Forum Udruge 051
Forum Udruge 051 o gradu Rijeci i okolici
Dobrodošli,
Gost
. Molimo
prijavite se
ili se
registrirajte
.
1 Sat
1 Dan
1 Tjedan
1 Mjesec
Beskonačno
Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
Novosti:
29.02.2024. Oporavak Foruma na novoj adresi....
Forum
Forum
Pomoć
Traži
Kalendar
Članovi
Vidi Popis članova
Traženje korisnika
Prijava
Registracija
Forum Udruge 051
»
Povijest Rijeke
»
Ostaci prošlosti
»
Povijesne priče i dogodovštine
« natrag
naprijed »
Ispis
Str: [
1
]
2
3
4
5
6
...
26
Dolje
Autor
Tema: Povijesne priče i dogodovštine (Posjeta: 135679 vremena)
0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.
zokxy
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 26.279
Dont drive faster than your guardian angel can fly
Povijesne priče i dogodovštine
«
u:
24.03.2012., 23:22:09 »
Počnimo:
Krava koja j' osla zlegla
Sedamdesetih je godina prošloga stoljeća u zaseoku Lubarska na Grobinšćini postojala brijačnica, a upravo je brico z Lubarske bil jedan od najvećih zafrkanti va kraju.
Tako je jednog jutra va brijačnicu prišal poštar i brico mu je rekal da se prošlu noć
dogodilo pravo čudo. Filonu, poznatom oštaru z Čavji je krava osla zlegla.
Kako se pošćer i osobno htio uvjeriti u čudo odmah je sjeo na motor i krenul put Čavji.
Kada je pokucao Filonu na vrata i rekao da ga šalje brico z Lubarske, pokojni Filon si je odmah dao naslutiti sa ke bande vitar puše i pital poštara zač ga je brico baš njemu poslal i ča je to toliko vridno puta z Lubarske. Poštar mu je rekal da je čul da se prošlu noć dogodilo čudo i da mi je krava osla zlegla.
Filon ga je samo pogjedal i sa smehom prokomentiral: "E mali moj, ni ti moja krava osla zlegla nego ga j' tvoja mat rodila".
«
Zadnja izmjena: 24.01.2017., 18:38:42 od zokxy
»
Evidentirano
Don't drive faster than your guardian angel can fly!
zokxy
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 26.279
Dont drive faster than your guardian angel can fly
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #1 u:
24.03.2012., 23:25:55 »
RI-AMARCORD
Kultne filmske pretpremijere na galeriji
Povjesničari filmske umjetnosti s mnogo argumenata tvrde da je prva filmska predstava putujućeg kinematografa u Rijeci prikazana u rujnu 1896.godine, a da je u kući Adamić, na Fiumari, početkom travnja 1906. godine pokretne slike prikazivao kinematograf Edison, prvi stalni riječki i uopće prvi stalni kinematograf na tlu Hrvatske. U kolovozu te iste, daleke 1906, u Teatru Fenice, putujući je kinematograf, pak, priređivao i crne večeri, programe samo za muškarce koji, međutim, po Novom listu Frana Supila, najstarijem hrvatskom dnevniku (prvi broj koji je izašao 1900. godine), bijahu prijevara. Novi list bio je konkretan: Sinoć je bila u kinu Fenice zadnja predstava – “crna predstava”, gospođice isključene; samo za muške! Navalilo je preko dvije tisuće ljudi uz pohlepu da vide ko zna kakove pikanterije. No, pošto su slike bile prilično pristojne, to se je masa vrlo razdražila, pak piskanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika je, kao što se to obično događa kod ovakovih “crnih večeri”, razočarana izišla iz kazališta.
Gospođa Riccotti
A Teatro Fenice, čim se načulo da će staro Adamićevo kazalište u Rijeci biti srušeno i da će u roku od tri godine biti izgrađeno novo Komunalno kazalište (u kojem je i sada Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitoga Zajca), odlučila je izgraditi poslovna gospođa Caterina Ricotti, dograđujući ga, rušeći i mijenjajući, da bi u sadašnjem, zapravo gotovo stoljetnom izgledu, svečano bilo otvoreno 2. svibnja 1914. godine, kada je bilo jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Europi. U gledalištu je bilo mjesta za 1.958 posjetitelja, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih (!) mjesta raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. Teatro Fenice svih se desetljeća održavalo kao pučki teatar, ali i kino, u kojem će 16. veljače 1930. godine i Riječani napokon gledati i slušati film. Radi se o Pjevaču jazza Ala Jolsona, prvom zvučnom filmu, dvije i pol godine nakon premijere na Broadwayu... U svježem poraću najstrašnijeg od svih svjetskih ratova, Drugog svjetskog, u Teatru Fenice predstave su davali glumci poslije osnovane Talijanske drame da bi ubrzo bilo pretvoreno u kinematografsku dvoranu Partizan. Osamostaljenjem Hrvatske opet se vratilo staro kompromisno ime – Kino Teatro Fenice, ma da desetljećima prvenstveno bijaše kino, a tek ponekad kazalište, ali svetište ljubitelja boksa(!).
