Auto i moto utrke na našem području

[seas]

Pošto su auto i moto utrke veliki dio sportske povijesti našeg kraja, mislim da bi trebalo otvoriti novu temu (na tu temu ).
Vidio sam da je Duškom već otvorio "Moto velika nagrada Jadrana - Moto GP Adria" temu, ali sve slike su nestale. To je područje mnogo veće nego samo Velika nagrada Jadrana - Moto GP Adria pa cu početi samo sa jednim privatnim videom posljednje utrke Velike nagrade Jugoslavije na Grobniku. Imam hrpu slika ali jos neke trebaju sređivanje i postati ću ih kako dođe.
Ali nemojte se sramiti, navalite!!!



O povijesti utrkivanja u našem kraju, ukratko možete saznati i na mom sajtu na adresi http://www.formula1-dictionary.net/preluk.html

[seas]

Djelomično preuzeto sa tršćanskog "Motoclub Trieste"http://www.motoclubtrieste.com/scheda_storica.htm

Il primo speedway italiano

 Il primo speedway italiano, allora chiamato "1.a Corsa su pista di cenere" si tenne a Fiume nel 1931, per merito del leggendario Marama Toyo, che i triestini chiamavamo Tojo Marama, e si svolse allo stadio di Borgomarina nella città del Quarnaro. Alla competizione parteciparono i piloti del Moto Club Trieste Arduino Bertos, Umberto Barbolini, Luigi Kravos, Giuseppe Priore e Luciano Moschion, così come succederà nel 1932 e nel 1933. Oltre ai fiumani ed ai triestini, alla gara erano presenti diversi piloti di Pola. La foto, che fu pubblicata su "Motociclismo", si riferisce alla gara del '32 ( dono di Goran Slavic di Mattuglie) e ci fa vedere un pilota, che non riusciamo a identificare, in posizione di controsterzo, cosa non facile a quel tempo viste le caratteristiche ed il peso delle moto.

Prva talijanska speedway utrka, tada zvana "1.utrka na pisti od pepela" održana je u Rijeci 1931, zaslugom  legendarnog Marama Toye (Adolfo Marama Toyo (http://it.wikipedia.org/wiki/Adolfo_Marama_Toyo), un marinaio istriano, Istarski mornar (Fiume ?? - Trieste, 30 Svibnja 1946)), kojeg su tršćani zvali Tojo Marama, na stadionu Borgomarina u gradu na Kvarneru. U utrci su učestvovali članovi Moto Club-a Trieste Arduino Bertos, Umberto Barbolini, Luigi Kravos, Giuseppe Priore i Luciano Moschion, isto kao i 1932 i 1933. Osim Riječana i Tršćana, trci su prisustvovali i vozači iz Pule. Fotografija koja je bila objavljena u "Motociclismo" se odnosi na utrku '32. (donacija Gorana Slavića iz Matulja) i tamo vidimo jednog vozača, kojeg nismo uspjeli prepoznati, u položaju podupravljanja, način vožnje koji nije bio tako jednostavan u ono vrijeme, kada se uzmu u obzir karakteristike i težina motora.    

Otac MArama Toye je bio Egipćanin iz Aleksandrije, gdje je Marama i rođen, a mati mu je bila Riječanka. Po zanimanju je bio pomorski kapetan i plovio je najvjerojatnije na brodovima Tršćanskog Lloyda (Lloyd Triestino). Držali su ga velikim stručnjakom za pomorske motore i na brodu je bio zadužen za ispitivanje i kontrolu brodskih motora. Kao hobi u slobodno vrijeme natjecao se u dirt-track utrkama na dugoj stazi («long track») s tada najpoznatijim europskim vozačima. Posebno su ga oduševile kratke staze od 400 metara koje je otkrio prilikom jednog putovanja u Australiju krajem dvadesetih na kojoj su se vozile mnogo spektakularnije utrke, prema strogo definiranim pravilima i na motociklima konstruiranim samo za ovakav tip utrka.


