Povijesne priče i dogodovštine

[ilirija]

Kantrida - od snova do stvarnosti, od kamenoloma do stadiona - 3. dio

Ponovno se sastajemo i blagajnik kluba Mićel Biondić nam odaje poraznu činjenicu da u blagajni imamo tek 74 krune, a nama je za prve radove potrebno oko 1.200 kruna. Padaju razni prijedlozi. Forenpohera biramo za vođenje financijske akcije. U međuvremenu primamo obavijest Bačića kako je pozvan u Općinu Kastav i kako je od iste primio pismenu dozvolu da je sve u redu i da se može započeti s prvim radovima. Prvi se javlja Biondić s 40 kruna, pa Prestini s 50, Margan s 80, Forenpoher u ime svoje tetke polaže 200 kruna itd. Forenpoher i Margan odlaze sutradan na Kantridu predati novac Bačiću za glavne radove. Ovim činom nestala je naša zabrinutost. Dobili smo silnu moralnu snagu za daljnji rad. Na Kantridi su započeli radovi a da nitko osim nas nekoliko nije znao što se tamo radi.
Krajem zime 1912. godine već je izravnan teren. Nestale su velike naslage kamenja. Pokazale su se jasne konture budućeg igrališta koje se nikako nije moglo nazvati idealnim terenom za nogomet. Tvrdo pješčano tlo bez trave i mekane zemlje za uzgoj travnate plohe. No, ono se nalazi uz samo more, a što je najvažnije, veliko je. Dakle, nakon one „škatulice" na Gimnazijskom trgu, sada imamo igralište od 100 x 50 metara, a to je glavno. Na tvrdi teren smo naučeni, na njemu smo otvrdnuli, a što će donijeti budućnost, vidjet ćemo.
Skupine članova kluba odlaze svake nedjelje ranom zorom na novo igralište i ne vraćaju se do mraka. Čisti se veliki teren od sitnog kamenja. Radi se velikom voljom. Svi niti ne misle na drugo već da se teren što prije osposobi za igranje. Igraći prve momčadi, a posebno Mateljan, Jurković, Lipovac, Haramija, Prebeg, Veljačić, Albaneže i drugi, mjere površinu i označavaju pojedine dimenzije za vratnice, granice, centar itd. Forempoher nabavlja grede za vratnice, a Novaković s jednom grupom plete mreže. Pismoslikari, članovi „Victorije", izrađuju veliku natpisnu ploču veličine 8 x 1 metar koja će biti postavljena na početku ulaza na igralište.
9. ožujka 1913. (bila je nedjelja) sastaju se prva i druga momčad „Victorije", kao i obično ispred „Continentala", i kreće se na Kantridu. Taj dan održana je prva trening utakmica na novom igralištu. Organizira se uprava igrališta i rade planovi za svečano otvaranje. Nakon dužeg savjetovanja prihvaća se ponuda „Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba iz Zagreba" (kraće: Građanski), koji je na trećem mjestu u prvenstvu Hrvatske i Slavonije, a koji će nam doći uz najpovoljnije uvjete...
I konačno, plakati su osvanuli na Sušaku, u Rijeci, Opatiji, Crikvenici i drugdje. Dijele se letci. Svečano se otvara igralište „Victorije", dolazi „Građanski" iz Zagreba. Učinilo se sve što se za one prilike najbolje moglo. Pogled s glavne ceste, kao iz ptičje perspektive, vrlo je lijep. Iscrtana nogometna ploha lijepo se odražava unatoč tome što nema zelenog tla.
Stigao je „Građanski". Bilo je odlučeno da se momčadi sa Sušaka odvezu do Kantride ribarskim motornim čamcima. I to je imalo svoju svrhu. "Građanski" je stigao pod vodstvom Riegera i Jurčeca, a s njima je došlo i mnogo zagrebačkih građana na more da vide svoju momčad koja počinje zauzimati sve značajniji položaj u hrvatskom nogometu. Nakon što sam im opisao naše poteze oko dobivanja i izgradnje igrališta, kliknuli su: »Pa to su stvari koje moraju ući u historiju hrvatskog sporta!" Tako je kazivao Nikola Bošković, tadašnji tajnik „Victorije- koji će deset godina poslije te povijesne utakmice na Kantridi postati tajnik upravo „Građanskog" iz Zagreba. Nogometno igralište na Kantridi tako je ušlo u legendu koja još i danas traje.
Nedjelja, 1.6. 1913. - Svečano otvaranje nogometnog igrališta na Kantridi:
VICTORIA - GRAĐANSKI 3:0
Victoria: Prebeg, Haramija, Novaković, Margan, Medanić, Lipovac, Albaneze, Kukić, Krunoslav, Fabica, Veljaćić.
Građanski: Vrđuka, Šifranek, Šifter, Benić, Horvat. Stary, Jurčec, Kinert, Leško, Granitz, Sedlak.
Vrđuka, Šifter i ostali postali su nakon Prvog svjetskog rata veoma poznati igrači, ali taj dan kada su stupili na tlo Kantride izlazeći iz motornih ribarskih čamaca kušali su je li more zbilja slano... Došli su u najjačem sastavu i u najboljoj mogućoj formi. Ali na opće iznenađenje i van svih očekivanja, Sušačani su im dobrano zaslanili jer bilo je 3:0 za domaće. Sudio je Milan Martinović. Utakmica je počela u 17 sati. Cijene ulaznica su bile: sjedala 1 kruna, lijeva strana stajanje 80 filira, desna 60 filira, a djeca su plaćala 40 filira.

Kraj

Iz knjige "Rijeka nogometa"

[ilirija]

Kantrida

Prije prvog svijetskog rata Kantrida je bila jak trgovački centar. Današnja Pulska ulica (Borgomarina), spajala je Istru i okolicu Kantride s centrom grada i ne samo to, nego i otoke Krk, Cres i Lošinj. Na Kantridi je nastala prva konjušnica s kočijama. Prvi tramvaji kretali su s Kantride. Uz sve to, pored zapadnog ulaza u 3. maj nalazila tržnica na kojoj je ekipa iz Rijeke i okolice trgovala. Na toj tržnici nalazio se poveći kamen u obliku stolice, te ga je lokalno građanstvo koristilo u tu svrhu. Na kamen je istovremeno moglo sjesti troje odraslih ljudi. Često su ga koristile i mlekarice. Po tom kamenu oko kojeg su se okupljali ljudi Kantrida je dobila ime.

[zokxy]