Čarobna tama
Najgledaniji film u Rijeci od 1947. godine do ovih dana, a to će, zapravo, reći svih vremena, bila je Bulajićeva Bitka na Neretvi, koju su 1970. godine gledala 79.004 gledatelja. Srebrena bi medalja pripala Policijskoj akademiji Hugha Wilsona iz 1985. sa 60.333 gledatelja, a bronca Sutjesci Stipe Delića iz 1973. sa 50.514 gledatelja. Brešanov Kako je počeo rat na mom otoku, iz 1996, nije dospio ni do polovice tih rekorda. Međutim, ti rekordi, ma kako tko to shvatio, ne pripadaju zlatnim godinama riječkih kina. Ne! Moja generacija Riječana i Riječanki, rođena 1946, i sada, kada je neusporedivo mnogoljudnija Rijeka od negdašnjih osam spala ni na jedno klasično kino već na ovovremenski Cinestar u WTC-u, zlatnim godinama odlazaka u čarobne kino-dvorane smatra pedesete i šezdesete prošlog stoljeća. U tim prije televizijskim, prije video, prije DVD i prije internetskim godinama Novi list velikoga novinskoga formata svakoga je dana imao cijelu stranicu posvećenu filmu. Uostalom, 1960., rekordne godine, filmove u riječkim kinima gledalo je 2.436.086 gledatelja, što je u odnosu na danas – pravo čudo. Pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća bile su godine u kojima je gašenjem svjetala u riječkim kinima, koja su se od Zameta do Sušaka, redom, zvala: Sloga (pokojna još od 1963.), Viševica (ex Parigi i Impero, ugašena 1991., danas bezdušna bingo-dvorana), Beograd (ex San Giorgio, poslije Croatia, a ubuduće Art-kino), Partizan (Fenice), JNA (prije toga i poslije toga, ali sada bez kino-predstava – Filodrammatica), Garibaldi (ex Centrale, od devedesetih Kvarner, a poslije, o, užasa li, mjesto izložbe živih gmazova, pa, hajde-de, prodaje knjiga s popustom, danas jedan od milijun i jednog riječkog kafića, a s vremena na vrijeme i pozornica Off teatra Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca), Jadran (prije izdisaja kino-dvorana s non-stop predstavama) i Neboder (otvoren 1955., danas Hrvatski kulturni dom, srećom s modernom kino-dvoranom sjajnih, s posljednjih godina odabranim serijalima suvremenih svjetskih kinematografija i najboljih djela svjetskih redatelja) – počinjala najslađa čarolija naših junoških ljeta. Najprije smo obožavali kauboje i Tarzana, ne znajući tada da je Johnny Weissmueller, kao dječak zvan Johann Weissmueller, jedno vrijeme po premještaju svoga oca, mornaričkog časnika, m o ž d a živio u Rijeci i, m o ž d a proplivao baš na Kvarneru. Poslije smo gledali sve; i Kome zvono zvoni, i Sayonaru, i Majko slušaj moju pjesmu, i Prodavačicu ljubičica, i Martina u oblacima i Gradić Peyton... U čarobnoj smo tami drhtavom desnicom prvi put stezali još drhtaviju ljevicu svoje prve ljubavi, doživjeli svoj prvi poljubac, makar i ne filmski, vjerujući da smo i u mnogoljudnom uokolju samo svoji, sami na svijetu.
Čedna Parižanka
U majušnu Slogu, mi koji nismo živjeli na Zametu, najčešće smo išli na nedjeljne matineje, nekada i na zaprežnim kolima slovenskih kirijaša(!), pa i na čuvenu Parižanku s, tada obožavanom, Brigitte Bardot i starim šarmerom Charlesom Boyerom. Film je bio zabranjen za mlađe od šesnaest godina, ali nas, srećom, nitko nije provjeravao, a u odnosu na današnje filmove u toj pitkoj komedijici Brigitte je, prkosnih usana i maznog pogleda, bila je samo zericu obnaženija od – časnih sestara... Viševica se nikada nije dičila nekakvim premijernim repertoarom. Gledalište je punila najčešće radnička omladina, poslije ručka u obližnjoj popularnoj i jeftinoj menzi Torpedo. Bila je znana i po okrutnom humoru pubertetlija, koji su dobrodušnu paračicu karata, zbog njene jedne kraće noge i faličnog, grotesknog hoda, nazivali – trkaćom kokoši, stideći se toga samo koju godinu poslije. Ako se u džepu zadržao još koji dinar, išli smo na orijentalnu slatkoću u obližnu, također odavna preseljenu, slastičarnicu, a sadašnji studentski restoran Index. Onda smo tu kušali šampite, baklave, tulumbe i pili bozu.
Kino Beograd imalo je solidan repertoar i najumješnijeg tapkaroša iliti preprodavača karata u Rijeci. U godinama u kojima je, primjerice, fila za karte za film Div u Partizanu, s Jamesom Deanom i Elisabeth Taylor, počinjala nekoliko sati prije otvaranja blagajne i protezala se od kina sve do ondašnje, dugogodišnje mesnice Sljemena, a to će reći možda i dvjesto metara. Legendarni je tapkaroš, godinama već u dobrim spominjanjima, uvijek imao barem nekoliko karata u paru za mlade ljubavnike i odabranice njihovih srca. Za cijenu nitko nije pitao... U Dom JNA, malo pročešljanog filmskog repertoara, išli smo samo na neke filmove, ali i tada nekako nerado. Ideologija? Ma, ne! Tamo je, jednostavno, bila veća disciplina, a znalo je na ulazu vonjati na stereotipni menzaški menu. Garibaldi je bio idealan za matineje, kada bismo zbog kontrolnog iz matematike štrajkali mi iz Prve riječke hrvatske gimnazije, u kojoj sam poslije, kao vanjski predavač, i ja bio deset godina za katedrom. Tek tada sam shvatio da nikome od profesora ne bi bilo teško na kraju predstave stati pored izlaza iz kina – samo da im je do toga bilo stalo. Ta i oni su nekada bili učenici... U Jadranu je repertoar bio kakav-takav, a u sušačkom Neboderu u pravilu odabran, iako sam ja, još kao crikvenički osnovac, gledajući prije operacije trećeg krajnika u sušačkoj bolnici, što je vješto obavio dr. Bakotić, otac sveučilišnog profesora sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta dr. Božidara Bakotića, gledajući moj prvi film u Rijeci – gledao akcijski Inspektor voli gužvu.
Prva kravata
Sva su ta draga kina našeg djetinjstva, dječaštva i mladosti, sve su te predstave, koje su nas plakatima mamile s nezaboravnog majmunskog otoka, bezdušno nam otetog, kao netragom nestale. A samo u jednom danu, na dlanu su nam bili filmovi u kojima su igrali moj dječački ljubimac Audie Murphy, nenametljivi, povučeni i pravedni kauboj iz Dvoboja na srebrnom potoku, a u životu najviše odlikovani američki vojnik u Drugom svjetskom ratu, što bijaše i u autobiografskom Do pakla i natrag. Čarobna pjevačica Caterina Valente (Jednostavna djevojka), dostojanstveni Gregory Peck (Crtačica modela), nježna džepna Venera, kakve smo tada obožavali, Susan Hayward (Plakat ću sutra), muževni Yves Montand i božanstveno lijepooka i lijepa Alida Valli iliti rođena Puljanka/Puležanka Anna Maria Altenburger (Veliki plavi put, snimanje kojega smo kao mulci, ne trepćući dječjim očima, promatrali u Crikvenici!)... A prije filma i Filmske novosti, recimo broj 28, u kojima smo jedino mogli vidjeti kakve su golove davali Vukas, Bobek i Milutinović, kako je branio elegantni parader Beara, ili pak, kako je neumorni Franjo Mihalić pobjeđivao u maratonu... Kako skupiti toliko dinara?
