Autor Tema: Spomenik junačkom mornaru, Sušak, zima1916/17-1918  (Posjeta: 5773 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Online zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
ZAHVALJUJUĆI SJEĆANJIMA STARIJIH SUŠAČANA I NJIHOVOJ LJUBAZNOSTI U POSUDBI FOTOGRAFIJA IZ OBITELJSKIH FOTO ZBIRKA U MOGUĆNOSTI SMO RASVIJETLITI VIŠE ČINJENICA O POSTOJANJU SPOMENIKA POMORCU NA SUŠAKU, S POČETKA STOLJEĆA




Bio je postavljen zimi 1916. ili 1917. godine na trgu koji zatvaraju Štrosmajerova ulica, zgrada hotela "Kontinental" i zgrada u kojoj je bio salon pokućstva. Srušen je ljeti 1918. godine.
Istražujući dosada nam dostupnu arhivsku gradu, periodiku i knjige nismo našli ni jedan pisani podatak o ovom kipu. Tek, rečena sjećanja omogućila su nam da sastavimo mozaik
0 motivima postavljanja, trajanju i rušenju kipa.
Vrlo rijetku fotografiju spomen kipa junačkog mornara na Sušaku pronašao je u obiteljskoj foto zbirci kap. Mario Turina. Fotografija prikazuje mornara u karakterističnoj postavi da je nešto uočio u daljini pa pokazuje smjer u kojem se to može vidjeti. Obučen je u klasičnu uniformu austrougarskog mornara, na glavi mu je kapa okrugla oblika s natpisom "K & K KREIGSMARINE". Mornarska bluza je zatvorena bez preklopa i s izražena tri karakteristična detalja: marama, flor i gajtan. Na rukavima su polši. Cipele su bez vezica, napravljene kao polučizmice. U desnoj ruci drži monokl - teleskopski turbin. Kip je bio drven I naravne veličine.




Gospodin Vazme Pavešić (r. 1907.) mi je rekao: "... Kip je bio postavljen blizu apoteke "Sušanj" ... bio visok oko 170 cm, drven, i za nas jedinstven jer su se u njega zabijali čavli: zlatni, srebrni, brončani ili željezni. Bio je običaj da se straga zabijaju željezni, a sprijeda oni' skupocjeniji. Čavli su bili s velikom glavom, slični onima koje koriste tapetari... Postavila ga je austrougarska vlast 1916. ili 1917. godine, a sjećam se da ga je otkrio župan barun Zmaić...".
Originalnost ovog spomenika je u tome što su se u njega zabijali čavli radi skupljanja novčanih sredstava u posebnu zakladu za pomoć stradalim mornarima austrougarske mornarice te njihovim obiteljima. Pretpostavljamo da su čavli bili, zapravo, imitacija zlata, srebra i bronce, i cijenili se kao skupocjeni metali. U kamenoj kuli, posebno izgrađenoj za kip, bio je postavljen pult s knjigom u koju su se upisivala imena onih koji su kupili čavle i iznos koji su platiti.
Novine su svakodnevno donosile vijesti o rekvizicijama. Naposljetku su i crkvena zvona rekvirirana. "... Na Rijeci su spušteni i odneseni zadnji zvonovi rekvirirani za ratne svrhe. Grad je ostao gotovo bez zvona", pišu "Primorske novine" (22.12.1917.). Gradsko i općinsko zasupstvo najviše raspravlja o aprovizaciji prehrambenom robom (ječma, fažola, ulja, brašna, tjestenine...). Austro-Ugarska se, proširivanjem rata, našla u dubokoj ekonomskoj i političkoj krizi. Posade ratnih brodova nalazile su se u teškom položaju, a još su ih više potiskivale vijesti o surovim uvjetima njihovih obitelji, neimaštini i gladi. "... Ravnateljstvo društva "Sv. Nikole" javlja, da će održavati sjednicu na 15. prosinca. Zato sva siročad i udove mornara, koji žele primati potporu od rečenog društva, moraju da se osobno predstave i da ponesu sa sobom odnosne isprave..." ("Primorske novine", 08.12.1916.). U svrhu zaštite kakvih takvih uvjeta života oglasio se i "Klub pomorskih kapetana" koji je " ... predao ugarskom zemaljskom savezu za pomorsku plovidbu memorandum glede poboljšanja materijalnih i moralnih prilika pomorskog osoblja. Sličan memorandum predan je i pomorskim oblastima u Austriji" ("Primorske novine", 2.09.1917.).
Na originalan način skupljanja novčanih sredstava treba gledati u svjetlu poznate solidarnosti među pomorcima i za njih. U rasvjetljavanju pravih motiva postavljanja ovog spomenika važno je znati da Rijeka odnosno Sušak nisu bili austro-ugarsko pomorsko ratno uporište, ali je zato u Rijeci postojalo Popunidbeno zapovjedništvo. Da li je postavljanje ovog spomenika bila posljednja promocija Austro-Ugarske na ovim prostorima u smislu nekih novih mobilizacija? Kapetan Jure Suzanić i Milan Manestar sjećaju se da je kip postavljen nakon ulaska Italije u rat. (Italija je ušla u rat na strani Antante 23. svibnja 1915. godine). Možemo samo nagađati da je Austro-Ugarska postavila spomenik upravo kao propagandni odgovor Italiji i to baš na Sušaku, hrvatski orijentiranom, nasuprot talijanski orijentiranoj Rijeci. Ako i to nešto znači, kip je unutar kule bio postavljen tako da je ispružena mornarova ruka pokazivala preko Rječine.
Dok još nismo imali fotografije kule, naša saznanja odlično je nadopunio gospodin Mario Paučić (rođen 1908.) koji je skicirao trg sa spomen obilježjem: "Mi smo ovaj kip junačkog mornara jednostavno zvali mornar. Čini se da trg na kome je bio postavljen tada nije imao imena. Tek kasnije prozvao se Trumbićev. Kada je kip srušen u kuli je Jurislav Janušić otvorio knjižaru koja je postojala, čini se, sve do 1922. godine".




Doktor Radojica Barbalić sjeća se da je "... kula na Trumbićevu trgu srušena oko 1924, godine, jer je tada proširen pošto su autobusi poduzeća "Tapred" i "Invalidske zadruge" polazili sa tog trga u pruge prema Orehovici, Plumbumu i Kostreni..:"
Za kap. Juru Suzanića (rođen 1904.) neprirodno je da "je tako sitna sarža (mornar) s durbinom u ruci" i napominje kako su tadašnji gimnazijalci opažali kako mornar iz drva postaje
"željezni": "... pratili smo sa zanimanjem tu drvenu pretvorbu u kovnu i nikada je nisu uspjeli dovršiti".
Gospodin Slavko Blažina (rođen 1903.) sjeća se otvorenja spomenika: "... Mi mularija smo tekli okolo ... bilo je muzike ...". Na naše pitanje zašto je kip srušen, u jednom dahu je odgovorio: "Ma, majko moja, to je bila revolucija! Pala je Austro-Ugarska, sve se bacalo dole"!
Slažući sličicu po sličicu sjećanja na spomenik pomorcu susreli smo se sa gospodinom Jaroslavom Kresnikom (rođen 1914.) koji je u obiteljskoj foto zbici pronašao dvije fotografije s otvaranja spomenika. Čitavo spomen obilježje sastojalo se od kamene kule i drvenog kipa u njemu. Kula s kruništem je bila visoka barem 8 metara a toliko široka da se oko kipa moglo slobodno komunicirati. Glavni ulaz se zatvarao s rešetkastim željeznim vratima. Unaokolo su bila 4 prozora, a na krovu jarbol sa zastavom. Kula je imala postolje opasano sidrenim lancem. Gospodin Kresnik upoznao nas je s našim nastarijim sugovornikom, gospodinom Milanom Manestrom (rođen 1902.) koji je, pak, bio u grupi šestorice mladića koji su srušili kip!
Grupu su sačinjavali: Josip Pepi Matejčić, Tomica Katnić, Jure Matejčić, Dragić Haramija, Milan Manestar i Car iz Crikvenice. Svi su tada bili u dobi između četrnaest i dvadeset godina i okupljeni u "Športskom klubu Viktorija", utemeljenom 1908. godine. Motiv za akciju rušenja kipa Manestar objašnjava: "To je bilo austro-ugarsko, a mi smo bili protiv Austro-Ugarske! Kip je bio teret za ljude, nikad ih nije puno zanimao, a bio je postavljen da se podigne moral kod ljudi. Za pomoć austrougarskoj vojsci morao se kupovati bijeli križić, na čijem je vrhu bila mađarska kruna. Mi smo tu krunu iznad križića otpilili, pa je takvu nismo smjeli nositi, a drugu, novu, nismo htjeli kupiti."



Za vrijeme ljetnih praznika 1918. godine, otprilike dva mjeseca prije kapitulacije Austro-Ugarske (Narodno vijeće preuzelo je vlast u Rijeci 30. listopada 1918.) mladići su se dogovorili "u stanu Dragić Haramije, gdje je danas pošta u Štrosmajerovoj ulici, u 8 sati navečer. Kod njega je pao dogovor da se nađu pod stepenicama Zvonimirove ulice (današnja Križanićeva), gdje je nadcestar Turina držao gumu s kolicima za čišćenje ulica, i da u 11 sati navečer svak mora biti na svojim mjestima. To je značilo da će četvorica čuvati stražu a dvojica srušiti kip u kuli. Ja sam čuvao stražu navrh stepenica u Zvonimirovoj, dvojica su čuvali stražu istočno i zapadno od kule u Štrosmajerovoj, a jedan je pokrivao Uskočku ulicu. Baš kada sam prilazio svome mjestu, naišla su dvojica žandara. Ja sam se brzo snašao i uzeo dva kamenčića s poda i počeo ih bacati prema prozoru zgrade, kao da nekoga dozivam. Kad su me pitali što radim, rekao sam da sam bio u "Teatru Fenice" i da sam zaboravio ključeve pa da zovem ukućane. Nakon toga su otišli. Josip Matejčić i Tomica Katnić prebacili su se preko željeznog portuna u kulu. Kip su odvojili od postolja, uzeli pult i stavili ga do željeznih vrata kako bi kip prebacili. Žandari su čuli zvukove i dali znak za uzbunu. Uspjeli su kip donijeti do vrata tako da je virio glavom prema van, a tijelom je bio unutra. Nakon toga razbježali smo se prema Bulevardu. Sutradan ujutro došao sam do trga. Kip je stajao u istom, nagnutom, položaju, a jedna mljekarica je rekla: "Prokleti Talijani što su nam učinili"! Kip je zatim nekamo odvežen. Nikakva istraga nije provedena, jer je sistem bio u raspadu. Nitko nije saznao tko je srušio kip., a narod se svemu smijao. U kuli je poslije Janušić otvorio knjižaru, a nakon njega neki je Rus prodavao novine. Kula je srušena 1924. godine...".
Interesantno je da naši sugovornici spominju Janušića, iako je umro 1908. godine. On je bio pokretač Mlade Hrvatske i časopisa "Hrvatski đak". Po njemu je nazvan ferijalni klub koji se osnovao 1908. godine u Giardino pubblico na Rijeci. Ilegalno je radio do 1922. godine, što se i poklapa s godinama koje su spominjali naši sugovornici o postojanju knjižare u kuli.
Nakon što je kip srušen, govorilo se da je spaljen, a neki su govorili da je jednostavno bačen u Rječinu. Pronašli smo dvojicu sugovornika, gospodina Milutina Vičića (rođen 1914.) i gospodina Vjekoslava Tomazinia iroden 1912.) koji tvrde da su oronuli kip vidjeli u Martinšćici oko 1922. ili 1923. godine. "... Bio je prepun čavala, igrao sam se po njemu ... bio je na podu, u derutnom stanju, u nekakvoj sobi ispunjenoj bonovima za hranu", kaže gospo¬din Vičić. A gospodin Tomazini nadodaje: "Bio je napravljen od orahova drveta".
Iako se radi o bliskoj povijesti, istraživanjem smo utvrdili potpuno zanemarivanje jedne kulturne činjenice ovoga grada. O spomeniku pomorcu na Sušaku izgleda da govore jedino sjećanja. Na stručnjacima je da objasne naše tvrdnje, da valoriziraju umjetničku vrijednost kipa te da ocijene vrijednost pomoračkog spomen obilježja. (JAKOV KARMELIĆ, ZABORAVLJEN SPOMENIK POMORCU , SUŠAČKA REVIJA BROJ 1, 1993)
« Zadnja izmjena: 26.04.2015., 14:18:53 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Online zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Spomenik junačkom mornaru, Sušak, zima1916/17-1918
« Odgovori #1 u: 03.12.2015., 18:53:11 »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!