Jegulja je riba koju mnogi i ne smatraju ribom.
Anguilla Anguilla (Linnaeus 1758.) joj je latinsko ime. Naš narod je zove cijelom hrpom naziva: jegulja, angulja, bižat, jamarica, travarica, kajman, čapor, žutica... To je riba zmijolikog sluzavog tijela pokrivenog sitnim ljuskicama. Leđna peraja joj je spojena s repnom i nastavlja se na podrepnu sve do analnog otvora. Boja joj varira zbog staništa, od tamnozelenosmeđe pa do svijetlosive. Po trbuhu je svijetložuta ili bjelkasta. Mada većina autoriteta navodi kao maksimalnu dužinu do koje naraste jedan metar i težinu od četiri kilograma, postoje podaci o jedan i po metar dugim jeguljama (ženke), teškim čak do šest kilograma. Jedna od najvećih zanimljivosti vezanih uz ovu ribu je što jedan dio svog života provodi u moru, a drugi u slatkoj vodi. Mužjaci postaju spolno zreli sa devet, a ženke sa petnaest godina i tad se okupljaju u jata oblika kugle, i kotrljajući se po dnu, odlaze na put dug 3000 – 4000 milja. Cilj im je svima isti – Sargaško more. Ženke će položiti do 500000 jaja svaka, mužjaci će ih oploditi, a tada će uginuti. Nijedna se odrasla jegulja neće vratiti u Evropu, ali ličinke duge pet do sedam milimetara, nošene Golfskom strujom, će za oko tri godine ugledati obale Starog kontinenta. Preobražuju se u končaste staklarke, duge oko pola milimetra, i borave u ušćima rijeka dok ne dosegnu dužinu od desetak centimetara, a onda kreću uzvodno prema svojoj bari, jezeru, kanalu, kamo ih vodi isti kompas koji je poslao i njihove roditelje na put. U primorju i po otocima je ljudi stavljaju u gusterne, gdje je zadužena za red i čistoću. Sve što upadne u vodu postaje njenim plijenom. U prirodi je jegulja proždrljiva riba koja se hrani mesom riba, rakova, mekušaca, ličinki kukaca... Danju leži u mulju i tek u sumrak se pokreće. Zima isto nije njeno doba. Tad se slabije hrani i više vremena provodi mirujući. Zato je ljeti vrlo aktivna.
Najpoznatija lovišta kod nas su Neretva i njeno ušće, Cetina, Zrmanja te Vransko jezero. Može se loviti i uz cijelu Jadransku obalu, bolje i učinkovitije na ušćima rijeka i vruljama. Tražiti je treba na muljevitom dnu koje obiluje organskim talogom. Doba dana za uspješan ribolov je veče do ponoći. Još ako ste odabrali kasno ljeto ili ranu jesen, a voda je mutna i još se k tome sprema nevrijeme s juga, ulov je zajamčen. Načini na koje se jegulje love su mnogobrojni. Gotovo se svi ribolovni alati mogu primijeniti na ovu ribu, no jedan je posebno zanimljiv i osobit. Koriste ga oko Omiša, Novigrada i Obrovca. To je špruj ili gratulja. Potrebno je na štap (ne mora biti ribolovni) vezati oko jedan i po metar konopa na čijem kraju se nalaze nanizane gliste. Spuštanjem u vodu, čeka se griz. Kad jegulja zagrize, potrebno ju je samo dovoljno brzo izvući na suho. Zbog svoje pohlepnosti neće ispustiti ponuđeni mamac niti izvan vode. Još jedan neobičan, mada ne baš sportskoribolovni način je i lov polaganjem snopa pruća na dno. Nakon nekoliko dana snop se podigne i u njemu će se naći nekoliko jegulja. Ribolov jegulje udicom je, u principu, vrlo jednostavan. Sam sistem se slaže od osnovnog najlona debljine 0,40 mm, kliznog olova, vrtuljka (obavezno), te predveza nešto tanjeg promjera, npr. 0,35 mm dužine oko tridesetak centimetara i udice dužeg vrata. Idealna udica za ovu ribu je udica sa zazupcima na vratu, tzv. Worm hook.
Ulovljene, žive jegulje možete držati u jutenoj vreći čiji otvor mora biti dobro vezan i izdignut od podloge, ili u čuvarici čiji poklopac mora čvrsto nalijegati na prsten otvora. Ako ribu nemate namjeru pustiti, plemenito bi bilo skratiti joj muke. Hvatanjem za predvez i udarcem jegulje o zemlju možete je primiriti. Prekrijte je suhom krpom, pa je onda čvrstim stiskom prihvatite neposredno iza glave gdje je zarezom noža lako usmrtite. Pritom morate biti oprezni.
Jeguljina je krv otrovna i može prouzročiti ozbiljne tegobe ako dospije u oči, usta, ili krvotok, na primjer preko rane na ruci. Otrov je, kao i kod ostalih naših riba termolabilan, pa se termičkom obradom neutralizira. Za jegulju kažu da je dobra pripremljena bilo kako. Meso joj je tečno i ukusno. Jesti se može pečena, pržena, na brudet, marinirana, sušena, dimljena i konzervirana.
Povod za ovaj post je prisjećanje (vezano uz radove čišćenja nanosa koje ovih dana izvodimo u Dubračini) na radove od pred kojih osam-deset godina kada smo nizvodno od mosta na cesti Tribalj - Crikvenica popravljali oštećene stepenice rađene vjerojatno krajem četrdesetih, a možda i za vrijeme NDH u ovim krajevima, jer se sistem HE Tribalj počeo graditi još u staroj Jugi, nastavio u NDH, a kompletno je završen početkom pedesetih u FNRJ. Elem, da bismo mogli popraviti te stepenice morali smo iz njihova podslaplja ispumpati vodu. Iz nastale jame u bujole smo utrpali dvadesetak riba, podijelili, i pokrili ih da čekaju večer i roštilj koji im je bio suđen. Otišli smo na marendu. Kad smo se vratili ostali smo zapanjeni - po dnu jame počele su gmizati - jegulje! I to gomila njih ... izvirale su ispod svakog kamenčića ... Zadužio sam jednog radnika da se samo njima bavi - spašavanje naravno nije dolazilo u obzir, već smo opet punili bujol. Jedan nije bio dovoljan - pa smo punili i drugi! Na kraju smo završili sa sigurno 5-6 kg odličnih jegulja, koje su tu večer završile nešto na roštilju kod radnika, a nešto i kod mene. I bile su mi odlične!
Dio smo i zamrznuli za kasnije upotrebe.
Ovih godina radovi se više vrše u donjem toku Dubračine, pa na jegulje ne nailazim. Kad krenemo opet gore prema Triblju, provjerit ću novo stanje populacije. 
»Jegulja tokom rijeke Dubračine« naziv je rada s kojim su se učenice Dajana Bolf i Iva Šaban, uz mentoricu, prof. Maru Balinčić, predstavile na državnoj smotri i natjecanju mladih biologa 2006. na Krku. Istraživanje o ovoj zanimljivoj ribi, kojoj su Tribaljsko jezero i Dubračina
najsjevernije stanište u Jadranu trajalo je duže vrijeme, a zaključak je bio da je jegulja sve rjeđi stanovnik Dubračine.
Par komentara s foruma pijanitvor:
"Eh jegulje, ja sam ih lovio na vranskom jezeru, kolanskom jezerčiću (na Pagu) i u
Rječini (onoj staroj smrdljivoj gdje su čamci parkirani)
a imao sam i jednu za kućnog ljubimca u akvariju.
Ovu domaću sam hranil sa savskim kedrima i moram priznati da je to prizor koji se rijetko viđa.
Jegulja veći dio dana leži potrbuške na dnu i samo po škržnim poklopcima vidiš da je živa, e onda pred sumrak polako se diže gornji dio tijela
te joj glava dođe u visini 1/2 akvarija i sada sve što se približi na nekih +/- 20 cm od njene glave u sekundi i bez obzira na veličinu (pričam o kederima)
završi u njezinom trbuščiću koji se odjednom napuhnuo. Nakon popapanih jedno pet do šest kederčića ponovno se samo spusti na dno akvarija i sada
su sve ribe u akvariju sigurne do druge noći"
Ovo o lovljenju jegulje u Rječini tj. Mrtvom kanalu mi malo ne drži vodu, prije bih rekao da je riječ o ugoru??"Jegulje sam lovio u kanalu Dubračina koji se u Crikvenici uljeva u more, a kanal je zapravo povezan sa jezerom Tribalj i kad oni puste višak vode onda fino vodostaj naraste i jegulje su super primale. Najbolja pozicija kod hotela Kaštel gdje ih je kuharica hranila iznutricama, najveća skoro 2 kg imala plus još tolko trave na njoj što je zahvatila dok sam ju vadio van!"
Ustvari ne ispušta se jezero Tribalj, osim kod ekstremnih dotoka, jer se odatle transportirala tehnološka voda u DINU na Krku (sad naravno kako DINA ne radi ne koristi se), već svako malo HE Tribalj ide u pogon i diže razinu Dubračine. O Dubračini:
Crikvenica svoj postanak i opstanak ima velikim dijelom zahvaliti vrijednoj prirodnoj baštini, potoku Dubračini. Voda je uvjet opstanka života, a Dubračina je kroz cijelu povijest imala dovoljno vode.