Najprestižnije je ipak bilo gledati tada kultne pretpremijere, posljednje večernje kasne predstave u Partizanu, iako je strogi očev policijski sat počinjao prije nego što su donedavni klinci od prije petnaestak godina posljednjom korijerom tek kretali u noćnu Opatiju. E, ali tko bi sutra ujutro smio doći u razred, a da nije bio na pretpremijeri? To bi bilo gore nego da prethodne noći pod dekom nije slušao pjesme s Radio Luxembourga. Makar na repertoaru bila i bogte pitaj koja verzija priče o dr. Jackyllu i mr. Hydeu, poslije koje se, bome, nije bilo ugodno po uzbrdnim škuribandama uspinjati do stana na Belvederu. Od toga su neuspredivo ugodnija bila dva sata sjedenja na uskim drvenim klupama galerije, do kojih smo nekada dospijevali i zahvaljujući – falš-kartama.
Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put gledao film u Croatiji i Feniceu, u kojem sam se na predstavi samo za novinare do dna duše naplakao uz prvi put viđenog Mog oca na službenom. Supruga i ja posljednjih smo godina najčešće odlazili u HKD, u kojem sam baš nje radi, jednoga davnoga poslijepodneva, u kino prvi put pošao u odijelu s bijelom košuljom i kravatom. I nikada zbog toga nisam požalio.
Tekst je izvorno objavljen u katalogu Art-kina Croatia - autor Mišo Cvijanović Cvijo
Evidentirano
Don't drive faster than your guardian angel can fly!
zokxy
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 26.279
Dont drive faster than your guardian angel can fly
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #2 u:
24.03.2012., 23:27:08 »
Konferencija (tzv. Riječka konferencija) o uređenju prometa između JDŽ i Vojne uprave Zone B održana je od 17. do 21. kolovoza 1945. u prostorijama Inspektorata JDŽ u Rijeci.
Prema privremenim odredbama, službeni jezik službenika JDŽ i službenika Željeznica Vojne uprave (ŽVU) Zone B na potezu Sušak – Rijeka bio je hrvatski, ali u svrhu lakšeg i bržeg sporazumijevanja dopušteno je sporazumijevanje i na talijanskom jeziku. Promet vlakova obavljan je preko spojnog kolosijeka, koji je bio u produženju VII. kolosijeka na stanici Rijeka. Putnički vlakovi iz pravca Sušaka po pravilu su prelazili bez zaustavljanja preko VII. kolosijeka na prugu prema Sv. Petru ili na koji podesni kolosijek, s kojega je vlak guran na jedan od peronskih kolosijeka. Garniture vlakova ostale su do odlaska na stanici Rijeka. Iz Sušaka u Rijeku polazio je vlak samo s prtljažnim i direktnim putničkim kolima. Održavanje spojnog kolosijeka Sušak – Rijeka do prve ulazne skretnice stanice Rijeka obavljao je JDŽ, kao i nadzor nad tim kolosijekom. Službu razmještaja na stanici Rijeka obavljala je ŽVU Zone B. Granica područnog razmještanja bio je most na Rječini. Poslugu signala i staničnih skretnica u Rijeci obavljalo je osoblje ŽVU Zone B. Tranzitni vlakovi mogli su prometovati u svako doba dana. U svrhu slobodnog prolaza lađa na Rječini promet je obustavljan u sporazumu s zainteresiranima. Tranzitni vlakovi sastavljani su do 50 osovina, a smjeli su voziti brzinom od 5 km/h. Pred svakim vlakom na udaljenosti od 20 m morao je ići službenik opskrbljen potrebnim ručnim signalnim sredstvima radi osiguranja prometa preko puteva (ulica), a koji je ujedno bio dužan uvjeriti se o ispravnom položaju skretnica i pokretnog mosta na Rječini. Vuču vlakova između Sušaka i Rijeke obavljale su JDŽ. Pomoćne lokomotive i pomoćna kola između Sušaka i Rijeke dostavljale su JDŽ. Tehnički pregled kola po propisima RIV i RIC obavljao se na stanici Rijeka i to za kola koja su dolazila i odlazila putničkim vlakovima ispred prijemne zgrade stanice Rijeka, a primopredaja kola i kolskog pribora na stanici Rijeka. Otpravljanje putnika, prtljage i ekspresne robe u pravcu Sušaka vršile su na stanici Rijeka JDŽ Otpravništvo za putnike i prtljag Rijeka JDŽ, po tarifama koje su vrijedile na JDŽ. Pregled putnika i prtljage obavljao se u zajedničkoj prostoriji koja je bila određena za obje carinarnice. Da se putnici ne bi podvrgnuli dvostrukom pretraživanju, pregled ručne prtljage obavljala je ona carinarnica na koju su putnici ulazili. Druga carinarnica ograničila se po pravilu samo na sudjelovanje u tom pregledu, osim slučajeva kada je smatrala potrebnim da i ona obavi pregled u vlastitoj nadležnosti. Kod međunarodnih vlakova ili direktnih kola koja su dolazila s područja Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) ili koji su bili određeni za područje DFJ ili dalje preko nje, pregled ručne prtljage obavljali su organi obiju carinarnica u kolima za vrijeme stajanja vlaka. Propisi za otpravljanje putnika, prtljage i ekspresne robe u prometu između okupiranih zona A, B i tadašnjeg područja DFJ objavljeni su 23. kolovoza 1945.
Temeljem navedenih propisa, putnici, prtljaga i ekspresna roba iz Zone A za Zonu B odnosno za tadašnje područje DFJ otpravljani su do stanice Divača odnosno Sv. Lucija – Tolmin, a u pravcu Ajdovščine do stanice Batuje, od Divače do Rakeka ili Rijeke, odnosno Podbrda a odande dalje direktno do izlazne stanice. Ovo je vrijedilo i u obratnom pravcu. Od stanice Batuje otpravljanje je bilo direktno do izlaznih stanica pruge Batuje – Ajdovščina. Sa stanica te pruge otpravljanje se obavljalo do stanice Batuje. Putnici, prtljaga i ekspresna roba iz Zone B za tadašnje područje DFJ otpravljani su do Rakeka ili Rijeke odnosno Podbrda, a odande dalje direktno do izlaznih stanica. Ovo je vrijedilo i u obrnutom pravcu.