Čudesni je otočić Košljun, usred Puntarske drage na  otoku Krku, danas dom franjevaca te mjesto mnogih  ekskurzija i Ijetnih kulturnih dogadanja. Posjetite li taj prirodni rezervat flore i faune, bit ćete jedan od sto tisuća gostiju koji ga godišnje obiđu. Postanak Puntarske drage i otočića Košljuna pučka je mašta okitila čudesnom legendom.
Sadašnja košljunska draga bila je nekoć veliko i lijepo polje koje je pripadalo dvojici braće. Jedan je od njih bio zdrav, a drugi, mlađi, slijep. Svaki je imao svoje zasebno gospodarstvo s okućnicom. Jedino im je polje bilo zajedničko. Plodove su dijelili napola i to minom ili minicom, starom mjerom izdubljenom u drvu, a držala je oko 10 kilograma. Kad su neke godine pšenicu poželi, ovršili i osušili na gumnu, reče zdravi brat slijepomu:
- Hajde, brate, da podijelimo ovogodišnju pšenicu pa da znamo čije je što.
- Pa hajdemo, brate - odvrati slijepi.- S tvojim prijedlogom se posve slažem, ali kako ja ne vidim, a ti vidiš, dijeli ti što je i kako je pravo.
Zdravi brat ne odgovori ništa. Napuni minu pšenicom, sasipa je na stranu i reče:
 - Ovo je moja prva mina, a sad ću napuniti minu za tebe, ali broji i ti da se ja ne pometem.
Medutim okrene minu, dno pokrije pšenicom i pruži bratu riječima:
- Dotakni se, brate, pšenice i uvjeri se da je mina puna.
Slijepi brat dotakne prstima pšenicu i uvjeri se da je mina puna, pa pomisli: "Braća smo, ne smijem ni sumnjati da nešto nije u redu.'  Reče:
- Mjeri  ti tako dalje da posao ide naprijed.
I tako je stariji brat dijeleći, sebi po običaju punio punu mjeru, a za brata bi mjeru okrenuo naopako i odmjeravao je na plitkom, vanjskom dnu. Kad su s mjerenjem već bili pri kraju, slijepi se brat slučajno približi mjeri koja je bila za njega, opipa je, zabode prst dublje i uvjeri se daje mina okrenuta i da ga brat grdno vara. Otkrivši prevaru, on bolno jaukne i zavapi:
- Bože, ti me osveti!
Nebo je na kletvu odgovorilo strašnom kaznom:  u isti čas nasta velika tutnjava i more provali silnom snagom kroz uski prolaz u dragu te proguta starijeg brata i sve njegovo. More pokri dijelom plodno polje i tako ostade sve do danas. A onaj dio polja na kojemu je na uzvišici bila kuća slijepog brata s vrtovima osta suh i pošteđen, more ga nije pokrilo. Toje danas otočić Košljun, na šest hektara i osam ara površine. Kad je slijepi brat umirao, poklonio je svo svoje imanje fratrima da tu sagrade crkvu svete Marije, da u njoj čuvaju njegov grob i mole za pokoj njegove duše.
Tako i danas puntarski barkarjoli prikazuju postanak Košljuna i Puntarske drage kad Ijeti prevoze domaće i strane turiste na Košljun. Ovi ih rado slušaju iako i jedni i drugi znaju da je to samo stara priča.             

[ilirija]

Avionske veze

Negda je naš grad bio povezan s unutrašnjošću i inozemstvom avionskim vezama. U Rijeci je bila hidrobaza pred sadašnjim gatom Karolne Riječke. Redovna pruga bila je sa Venecijom, a povremeno s ostalim gradovima, uglavnom talijanskim. Na obali je postojala lijepa ciglena kućica kao čekaonica i blagajna. Promet je bio jak. Veze su postojale do početka Drugog svjetskog rata.
Druga hidrobaza bila je na Sušaku, koji je pripadao drugoj državi. Baza je postojala ispred hotela Jadran na Pećinama. Prugu za Prag je održavao Čedok, češko poduzeće. Održavali su je samo za vrijeme ljetnih mjeseci zbog turista, a česi su bili glavni turisti i stalni posjetioci naše obale, naročito Krka i Raba. Češka doktorica je bila osnivač i prve zdravstvene ustanove u Baški.

Maks Peč

[ilirija]

Česi na Trsatu

Svijet je prostran, a narod putuje njime iz ekonomskih razloga, turističkih, športskih, znanstvenih. Zanimljivo da naš Trsat nisu mimoišli ni Češki državljani koji su se kasnije pretočili u prave trsaćane. Uglavnom su to bile obrtničke obitelji, radišni ljudi, pošteni, koji su ostavili traga u našem životu, a njihovi potomci postali su pravi trsaćani. U svakom razdoblju stizala je po koja obitelj. Evo, prema sjećanju...
Davne 1899. godine stigao je Pan Mayer koji se proslavio utemeljivši vatrogasno društvo kojemu danas slavimo jubilej 110. godišnjice. Kasnije su imali konje i kočiju jer u ono doba nije postojao taxi.
Na daleko poznata obitelj bila je ona vrtlara Kulfaneka, koji je tvorac lijepog trsatskog parka i mnogih krasnih vrtova vila diljem Sušaka i naše obale. Njegova djeca postala su pravi naši, a kćerka mu je bila upraviteljica ljekarne „Devčić“.
Treća poznata obitelj je Kratil, koji su imali skromno zabavište, mali vrtuljak kraj groblja. Pogon su bila dječurlija koja su na vrhu vrtila kolo, a mušterije oni koji su platili sjedalo na vrtuljku. Cijela porodica bila je glazbeno nadahnuta, a naš Emil je bio poznati učitelj harmonike i još poznatiji štimatelj glasovira. Spomenuti treba i obitelj Husarik, limarski majstor koji je aktivno sudjelovao i u crkvenom koru sv. Jurja. Cijela češka kolonija bila je cijenjena i marljiva i svi su bili aktivno uključeni u trsatski život i postali su pravi naši.

Maks Peč

[ilirija]

PRIČA O ČAŠl

Kad jedna, samo naizgled obična čaša I jedan tajni carski posjet pokrenu događanja koja i nakon više od dvaju stoljeća pobuđuju maštu, onda priča mora biti zanimljiva. Povijesnom vas bilješkom Francesca Sav. Descovicha. ponizna i odana podanika Carsko-Kraljevskoga Apostolskoga Veličanstva Franje Josipa I., vraćamo stoga u 1775. godinu i vodimo u dom generala Nicoloa de Lumage de Millekrona.

POVIJESNE BILJEŠKE

o čaši kojom se za stolom u domu generala Nicoloa de Lumage de Millekrona služilo.

NJEGOVO VELIČANSTVO JOSIP II. CAR AUSTRIJE.

Dana 13. svibnja 1775.
Josip II. car Austrije, posjetio je ovaj grad dana 13. svibnja 1775. i Svojom je nazočnošću želio Iskazati poštovanje domu staroga i hrabroga generala Nicoloa de Lumage de Millekrona čije su rane rječito govorile o velikome prinosu koji je rečen! general dao Presvijetloj Austrijskoj Kući. Čašu iz koje je Njegovo Veličanstvo tada pilo general je sačuvao kao milu uspomenu na blagonaklonost Vladara.
General umrijevši 1798. svome unuku Franceseu de Lumagi de Milekronu u nasljedstvo ostavi tu dragocjenu uspomenu, uz toplu preporuku da čaša zavazda od njegovih nasljednika bude sačuvana.
Kadaje potonji 1819. umro povijesna je čaša prešla u vlasništvo njegove unuke Caterine udove Tomicich. rođene Wagalay. a 1844. pak u posjed njezine kćeri Giovanne Tomicich -Descovich koja ju je sačuvala do svoje smrti 1861. nakon koje je čaša došla u posjed obltelji odana niže potpisana kada je 13. svibnja 1875.. to jest točno jedno stoljeće od posjeta Njegova Presvjetla Pretka vjernoj Rijeci, u ovaj grad stiglo Njegovo Carsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip l. odani mu nižee potpisani pokaza povijesnu čašu kao još jedan spomen na Njegova Preuzvišenoga Prethodnika koji toli mile uspomene za sobom ostavi kod stanovnika Rijeke te je u spomen te prigode, Niegov posjet ovome gradu stotinu godina potom i istoga dana kada ga je bio posjetio Car Josip II.
Vašeg Carsko-Kraljevskog Apostolskog Veličanstva ponizan i odan podanik Francesco Sav. Descovich
l tako je povijesna čaša - zahvaljujući Njegovu Veličanstvu Franji Josipu I. koji je zaželio da se ona pohrani u gradskom muzeju - stoljeće Nakon posjeta Njegova Presvijetla Pretka došla u posjed Grada i potakla razmišljanja o osnivanju ustanove koja bi čašu sačuvala za buduće naraštaje. Grad je, najozbiljnije i s puno entuzijazma, počeo razmiiljati o MUZEJU koji je. kao Museo Civico osnovan 1893 godine i čiji je slijednik i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka.

