, Austro-Ugarska i Italija ipak nisu mogle zaboraviti svoje staro suparništvo. Vijest objavljena 1908. u njemačkom pomorskom časopisu "Marine Rundschau", da će uskoro biti položena kobilica prvog talijanskog "dreadnoughta", je izazvala burnu reakciju u austrougarskim mornaričkim krugovima.

Već 20. veljače najavljena je gradnju austrougarskih bojnih brodova konstrukcijske istisnine od 19.000 tona, koji bi također trebali imati sve glavne topove jedinstvenog kalibra.

Nakon službenog objavljivanja podataka talijanskog broda (sa 12 topova), austrougarski pretprojekt preinačen je u bojni brod naoružan sa 12 topova kalibra 305 u četiri kule, a brza promjena planova bila je moguća, jer je poduzeće Škoda u Plzenu navodno već radilo na projektu trocijevne topovske kule za ruske naručitelje.
Postava kula na novim c. i kr. brodovima bila je bolje riješena nego kod Talijana i predstavljala je kombinaciju američkog i talijanskog načela. Sve četiri (trocijevne) kule nalazile su se u uzdužnoj osi broda, a dvije su bile povišene i mogle gađati preko pramčane i krmene kule. Svih 12 topova moglo je gađati preko bokova, a po šest prema pramcu i krmi. 

 

 Dva su broda naručena već 1909. Vrhovništvo ratne mornarice je zajedno s nadvojvodom Franjom Ferdinandom djelovalo na političare neka odobre gradnju. Konačnu su 1910. godine delegacije dva parlamenta odobrila gradnju dva već naručena i dodatna dva broda nove klase, uz uvjet da jedna od četiri jedinice bude građena u ugarskoj polovici carstva. Tri bojna broda trebalo je graditi u Trstu, a četvrti u Rijeci, u brodogradilištu Danubius (današnji 3. maj).

  • SMS Viribus Unitis
  • SMS Tegetthoff
  • SMS Prinz Eugen
  • SMS Szent István

Prvi brod je trebao je nositi ime Tegetthoff, po slavnom admiralu i pobjedniku kod Visa, drugi Prinz Eugen (Eugen Savojski, austrijski vojskovođa iz 17. stoljeća), treći Don Juan prema Don Juanu d'Austria, pobjedniku nad turskom flotom kod Lepanta), a četvrti Hunyadi (Hunyadi Janos ili Sibinjanin Janko, ugarski vojskovođa iz 15. stoljeća).
Carski ured je po nalogu cara Franje Josipa I. konačno odlučio prvi brod nazvati Viribus Unitis (prema carskom geslu, koje znači "Združenim snagama"), drugi je postao Tegetthoff, treći Prinz Eugen, a četvrti je nazvan Szent István prema mađarskom kralju Svetom Stjepanu (prvom ugarskom kršćanskom kralju i svecu-zaštitniku Mađarske).

Klasa je ipak iz administrativnih razloga (poput klase Radetzky) nazvana klasom Tegetthoff.

Posadu prva tri bojna broda činio je po 31 časnik te 1066 dočasnika i mornara, a na Szent Istvánu bilo je 38 časnika, te 1060 dočasnika i mornara.

SMS Viribus Unitis porinut je 24. lipnja 1911. uz nazočnost nadvojvode Franje Ferdinanda. Viribus Unitis je 1912. bio prvi bojni brod svijeta s trocijevnim kulama (iako je Dante Alighieri prije položen na navoz), a već je od 13. lipnja do 18. srpnja 1913. sudjelovao u sastavu međunarodne eskadre, koja je blokirala ušće Bojane kao odgovor na crnogorsku okupaciju albanskog grada Skadra. U međuvremenu je 1912. porinut Prinz Eugen, a 17. siječnja 1914. i Szent István, pri čemu su počele prve nedaće ugarskog dreadnoughta. Nadvojvoda Franjo Ferdinand nije htio doći na porinuće "ugarskog dreadnoughta", a tijekom ceremonije poginuo je jedan radnik, dok je drugi teško ranjen.
Nadvojvoda i njegova supruga Sofija poginuli u Sarajevskom atentatu 28. lipnja 1914., a njihova tijela su na krmenoj palubi zastavnog broda Viribus Unitis do Trsta, odakle su željeznicom prebačena do dvorca Artstetten u Austriji, gdje su sahranjena.

Tegetthoff je ušao u službu u srpnju 1913., a Prinz Eugen tijekom srpnja 1914. i sve tri jedinice su tijekom mobilizacije flote početkom I. svjetskog rata činile I. diviziju Prve teške eskadre. Italija se proglasila neutralnom, stoga su planovi djelovanja brodovlja Centralnih sila bili promijenjeni i ograničili se na obranu Jadrana umjesto napadnih djelovanja na Sredozemlju.