Putnici, prtljaga i ekspresna roba iz Zone A za Zonu B i obratno otpravljani su do Divače, Batuja odnosno Sv. Lucije – Tolmin i odande do izlazne stanice Zone B.
Željeznička uprava Zagreb JDŽ uspostavila je 23. kolovoza 1945. promet ekspresne robe, komadnih i kolskih pošiljaka s Vojnom upravom Zone B, a od 1. rujna 1945. otvoren je i promet putnika i prtljage.
Izvor: S. Lajnert, Inspektorat željeznica kod Vojne uprave Jugoslavenske armije VUJA) u Rijeci i željeznice Slobodnog teritorija Trsta (STT)
«
Zadnja izmjena: 22.09.2013., 12:32:09 od zokxy
»
Evidentirano
Don't drive faster than your guardian angel can fly!
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #3 u:
18.05.2012., 10:27:07 »
Starica spasila Grobnik od vraga!
Priča se da je jednoga dana vrag odlučio maltretirati Grobničane. Legao je na mjestu gdje je najviše ljudi prolazilo i svojom pojavom terorizirao mještane. Mještani su pozvali svećenika i uz njegovu pomoć antivražjim metodama i ritualima pokušali otjerati vraga, što se pokazalo uzaludnim sve dok iz gomile ljudi nije izašla jedna starija žena. Starica je odlučno krenula prema vragu, izvodeći striptiz. Vidjevši je ko od majke rođenu, vrag je pobjegao glavom bez obzira.
Evidentirano
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #4 u:
18.05.2012., 10:31:36 »
RIJEKA U BUDUĆNOSTI
Ovako je Novi list br. 130, od 12. svibnja 1906 pisao o budućnosti Rijeke,o budućnosti koju sada živimo:
U vieku 2000
Kako će biti godine 2000. na Rieci i Sušaku? Takav upit je stigao na urednika „Riečke subote". Na taj upit evo odgovora: Rieka brojit će 200.000 stanovnika mješovite narodnosti a najviše Hrvata. Trgovina i industrija biti će glavno privredno sredstvo stanovništva. Promet će biti osim sa parobrodima i sa zračim promicalima, te električnim automobilima. Željeznicom će se odpremati samo surovine. U sredini Kvarnera će biti ogromna plivajuća Terasa u veličini današnjega grada Rieke. Ova terasa će biti spojena sa gradom kretajućim mostovma i lebdećim željeznicama, koje će na visokim gvozdnim žicama prevažati građanstvo na terasu. Na Terasi biti će glavni gradski trgovi, zabavišta, plesaone, vrtovi, bazari, rječju sve što se sada na Rieci ne može smjestiti poradi tiesnog prostora, koji je potrebit za trgovnu. Ili pako obratno t.j. u gradu će se sve ono smjestiti što smo za Terasu opredielili — a na Terasi će biti veliko spremište za trgovačku robu.
Zvaniči život biti će po prilici ovako sredjen: Dobrovoljno čnovničtvo, trgovci,, državno činovničtvo i radnici. U dobrovoljno činovničtvo sa stalnom plaćom spadat će zemaljska obrana, sigurnost, škola i duhobrižiničtvo (svećenici), državno činovničtvo biti će od uprave zakonodavstva, prometa, osiguranje posjeda, pravda, zapta, poslodavaone, životno osiguranje. Radnici će si dieliti u radnike umjetnosti (glazbe, kazališta, slikanja itd), stručo radničtvo, rukotvorno radničtvo itd. Trgovina će biti osigurana međunarodnim konvencijama. Uslied toga će i sam grad poprimiti sasma drugo lice, n.p. Gomila će nestati. Prometna centrala će biti na jur pomenutoj Terasi i na Mlaki. Na Pehlinu, Drenovi i Grobniku će biti silne tvornice. Sušak biti će grad od kojih 80.000 stanovnika, a imat će sa Riekom konvencionalna zajednička promicala i posebni Skver u Martinšćici za veiike prekooceanske i ratne brodove. Ugljen će se crpiti kod Bribira i Novog. Na mjestu, gdje danas stoje stare kuće k.z. Korošac, biti će veliki moderni oktogon: Bazar, gdje će se smjestiti prekomorska roba te Japanski i Kitajski predmeti
Nad Rječinom će biti ogromno gvozdeno kazalište u formi mosta, od kojega će ocjelni stupovi na obiju obala Rječine nosit na sebi to silno gvozdeno zabavište Sušačana i Riečana, poput svodova Eifelova tornja. Eto tako će biti kod nas g. 2000. Tko ne vjeruje neka pričeka tu dobu, pa će se osvjedočit, da naš izjvestitelj nije lagao.
Evidentirano
rijeka53
Full Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 1.060
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #5 u:
18.05.2012., 14:01:11 »
... ajde nisu je okovali svim tim silnim zelezom, al da su je prevec prebetonirali
Evidentirano
MOJ BLOG
KRASTI OD BOGATIH JE KRIMINAL
KRASTI OD SIROMAŠNIH JE KAPITALIZAM
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #6 u:
18.05.2012., 18:23:27 »
JŠK SLAVIJA
Osim Orijenta, najpoznatijeg Sušačkog nogometnog kluba, na Sušaku je bilo još nogometnih klubova. Najpoznatiji među ostatkom svakako je JŠK Slavija - Trsat, koji bi da još postoji, negdje u ovo vrijeme slavio 105 godina postojanja. Klub je dobio ime po uzoru na SLAVIJU iz Praga (u to vrijeme jedan od najboljih klubova Europe). Jedan od utemeljitelja Kluba bio je njen prvi i dugogodišnji predsjednik Gustav Stošic, a uz njega odbornici Mihael Mihelćić, Klemento Kamenar, Drago Koharević i Ivan Matrljan. Ispočetka se nogomet na Trsatu igrao na pogodnim lokacijama koje su mogle poslužiti kao improvizirana igrališta. Počelo je na ravnici blizu "Lokve" na predjelu zvanom Sad, zemljištu uz staro groblje.
Ubrzo "Slavijaši" sele na "Ungarezovo", ravnicu uz sadasnju Krautzekovu ulicu blizu Rubešove kuće (sada skladište "Jasena"). Za igranje je korišten i prostor Vele Ravne na Rupnu, a pogotovo "Njivina" iza škole gdje je kasnije izgrađena Dvorana Mladosti. Povremeno se igralo i na prostoru Brajda, kamenoloma u Martinšćici.