[lappino]

Onu priču o postanku Košljuna sam i ja masu puta pričao...zadnji put negdje u 7. mjesecu 2010., kad sam iz nostalgije vodio jednu grupu ruskih turista po Krku...

[ilirija]

"Mornar" poučni i zabavni list za pomorski svijet
Sušak, siječanj-prosinac 1935. godina VII

GORE DOLJE PO RIJEČKOJ PALADE

 Sad nam grade na riječkoj strani uz samu Rječinu - zid. I tako je došlo, da su se na ovom malom »corpusu separatumu« preko noći, naprečac, sljubile dvije pradavne kulture: rimska sa svojom antikom Gomilom - 3000 godina, i kineska sa svojim dva i po metra visokim zidom 6000 godina. Ukupno - 9000 godina. Ima ih, koji onaj zid uzimlju s druge jedne strane i vele: do sada smo bili va gajbe, od sada ćemo bit va »manikomije«, što bi se gramatikalno hrvatski reklo: u ludnici. I zaista i ima dana, kad bi čovjek rekao -
 Ma nam je bilo vruće u one dane kad se ono kuhalo u Ženevi! Sa svih strana dolijetale glasine, jedne crnje od drugih. Šaputalo se i šuškalo svašta. Mnogi su držali, da će biti rat. Bilo ih je, koji su govorili: - Rat je strašna stvar, ali ni ovako se više ne može naprijed. Najprije smo morali isprazniti džepove za one dije miljarde, što ih je od nas tražio Mussolini, a sada su nas tako stekli i stisnuli, da više ne možemo ni da dišemo. Mejo krepat!
 Upozorio sam Ninetu, nek se čuva i ne nosi lire na Sušak. A ona meni:
 — Ki vrag će mi ih dat!
 I ja držim, da su malo suvišne one mjere talijanskih vlasti u pogledu prenošenja novca. Ovdje se i najviše živi od »bonova«:, a bonovi na Sušaku ne vrijede.
 Aj ća!
 Riječki Madžari su objesili nos. Ona ženevska rezolucija dala im je po glavi. U sav glas govore: A Borgotaro? Pavelić? Brescia?
 A »Ustaše«? A Servazzi? A Lika? E, da smo mi samo malo otvorili usta, stvari bi u Ženevi sasvim drukčije izišle. Ali mi smo šutili, jer smo kavaliri...
 I jesu kavaliri, teremtete!
 Talijani ih tješe pola talijanski, pola francuski:
 Tout ze perdu fori l'honneur!
 U našem jeziku kazalo bi se to: sve je izgubljeno osim časti. Ja bih rekao da je izgubljena i čast - ako je je još uopće koliko bilo - ali to ne smeta ni onog Poljaka, koji se je u Ženevi više negoli bratski zauzeo za Madžare, ne smeta ni Sušnika, pa ni neke Engleze, koii se u madžarskim revizionističkim aristokratskim salonima lijepo zabavljaju s vatrenim Madžaricama, a ne smeta ni Mussolinija, koji ie napokon u čitavoj aferi do grla angažiran. Madžarska izgubljena čast ne smeta ni papu, koji je najvećim ordenom odlikovao Gomboša, ne smeta ni budimpeštanskog nuncija koji plače nad sudbinom vraćenih madžarskih državljana i daje im 5000 ponga, dok nije ni njegov kolega Pellegrinetti dao ni jedne suze ni poklonio jednog dinara onim hiljadama i hiljadama naših bijednih Istrana i Goričana, koji su bježeći ispred talijanskog terora pali u Jugoslaviju ranjeni, izmrcvareni, razdrti, gladni. Među onim prognanicima bilo je i na desetke svećenika, koje je jugoslavenska vlada primila i pustila, da se na jugoslavenskom tlu smire i da u katoličkim crkvama i među katolicima šire Isusov nauk. Mislite li vi, da je za to koji od naših ministara dobio kakav križić od Svetoga Oca Pape?
 Nego ajde, da se vratimo onome kineskom zidu. Danas je doletjela fk meni Nineta pa će mi onako iz neba pa u rebra:
 - Znate, kako se kineski zove: il prestito del Littorio? (litorski zajam).
 - Otkuda bih ja znao kineski? No da čujemo: kako se kaže?
 - Ciao, skej — fuć!
 Ona se nato izgubi, a ja uzeh da analiziram onu kinesku rečenicu sve riječ po riječ:
 Ciao znači kao neki pozdrav, skei- novac, a fuć je - fuć.
 Što znači, da, su pare uplaćene u onaj prestito »Sittorio« otišle — fuć.

Rokac     

[ilirija]

"Mornar" poučni i zabavni list za pomorski svijet, Sušak,1938.

ČETRNAEST KRIVIH SVJEDOKA
Crtica iz prošlosti Martinšćice.

Kapela sv. Martina u Martinšćici bila je dakle razorena god. 1737. Otada se je odnosna oficiatura vršila u crkvi sv. Lucije u Kostreni. Kapelu sv. Martina u Martinšćici kupio je god. 1780 riječki građanin Simon Adamić. Ta i Adamić, inače naše gore list, imao je svoju trokatnicu na Sušaku, a posjedovao je i veliko imanje na Rijeci. Čim je kupio razorenu kapelu, dao se na posao, da je do temelja izgradi, restaurira.
Negdje oko god. 1785, kad je kapela bila već dograđena, pronio se najednom glas, da je Adamić kopajući nove temelje kapeli, naišao na golemo blago, što ga je ondje neko pohranio. Glas je išao od usta do usta, dok nije naposljetku dopro do ušiju vlasti. Treba znati, da je i onda vrijedio zakon, da je svak dužan dati od nađenog blaga državi izvjesni dio. I vlast, ne budi lijena, pozva jednog dana Simona Adamića, da od nađenog zlata ustupi državi dio, koji joj po zakonu pripada.
—  Zlato? Kakvo zlato! Ja nisam tamo našao ništa, — branio se Adamić.
—  Ima četrnaest svjedoka, koji su voljni potvrditi protivno, - odsječe komesar oštro.
— Koji su ti svjedoci?
—  Evo ih!
I na komesarev mig zaređaše jedan za drugim svih četrnaest svjedoka. I svi redom iskazaše, da je Adamić gradeći kapelu iskopao silno blago.
— Što velite na ovo? — upilji komesar u Adamića svoj tvrd pogled.
—  Ja velim, da je sve to laž, bezočna laž. Ja nisam, našao nikakva blaga,
— To može svak da kaže, — reče komesar. — Jeste li voljni dati od onoga blaga državi ono, što joj ide?
—  Otkuda da joj dam, kad nisam ništa našao. I Simon Adamić ostao pri svojem tvrdeći da je sve ono, što se o nekom nađenom blagu govori, puka izmišljotina. Nato komesar namigne žbirima, koji Adamića svezaše i odvedoše u Crikvenicu i baciše u tamnicu ondašnjeg kaštela.
Simon je imao više djece, među njima i jednog valjanog sina, koji se zvao Andrija Ljudevit. Bio je to čovjek u mladim godinama, neustrašiv, oštrouman i vanredno poduzetnog duha. Čuvši da mu je otac zatvoren, smjesta krenu u Beč, gdje je tada vladao sin Marije Terezije, Josip II.  Zadobivši audijenciju razloži caru čitav događaj i s nekoliko vatrenih i uvjerljivih riječi dokaza očevu nevinost, našto car izdaj nalog, da se Simon ispusti iz zatvora, u kome je čamio puna dva mjeseca.
 Izišavši iz tamnice Simon je oprostio svojim sucima, ali onoj četrnaestorici svjedoka — nikako. Tek što se malo oporavio, pozva klesare i dade napraviti četrnaest stupova, upravo koliko je bilo onih čuvenih svjedoka. I svaki je stup bio »urešen« glavom i ličnim crtama po jednog od onih svjedoka. Te je stupove smjestio pred jednu svoiu zidanicu na Fijumeri, i tu su ostali sve do godine 1883, kad su odanle otstranjeni. U zidanici, pred kojom su bili oni stupovi, bila je smještena hrvatska gimnazija, pa ima među negdašnjim đacima one naše gimnazije još i danas živih staraca, koji se sjećaju onih čuvenih stupova, što ih je Adamić dao podignuti u namjeri da »ovjekovječi« uspomenu na one svoje lažne svjedoke.
Već spomenuti Simonov sin Andrija Ljudevit proslavio se i kao velik dobrotvor Rijeke. Među ostalim sagradio je Riječanima i prvo kazalište, koje je po vremenu postalo rasadištem  tuđinskih, nama protivnih misli i težnja.
Za te i druge njegove zasluge Riječani su se odužili uspomeni Andrije Adamića time, što su svoj najljepši trg nazvali njegovim imenom. U novije doba taj je trg postao Piazza Dante, ali je zato susjedni pristan zadržao ime staroga patricija. No, ne za dugo, jer su novi gospodari taj gat okrstili imenom »Sv. Marka«, a ime Adamić prenijeli nekamo drugamo, ja ni sam ne znam kamo.
Sic transit gloria mundi...