Rijeka 1932. Na stadionu Kantrida održane su sljedeće utrke "Gare motociclistiche su pista di cenere" koje je organizirao M.C. Fiume (Moto Club Fiume). Vozač u sredini je riječan Marcelja na svom moturu Rudge 500. Drugi sa desna bi trebao biti legendarni Marama Toyo. Imena ostalih vozača sa slike su nepoznata.




Slika iz 1932 prikazuje start utrke sa upaljenim motorima(!?). Prvi sa desne strane bi trebao biti vozač kluba MC Trieste Luciano Moschion na motoru Rudge. Treći sa ljeve strane je Marama Toyo, jedini sa motoriom ljepo prilagođenom  i olakšanom za ovaj tip utrka na kratkim stazama.  Prvi sa desne strane je tršćanin Arduino Bertos, vozač koji je držao rekord na stazi u  Trst-Opicina (na stadionu Littorio di Trieste i stadionu Moretti di Udine) sa motorom NSU 500.(Iz arhive Gorana Slavića)



Fotografija iz 1932, dolazi iz arhive Gorana Slavića iz Matulja, a slikao ju je fotohraf po imenu Berger, kako se vidi iz potpisa na fotografiji. Vozaće je teško prepoznati, ali se može vidjeti da prvi vozač sa ljeve strane koristi obični "ulični" motocikl.


Utrka je počinjala sa krugom upoznavanja na stazi dugoj 400metara pokrivenoj lomljenim ugljenom i pepelom što je bilo po ondašnjim pravilima klasičnog Speedway-a. To što se vozilo na Campo sportivo di Borgomarina" bile su DIRT TRACK utrke jer se današnji speedway još nije vozio. To je sasvim različito od SPEEDWAYa. Potpuno druga disciplina. Speedway je potekao od DIRT TRACK utrka no treba znati da se DIRT TRACK utrke voze i dalje.



12. veljače 1933. ponovno se trebala održati utrka na Kantridi, ali je zbog izuzetno slabih vremenskih uvjeta odgođena za 2. travnja. Marama je tada ponovno bio u vrhunskoj formi, a u finalu brži od Marčelje koji je tada raspolagao Rudgeovim motociklom.
U utrci "Terza manifestazione Fiumana di DIRT- TRACK" pobjednik i apsolutni rekorder bio Anton Uroić (vozio je Motoscoche) iz Jugoslavije koji je na tu utrku bio pozvan zajedno sa Antonom Štrbanom (vozio je Harley Davidson). Uroić je pobjedio u trećoj vožnji i ušao u polufinale dok je Štrban u četvrtoj vožnji odustao  zbog kvara dok je vodio. Prvi polufinale je dobio Uroić ispred Marcelia na BSA i Michellia na motoru Frera. Treće polufinale je dobio Štrban ispred Predonzania na Frere-i i Lolla na motoru Motoscoche. Finalnu utrku je dobio Anton Uroič, drugi je bio Micheli, a treći Puciar na Gileri.
Novi rekord staze koji je vozio Uronić bio je 27˝3"'.

[seas]

Za više informacija http://www.f1racing.com.hr/baza-znanja/utrka-opatija-ucka-abbazia-monte-maggiore-22-ix-1929-8-ix-1930
Utrka Opatija – Učka (Abbazia – Monte Maggiore) 22. Rujna 1929

Prigodna razglednica napravljena u povodu utrke Abbazia – Monte Maggiore održane 22. Rujna 1929


Prva utrka na našem području o kojoj postoje pisani tragovi. Održala se na lokalnim cestama Učke, a start i tehnički pregled bili su na glavnom trgu na Matuljima. Cilj je bio ispred Planinarskog doma vojvotkinje od Aoste na Učki. Trasa staze je bila izuzetno opasna sa 90-tak zavoja i totalno nezaštićena. 80 % staze imalo je padinu na strani prema moru. U ono vrijeme nisu se koristile bale sjena ili bilo kakva druga zaštita uz stazu jer se je to smatralo kukavički.