Početkom Prvoga svjetskog rata prekinuta je svaka aktivnost nogometaša, a 1919. godine - kada je već Trsat bio pod okupacijom Talijana - obnovljena JŠK SLAVIJA nastavila je svoju aktivnost. Talijanska vojna komanda na Trsatu namjeravalaje na prostoru Njivine izgraditi "pravo" nogometno igralište, ali su Trsaćani taj prijedlog na sastanku cjelokupnog članstva energično odbili. Ubrzo je zalaganjem Orijenta i njegovih članova započela gradnja igrališta na Krimeji na kome su listopada mjeseca 1922. godine odigrane i prve utakmice, a svečano otvaranje uslijedilo je 20. svibnja 1923. godine. Svi sušacki klubovi potom su svoje utakmice igrali na novom igralištu, Slavija također.
Između dvaju svjetskih ratova Slavija se uspješno takmičila u prvenstvu I. Župe Zagrebačkog podsaveza zajedno sa sušačkim klubovima Orijentom, Jelom, Viktorijom i Triglavom, kostrenskim Jadranom, te klubovima iz Crikvenice, Kraljevice, Bakra, Hreljina, Krasice i Delnica. U istom je vremenu igrala niz prijateljskih utakmica s klubovima iz Zagreba, Karlovca, Ogulina, a gostovala je u Trstu, Rijeci (Fiume), Postojni i Kranju.
Najveće uspjehe Slavija je zabilježila u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća. Godine 1933. osvojila je prvenstvo I. Župe Zagrebačkog podsaveza, a u susretu za Pokrajinskog prvaka Hrvatske izgubila je od BGSK Bjelovar. Već 1935. godine, počela je seoba najboljih trsatskih igrača u bogatije klubove Orijent i Jelu. Nakon Prvog svjetskog rata na Trsatu je niknulo nekoliko malih, "divljih' neregistriranih klubova čija su imena bila: Primorje, Zrinjski, Ilirija, Hajduk, Slaven i Saksonija na Vojaku. Njih su formirale grupe odraslijih dječaka, vijek trajanja bio im je vrlo kratak, ali iz njihovih redova regrutirali su igrače JSK Slavija i SK Frankopan, drugi trsatski klub osnovan 1919. g. koji je djelovao do 1926. g. kada se fuzionirao sa Slavijom. I taj je klub dao svoj doprinos razvoju nogometne igre u ovom kraju. Kraće vrijeme 1928. g. na Trsatu je postojao i ŠK Trsat.
Po završetku Drugog svjetskog rata Trsat nije obnovio nogometni klub. Najbolji igrači prijeratnih susačkih klubova okupljeni su 1946.g.u novoformiranom Fiskulturnom društvu JEDINSTVO Sušak koje se takmičilo s najboljim hrvatskim klubovima u novoformiranoj Hrvatskoj ligi. Kada se FD Jedinstvo početkom 1947. g. spojilo s FD Primorcem u novo društvo PRIMORJE, a ovo se početkom 1948. g. fuzioniralo s riječkim Kvarnerom, na Trsatu je 22. prosinca 1948. g. osnovano Fiskulturno društvo BUDUĆNOST u kome su osim Trsaćana okupljeni i drugi susački igrači. Budućnost je uspješno nastavila tradiciju prijeratne Slavije, ali je voljom nekih sportskih djelatnika Sušaka 22. lipnja 1953. g. prestala postojati, točnije preimenovana je u novi Orijent koji je nastavio tradiciju onog iz 1919. godine. Ovim je činom zauvijek zamro nogomet na Trsatu, prekinuta je tradicija i uspomena na JŠK Slaviju.
Evidentirano
zokxy
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 26.279
Dont drive faster than your guardian angel can fly
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #7 u:
18.05.2012., 22:17:48 »
Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: "Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja." Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio: država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati.
Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one suvišne. Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance.
Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.
Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.
Evidentirano
Don't drive faster than your guardian angel can fly!
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #8 u:
19.05.2012., 01:10:56 »
Dobra
Evidentirano
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #9 u:
19.05.2012., 01:38:39 »
Lucinski vir
Na Grobniku, između Martinova Sela i Lukeža, visoko se nad Rječinom diže jedna stijena. Mjesto je to tragične pogibije djevojke Luce. kćeri mlinara Martina Juretića.
U neko vrijeme, poslije smrti hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Krsta Frankopana, stari grad Grobnik pripao je jednom njemačkom grofu. U to doba živjela je na Jelenju Lucija, djevojka od 18 godina, cvijet cijele Grobnišćine. U nju se zagledao taj njemački grof. priželjkujući da i ona njega zavoli, te ju je lijepim načinom pozivao u svoj kaštei. Ali sve uzalud jer Luce nije htjela pristati.
Jednoga je dana grof opet sretne, pozva je u grad, no ona ga odbije; niti da ga pogleda, već pođe dalje. Grofu tada srce uskipi gnjevom i on zaželi osvetu. Naredio je drugi dan slugama da pođu na Jelenje, Lucu u kući uhite, svežu u konope i dovedu na njegov posjed.
Kad je Luca, sjedeći kraj prozora, vidjela da se njezinoj kući primiču grofovi plaćenici, shvatila je da joj prijeti pogibelj. Očajna. trkom je pobjegla do Rječine i kad je uvidjela da im ne može uteći, bacila se s one visoke stijene pravo u vir hladne, duboke rijeke. Grofovi grabanti vratili su se neobavljena posla, a za Lucijom je tugovala cijela Grobnišćina.
Mjesto na kojem se djevojka utopila narod već stoljećima zove Lucinski vir.
Evidentirano
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #10 u:
19.05.2012., 18:39:35 »
Iz prošlosti Rijeke
Opskrba vodom
Za vrijeme ratnih sukoba u Rijeci su stradale obale, ceste, mostovi, zgrade...
Postojala je bojazan i za gradski vodovod, a bez vode nema života.
Pokrenuto je traženje rješenja u slučaju nesreće. Sve se vršilo u tajnosti, a traženi su bili kućni privatni bunari u zgradama izvan središta grada Sušaka. U velikoj tajnosti ispitivalo se tko posjeduje svoj bunar ili šternu. Središte grada bila je zagonetka.Tajnim istraživanjem mnogo toga je došlo na vidjelo. Nekoliko primjera: u ulici Ivana Gorana Kovačića pronađena je kuća dviju udovica koje su u kuhinji imale živu vodu i zdenac, zatim na mjestu gdje je sada pothodnik, križanje željeznice i Boulevarda, pronađen je također bunar, a u susjedstvu također.