Barba Šime.   

[zokxy]

Na području Klane naši su bataljoni već vodili borbe. Od dugog marša bili smo dosta umorni, ali je trebalo još prije mraka krenuti na zadatak. Kada smo se počeli spuštati u dolinu, pored naše kolone naišao je u otvorenim blindiranim kolima Toni Biočić, načelnik štaba IV armije, moj mještanin. Javio sam mu se, ali on nije bio raspoložen za razgovor kao obično. Izvukao je iz svoje torbice sekciju u koju se zagledao i bilježio po njoj. Pogled mu je letio u pravcu neprijatelja.
Naš bataljon se spuštao u pošumljenu dolinu, punu blagih brežuljaka i potočića. Pred nama je bio neprijatelj u bunkerima masivne talijanske građe. Trebali smo zauzeti jednu uzvišicu u toj dolini i prije svanuća i prije Nijemaca. Već je bila noć kad naiđemo na rječicu ih potočinu, toliko duboku da je nekima voda dopirala do vrata. Prošli smo kroz nabujalu vodu potpuno mokri. Na uzvišicu smo stigli prije Nijemaca i prije svanuća. Već
ujutro napali su nas Nijemci. Ali naš je položaj bio podesan za obranu, pa smo ubrzo uspjeh da ih ušutkamo. Nišandžija na »šarcu« Ante Pavlov bio je vrlo precizan. Nas dva vodnika, Stipe Mužić i ja, dogovorili smo se da s oba voda napadnemo neprijatelja.
Podno čuke koju su držale Švabe stigli smo neprimijećeni, jer nas je naš »šarac« prikrivao. Tek na polovici padine bili smo otkriveni i obasuti žestokom vatrom. Neprijatelja smo dosta potisli pri vrhu, odakle je pružio žilav otpor iz rovova. Mi smo koristili stabla za zaklone. Samo nam je granje smetalo prilikom bacanja bombi.
Kada smo izbili na dio grebena, ugledali smo u rovovima ispred sebe, na udaljenosti od desetak metara Nijemce. Nešto su vikali dosta panično. Ali u tom momentu vidimo kako im nadolazi pojačanje.
Nastala je zaglušujuča pucnjava s jedne i druge strane. U tom času ranjena su nam dva druga. Tražili su pomoć. Nisam im odmah mogao prići, pa sam još malo čekao da vidim o kakvom se ranjavanju radi. Uvjerio sam se da su povrede teške. Jedan od ranjenih mi reče da je ranjen s leđa, što mi je bilo čudno. Još nisam shvatio kako možemo trpjeti vatru s leđa, kad mi snažnim povikom Stipe Mužić dade do znanja da smo opkoljeni. Brzo smo se sprazumjeli da se sredimo i udarimo pravcem od kuda smo došli. Među našim borcima nastalo je komešanje, jer su primijetili da smo tučeni sa svih strana. Sreća je što smo bili zaklonjeni gustom šumom. U proboju obruča mnogo je doprinio Stipe Mužić. Borcima koji su bili ispod vrha naredio sam da po svaku cijenu izvuku ranjenike. Dvojici puškomitraljezaca, od kojih je jedan Ante Pavlov, a ime drugoga sam zaboravio, zapovijedio sam da se privuku bliže vrhu i da otvore paljbu iz »šaraca«, a uz to da viču »juriš«. Mi ostali ćemo također galamiti kao da idemo na juriš, a jurnut ćemo pravcem kamo je Stipe Mužić vodio. Tako smo i postupili. Tamo
gdje smo se probili fašisti su bježali, a mi smo srećom prošli bez žrtava.
Izbjegavši opkoljavanje odlazimo udesno prema jednoj maloj kamenitoj kosi koja je bila podesna za obranu, a svakom je borcu pružala dobar zaklon. Otpremili smo dva naša ranjenika i pritajili se spremni da prihvatimo borbu. Uskoro opažamo da su Nijemci
poduzeli napad većih razmjera, ali ne prema nama. Vjerojatno u tom momentu nisu ni znali za nas. Nastupali su u velikom broju i potiskivali neke naše jedinice. Nama je izgledalo da smo odsječeni od našeg bataljona. Ne otkrivajući se pratimo budno da nas ne bi Nijemci iznenadili. Netko od naših tihim glasom upozori, pokazujući rukom da su se ispred nas pojavili hitlerovci. Bilo ih je šest. Gledaju u svoje vojne karte i rukama pokazuju u pravcu napada njihovih trupa. Shvatili smo da su to oficiri koji po svemu
sudeći nisu imali pojma da smo mi tako blizu njih. Naši su nestrpljivo čekali što će se dalje odigrati. Odlučili smo da se otvori vatra na grupu oficira. Svaki borac je pažljivo zauzimao pogodan stav i podešavao nišan. Kad su zašarali naši meci po njima oni popadoše na zemlju. Paljbu smo prekinuli jer više ni jedan nije bio na nogama. Nakon malo vremena jedan se od njih digao i pognuto umakao između kamenja.
Nije prošlo puno vremena, a Švabe koji su potisli naše jedinice, počeli su se naglo povlačiti. Bili smo u dilemi da li da otvorimo vatru na njih. To nismo uradili, jer vatra ne bi bila efikasna.
Možda je na njemačko povlačenje utjecalo baš to što smo pobili grupu oficira u dubini njihovog rasporeda. Nije isključeno da je onaj ranjeni Nijemac što se izvukao unio zabunu i utjecao na povlačenje.
U toku prijepodneva napustili smo ovu kamenitu čuku i pomakli se lijevo u podnožje. Ljudstvo naša dva voda bilo je raspoređeno na velikom rastojanju, u dobrim prirodnim kamenitim zaklonima.
Dio boraca napravio je sebi zaklon od kamena. Nijemci su bili na vrhu brda. Više puta bili smo obasipani njihovom puščanom i mitraljeskom, a povremeno i minobacačkom vatrom. Granate su padale dosta ulijevo od nas, gdje je bio jedan bunar, a
mislim da je tamo bila i partizanska kuhinja. Od tamo smo čuli zapomaganje
naših boraca. To nam nije zadavalo glavobolju, kao opasnost od snajperiste koji je ubitačno gađao naše ljude. Nismo znali od kuda nas tuče. Pažljivo smo motrili otkud dolazi zvuk snajperske puške. Primijetili smo da se oglašava iz šumovitog obronka
s lijeve strame. Snajperistu otkrivam dvogledom na jednom stablu kada se pomakao. Jednu škrapu koristio sam kao zaklon, a iznad toga sam napravio puškarnicu od kamena iz koje sam osmatrao i gađao. Zatražim pušku od borca koji je bio do mene, a zvao sam ga nadimkom »Kamišar«, jer je imao oveće brkove. Ovaj borac bio je od Benkovca. Postavim mauzerku na otvor svog zaklona i oprezno nišanim. Snajperistu vidim prostim okom kao neki gusti grm. Opalim i odmah uzimam dvogled da bolje vidim što se dogodilo sa snajperistom. On miruje kao ukopan. Čudim se da nije pogođen,
jer sam bio dobar nišandžija. Opet nišanim i okinem. Opazim prostim okom kako snajperista pada kroz granje kao vreća. Vjerojatno ga je metak dohvatio. Moj »Kamišar« se veselio da zrno snajperiste više ne tuče. Sada smo imali malo vremena za razgovor. Među ostalim kaže — mi ćemo danas imati obilatiji ručak. Pitam ga kako to zna, a on mi objasni da nas je dosta izbačeno iz stroja. a da kuhari od jučer ne znaju koliko je smanjeno brojno stanje.
U isti čas pade topovska granata kod njegovog zaklona i ranjava ga lakše na puno mjesta. Ali je sav krvav. Bolničar, Splićanin, pružio mu je pomoć. On traži da ga se nosi. U vodu sam imao malo boraca, a rane nisu bile opasne, pa sam ga uputio da ide sam do
previjališta, odredivši mu pravac kretanja.
Naša oba voda, dosta prorijeđena, još su u podnožju brda koje je u njemačkim rukama. Fijukanje metaka i po koja granata nije nam toliko smetalo kao hladnoća, jer je naša odjeća, a osobito hlače i obuća, bila mokra od prošle noći kad smo gazili rječicu. Neočekivano našu pozornost privukla su dva Nijemca s tovarčićem natovarenim
kazanima talijanskog porijekla zapremine oko 25 litara. Došli su s naše lijeve strane na odstojanje oko 70 metara. Na prvi pogled mislili smo da nam to naši nose ručak, iako se to nama činilo još rano. Kada su zastali vidjeli smo da su to Nijemci koji su zalutali.
Brzo donosimo odluku da ih zovemo na predaju. Zaustavljamo ih povikom: »-Stoj«. Iznenađeni Nijemci počeli su bježati ostavivši magarca. Naš nišandžija na »-šarcu« opali i oba padnu. Jedan od njih puzeći kroz kamenje uspije pobjeći. Tovarčiću preplašenom od pucnjave ispade samar sa kazanima i on potrči za svojim gospodarom.
Obuzeti znatiželjom dva borca oprezno su otišli po kazane. Kad su ih donijeli kazani su bili vrući, pa sam prvo ugrijao ruke na njima. Bolničar, Splićanin, visokog rasta, podiže poklopac. Osjetimo ugodan miris čaja. Javlja se sumnja da nam nije možda namjerno podvaljen topli napitak s otrovom. Bolničar kaže da će se prvi napiti, a mi malo da počekamo. Na naše pitanje da li što osjeća, ima li kakve smetnje, on odgovara: »Ajme, što je dobar! Ima i ruma u njemu«. I ponovno zagrabi porcijom u kazan. Svi smo se dobro napili i to nas je okrijepilo.
Nakon toga uslijedio je novi napad. Uzimam moj dvogled ruskog porijekla na kojemu je srp i čekić, da osmotrim protivnički položaj. Poslije izvršenog rasporeda puzeći smo krenuli k vrhu brda, spremni za dejstvo ručnim bombama. Naši »šarci« tukli su vrh
brda. Vodnik Stipe Mužić bio je na desnom krilu, a moj vod lijevo. Kad smo se približili fricevima na domašaj, oni nisu štedjeli hand-granate i ne gledajući gdje im bombe padaju. Za to možemo zahvaliti našim mitraljescima koji nisu dozvoljavali fašistima da dignu glavu. Uslijedio je naš juriš na njihove bunkere i rovove.