Učestvovala je krema tadašnjeg motosporta Italije, Austrije i naših područja. Našli su se tu šampioni kao naprimjer talijanski natjecatelji poput Zironde na Derbyju (pobjednik u Cortini d'Ampezzo), Biondettija na Bugattiju (pobjednik u Monzi), Fagiolija također na Bugattiju (pobjednik u Bologni), Poiluccija, Caniata, Pollonija, Pastorea (Maserati), Morana, te inozemni natjecatelji poput Machera i Melcoma. Stigli su sa svojim snažnim automobilima od kojih su već pobjeđivali na najpoznatijim svjetskim stazama.
Tehnički pregledi i treninzi održani su 21. Rujna u središtu Matulja, a staza je za promet bila zatvorena od 14 do 18,00 sati.
Koliku je pozornost privukla utrka svjedoči i činjenica da je na cilju između osam i devet sati prodano 300 kava, kojoj su, kako je pisao ondašnji tisak, cijene rasle s nadmorskom visinom.



Red su u utrci provodili vojnici, karabinjeri i policajci.




Prema novinskim izvješćima vrlo su dobro funkcionirale telefonske veze. Korišteno je 7 telefona i za to je povučeno 60 km kabela. U pripremi su bila i tri vozila prve pomoći locirana u Frančićima, Veprincu i na Učki koja na sreću nisu morala intervenirati.

[seas]

Fond nagrada je bio sljedeći:
Najbolja vozačica natjecanja (i jedina vozačica Gilda Morelli) dobila je pehar (Coppa di Opatija) koju je dodjeljivala turistička udruga Opatije.
Prvoplasirani u klasi sport osvojio je Pehar Kvarnera (Coppa di Quarnaro) koji je bio i umjetnički rad koji je dodjeljivala Provincia di Quarnaro.
Prvoplasirani u klasi trkaćih automobila osvojio je Musolinijev Pehar (Coppa Mussolini) i medalju.

Na dan utrke, prva je startala jedina žena, Gilda Morelli za volanom Aurea-e. Nakon 21 minute prošla je posljednjim zavojem praćena velikim oblakom prašine. Nekoliko sekundi nakon toga prošla je ciljem uz veliki plesak gledatelja.

[seas]

Pobjednik Kvarnerskog kupa bio je odvjetnik Pierpaolo Poilucci iz Trsta koji je za volanom Afa Romea prešao je stazu u vremenu 15min 9sec 4", ali nakon prolaska ciljem izgubio je kontrolu i okrznuo zid, razbivši pritom i blatobrane.
Za Mussolinijev kup su se natjecali Fagioli i Caniato u Bugattiju i Polini u Alfa Romeu. Pobijedio je Tršćanin Polini, a prešao je stazu u vremenu 15'6''.
Od lokalnih vozača istakli su se dobrim vremenima vozači Ghiczy i Jugo.

Cilj je bio ispred Planinarskog doma vojvotkinje od Aoste na Učki.


Kraj automoblističke utrke bio je u 13,40 sati,a već u 13,50 sati započela je i motocilistička utrka Opatija – Učka. U klasi 500cc pobijedio je Ruggero Tomc, koji je bio ujedno i apsolutni pobjednik.
Od domaćih natjecatelja u klasi 350cc sudjelovali su Riječani Mohovich i Savino. Mohovich je odustao, dok je Savino pobijedio u klasi 350cc, unatoč privremenom odustajanju zbog zamjene svjećica u Veprincu.

[seas]

Sljedeće godine, 8. Rujna 1930. utrka je ponovljena, ali ovaj put organizatori su htjeli privući više vozača i kvalitetnijih imena. Podignuta je vrijednost nagradnog fonda na 50.000 Lira, a prijave za natjecanje su otvorene i u susjednim zemljama. Prikupljeno je pedesetak prijava, a na startnoj listi su se pojavila i zvučna imena poput Fagiolija i Von Morgena, koji su nastupali i na najpoznatijim svjetskim utrkama.

