Sveti Marko je najsjeverniji jadranski otok u Riječkom zaljevu ispred Kraljevice. Zbog važnoga prometnog položaja na prijelazu između kopna i Krka, te zbog plovidbe iz Riječkog zaljeva u Vinodolski kanal, taj otok je poznat još od antike pod imenom Almis, te u srednjem vijeku kao Omiš. Danas je najpoznatiji po tomu što preko njegove južne strmine prolazi Krčki most.
Ovaj otok ima trokutni oblik, a strmi otočni greben uzdiže se od sjeverozapada prema jugoistoku, gdje je iznad mosta najviši otočni vrh Glava, 104 m. Na sjevernom rtu Brodac nalazi se svjetionik, a u zapadnom tjesnacu prema Omišlju je niži otočić Selehovac. Istočna i jugozapadna obala su mu strme i nepristupačne, a sjeverozapadna je položita i lakše dostupna.
Gornji otočni greben s padinama je uglavnom gol i kamenit s oskudnom travom, a više poluzimzelenog grmlja ima uz nisku sjeverozapadnu obalu. U posebnoj flori tog otoka ističu se 3 rijetka biljna endema: Markova visika (Cerinthe smithiae), riječki kostriš (Senecio fluminensis) i riječki kravljak (Carlina fiumensis).
Prelazite li mostom s kopna na otok Krk, prvi luk mosta leži na otočiću Sveti Marko. U prošlosti ovaj su otočić zvali Almis, Omiš i Scoglio Alma (otočić svetih) jer su na njemu nekada bile čak 3 crkvice; Sv. Ivana Krozostoma (Sv. Ivana Zlatoustog), Sv. Martina i Svetog Marka. Njihovi ostaci danas nisu vidljivi.
Današnje ime otoka, Sveti Marko, otočić je dobio za mletačke uprave, kada je na otočiću bila i utvrda sa stalnom posadom. Glavni zadatak posade bila je borba protiv senjskih uskoka, a vjerojatno je crkvica Sv. Marka sagrađena upravo zbog članova posade utvrde.
No prva utvrda na Svetom Marku bila je znatno starija, bizantska. Ostaci su vidljivi i danas, na najvišoj točki otoka. U vrijeme gradnje mosta dio otočića, baš pokraj vidljivih ruševina utvrde, „odsječen“ je, pa je trajno nestao i dio utvrde.
Otočić je prepun ljekovitog bilja, pa su kao i u prošlosti, i danas na njemu stada ovaca. Na otočiću je i maleno jezerce na kojem ovce piju vodu.
Otočić krije i Galebovu spilju, nedaleko od svjetionika.
Ranobizantske utvrde javljaju se polovinom šestog stoljeća nakon Krista, kada je nad kvarnerskim priobaljem uspostavljena čvrsta vlast sposobnog bizantskoga cara Justinijana. Nakon završetka ratova s dotadašnjim vladarima priobalja, kraljevstvom Ostrogota, Justinijan stvara snažnu flotu koja gospodari Jadranom. Plovne putove i nesigurne rute unutar naših brojnih otoka i uvala osigurava izgradnjom velikog broja nadzornih postaja, promatračnica, kula i većih utvrda. Uz ove utvrde razvijaju se civilna naselja te obnavljaju ili grade crkve. U Riječkom zaljevu, u tjesnacu između kopna i otoka Krka, na otočiću Sveti Marko uzdižu se ruševine tada podignute utvrde, zvane Almis.
Prvi spomen hrastove bačve vezan je uz višemjesečnu pomorsku blokadu otoka Krka 49. godine prije Krista, u kojoj su sudjelovale vojske sukobljenih vođa Pompeja i Cezara. Zbog nestašice hrane Cezarove snage bile su prisiljene na proboj i bijeg prema kopnu. U morskom tjesnacu između Jadranova, rta Bejavca i otočića Sveti Marko odigrala se bitka zanimljiva i zbog uzgrednog spomena drvenih posuda - bačava za držanje vina. Cezarovi vojnici, mahom neplivači (novačeni sjevernoitalski Opitergini), načinili su improvizirane splavi, a zbog nedostatka drva koristili su dužice rastavljenih bačava. Prema tome, tada su stanovnici Kvarnera već bili upoznati s mogućnošću prijevoza i čuvanja vina u hrastovim bačvama, a ne samo u uobičajenoj ambalaži antičkoga svijeta – keramičkim amforama.
(nastavlja se ... )