Povijesni okvir ove moje pješačke ture:
Brijeg Kotor je biser prirodne i kulturne baštine čija ljepota i mir, unatoč blizini Crikvenice, mnogima ostaje neotkrivena. Svojim položajem, iznad ušća Dubračine, na vratima Vinodolske doline, Kotor je ljudima oduvijek bio zanimljivo mjesto. S njega se nadzirala luka u podnožju brijega, koja je već od prapovijesti bila pogodan prostor za komunikaciju između kopna i otoka Krka.
Najstariji trag ljudskog boravka na Kotoru pronađen je na Godaču. Na tom su mjestu vjerovatno boravili lovci-sakupljači u razdoblju srednjega kamenog doba, odnosno mezolitika, koje je trajalo između otprilike 10 000. i 6000. godine pr. Kr. Nekoliko tisuća godina kasnije, u razdoblju brončanog doba, tijekom drugog tisućljeća prije Krista, na vrhu brijega izgrađeno je gradinsko naselje utvrđeno bedemom.
Na području Hrvatskog primorja u prvom je tisućljeću prije Krista obitavao narod Liburna. Njihova je prisutnost zabilježena i u podnožju Kotora, na Stolniču gdje se nalazi grobni humak
datiran na prijelaz 10. u 9. st. pr. Kr. Bio je to grob osobe visokoga društvenog statusa, na što upućuju oblik ukopa i grobni prilozi u kojima se isprepleću utjecaji naroda Japoda i Liburna.
Način života starosjedioca mijenja se kad područje Liburnije potpada pod vlast Rimskog Carstva. Tijekom 1. st. pos. Kr. u podnožju brijega, uz luku na ušću Dubračine, nastaje velika keramičarska
radionica. Ovaj je prostor u 3. st. pos. Kr. poznat pod nazivom Ad turres, što bi u prijevodu značilo Kod tornjeva, odnosno kula. Jedna od kula koja je štitila naselje, luku i radionicu nalazila se na
Godaču. Dolaskom Hrvata latinski je naziv Ad turres preoblikovan u ime Kotor.
O ranosrednjovjekovnom Kotoru ne znamo ništa. Prvi spomen naselja potječe tek iz 14. stoljeća. Tada je Vinodol bio u vlasti feudalne obitelji Krčkih knezova, kasnijih Frankapana. Posjed Kotor
pripadao je u srednjovjekovnu općinu Grižane, a od 15. stoljeća postaje samostalna općina. Kotor je ujedno bio i središte župe. Njezini su stanovnici bili izrazito posvećeni Crkvi, na što upućuje velik broj zabilježenih crkava i bratovština. Do danas su sačuvane crkve svetih Šimuna i Jude Tadeja, svetog Jurja, svetog Stjepana i svete Trojice. Ostale nisu sačuvane, već o njihovi postojanju svjedoče samo imena predjela, kao što su Vidovo i Mihovilovo. U 15. st., darovnicom Frankapana, Kotor je pripao franjevcima s Trsata, dok je područje današnje Crikvenice postao posjed pavlinskog samostana na ušću Dubračine.
Miran život naselja, čiji su stanovnici bili vrsni zidari i kamenoklesari, poremetio je požar 1776. godine. Tom je prilikom izgorjela župna crkva svetih Šimuna i Jude Tadeja. Nakon tog događaja središte župe postaje bivša pavlinska crkva na ušču Dubračine. Početak je to oblikovanja nekoliko sela smještenih bliže moru, iz kojih se tijekom 18. i 19. stoljeća razvila Crikvenica.
Iako više nije bio središte župe, Kotor nastavlja svoj život. Tijekom 18. i 19. stoljeća naselje se razvija. Izgrađuju se kuće s dvorištima ograđenima visokim zidom, kakve prevladavaju i u ostatku Vinodola. Padine brijega koriste se kao obradive površine zaštićene brojnim suhozidima. Tijekom prve polovice 20. stoljeća traje iseljavanje stanovništva s Kotora. Odlaskom ljudi kuće ubrzano
propadaju i postaju ruševine. No to nije umanjilo graditeljsku i ambijentalnu vrijednost naselja koje je danas zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.
Osim bogate kulturne baštine Kotor obiluje i prirodnim vrijednostima, među kojima se posebice ističu dva impresivna hrasta medunca u Guljanovu dolcu. Zbog svoje starosti i ljepote zaštićeni su kao spomenik prirode.
Naselje Kotor jest srednjovjekovna jezgra iz koje se razvila kasnija Crikvenica pa je sukladno tomu prostor oko njega bio predmetom intenzivne i povijesno slojevite gospodarske upotrebe. Zbog
strmog terena obradivo je zemljište uglavnom dobivano izvedbom terasa koje podržavaju suhozidni podzidi. Vino je vjerojatno predstavljalo jedan od važnijih kultivara na ovim površinama, no valja pretpostaviti da su parcele bliže naselju bile korištene kao povrtnjaci, a dijelom i oranice, čemu svjedoči i očuvano gumno. Neke od terasa neposredno kraj naselja u nižim slojevima kriju ostatke povijesnih struktura građenih vapnenim vezivom.
Putovi i okućnice unutar naselja omeđeni su debljim dvostrukim suhozidima koji su ujedno služili i za odlaganje viška kamena izvađenog iz obradivih površina. Ponegdje na Kotoru nalazimo i na osobite stupolike suhozidne strukture koje su vjerojatno građene iz istog razloga. Prostor dalje od naselja jest pašnjački i rjeđe isparceliran te je uglavnom omeđen dvostrukim suhozidima.
Usprkos slaboj naseljenosti Kotora posljednjih stoljeća, gospodarska se aktivnost na ovim površinama nastavila sve do druge polovice 20. stoljeća. Kasnijim prestankom poljoprivrednog
rada obustavljeno je i održavanje suhozidâ pa dolazi do polaganog propadanja ovoga kulturnoga krajolika. Najveći je čimbenik u tom procesu obrastanje grmolikom vegetacijom i niskim stablima
čije korijenje vrši pritisak i dovodi do urušavanja suhozidnih podzida.
Mapa pohoda, s najvažnijim točkama (objašnjenja će slijediti kako budemo zajedno putovali stazama):
Crveno je put kojim se moglo popeti autom. Do točke na karti označene brojem 1. Brojevi mi iz neobjašnjivih razloga ne slijede kronologiju puta, ali svejedno, snaći ćemo se već nekako. Plavo je put uzbrdo prema naselju, prva dionica puta.
Na ovoj točki iz 4x4 prelazi se na cipelcug. Ima i hardcore pješačka staza čiji početak je malo dalje od crikveničke sportske dvorane, pa se i tamo možete zaputiti u otkrivanje ljepota ove destinacije koju čini mi se zaista malo ljudi pohodi.
Tabla na kojoj je objašnjena povijest naselja Kotor, preteče današnje Crikvenice. U ono doba naselja se nisu previše gradila na obalama rijeka niti morima, ako ih nije bilo lako braniti, već na uzvisinama gdje se lakše branilo od brojnih neprijatelja i stanovnici su bili kudikamo zaštićeniji.