(nastavlja se)

[zokxy]

2.


Primjećujemo da slabi njihov otpor, vjerojatno zato jer imaju mnogo gubitaka.
To koristimo i upadamo u njihove bunkere. Nijemci više ne pucaju već bježe ostavljajući svoje oružje. U trenutku kada je uslijedio zadnji jurišni poklik, bacio sam bombu u bunker. Već sam došao do bunkera kada je ona eksplodirala, pa me to zbunilo, misleći da ju je Nijemac bacio na mene. Tu smo našli dva »šarca«.
Jedan je bio na željeznom postolju i još vruć od paljbe a spojen je redenikom metaka. Bilo je tu više punih sanduka municije i dosta ispražnjenih i razbacanih kutija. »Šarcem« na postolju nastavim tući niz kosu pokrivenu makijom.
Dok su borci koji su prije mene upali u njemačke bunkere tukli po Nijemcima u bježanju, dolazi jedan Nijemac prema nama. Vidjevši da nema oružja zaključujemo da se ima namjeru predati, pa ga puštamo. Približavao se jednom našem ranjeniku. Smatrah smo da će mu pružiti pomoć. Kad je došao kod našeg ranjenog
druga izvadio je ispod bluze pištolj i pucao u njega. Istog je časa Nijemac bio pokošen. Odmah se sređujemo i gledamo koliko nas je izbačeno iz stroja. Samo dva ranjena. Nijemaca je dosta palo, osobito u povlačenju. Odavde smo krenuli prema velikim betonskim bunkerima.
Izgledalo nam je da u njima nema nikoga. Da bismo se popeli na kosu pred nama, trebalo je prijeći preko puta koji je s obje strane imao živicu. Borcima sam pokazao pravac kretanja i naredio da oprezno prilaze grebenu. Moji momci su neometano prešli
put. Kada sam ja zakoračio na put, iz bunkera za kojega smo računali da je napušten okrznuo me rafal u lijevu stranu glave. Padam namjerno kao da sam mrtav. Ležim nepomično, naslonjen lijevim obrazom na zemlju. Ponovno su meci zviždali blizu, ali se
i dalje ne mičem. Prestali su me gađati, vjerojatno misleći da sam mrtav. Obhla me je krv. Ne znam koliko je teška rana, krv mi se postepeno slijeva na lijevo oko što mi stvara poteškoće, kod lijevog uha na putu se stvorila mala lokva krvi. Počelo me je boljeti. Čujem moje borce kako se pitaju što je s vodnikom, da li je ono na njega pucalo iz bunkera. U to čujem eksploziju ručne bombe, bačene na bunker i štepanje »šarca« iz bunkera. To sam vidio desnim okom iz ležećeg stava. Ocijenio sam da je to pogodan trenutak da se sklonim ispod redine pored puta. Dok sam ustajao i preskakao put ugledam malog partizana kako i dalje baca bombe, ali ne pogađa otvor puškarnice. Sa čuke silazi moj bolničar i pita me jesam li teško ranjen. Znam da me je puno volio. Odmah se prihvatio da me prvo očisti od krvi, a onda mi je stavio jedan zavoj na ranu, pa odmah otrči na čistinu puta gdje je ostao moj šmajser da mi ga donese. Kažem mu da moj šmajser zadrži kao uspomenu na mene i da nije potrebno da me prati, jer možda će nekom borcu biti više potreban, jer nas je ostalo malo u vodu.
Moram se vratiti preko puta i preskočiti redinu, a znam da bi me Nijemac iz »šarca« mogao pogoditi. Svaka minuta čekanja izgledala mi je duga kao godina. Bol u glavi počeo se pojačavati. Obuzima me drhtavica i dosta mi je hladno. Ne znam što da radim
pošto su oko mene počele padati i granate. Donio sam odluku da brzim korakom proletim preko puta pa što bude. U tom trenutku opazim kako na onaj bunker ponovno partizani napadaju i sve se dimi oko bunkera. Potrčim preko puta i skačem preko živice. Rafal iz »šarca« zakasnio je za dio sekunde i skokom sam se već našao s druge strane redine gdje nema više opasnosti.
Spuštam se prema jednoj ovećoj kamenoj kući gdje nalazim neke naše rukovodioce meni nepoznate. Savjetuju mi da požurim pokazujući mi pravac kretanja prema previjalištu. Putem su me pratile eksplozije topovskih granata. Jedna se rasprsnula dosta blizu mene i ne znam kako ponovno nisam bio ranjen. U susret meni išao je jedan partizan vodeći mazgu natovarenu kazanima. Kada je došao bliže prepoznam Petra Luketina pok. Grge iz 1. bataljona naše brigade, mog komšiju iz Kaštel-Sućurca. Nije me odmah prepoznao, vjerojatno zbog toga što sam bio sav krvav, a osobito glava,
jer mi je još preko zavoja rana malo krvarila. On mi je objasnio gdje se nalazi previjalište, a ja njemu gdje je položaj naših jedinica. Odmah sam zaključio da su ono napadali borci iz našeg 1. bataljona koji su dva puta pokušali uništiti betonski bunker.
U previjalištu kada su me ponovno počeli previjati više nisam znao za sebe. Osvijestivši se vidim sebe na operacionom stolu u bolnici, u Kraljevici. Čujem kako liječnik govori: »Evo još jedan mali geler« i stavlja ga na jedno staklo. Zatim mi ponovno uvlači gazu pod kožu glave. Tada me je dosta boljelo ali sam izdržao bol, Ne znam da li su mi dali neko sredstvo za ublažavanje bolova, ali u krevetu sam odmah zaspao i prespavao mirno cijelu noć. Ujutro u sobu dođe jedna djevojčica (zapamtio sam da se zvala Vilma
Deper) koja me upitala da li mi nešto treba. Kasnije mi od svoje kuće donese mlijeka.
Čim sam se osjetio bolje, zatražio sam da me puste u jedinicu. Po preporuci liječnika morao sam nositi zavoj na glavi. Jedinicu sam našao u mjestu San Grado, kod mosta na Soči. (nastavlja se)