Najveće iznenađenje bio je ogromni bunar i tekući izvor pitke vode na Piramidi gdje je sada izgrađena zgrada Konstruktora. Odmah su učinjeni popisi i opisi, a stanari su zamoljeni da sve drže u tajnosti. Dobivali su tablete za održavanje čistoće vode. Srećom rat je završio i s njim razne okupacije, a vodovod nije stradao.
Maks Peč
Evidentirano
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #11 u:
20.05.2012., 12:58:05 »
Iz prošlosti Martinšćice
SPOR OKO POGAČE
Svejedno je, znate li ili ne, kako se jednom zvala cesta, što se vijuga uz pećinski predjel, na kome se kao nekakva mala oaza sačuvalo nešto zelenila. Ime je cesti tuđe, a tuđa su bila i gospoda, što su joj ga nadjenula, valjda da se ulaskaju nekom hapzburškom nadvojvodi, čija se bolja polovica zvala Doroteja. To je bilo prije jedne stotine i nekoliko godina, prigodom otvorenja Lazareta u lijepoj uvali Martinšćici.
Uvala zaista lijepa. Nikakvo čudo, što su po gdjekoji htjeli u nju da smjeste čak i drevnu Tarsatiku. Može se reći da joj je priroda bila već u davnini vanredno blaga. Ne samo što joj je s morske strane stvorila divno zaklonište, ona je tu udarila i korito zdravoj pitkoj vodi i - štaviše - u zaleđu joj je podigla gustu šumu, da je štiti od divljih nasrtaja pomahnitale bure.
Trebalo je samo, da se u uvalu useli čovjek, pa da se sav onaj čarobni kutić, zabijeli od čistih kuća, gospodskih palača i drugih vitkih zdanja.
Ali čitava uvala ne pruža nikakva traga, da je u njoj ikada postojao kakav grad. Pa ni u najdavnije doba, u najtamnijoj vremenskoj noći. Ni grad, ni selo, ni ikakvo naselje.
Na vrhu Solina, strmog brda, što uvalu zatvara sa kostrenske strane, nalaze se i danas nekakve ruševine. Narod ih zove »kloštar«. Ima ih, koji nagađaju, da su nekad ondje gore stanovali Benediktinci, ali zato nema nigdje nikakve potvrde. A pravo je čudo, što nije - ukoliko se zna - nijednog samostanca privukla želja, da se u onoj blagoj uvali smiri.
I tako je prolazilo vrijeme. Potok, što se nekoć zvao »Javor«, žuborio je iz godine u godinu svoju vječitu pjesmu, a šuma u zaleđu sve se više rijedila, propadala, dok nije naposljetku gotovo sasvim nestala i iza sebe ostavila samu tvrdu, sivu goljet. Sad je i bura imala otvorena vrata, a slobodan put imale su i vode, i naročito za jačih kiša provaljivale u uvalu noseći sa sobom mnogo zemlje crvenice. Tada je tek ušao u uvalu i čovjek, ali ne da u njoj gradi domove svoje, već da sadi vinograde. I tako je uvala postala sve življa, osobito o berbi, kad bi nagrnula u nju mladost, da po lozama kupi slatki, zlatni plod, koji ju je poticao na pjesrnu i veselo klikovanje.
I na dan sv. Martina bivalo je u uvali življe. U ono davno vrijeme, možda i prije punih šest vijekova, dok u uvali nije još bilo nijednog ljudskog krova, našla se pobožna duša, koja je milosrdnom svecu sagradila na pustome žalu kapelu. I tako bi svake godine, na dan 11. novembra svijet silazio u uvalu da se dobrom svecu pomoli i da mu zahvali, što je u podrumima novo vino odlično ponijelo.
I od te skromne crkvice uvala je dobila svoje ime Martinšćica. Kada? To neka Bog zna! Jedno stoji: to joj je ime dao okolišni narod, po onom istom iskonskom jezičnom zakonu, po kome su njegova braća na otoku Cresu okrstili takvim imenom jednu svoju uvalicu od davnine posvećenu sv. Martinu. Razlika je samo u tome, što se oko crkve sv. Martina na Cresu okupilo jedno čitavo selo, dok je ova pod brdom Solinom ostala dugo vremena gotovo sasvim samotna.
Međutim njezino ime nije ostalo nezabilježeno ni u starijim analima. Kapelica se sv. Martina spominje čak već i god. 1445. A ima još nešto. U prvoj polovici šesnaestog vijeka bjesnio je u uvali pravi rat, i to zbog mlina, koji se također spominje u starim listinama. Oko god. 1630. pripadao je taj mlin zakupniku trsatske gospoštije, Franju Knežicu. Jednog dana nahrupi u Martinšćicu kapetan Petra Zrinjskoga, i silom prisvoji sebi Kneževićev mlin. No ne potraja dugo i pred Martinšćicom osvanu pet bojnih lađa sa dvjesta momaka. Tim lađama zapovijedao je čovjek senjskog zapovjednika Herbersteina. U isto vrijeme pritisnuo je sa zapadne strane Martinšćicu i riječki kapetan de la Rovere, sa 300 ljudi. I kapelanu bakarske zrinske gospoštije nije ostalo drug, nego da se povuče u Bakar, a mlin da ostavi dotadašnjem gospodaru Knežiću.
Poslije 35 godina odmah nakon tragedije u Bečkom Novom mjestu, u tihoj je Martinšćici i opet odjeknuo zveket oružja. Misleći da i mlin u Martinšćici pripada Petru Zrinjskome Herbersteinovi su Nijemci u svom divljem naletu udarili i na nj i prisvojili ga u ime svoga gospodara Herbersteina. Trebalo je dugo, dok je mlin došao opet u ruke riječkih duvna Benediktinka kojima ga je Knežić bio međuto poklonio.