Ipak, Dubračina je kroz milenije značila i davala i mnogo više – bila je izlaz svog zaleđa na more. Vjeruje se da je, još u pradavna vremena Ilira (Liburna), vještih pomoraca, njeno ušće kao prirodno zaštićena luka korišteno za njihove čuvene gusarske brodice dvoveslarke. Za vrijeme Rimljana, koji su ovamo stigli oko početka nove ere, to je bila značajna luka rimskog naselja Ad Turres u Crikvenici. Prema jednoj legendi, 49. godine prije Krista za vrijeme Rimljana, na ušću Dubračine odigrala se velika pomorska bitka – epizoda u dugotrajnom građanskom ratu za prevlast između Pompeja i Cezara, za koju povjesničari tvrde da se odvijala u morskom tjesnacu između nedalekog Jadranova i otoka Krka.
U 13. st. ušće Dubračine koristilo se kao izlaz na more i važnom srednjovjekovnom frankopanskom gradiću Grižanama u zaleđu Crikvenice, u koji je spadalo i staro naselje Kotor.
Na slici Sv. Šimuna, koja se nakon požara u Kotoru 1776. g. nalazi u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, uz noge sveca uslikan je jedrenjak. I to neki tumače kao dokaz da je na samom podnožju Kotora, kojim teče Dubračina, bila luka. Pavlini su u to vrijeme u svom samostanu imali konačište (hospicij) za putnike namjernike, a napose za pomorce koji su pristajali u Dubračini, često se sklanjajući i od bure. Danas je to teško zamisliti, ali Dubračina je u davna vremena bila plovna oko dva kilometra od ušća prema unutrašnjosti Vinodola (do ispod gradine Badanj), što je dodatno pridonosilo njenoj prometnoj važnosti.
Dubračina je na područje svog toka od iskona donosila i zemlju, pa je cijela njena dolina bila plodna. Njezina je voda pokretala mlin i pilanu crikveničkih pavlina. Sve je to poticalo razvoj novog naselja - Crikvenice.
Dubračina, koja se u Vinodolu pojavljuje kao ponornica (izvire u Gorskom kotaru), danas je još uvijek mjestimično, u svom 12 kilometara dugom toku kroz Vinodol, djevičanski lijepa. Nad sobom ima 11 većih i manjih mostova i jedan vijadukt koji premošćuje njenu dolinu kao sastavni dio crikveničke obilaznice (sagrađen 1980. godine) - slike na linku
http://www.croinfo.net/stare-fotografije/8962-vijadukt-dubracina-sagraden-1980-godine-povijesne-fotografije-izgradnje.
Najvažniji je kameni most u središtu Crikvenice, pokraj crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. Na tom su mjestu prvi kameni most, sa četiri luka, 1826. g. izgradili Mađari za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Na njemu je stajala kamena piramida koja se u to vrijeme postavljala na svim značajnijim prometnicama, te kip Sv. Ivana Nepomuka, češkog sveca mučenika, čuvara mostova, koji je ubijen i bačen u Vltavu. Piramida je sada smještena na desnoj strani ulaza u bivši samostan, dok se kip Sv. Ivana Nepomuka nalazi ispred ulaza u crkveno dvorište.
Godine 1937. na mjestu starog izgrađen je novi kameni most, kojeg su 1945. g. srušili okupatori prilikom povlačenja, a na njegovim temeljima, nakon II. svjetskog rata, izgrađen je novi, koji i danas postoji. S njega se otvara jedinstven pogled na Vinodolsku dolinu i grižanske stijene, iako je vijadukt ovu, jednu od najljepših vizura Crikvenice, znatno pokvario.
Dubračina ima još jednu prirodnu zanimljivost. U njoj živi jegulja (Anguilla Linnaeus – 1758), koja se radi mriještenja (poznato za jegulje) seli u 5.000 kilometara daleko Sargaško more u Atlantskom oceanu, da bi se mladi istim putem vraćali u Dubračinu.
Zbog potreba hidrocentrale „Vinodol“ u Triblju, koja se u svom razgranatom hidro-sistemu u Gorskom kotaru koristi i vodom Dubračine, njeno korito nema ujednačen vodostaj, a često tijekom
ljeta jednim dijelom i presuši.
I da napomenem - sad vidjeh - jegulja je na popisu zaštićenih vrsta u RH, status ugroženosti joj je CR - Kritična ugroženost! Tako da od mog planiranog ribolova neće biti ništa!
Provjerite ovo na linku:
http://zasticenevrste.azo.hr/vrsta.aspx?id=143Šteta.
Not gonna happen