(Odlomci su iz knjige sjećanja boraca 1 dalmatinske)

[zokxy]

3.


POSLJEDNJI JURIŠI I ŽRTVE SLOBODI

Dok nas tenkovi i oklopni automobili pretječu cestom preko Grobničkog polja, na njihovim bokovima čitamo parole »Istra je naša«, »Za Trst«, »Tuđe nećemo, svoje ne damo«. Jučer sam u Crikvenici na jednom bijelom zidu ugljenom nacrtao šematski našu zapadnu granicu s Istrom i Slovenskim primorjem i uz to moju prateću četu podsjetio na govor koji nam je Vrhovni komandant održao na Visu pred postrojenom brigadom, kada je, između ostalog, rekao: »Naš narod se borio za svoju slobodu, za svoju nezavisnost, za bolju i srećniju budućnost, ali on se bori i za oslobođenje one naše braće koja su decenijama stenjala pod tuđinskim jarmom.
To je želja svih nas, to je želja svih njih tamo«.
Približavamo se staroj jugoslavensko-talijanskoj granici. Jedan naš top naišao je na protutenkovsku minu od čije eksplozije pogibe nekoliko naših, među kojima i dva iz čete za vezu: Vice Srzić iz Zivogošća i Frane Matulić iz Brača. Po pošumljenim glavicama stupovi s urezanim znakovima »J-I 1920«. Iza njih redovi zarđale bodljikave žice a nešto podalje betonski bunkeri koje je izradila Mussolinijeva država. U blizini prizemna kuća bez krova, koja je nekad bila karaula graničarima i carinicima. Obuzima nas uzbuđenje i ne skrivamo ponos što je baš nama pripalo da umjetnu rapalsku granicu pregazimo i rušeći je da ostvarimo zajednički vjekovni san Istrana, Primoraca i svih naših naroda o priključenju ovih krajeva majci — domovini. Sjetih se u tom času i Nazorova »Velog Jože«, i zbirke pjesama R. K. Jeretova »Pozdrav istarskog Hrvata«, i čakavskih stihova Mate Balote »Dragi kamen«, i Vladimira Gortana i drugih antifašista Istre i Slovenskog primorja, i konačno Odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre i Rijeke Hrvatskoj i Jugoslaviji.
U susret nam nailazi kolona ranjenika koje nose ili voze u zaprežnim kolima. To su drugovi iz 13. primorsko-goranske divizije
koja već par dana vodi borbu oko Klane. Brzo smjenjujemo dijelove ove divizije. Neposredno pred neprijateljskim položajem
vrše se pripreme za napad. Sutradan, 24. travnja čim je svanulo sumorno, olovno sivo, magleno i kišovito jutro uslijedio je naš
napad preko ispresijecanog, krševitog i pošumljenog zemljišta. Potpomognut artiljerijskom vatrom streljački stroj se pomiče korak po korak, pretrčavajući od kamena do žbuna, potiskuje Švabe prema Klani. Napredovalo se sporo, ali uporno, bez obzira na rane i onesposobljene drugove. Tako je to išlo sve do popodneva, ali onda uslijedi njemački snažni protunapad uz strahovitu paljbu.
To nas prisili da se nešto povučemo na pogodniji teren, odakle se nismo dali maknuti. Borba nije prestala do mraka, neprijatelj nije mogao prodrijeti dalje, a ni mi nismo mogli njega odbaciti. Dolaskom noći neprijateljski i naši pokreti su jenjavali, pucnjava se stišavala. Ekonomi su donijeli hranu, vršila se popuna municijom i priprema za sutrašnje okršaje. Starješine upozoravaju na budnost i opreznost od mogućeg iznenađenja.
I tako je trajalo svih narednih desetak dana. Juriši po danu, u svanuća i u sumrake, pa i po noći. Čas napadaš, čas se braniš.
Koristi se magla da bi se bombaši prikrali neprijateljskoj vatrenoj točki. Sve je veći broj izbačenih iz stroja, a ranjene treba
iznijeti i poginule zakopati. Stari Mate Rupić, koji je uvijek nosio sanitetska nosila, ima pune ruke posla. Od nespavanja očni kapci se samovoljno zatvaraju i artiljerijska grmljavina kao da svira uspavanku. Zbog čestog premještanja borbenog poretka vezisti neprekidno prostiru i skupljaju telefonske linije. Granata je prekinula liniju pa Ante Jukić sa drugovima skače da spoji krajeve pokidane žice na brisanom prostoru izloženom mitraljeskoj vatri.
Po padinama uzvišenja zvanog Piramida ključa od bliskih okršaja i kroz borbenu jeku i prasak bombi čuju se uzvici: »Naprijed
proleteri!«, na što odgovaraju povici »Forverc« i dugi brzi rafali. Vodnik Marko Bakula javlja s lijevog krila da nema veze sa susjednom jedinicom. Uskoro Dušan Pandža, zamjenik komandanta bataljona prenosi naređenje da se čete povuku za 200 metara.
Koristeći maglu i pošumljenost lukave Švabe ubacuju manje grupe na naše bokove i u međuprostore. Ali, naši su budni i
većina tih grupa biva uništena. Međutim, jedna takva ubačena patrola ubila je Ivu Vodopiju, kurira izviđačke čete.
Vod Mate Ševerdije povučen je u rezervu, pa su se promrzli momci šćućurili u kamenjaru, a on ih uspijeva nasmijati pričom
kako mu je otac tu blizu na Pijavi ratovao po štelunzima i dekunzima u prvom svjetskom ratu.
Neke detonacije neobično su jake i s velikom razornom moći. Komandir Marko Skejo našao je poslije jedne eksplozije stabilizator projektila. »To je, druže moj, mina bacača od 120 milimetara.
S takvom se još nismo sretali« — kaže. Danima već bitka ne jenjava. Jurišni vod 1. bataljona izbačen je iz stroja. Oduševljenje
je zavladalo kad se čulo brektanje motora i škripa gusjenica naših tenkova. Streljački vodovi gotovo spontano se digoše
u nastupanju zajedno sa čeličnim grdosijama. Na žalost, tenkovi su se mogli kretati jedino uskim šumskim putem pa su bili pogodna meta za njemačke »pancer-fauste«. Zbog toga ubrzo stiže naređenje da se tenkovi povuku. U okršajima na staroj granici svoje živote su, među ostalim, položili i borci: Petar Petrić iz Splita, Vicko Rožić iz Trogira, Ivan Botić iz Labina (Trogir), šime Bebić iz Opuzena, Ivan Bekavac iz Sestanovca.
Usprkos znatno prorijeđenim redovima i činjenici da su i posade bataljonskih minobacača u streljačkom stroju, javljaju iz
Štaba da nema smjene, ni popune i da se mora izdržati. Primjer starješina i komunista u ovakvoj situaciji bio je nezamjenljiv
način podstreka. Ranjene i poginule puškomitraljesce zamjenjuju rukovodioci četa i vodova: Nikola Rade, Ante Bačinić, Ciro Carija, Kaja Pavković, Ante Anterić, Aleksa Russo, Mirko Vojvodić, Jerko Crljen, Uglješa Baranović, Tonči Ercegović i drugi. Zbog toga mnogi i ginu. Smrtno je pogođen Paško Rakić, komandir čete kome je grudi krasio Orden za hrabrost. Vodni delegat Ivan Buratović preživio je Neretvu i Sutjesku, a poginuo pred oslobođenje. Majka ga je posjetila pred početak ofanzive. Dok su nosili ranjenog Lovru Grujića, četnog komesara, topovsko tane je usmrtilo Lovru i onesposobilo nosioce. Ranjeni su vodnici i politički delegati vodova: Marko Bakula, Zvonko Stipanov, Marin Šeparović, Ivan Kapov, Stanislav Brajković, Ivan Krivo..., partijski rukovodilac Trećeg bataljona Andrija Uvodić i mnogi drugi.
Jedan puškomitraljezac čupao je zubima metak koji mu se usadio u podlakticu, da ne bi morao ići u previjalište. Posada
teške »brede« Marin Marjanović, Hamid Đuzelić i Pavle Sila odbili su ručnim bombama Švabe kad su pokušali zauzeti njihov
položaj. Ilija Zarić, sekretar bataljonskog partijskog biroa saopći mi kako se preko zarobljenika i zaplijenjenih dokumenata saznalo da je pred nama krupna koncentracija okupatorskih snaga koje imaju namjeru da se preko nas probiju prema sjeveru u nadi da će se dohvatiti Austrije. A možda se tako žilavo drže da bi dočekali savezničke trupe da im se predaju.