Slika trga u centru Matulja (Ova slika se ne odnosi na ovu utrku Abbazia -- Monte Magiore već na Rally Trieste - Abbazia - Ispravio jazbac)


Staza je bila podijeljena na šest sektora. Suci su bili opremljeni zelenom i crvenom zastavicom. Zanimljivo je istaknuti da je zelena zastavica u ono vrijeme značila opasnost, a crvena zaustavljanje i prekid utrke. U slučaju izložene crvene zastave suci su zavoja telefonski obavijestili startera i prethodni zavoj, pa tako redom.
Svaki je športski djelatnik bio označen posebnom trakom. Tako su članovi športske komisije na lijevom rukavu nosili zelenu traku, suci zavoja i njihovi zamjenici crvene trake, a predsjednik organizacijskog komiteta modru.

Tokom utrke došlo je do izlijetanja Faggiolija sa staze. Utrka je bila prekinuta na sat vremena. Fagioli je u nesreći udario glavom u prednje staklo i razbio ga, dok je njegov suvozač Ottavio Bernardi ispao iz automobila, i pritom slomio nosnu kost te zadobio ozljede po licu i rukama. Fagioli je u nesreći zadobio potres mozga, polomio zube i dobro se nabio. Smješten na kirurškom odjelu riječke bolnice u sobi br. 11, unatoč tom što nije mogao govoriti, još je iste večeri poslao brzojav svojoj majci.



Pobjednik u I. klasi trkaćih automobila je dobivao 4.000 talijanskih lira, u II. klasi 10.000 lira, a u sportskim klasama za prva su tri mjesta dobivali 2.000, 1.000 i 500 lira. Vozač koji je i u apsolutnom redoslijedu prvi dobivao je još 3.000 lira, ali pod uvjetom da je oborio prošlogodišnji Pollonijev rekord (15'6''), dok je apsolutni pobjednik u sportskim klasama dobio 2.500 lira. Za najbolje natjecatelje pripremljene su i medalje.
Najboljim je vozačima dodjeljivanoi  nekoliko pehara: Coppa Mussolini, trogodišnji prijelazni pehar dobio je Hainz von Morgen. Isti je vozač osvojio i Coppa Quarnaro što ga je dodjeljivala Provincia di Quarnaro provincija. Coppa di Abazia koji je dodjeljivalo vološćansko-opatijsko poglavarstvo dobio je Pastore, a počasnu ploču Zehentner. Zlatne medalje pripale su von Morgenu, Pastoreu i Zehentneru.



Na sljedecoj slici vidimo neke od učesnika utrke:
Sličica 1: Camillo Polucci - Alfa Romeo, kroz cilj prošao treći u kategoriji sport 1500 - 2000cc
Sličica 2: Burgaller - Bugatti, kroz cilj prošao drugi u kategoriji "Sport" 2000 - 3000cc i 5. u generalnom poretku
Sličica 3: Pastore - Maserati, kroz cilj prošao prvi u kategoriji "Sport" 2000 - 3000cc i 4. u generalnom poretku
Sličica 4: Conte Premoli - Salmson, kroz cilj prošao prvi u kategoriji "Trkaći automobili" do 1500cc i 2. u generalnom poretku.
Sličica 5: Principessa Colonna - Alfa Romeo, kroz cilj peta druga u kategoriji "Sport" do 1500cc - 2000cc
Sličica 6: Zehentner - Mercedes, kroz cilj peti prvi u kategoriji "Sport" preko 3000cc i šampion "dall Quarnaro"
Sličica 7: Pollini - Alfa Romeo,  kroz cilj prošao drugi u kategoriji "Trkaći automobili" preko 1500cc i treći generalnom poretku





Ukupni pobjednik utrke u generalnom poretku bio je Hans Joachim von Morgen za volanom Bugatti type 35

[mušica]

Seas, kolike su snage i brzine razvijali ovakvi auti iz tog doba?
 Mislim da su ovo bili pravi fanatici za brzine jer jurit u ovakvim "kočijama" uz Učku u odnosu na današnje automobile sa 4×4, disk kočinicama i ostalim tehničkim postignućima je neusporedivo.

