Crkva sv. Barbare u RašiNakon 1932. Piacentinijev „Stile littorio" postao je službenim državnim arhitektonskim stilom gotovo svih novih građevina u Italiji. Sve važnije zgrade nastajale su po tipiziranim projektima čija su obilježja već unaprijed razrađena do u detalje. Arhitekt Gustavo Pulitzer Finali, međutim, u projektiranju raške crkve (jedina građevina koja je dozvoljavala određenu maržu slobodne interpretacije) tridesetih godina XX. st., uspio se udaljiti od kanoničkoga fašističkog stila te iskoristiti lokalnu tradiciju i druge tipične elemente iz okolice.
Crkva je sagrađena 1937. i pokazuje kubističku strukturu. Najevidentniji element lokalne graditeljske baštine jest natkriveni trijem s tri polukružna lučna otvora što evocira istarsku lođu ili lopicu. Pulitzer Finali je zamislio konkretnu i uporabnu vrijednost raške lođe tako što ju je povezao sa župnim uredom i stanom; tako se za kišnih dana ili ljetnih žega župnik iz stana popne na trijem odakle poziva vjernike na misu kroz bočni ulaz u crkvu. Zvonik predstavlja drugi element regionalne arhitekture prizivajući istarsku preslicu siromašnih crkvica tako što otvor otkriva obješeno zvono. Isti otvor, a naročito odsječeni i ravni završetak sugeriraju oblik rudarske lampe.
Glavni korpus crkve podsjeća na izvrnuti rudarski vagonet, dok unutrašnjost sa svojom armiranobetonskom konstrukcijom evocira drvenu konstrukciju rudarskoga okna.
Pulitzer Finali je znao odgovoriti i na izazov svjetla i tame. Vagonet, okno i neprekinuti zidni plašt istarskih crkvica ne dozvoljavaju svjetla ni prozore, a arhitekt je u ovom slučaju pronašao rješenje u uskim ostakljenim otvorima koji teku paralelno s brodom crkve. Nedostatak prozorskih otvora i tanko okomito svjetlo sugeriraju atmosferu katakombi ranoga kršćanstva, ona mjesta otajstva vjere koja se tada, kada je Sv. Barbara živjela i djelovala, mogla razvijati samo u odvojenim, skrivenim prostorima. Izbor lokalnog materijala dokazuje želju projektanta da se crkva sv. Barbare, kao i ostatak naselja, ambijentalizira.
Iza arhitekture, na drugom mjestu javne brige, nalazilo se kiparstvo. Reljef sv. Barbare na desnom ulaznom pilonu istoimene crkve izradio je 1937. tršćanski kipar Ugo Carà na tragu novečentističkog „povratka redu" s naglašenim melankoličnim i metafizičkim izrazom. Slika praznine glavnog trga Raše, u koji se crkva sv. Barbare savršeno uklapa, odaje jasan De Chiricov utjecaj.
(LIT: M. Milevoj, E. Strenja, Od crkve do crkve, Matthias Flacius Illyricus, Labin 1994; A. Rubbi, Moderna arhitektura u Istri, DAI-SAI, Pula 1995; B. Valušek, Gustavo Pulitzer Finali (Raša – Arsia), Habitat d.o.o., Rovinj 2000; A. Rubbi, Moderna i postmoderna arhitektura u Istri, Habitat d.o.o., Rovinj 2000; M. Milevoj, Raša moje mladosti, Mathias Flacius, Labin 2007.)
Fotografije crkve snimljene su 19.07.2015. pri posjetu Udruge 051 Raši.