[zokxy]

4.

Jedna bolničarka moli me da joj posudim tri konja, jer nema tko nositi ranjenike. Nećkam se. Stalno manevriramo, pa su konji
neophodni za često prebacivanje municije i teškog oružja. Drugarica je uporna: »Zar je, druže komesaru, važnija municija nego ranjeni drugovi!« Popuštam uz njeno obećanje da će konje vratiti odmah. Konji, međutim, nisu vraćeni i zbog toga trpim oštar prijekor Đure Kotoraša, komandanta bataljona, ali intimno ne osjećam krivnju.
Maglu i kišu zamijenili su susnježica, bijele pahuljice snijega i kratka razdoblja zubatog sunca. Hladno je a već se približava
Prvi maj. Po par drugova povučeno je iz četa radi pripreme brigadne prvomajske priredbe u Potkilavcu. Nije nam pravo što
nam se i tako još više smanjuje već znatno prorijeđeno brojno stanje, ali, »valjda oni u štabu znaju što rade«.
Uoči Prvog maja u jednom jurišu pogiboše dva Splićanina: Krnjčević i Nikša Grubišić. Za Nikšinu smrt saznao je mlađi mu brat Sergije i uz pomoć drugarice Ruže Vučak, referenta saniteta bataljona, sahranio ga je u plitku raku odmah pozadi položaja.
A navečer dobio je Sergije zadatak da sa Šimom Županovićem na brdu iznad našeg rasporeda zapali prvomajske krijesove. Dugo su se zadržali dok se rasplamsalo mokro granje, pa su bili zgodan cilj neprijatelju, ali od svog posla nisu odustajali dok se vatra nije razgorjela, bez obzira na fijukanje tanadi.
Na sam Praznik rada naređeno je da točno u podne svatko iz svog oružja ispali na uočene ciljeve po jedan okvir municije.
Odjeknule su istodobno i gromoglasno salve u čast pobjedonosnog maja. Poslije uspješno odbivenih napada, zauzet je obrambeni raspored, a aktivnost je neprijatelja jenjavala. Narednog dana u popodnevnim satima čitamo vijesti umnožene na geštetneru ispisane velikim slovima da su snage Jugoslavenske armije ušle u Trst. Iznenađenje je toliko da se u prvi mah ne može ni shvatiti tu novost, ali toliko prijatnu da je odmah prihvatiš. Uz radostan osmijeh prenosi se taj listić od ruke do ruke, od zaklona do zaklona. Javlja se pomalo i pritajena zavist što se mi ovdje do iznemoglosti rvamo već osam dana i besanih noći, a ipak radost na ulicama Trsta nismo doživjeli.
Nakon dosta mirno i budno provedene noći smijenila nas je neka jedinica, a mi preko Železnih Vrata prema Zabiću. U predahu
kratki sastanci komunista po četama da se dogovore o popuni »upražnjenih« mjesta desetara i vodnika, te o prihvatu novodošlih drugova. Kako mi reče Zarić, brojno stanje 1. bataljona od oko 600 ljudi koji su krenuli iz Obrovca, spalo je na svega 120 potpuno zdravih i sposobnih. Prijem novih drugova, uglavnom Albanaca iz Makedonije, koji su mahom u opancima, sa bijelim kečama na glavi i u folklornoj odjeći, vrši se uglavnom po broju, jer nema vremena da se sređuju poimenični spiskovi. Hvata se noć. Gusta pomrčina. Orijentiramo se uglavnom po bljeskovima dejstvujućih oružja. Kolona se kida. Padaju konji. S neprijateljem se sudaramo sjeverno od druma Ilirska Bistrica — Rijeka. Novi borci plaćaju danak borbenom neiskustvu. Među ostalim pogibe Vesel Đurmišević, Aiz i Šeik Ahmetović iz Štipa. Kad se razdanilo iznenadna vatra iza naših leđa. Poginu jedan Slovenac, kurir Štaba bataljona i još jedan borac. Ustanovljava se da su to dijelovi naše 13. divizije: »-Ne pucaj, naši smo, partizani!«

(nastavlja se)

[zokxy]

5.

Žurno se prebacujemo na visove iznad Ilirske Bistrice, kamo je neprijatelj usmjerio glavne snage da bi se probio iz obruča u
koji ga je zatvorila naša IV armija. Pored kolone moje čete nailazi Bogomil Roje iz propagandnog odsjeka brigade i usput mi kazuje da su Rusi već u Berlinu i da će za dan-dva »-Hitler kaput«. Odmah to prenosim duž kolone koja se uskoro razvija u borbeni poredak. Prema horizontu ugledasmo kako padinom jedne kose ispred nas nastupa red zelenih uniformi pod kacigama. Naši požuriše s druge strane prema grebenu kose. Međutim, Švabe stigoše na vrh nekoliko sekundi ranije i naši su bili potisnuti. Vaso Đapić, komandant brigade i Josip Stipetić Bočenko komesar bataljona, dozvaše komandira Božu Romca i strogo ga ukoriše zbog toga. Uvrijedi se Božo i onako razljućen napuni torbicu bombi, uzme sobom jednog odličnog mitraljesca s pomoćnikom, pozove četu da ga slijedi i kosa je bila kao kosom za čas pokošena. Odmah je uslijedilo i usmeno priznanje komandiru Boži i njegovoj četi. Munjevitim naletima zauzeto je još nekoliko uzvišenja. Borac Ženko Zejnedi, rodom iz sela Zajas (Makedonija) iznenada se našao pred puščanom cijevi Nijemca koji se sklonio iza jednog stabla. Ženko opali, ali ne pogodi Švabu koji neočekivano baci pušku i digne ruke u znak predaje. Zenkovim bosim nogama dobro su došle zarobljenikove cipele.
S našeg položaja pucao je pogled na dolinu duž koje se bjelasa cesta opterećena kolonama pješadije koja se vrzma u neredu,
motornim vozilima što uglavnom stoje, komorom, konjima. Svjetluca oružje i druga metalna oprema, a naša kanonada odzvanja po toj gomili,  pojačavajući metež. Izgleda da ni mrav ne može proći kroz tjesnac na koji su se Nijemci ustremili. Nema vremena za uživanje u toj slici. Komandir Nikola Rade nastoji uhvatiti vezu sa susjednom jedinicom, bacačlije užurbano rade, naša patrola se u šumi sukobljava s hitlerovcima. Tokom 6. svibnja dolaze jedinice 7. banijske divizije da nas smijene. Naša brigada maršira za Sent Peter na Krasu, u rezervu. Smještamo se u kuće po okolnim zaseocima na toliko priželjkivani
odmor. Bez večere, jer komora nije stigla. Ujutro primam dežurstvo u bataljonu. Uskoro stiže kamion pun mesnih konzervi i njemačkih četvrtastih hljebova na kojima je utisnut datum. Vozači vele da su stigli iz Trsta. Komordžija još nema i meni pada u dio da podijelim prispjelu suhu hranu. Tek što sam to završio moram uredovati između dva borca koji se posvađaše oko jednog para čarapa. Poslije podne odjeknu rafal u blizini. Zatim drugi. Istrčim da vidim što je. Da se Švabe nisu ovamo provukle? Pitam o čemu se radi, a s prozora mi se smiju mangupi. Iz druge kuće opet pucnjevi. Vičem: »Ne troši municiju bez potrebe, ne uznemiravaj!« A onda me šeretski pitaju: »Zar ne znaš da je završio rat?« Ja uozbiljen u ulozi dežurnog oficira: »Ne zezaj!« Uvjeravaju me da se čulo na radio-vijestima da je kapitulirala Njemačka. Potrčim u štab bataljona i nađem ih u veselom raspoloženju. Primam naređenje da postrojim bataljon i da ga privedem pred štab brigade. To mi teže polazi za rukom, jer borci su zauzeti pričom i mislima o nekoj minuloj borbi, veselo se komentiraju nedavni događaji, sjećaju se suboraca palih na poprištima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, jadranskih otoka, Like i najzad Slovenskog primorja. Neko je zamišljen, možda zbog obitelji. Razgovara se o mirnoj i boljoj  sutrašnjici. Neki pjevaju. Imam dojam da je vijest o Hitlerovoj kapitulaciji primljena bez ushićenja, kao obična novost koja ne može potisnuti utiske iz posljednjih bitaka, jer je slom fašizma bio očigledan i očekivan. Nemam snage da ih prekidam i da zavodim krutu disciplinu, da strogo opominjem tu razdraganu čeljad koja je svoju mladost poklonila sreći svojih pokoljenja. Ipak uspijevam nekako srediti stroj i predajem raport komandantu Kotorašu, a zatim :
»Na desno, napred marš!« Marševski poredak nije uzoran, korak nije čvrst i usklađen. Još se momci nisu dobro odmorili, nije bilo vremena da se obriju i dotjeraju odjeću. Ima ih sa zavojima na glavi i ruci, pocijepanih šinjela, neki šepaju. Masa vojničkih uniformi prošarana je civilnim odijelima onih što stigoše prije pet dana, a nije ih se uspjelo »vojnizirati« zaplijenjenom odjećom i obućom.

(nastavlja se)

[zokxy]

6.

Već se smrkavalo kad su se u voćnjaku jedinice brigade postrojile  u četverokut. Na jedno drvo obješen je fenjer koji je žmirkavo obasjavao samo članove štaba. Zavladao je tajac. Augustin Jukić, komesar brigade govorio je uzbuđeno: » . . . jutros je položio oružje 97. njemački korpus i 188. brdska divizija protiv kojih smo se tukli krvavo 13 dana i noći. Mi se tome neizmjerno radujemo, iako nismo imali sreću da se baš nama predaju. Jedinice 4. korpusa koje su nas smijenile zarobile su oko 16.000 njemačkih vojnika sa nekoliko generala i cjelokupnim naoružanjem i tehnikom... Najviše će vas obradovati vijest da je Vrhovna komanda hitlerovske Njemačke prihvatila bezuvjetnu kapitulaciju na svim frontovima...« Oduševljeno i zanosno klicanje Titu, slobodi, Partiji, jedinstvu, saveznicima . . . prekidalo je govornika. A onda, jedan od ratnika nije mogao izdržati da ne opali pobjednički rafal u nebo, što prihvatiše i ostali, pa se to pretvorilo u zaglušni plotun, koji se prolamao i osvjetljavao proljetnu noć. U tom deliriju nepotrebno je ranjen jedan drug koga je odmah previla Vera Ivanišević, bataljonski referent
saniteta.
Narednog dana na željezničkoj stanici Pivka očekujemo ukrcaj u vlak. Putem prolazi nepregledna tamnozelena pokunjena zarobljenička kolona u četveroredima. Utučenost i očaj, ali i srdžba i mržnja izbijaju iz njihovih unezvjerenih pogleda. Ružne grimase stisnutih vilica. Ti zarobljenici u trenutku vojničkog kraha nisu se dali fotografirati. Saginjali su se, rukom zaklanjali lice i okretali leđa našem fotografu. Za dva dana, što vlakom, što pješke stiglo se u Tržič (Monfalcone). Usput nas dočekuju slavoluci i natpisi na kućama i plotovima »Tukaj je Jugoslavija«. »Naj živi tovariš Tito«. »Tukaj smo Slovenci«.
Da bismo ostavili što bolji utisak Vitomir Vrdoljak, zamjenik komandanta bataljona dobio je nalog da izdvoji iz kolone sve borce
koji nisu dolično odjeveni i da ih navečer transportira u grad. Tako smo u Tržič umarširali, ostavljajući najbolji vojnički izgled. Ponosito uzdignutih glava, trudili smo se da koračamo otresito i skladno dok nam je stanovništvo mahalo sa pločnika, a sa prozora vijorile crvene zastave, jugoslavenske, slovenske i talijanske trobojke s petokrakom.
Stigli smo do naše etničke granice na Soči i smjestili se u Ronchi, varošicu iz koje je 1920. D'Annunzio počeo svoj ntervencionistički marš na Rijeku.
Susrećemo se sa savezničkim novozelandskim trupama. Cijevi njihovih topova i tenkova uperene su prema istoku, tamo gdje nema više okupatora, tamo gdje je slobodan narod. Njihovi oficiri ne gledaju nas baš ljubazno. Rat je završen, ali borba za očuvanje slobode jugoslavenskih naroda nastavlja se.


Eto ... svidjelo li vam se je?

(Autor - Zoran Kovačev)