[fusher]

si šoldi bin dal da moren takovu "karocu" bez današnjeh bedastoć od elektroniki propejat do učki....je fićo starinski auto, al ovo treba znat pejat!

[jazbac]

Slika trga u centru Matulja

 

Ova slika se ne odnosi na ovu utrku Abbazia -- Monte Magiore već na Rally Trieste - Abbazia 
Inače su slike odlične, a moram priznat da 2 od njih vidim prvi put.

[seas]

Mušica, nebi ti znao reći koje su prosječne brzine bile, ali znam da je Bugatti pobjednika von Morgena bio zastrašujuće brz i za današnje pojmove ako uzmeš u obzir po kojoj je to cesti voženo. Mislim da je von Morgenov Bugatti bio type 35B ili 35C (vjerovatno type C) koji se proizvodio u to vrijeme. On je imao motor od 2300cc sa superchargerom (kompresor, nije turbočarđer). Type B je imao138 ks (102 kW), a Type C 128 ks (95 kW). B je imao veći kompresor. Ubrzanje je bilo od 0 do 100 kmh u "samo" 6 sekundi, a najveća brzina mu je bila nešto preko 200 na sat. Napravljeno je samo 45 komada tog tipa. Inače, sve skupa napravljeno je nešto više od 300 komada svih modela zajedno Bugattija type 35 (i to ovim redosljedom: 35A, 35C, 35T, 35B). Type 35 se je proizvodio od 1924 do 1931. Kakva je to makina bila svjedoči i to da je Type 35B kojem je za volanom bio William Grover-Williams pobjedio na Francuskom Grand Prix-u u Le Mans-u 1929, a 1930. je završio 3. na Grand Prix-u u Monaku sa Guy Bouriatom kao vozačem (startao je kao četvrti).

Bugatti u Loews zavoju u Monacu. Ovo nije ovaj o kojem pričamo, Guy Bouriatom je imao broj 16. Ovo je Philippe Étancelin- ov Bugatti 35C i on je odustao tokom utrke


A evo još jedne zanimljivosti. Upravo je taj bolid iz Monaka koji je dosao 3., karoserija broj 4948, godine 1930. prodan njemcu Joachim von Morganu, našem pobjedniku iz 1930, a on se je nastavio takmičiti sa tim autom tokom ostatka 1930 i cijele 1931. Pošto je Monako održan 6 Travnja 1930, a Utrka Opatija – Učka 8. Rujna 1930., vrlo je moguće da je on u Opatiji vozio upravo Bugatti koji je završio treći u Monaku.

Jazbac, dodao sam uz sliku tvoj komentar, tako da je i to rjeseno. Hvala na upozorenju. 

[seas]

Djelomično sa http://www.formula1-dictionary.net/preluk.html

Preluka, legendarna staza između Rijeke i Opatije koristila se je za natjecanja u razdoblju od 1939 do 1977. Uspoređivali su je sa stazom u Monaku radi uske staze i predivnog pogleda na Jadransko more.
Utrke su se vozile u pravcu kazaljke na satu (osim na jednoj slici, ali o tome ćemo kasnije). Staza je duga 6000 metara i u obliku je izduženog trokuta kojemu je najduža stranica položena uz more, sljedeća stranica u pravcu kazaljke na satu je uzbrdica koja završava na 90 metara nadmorske visine. Nakon toga dolazi nizbrdica, koja je ujedno i najbrži dio staze.