Noviji austrougarski bojni brodovi nalazili su se tijekom rata pretežito na sidrištu u Puli, jer ih je zapovjednik c. i kr. brodovlja admiral Anton Haus čuvao za očekivani rat protiv Italije, koji je zapadni susjed konačno objavio 23. svibnja 1915., kad su mu na Londonskoj konferenciji obećani veliki dijelovi istočne jadranske obale. Austrougarsko brodovlje isplovilo je iste noći i ujutro 24. svibnja bombardiralo talijanske gradove Anconu, Senigalliju, Rimini i Porto Corsini (luku grada Ravenne).

SMS Szent István ušao je u službu 17. studenog 1915., ali su sve četiri broda služila kao strateška pričuva i napuštala Pulu samo za vježbe gađanja u Fažanskom kanalu.

Admiral Haus umro je 8. veljače 1917. na palubi zastavnog broda Viribus Unitis, a naslijedio ga je još oprezniji admiral hrvatskog porijekla Maksimilijan Njegovan. Velike flotne operacije u to doba više nisu bile moguće, zbog manjka goriva, te opasnosti koje su predstavljale protivničke mine i torpeda. U Boki je konačno u veljači 1918. izbila pobuna mornara, nezadovoljnih lošom opskrbom, stalnom službom bez dopusta i uvjerenih kako pod svaku cijenu treba sklopiti mir. Pobuna je ugušena, dio mornara zatvoren, "kolovođe" su smaknute, a svi stariji ratni brodovi raspremljeni. Istodobno je umirovljen niz admirala, a Maksimilijana Njegovana zamijenio je novi zapovjednik brodovlja, ugarski kontraadmiral Miklos Horthy de Nagybanya, koji je odlučio tijekom lipnja 1918. ponovno napasti Otrantsku baražu, zapreku koja je spriječavala prolazak austrougarskih i njemačkih podmornica s Jadrana na Sredozemno more i natrag.

Četiri bojna broda klase Tegetthoff i tri klase Erzherzog trebala su pružati potporu lakim krstaricama klase Spaun i Saida, te su veliki brodovi isplovili iz Pule u dvije skupine.
Viribus Unitis i Prinz Eugen napustili su pulsko sidrište 8. lipnja, a u noći s 9. na 10. lipnja krenuli su bojni brodovi Tegetthoff i Szent István, koje je pratio razarač Velebit i torpiljarke 76, 77, 78, 79, 81 i 87.
No, u zoru su ih u zasjedi kod otoka Premude dočekale talijanske torpedne brodice MAS 15 i MAS 21, pod zapovjedništvom već poznatog kapetana korvete Luigija Rizza (koji je šest mjeseci ranije potopio oklopnjaču Wien). MAS 21 trebao je napasti Tegetthoff, ali jedan torpedo nije napustio okvir za lansiranje, a drugi je vjerojatno pogodio Szent István, koji je istodobno pogođen i s dva torpeda MAS 15. Najnoviji austrougarski bojni brod potonuo je tri sata nakon napada, jer pokušaji spašavanja nisu uspjeli. Svi su se c. i kr. brodovi poslije potonuća Szent Istvána vratili u luke, odakle veliki bojni brodovi nisu isplovili do kraja rata.

 

Drugi brod te klase, Viribus Unitis, je potonuo u pulskoj luci pod hrvatskom zastavom. Brodovlje u Puli već je 31. listopada 1918. godine svečano predano predstavnicima Narodnog vijeća iz Zagreba), a na svim jedinicama su podignute "južnoslavenske" (hrvatske i slovenske) zastave. Novim zapovjednikom flote proglašen je dotadašnji kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski, koji je istodobno promaknut u kontraadmirala. No, niti 14 sati kasnije, talijanski su ga diverzanti, Raffaele Rosetti i Raffaele Paolucci, minirali.

Preostala dva broda klase Tegetthoff također je u Puli zaplijenila talijanska mornarica, a sam Tegetthoff odvučen je u Veneciju, gdje je izložen kao dio ratnog plijena. Izrezan je 1925. u skladu s odlukama mirovnih ugovora. Blizanac Prinz Eugen predan je Francuskoj, poslužio kao meta teškom topništvu francuskih bojnih brodova Bretagne, Jean Bart, Paris i France, te je potonuo 28. lipnja 1922. nedaleko Toulona.

Bojni brodovi klase Tegetthoff bili su snažno naoružani i oklopljeni, ali su imali premalu istisninu, što je bio rezultat kronične štednje. Nedovoljna istisnina bila je razlogom tijesnog i lošeg smještaja posada, a nije postojala ni dostatna pričuvna istisnina. Podvodna zaštita također je bila preslaba i ta dva čimbenika bila su razlogom gubitka čak dvije jedinice te klase.

 

 

OPIS BRODOVA KLASE TEGETTHOFF

Raspored topovskih kula na bojnim brodovima u to doba bio je  različit kod pojedinih ratnih mornarica. Tek oko 1900. godine američki graditelji smjestili su sve topovske kule u simetrali broda, s time da su 2. i 3. kula imale povišena postolja tako da su mogle otvarati vatru preko 1. i 4. kule (prema pramcu i krmi). Takvim položajem u datom trenutku svi su topovi mogli istovremeno otvoriti bočnu vatru. Austro-Ugarska, koja je dosta kasno počela graditi bojne brodove, prihvatila je američki sistem rasporeda topovskih kula. Četiri nova bojna broda bila su slična ranijim bojnim brodovima klase Radetzky. Bitna razlika bila je samo u pogonskom sustavu. Brodovi klase Radetzky imali su po dva parna stroja trostruke ekspanzije a novi bojni brodovi imali su parne turbine.

Glavna paluba bila je ravna od pramca do krme. Pramčana statva bila je zakrivljena te je završavala sa ''nosom'' koji je pridonosio brzini i povećavao uzgon. U njemu se nalazila torpedna cijev, a prema ondašnjoj doktrini ratovanja na moru mogao je poslužiti za probijanje oplate podmornice ili manje plovne jedinice. U trupu su bile ugrađene još tri torpedne cijevi. Dvije bočno pod kutom od 65 u odnosu na simetralu broda, te jedna na krmi.

Svi brodovi osim Szent Istvana imali su na bokovima sistem vodoravnih samarica na koje se moglo objesiti čeličnu protutorpednu mrežu, koju se spuštalo kada je brod bio na sidrištu. Posebnim manjim sohama mreža se smotala na glavnoj palubi. Iza prednjih topovskih kula nalazilo se oklopljeno zapovjedno mjesto iza kojeg je bio zapovjednički most na rešetkastoj konstrukciji, kroz koji je prolazio prednji jarbol. Iza jarbola bila su dva dimnjaka. Slijedi krmeni jarbol, a iza njega krmeno oklopljeno zapovjedno mjesto. Iza krmenog jarbola i stražnjeg dimnjaka bile su smještene barkase i čamci, koje su opsluživale dvije kranske dizalice smještene na oba boka broda. Tu su se nalazili i reflektori za noćnu borbu. Na Szent Istvanu dimnjaci su bili viši nego kod ostalih brodova, a spajala ih je platforma koja se protezala u visini krova kormilarnice. Tu je bilo smješteno ukupno šest reflektora. Szent Istvan je, također, imao veliku vjetrolovku za ventiliranje turbinskog  prostora, dok su tri ostala broda na tom mjestu imali po jednu valjkastu ventilacijsku kapu s električnim ventilatorom i jednu manju  klasičnu vjetrolovku. Bitna razlika je bila u pogonskom sustavu . Szent Istvan je imao dvije turbine AEG i dva propelera, a ostali brodovi četiri turbine Parsons-Boweri i četiri propelera.

 

Szent Istvan nacrti

 

 

 

TEHNIČKE KARAKTERISTIKE BOJNOG BRODA „SZENT ISTVAN"

Izgrađen u brodogradilištu Ganz & Co. Danubius u Rijeci

Položena kobilica.                         29. I. 1912.

Porinut u more:                              17.I.1914.

Predan u upotrebu:                       13. XII.1915.

                     Dimenzije

Dužina između okomica:                             143,00 m

Dužina na vod. liniji:      1                             51,00 m

Dužina preko svega:                                    152,18 m

Konstruktivni gaz na gl. rebru:                        8,234m

Gaz sa zalihama municije i goriva:   pramac     8,588 m

                                                     krma         8,377 m

Širina na gl. rebru:                                      27,998 m

Nadvođe na gl. rebru.                                  6,044m.

Istisnina konstruktivna                             20.008,30 t. (metričkih tona)

                                                              19.693,17 t. (long tons)

Istisnina sa potpunim zalihama:                 21.689,00 t (metričkih tona)

                                                              21.347,00    (long tons )

                     Pogonski sustav

12 kotlova  Babcock i Wilcox sa 12 ložišta, od toga 2 za loženje naftom

Radni pritisak:                          18 At.

Proizvođač:                            Ganz & Co Danubius Budimpešta
Dvije turbine  AEG-Curtis
Dva propelera                                 Ø4000 mm.
Korak                                             3220 mm.

Promjer okretanja broda                  315 m

Pokusne vožnje izvršene                   22.11.1915.

Maksimalna snaga turbina:                 26 400 Ks

Zalihe goriva:                                  

                               Ugljen:    1.844,5 t

                               Briketi:   1.519,0 t

                               Nafta:        267,2 t

                    Oklop

Bočni oklop 280 mm KC čelik na kojem je bila postavljena tikovina debljine 80 mm, a na nju lim debljine 18 mm.

Bočni oklop na pramcu i krmi 150 mm KC čelik

Pramčane pregrade 160/120 mm  krmene pregrade 160/120 mm.

Topovske kule: prednja okomita strana 280mm KC bočna strana 280/150 mm KC.

Krov topovske kule 60 mm KC

Bočne kazamate 180 mm KC

 

                Naoružanje

 

 

      Topovi u trocijevnim kulama

 

12 topova u trocijevnim kulama na električni pogon

Kalibar   305 mm.  L/45  10

    Tip:

Proizvođač. Škoda   Plzen god. konstrukcije 1910.

Težina cijevi.                               54 250 kg.

Hod cijev:                                    890 mm.

Elevacija.                                      -4° +20°

Osnovni položaj topova                  +2,5°

Brzina dizanja cijevi po okomici:    

                                              brže    2,6°/ sek.

                                              sporije 15'/sek.

Kut okretanja:                                    280°

Brzina okretanja kule:

                                               brže     3°/sek.

                                               sporije 15'/sek.
Brzina granate na izlazu iz cijevi:     800m/ sek.
Sila na izlazu iz cijevi                     14.680 mt

Potisna sila                                   2800 At.

Upotrebljivost cijevi:                   200 hitaca

Brzina paljbe:                            2 hitca/min.

Zaliha granata po topu:              76 kom.

Težina granate:                         450 kg.

Težina kartuše:                         191 kg

Barutno punjenje:                     170 kg.

Moć probijanja oklopa:            1065 mm. KC na izlazu cijevi

                                                470 mm KC na daljini od 6 km

Domet topa kod elevacije od    45° -25 km

                                                16° -18 km

                                                20° -20 km

  

     Bočni topovi u oklopljenim kazamatama

 

 12 topova na postolju ručno pokretani

  Kalibar 150mm. L/50

   Tip

Proizvođač. Škoda Plzen god. konstrukcije 1910.

Težina cijevi    6085 kg.

Elevacija: -6°  +15°

Kut okretanja topa: 120°/114°

  

    Topovi za obranu od torpiljarki

18 topova smještenih na palubi

Kalibar: 70 mm. L/ 50 K10

Proizvođač:  Škoda   Plzen  god. konstrukcije 1910.

Težina sa postoljem.  2300 kg

Elevacija-. -6,5°   +20°

Brzina granate na izlazu cijevi: 850 m/sek.

 

    Protuzrakoplovni  top

 

Brod je bio naoružan s 3 protuzrakoplovna topa, i to na II. kupoli 1 kom. i na III. kupoli 2 kom.

Kalibar: 70 mm- L/50 K10

Proizvođač: Škoda Plzen,  god. konstrukcije 1910.

Težina sa postoljem: 2030 kg

Elevacija: -5° +90°

Brzina granate na izlazu cijevi: 830 m/sek

Brod je također imao 2 topa za iskrcavanje kal. 70 mm. L/18 i 2 topa kal. 47mm. L/44 proizvedena u Škodi. Dvije strojnice kal. 8mm. tip  Schwarzlose, 392 puške tip M 95 i 133 pištolja tip M 07.

Brod je nosio 20 mina tip C 1910 koje su trebale polagati barkase. Torpedno naoružanje sastojalo se od 14 torpeda od 450 mm, a kasnije 533 mm/L 6,3 m, od toga 2 su bila za vježbu. Torpedne cijevi bile su smještene: 1 kom. na pramcu 1 kom. na krmi i dvije na oba boka pod kutom od 63° u odnosu na simetralu broda. Sve cijevi bile su smještene ispod vodene linije.

 

     Upravljanje vatrom

 

Na prednjem i zadnjem zapovjednom tornju bila su dva daljinometra marke Barr & Stroud, sa dužinom baze 3658 mm u okretnoj kupoli. Na bočnim zapovjednim mjestima za upravljanje vatrom bočnih topova bila su dva daljinometra iste marke, s dužinom baze 2743 mm, također u okretnim kupolama. Svaka topovska kula imala je ugrađene daljinomjere marke E-Messer dužine 2743 mm. Brod je imao 11 reflektora marke Siemens sa zrcalom promjera 1100 mm. Ručno upravljivi, a mogli su biti i daljinski upravljani iz zapovjednih tornjeva, s mogućnošću pomicanja po okomici i dvije brzine u ravnini. Za vrijeme dnevne bitke reflektori su spremani u spremišta u bočnim oklopljenim mejstima.

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

8629418
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
2484
2794
11399
8595877
72744
111967

Vaš IP: 54.162.114.84
Sad je 22.06.2017 20:37:58