Ali taj mlin ima i jednu svoju, iako ponešto komičnu historiju. U ono isto vrijeme, kad je Zrinjski bacio oko na nj, upravljao je njime mlinar Valić koji je također ostao zabilježen u analima naše lijepe Martinšćice. Evo kako je do toga došlo:
Postojala je nekakva prastara oporuka, po kojoj je bakarskom kaptolu pripadalo pravo da vrši glavne funkcije u crkvi sv. Martina u uvali. Bakrani su se tim pravom oduvijek i koristili. Osim na dan sv. Martina. dolazili su oni u Martinšćicu i u prosne dane, u procesiji, i tom prilikom čekala ih u onom historičkom mlinu starim običajima određena i posvećena pogača. Nevolja je htjela, da je ta pogača postala vremenom – kamenom smutnji. Razmimoilaženja između već prije spomenutog mlinara Valića i bakarskih kanonika izbijala su otuda, što se časnoj bakarskoj gospodi ona pogača činila premalena, dok se mlinaru činila iako ne baš prevelika, a ono sasvim »prema propisu«. Jednog je dana - -bilo je to uoči Uzašašća godine Gospodnje 1731. – došlo je i do oštrijih. Pošto su kao običajno bakarski kanonici i toga dne blagoslovili vinograde i mlin, mlinar im iznese dužnu pogaču. Jedan je od časne bakarske gospode uze u ruku, malo je odmjeri, pa zavrtivši glavom reče:
- Ova pogača ne teži ni tri libre, a morala bi najmanje četiri.
Mlinar stao da dokazuje, kako se u starije vrijeme poklanjala još manja pogača, uz čašicu vina – i to više iz dobre volje. A kanonici svi u jedan glas:
- Ili će pogača biti od četiri libre ili ćemo mi sami da krojimo pravdu.
Mlinar iznosi svoje razloge i ne popušta. A ne popuštaju ni kanonici i sada je tek nastalo potezi povuci. Navalili listom na jadnog mlinara, i ljudski ga istukoše. Umiješala se i mlinareva žena, pa izmlatiše i nju. U gužvi neko je od kanonika oteo s mlinareva ognjišta kotao, drugi tavu i sve to poniješe u Bakar kao trofeje. Došlo i do suda, i tu je siromah Valić odnio kraći kraj: morao je da plati novčanu globu od jedne petice i četiri libre voska.
Od prilike neko stotina godina prije Talijan je Tassoni sastavio tragikomični ep »Ugrabljeni sić« (La secchia rapita). Znači da je u ono doba dolazilo i drugud do ovakvih i sličnih herojskokomičnih natezanja. Uostalom takvih herojskosmiješnih natezanja ima i danas, često i oko stvari, što možebiti i ne nadilaze vrijednost pogače od četiri libre!
Pet šest godina iza one prve bitke u mlinu, došlo je opet do slične gužve. Mlinar je ovaj put kanonicima spremio pogaču prilično krupniju, ali sada su časna gospoda tražila hljeb od pola »stara«, čemu se je mlinar odlučno usprotivio. I opet je došlo do kreševa, mlinar je i tada ostao kraćih rukava i polomljenih kostiju, dok su kotao i tava ponovo odmarširali u Bakar kao trofeji.
Iz ovoga se vidi da bi naša povjesnica mogla biti također i zbor više manje veselih natezanja...
Evidentirano
zokxy
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 26.279
Dont drive faster than your guardian angel can fly
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #12 u:
20.05.2012., 13:14:18 »
Jadan mlinar! Što je nekad lijepo bilo biti crkvenjak - Bog to hoće i deri, uzimaj od sirotinje!!
Evidentirano
Don't drive faster than your guardian angel can fly!
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #13 u:
20.05.2012., 13:55:51 »
Kantrida - od snova do stvarnosti, od kamenoloma do stadiona
- 1. dio
Legendarni stadion na Kantridi na kojem se utakmice još dan danas igraju nastao je prije skoro cijelog stoljeća i po tome je jedinstvena pojava u današnjem hrvatskom nogometu i ovom dijelu Europe. Bilo je to krajem 1912. godine, a igrači sušačke Victorije već su duže vrijeme razmišljali gdje da urede pravo nogometno igralište propisanih dimenzija. Naime, igralište na Gimnazijskom trgu bilo je premaleno i zapravo limitirajući čimbenik u daljnjem razvoju njihove igre. Martinšćica je bila pogodna obzirom na dimenzije, ali ipak predaleko jer tada nije bilo lako organizirati prijevoz.
Rješenje s Kantridom začeto je zahvaljujući međunarodnoj utrci na 10 km koja se organizirala u Rijeci. Svima je bilo jasno da se ta utrka svodi na nadmetanje između dva velika tadašnja rivala: Sattija iz riječke Olimpije i Sušačana Dragutina Šafara iz Victorije. Obojica su oformili neke vrste timova s prijateljima trkačima uz koje su trenirali i spremali se za utrku i prikrivali se jedni od drugih. Nikola Bošković, aktivan član Victorije, ovako je kazivao: „Dogovorili smo se da sa Šafarom treniramo trčeći od Kantride do Voloskog. Nikome nismo ništa govorili, nego smo otišli jedne nedjelje rano ujutro na Kantridu i tamo se u jednoj gostionici svukli i počeli trenirati. Bili smo to ad hoc dugoprugaši: Šafar, Albaneze, Novaković, Sikić, Heinbrich i ja. Nakon dvosatnog treninga počeli smo se dogovarati o našoj taktici i kako ćemo složno omogućiti Šafaru da zavara ostale trkače i tako odnese pobjedu. Tako smo sjeli na zid kraj ceste iznad tadašnjeg velikog kamenoloma na Kantridi. Gledajući dolje na tu veliku plohu punu kamenja, sve iz šale počeli smo govoriti o mogućnosti izgradnje nogometnog igrališta. Ne ispitujući dalje, jer smo skoro svi bili uvjerenja da bi samo u mašti mogli sanjariti o igralištu na Kantridi, napustili smo Kantridu i vratili se na Sušak gdje nas je poslijepodne na Gimnazijskom trgu čekao drugi trening - nogomet... Te iste večeri na zidiću uzduž trga sjedili su Eneo Forenpoher, Tona Margan, Brana Novaković, Roman Prestini. Nakon mog dolaska počeli smo razgovarati o treningu na Kantridi. Odmah smo prešli na naše otkriće, na mogućnost izgradnje igrališta na Kantridi, Margan je odmah prihvatio stvar jer je on već htio i brda micati, samo da se stvori jedno propisno igralište. Brzo smo se dogovorili da bez svakog daljnjeg pripovijedanja odemo na Kantridu i da stvar točnije promotrimo. Dogovoreno, drugi dan učinjeno.
Silazimo prema kamenolomu i opažamo veliku razliku od pogleda sa zida na cesti. Dugi nizovi sitnog kamena složeni i nabacani do metar i pol visine. Zemlja je ispod tog kamenja ravna pa nema poteškoća da se očisti od kamenja. Počinjemo koracima mjeriti plohu i dolazimo do zaključka da bi za nas bila savršena, ali kako doći do toga? U razgovoru slažemo fantastične planove, polako se odmičemo od kamenoloma i uspinjemo na glavnu cestu. Konačno donosimo prvi zaključak: pođimo na litru domaćeg vina i ne govorimo nikome ništa. Kada smo se malo okrijepili, počelo je razlaganje što i kuda sada. Nagli obrat: Margan ustaje i pozdravlja gospodina Bačića, vodećeg člana Hrvatskog Sokola Kantrida-Zamet, koji navraća k nama. On stanuje u susjednoj kući, a inače je građevinski poduzetnik. Nakon kraćeg objašnjenja o svrsi našeg razgledavanja kamenoloma, Bačić nam daje sve potrebne podatke i tako saznajemo stvarno stanje stvari. Prije svega da je zemljište vlasništvo Općine Kastav koja ga je dala mađarskom poduzeću Schwarz & Gregerson za vađenje kamena za gradnju pristaništa Riječke luke na 10 godina. Kamenolom se više ne upotrebljava pa stvar leži u prvom redu u rukama tvrtke Schwarz & Gregerson jer to poduzeće plaća najamninu Općini Kastav. Treba dakle ishoditi dozvolu od te mađarske tvrtke. Pogledali smo se zamišljeno i sve naše kombinacije odmah su se rasplinule. Ne postoji nikakva nada jer stvarnost je drugačija. Oprostili smo se s Bačićem kojeg smo zamolili da sve za sada ostane medu nama kako netko drugi ne bi pokrenuo kakvu akciju. Do tada su se utakmice u Rijeci igrale uglavnom na igralištu na Pioppima, koje je bilo u viasnišrvu obitelji Kvassay a ova obitelj je to zemljište prodala jednoj austrijskoj kompaniji koja će tu podignuti industrijsko postrojenje.
(nastavlja se)
Evidentirano
ilirija
Global Moderator
Hero Member
Datum registracije: Vel 2012
Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
«
Odgovori #14 u:
20.05.2012., 20:32:31 »
Kantrida - od snova do stvarnosti, od kamenoloma do stadiona
- 2. dio
... Iz Novog Sada je u Rijeku došao Miloš Crnjanski (kasnije je postao vrlo poznati književnik te je radio u diplomaciji Kraljevine Jugoslavije). On je postao đak Kraljevske mađarske trgovačke akademije. Čuo je za „Victoriu", a kako je već igrao nogomet u Novom Sadu priključuje nam se kao član i igrač. Igra srednjeg napadača. Nakon jednog treninga pratim ga kući i saznajem od njega da stanuje kod svog rođaka koji je generalni direktor tvrtke Schwarz & Gregerson. Budući da sam bio tajnik „Victorije", pozivam ga odmah na jednu povjerljivu sjednicu kluba radi važnih stvari. Istodobno držim povjerljiv sastanak s članovima odbora: Prestinijem, Forenpoherom, Marganom i Novakovićem. Čim su saznali o čemu se radi stvaramo plan za daljnje korake. Margan, Forenpoher i ja krećemo odmah drugi dan na Kastav do načelnika općine Jelušića. Njemu objašnjavamo stvar Kantride kao i sve okolnosti s tim u vezi, a posebno političke momente obzirom na riječke klubove. Tu dobivamo prvi pozitivni odgovor koji je glasio: „Čim primite pismenu dozvolu tvrtke Schwarz & Gregerson, Općina Kastav će vam izdati posebnu dozvolu za upotre¬bu zemljišta s kojega vas nitko neće moći udaljiti. Ohrabreni, vraćamo se na Sušak. Na izvanrednu sjednicu dolazi i Miloš CrnjanskL Sjednica se održava u mom stanu u Primorskoj ulici. Nakon kratkih formalnosti obavještavamo Miloša da smo dobili sve dozvole od općine Kastav, Sokola Kantrida-Zamet i sada trebamo još njega da pokusa dobiti od svoga rođaka dozvolu da to zemljište pretvorimo u igralište. Miloš nam je odmah rekao da to neće biti lako jer je generalni direktor mušičav čovjek te da će trebati čekati priliku kada bude dobro raspoložen pa će ga onda pokušati nagovoriti. Nekoliko dana nakon toga dolazi Crnjanski k meni i nas dvojica pišemo molbu glavnom direktoru da đacima okupljenim u klubu „Victoria" dade dozvolu da urede igralište na kamenolomu na Kantridi. Na Kantridi sam potražio gospodina Bačića i priopćio mu kako stvar stoji i da polažemo nade u ovaj naš pomalo zaobilazni put. Bačić nam je odgovorio da je on u poslovnoj vezi s tom tvrtkom i da je siguran da će ga taj direktor pitati može li se to dozvoliti, s obzirom da je zemljište vlasništvo kastavske općine.
Vrijeme je prolazilo, približavao se kraj školske godine. Crnjanski sve rjeđe dolazi na treninge. Ispiti su, ali nade nisu izgubljene. U samu stvar ne diramo da ne ugrozimo dobar rasplet. Razni sportski događaji odvijaju se prema postavljenim programima. Na Sušaku sve češće gostuju riječki klubovi. Mali Gimnazijski trg na Boulevardu je opet dobar jer Pioppi (Kvassay) su za nogomet nestali.
Konačno, sastajem se s Crnjanskim. Pruža mi kuvertu i kaže: „Evo tajnice, to je sve što sam dobio. Više nisam uspio i sada je na vama da radite što znate. Uzbuđeno otvaram kuvertu i čitam dopis tvrtke Schwarz & Gregerson kojim se dozvoljava studentima upotreba kamenoloma na Kantridi, ali samo uz uvjet da odobrenje za bilo kakvo preuređivanje na tom mjestu izda poglavarstvo nadležne Općine Kastav koja je vlasnik zemljišta. Osim toga, navedena tvrtka odriče se svake najamnine za upotrebu i prepušta stvar nadležnoj općini.
Dobro je. Izvanredna sjednica užeg odbora sazvana je za 9 sati navečer. Ozbiljno smo vijećali o tome kojim pravcem da krenemo i pred samu zoru smo se rastali. