Posjet Kobariškom muzeju i obilazak brda Sabotin

[milić]

U nedjelju, 12. listopada t.g. posjetili smo, nas dvadesetak, u suradnji s Planinarskim društvom Viškovo muzej u Kobaridu te rovove i kaverne na brdu Sabotin ponad Gorice.
Izlet koji bih svakom preporučio.
Nakon ugodne vožnje oko 10,30 stigosmo u Kobarid. Prije toga smo oveću grupu planinara, koji su radije izabrali planinarenje po lijepom vremenu, nego provlačenje po izložbenim sobama muzeja ili pak tamnim kavernama, ostavili podno Sabotina.
Ulaz u Kobariški muzej.

[milić]

Na ulazu odmah sam zamjetio divovske ostatke granati



koje su zaostale iz 1. svjetskog rata kad je na ovim područjima, uz rijeku Soču, bjesnio ratni vihor. S jedne strane Talijani, koji su kao neutralni ostali početkom rata, ali im je jako zamirisao obećani plijen ako se pridruže silama Antante, a s druge strane vojska K.u.K. monarhije i Njemačke. Borbe su se vodile od svibnja 1915. Mrtvih na obje strane jako puno.
U prilog tome govore i ovi križevi sa raznih mjesta Posočja izloženih u holu muzeja.



Spominje se brojka od 300.000. A invalida još i više.

[milić]

Nakon kraćeg čekanja vodiča uputili smo se u sobu za prikazivanje dokumentarca  od dvadesetak minuta o bitkama vođenim na ovom području kao i prikaz stanja na ostalim bojištima.
Muzej je svoje eksponate podjelio u nekoliko soba. Pa je tako u Beloj sobi prikazano kako su vojnici patili u brdima u dvadeset i devet mjeseci borbi.
Krnska soba je posvećena bitki za planinu Krn koju su talijanski alpinci osvojili od mađarskih branitelja već 16. lipnja 1915.
Centralni eksponat te sobe je maketa Krna i okolnih vrhova u mjerilu 1:1.000.
Soba zaledja zorno prikazuje kakav mravinjak je bio u zaleđu fronte. Trebalo je na front pored vojnika dovesti ogromnu količinu oružja, streljiva, hrane...
Črna soba pokazuje bol i strahove koje su proživljavali vojnici za vrijeme provedeno u ovim brdima, nikad ne znajući kad će poginuti, biti ranjeni...
Nažalost iz ovih soba nemam fotografija.

Na drugom katu je soba posvećena Kobariškom boju koja je, kako kažu oni koji su bitke brojali, bila 12. i ključna za proboj fronte od strane austrougarskih i njemačkih snaga. Počela je  24. listopada 1917. Kažu da je u toj bitki zapaženu ulogu odigrao i Erwin Rommel, za dvadesetak godina vodeći Hitlerov vojskovođa. S druge, talijanske strane kao vozač bolničkih kola sudjelovao je Ernest Hemingway, kasnije poznati pisac bestselera. Kako su obojica završila samoubojstvom moguće da je i ova bitka pridonijela tome.
Uz ogromnu maketu u mjerilu 1:5.000 zainteresirani si mogu predočiti kako je to ginuti za tuđe interese.
A ovu maketu sam čak i ja uslikao.

[milić]

Mene se najviše dojmio izvanredan multirateralan prikaz talijanskog vojnika koji iz jedne kaverne piše pismo ocu i u njemu se žali na svoju situaciju, laži koje su im nadređeni izgovorili...



I to je to, što se tiče muzeja.
Meni je ovaj muzej ustvari krik protiv rata i antipropaganda ratovanja. Nažalost, kako reče jedna kolegica, povijest nije učiteljica života već najveća glupača.

Ukrcali smo se u autobus i krenuli put Sabotina.
Nastavak kad budem mogao. Ako netko želi o Sabotinu, stranica je dragovoljno ustupljena... 

[Rijeka]

Da, krik protiv rata i antipropaganda ratovanja, koja je uz našeg vodiča koji je toliko strastveno odradio svoj posao, u meni izazvalo jezu nad tim (ne)životom i konačno, nakon davno pročitane knjige od Lappina i posjeta bunkera u našem užem i širem Riječkom prstenu, slika je dobila priču! Okus i miris što bi rekli. One strepnje o kojima slike jasno govore, ne mogu a da ne šokiraju i ganu me do 

Također, šokantna mi je spoznaja da se nitko od nas nije sjetio da se skupimo i fotkamo zajedno   

[Sabina]

Izlet je zaista bio predobar. Tako sadržajan i ispunjen. Moram priznati da smo nas nekolicina ubacili i jedan hodački dio u cijeli posjet Kobaridu na ušrb sata (i pol) povijesti  (moram iskreno priznati da mi ni u školi povijest nije bio omiljen predmet ) tako da smo mi uhvatili maglu na filmiću koji je trajao 20-tak minuta i brzinski pregledale muzej te se uputile na 40 minuta hoda udaljeni slap Kozjak...iziđe se iz Muzeja i krene ispod podvoznjaka te nizbrdo



do Napoleonovog mosta preko rijeke Soče:



Rijeka Soča me oduševila svojom ljepotom, bojom te krajolikom uz koji prolazi: uz brda, prugu, cestu...a tek ovi zabačeniji predjeli.



S mosta smo vidjeli kako unutra u Soči plivaju pastrve a i mogućnost kajakarenja (jel se tako kaze?) postoji





Zanimljivo je kako su slovenci iz tako male zemlje puno izvukli. Zaista svaki kutak je uređen i podređen turizmu, sportu i uživanju u prirodi, povijesti ili umjetnosti



Dalje se ide kroz livade



pa uz rijeku



pa šumskim putem



Da bi se na kraju putić počeo penjati po drvenim mostićima i strmim stepenicama i na kraju s pridržavanjem uz sajlu dođete do ove ljepote:





Kad ovo vidiš znas da se svaki korak (tamo i natrag isplatio)...u povratku smo morali ubrzati korak jer se vrijeme odlaska iz Kobarida i zavrsetak obilaska muzeja opasno priblizio...
Naša mala grupica se vratila znojna i zadovoljna srećom imali smo presvlaku pa (mislim) da nismo smrdili u busu

[zokxy]

Malo od eksponata iz muzeja u Kobaridu:

[zokxy]

[zokxy]

[zokxy]

P.S. Radi bržeg učitavanja stranice molim i ostale da svoje postove podijele na više njih, ne sve fotke u jedan post, nego sa max. 2-3 fotke po postu jer da ih svatko stavi desetak u jedan post učitavanje stranice bi trajalo i trajalo. Thanks!   

[zokxy]

[zokxy]

Malo ordena, bedževa i medalja

[zokxy]

[zokxy]

[zokxy]