Ovako idu gradijenti na stazi:-
0- 150m 0.0% (5m)*
150- 900m 3.5% (31.06m)
900-1930m 5.3% (85.46m)
1930-2065m 0.4% (90.00m)
2065-2715m -2.4% (71.40m)
2715-3865m -3.6% (30.00m)
3865-4015m -3.0% (25.50m)
4015-5015m -1.0% (16.00m)
5015-5445m -2.0% (7.00m)
5445-5645m -1.0% (5.00m)
5645-6000m 0.0% (5.00m)
* Metara nadmorske visine
Max. gradient (uzbrdo) - 5.3 % - 3°
Max. gradient (nizbrdo) - 3.6% - 2.1°

Prva velika utrka na stazi organizirana je pred sam početak II Svjetskog rata. Do organizacije utrke je došlo slučajno. Pošto su se predratni odnosi između Italije i Francuske opasno zaoštrili, Musolini nije dozvolio odlazak službenog tima Maseratija u Francusku. Umjesto toga, organizirana je utrka na stazi na Preluku koja je nosila naziv nosila je naziv I. circuito del Carnaro. Vjest da Maserati ne dolazi u Rheims na Utrku "Coupe de la Commission Sportive" (http://www.formula2.net/V39_8.htm) odjeknula je u cijelom motorističkom svjetu, a o tome govori i podatak da je o tom događaju i stazi na Preluci pisao New York Herald Tribune. Na intervenciju Zagrebačkog moto-kluba Ministarstvo unutarnjih poslova Jugoslavije iznimno je za ovu prigodu dopustilo prijelaz sušačkog mosta bez putovnice svim jugoslavenskim automobilima 9. Lipnja od 0 do 24 sata.



Na startnoj listi su bila sve velika imena:  Pietsch, Villoresi, Cortese, Baruffi, Rocco, Romano, Barbieri, Plate, Lami, Pagliano, Bonomi, sve članovi službenog tvorničkog tima Maseratija. Vozilo se 25 krugova = 150 km
5. i 7. Srpnja su održani i prvi treninzi.

Najbolje vrijeme na treninzima - Villoresi (2:48.6 128.113 kph) vozeći prosječno 128,113 km/h.

Startna lista nakon kvalifikacija je izgledala ovako:
1 - L Villoresi - Maserati - Maserati 4CL
4 - Cortese - Maserati - Maserati 4CL
2 - Rocco - Maserati -  Maserati 6CM
3 - Pietsch - Maserati -  Maserati 6CM
10 - Barbieri - Maserat -  Maserati 6CM
6 - Romano - Maserati -  Maserati 6CM
7 - Baruffi - Maserati -  Maserati 6CM
5 - E Platé - Maserati -  Maserati 6CM





Na dan utrke cesta je u Preluku bila zatvorena od 16 do 19,15 sati, a autobusi su iz Rijeke kretali s Trga Regina Elena. Od 14 sati svakih je 15 minuta vozio autobus na liniji Lovran – Opatija, odakle je ispred hotela Palace vozio poseban autobus do Preluka.
Treba napomenuti da je ovo bila prva Villoresijeva utrka nakon pogibije njegovog brata Emilia Villoresia Monday 20. Lipnja dok je testiraonovi model Alfa Romea Tipo 158 u Monzi.

Na slici je Gigi Villoresi (prvi sa desne strane) koji je na utrci u Preluku nastupio prvi put nakon tragedije brata Emilija u Monzi. Prvi slijeva je Ernesto Maserati, veliko talijanski konstruktor trkačih automobila


Odmah poslije starta vodstvo je preuzeo Rocco, no zbog tehničkih problema morao je prva tri mjesta u nastavku utrke prepustiti svojim momčadskim kolegama. Tada je na čelo utrke izbio Villoresi i poslije borbe s Corteseom je i pobijedio sa vremenom 1.10'41'', vozeći prosječno 127,142 km/h. Iza njega su se plasirani Cortese, Bonomi i Rocco. Bili su to ujedno i jedini vozači koji su završili utrku. Svi su naravno vozili na tvorničkim Maseratijima.

Najbrži krug u utrci - Villoresi (130.120 kph, on lap 18)

[seas]

I još par slika:
Propagandni materijal

[ilirija]

Stari!!! NEMA SLKA !!! Nešto si shebo

[zokxy]

Stari!!! NEMA SLKA !!! Nešto si shebo

Meni ima!   

[ilirija]

Stari!!! NEMA SLKA !!! Nešto si shebo

Meni ima!   

sad ima i kod mene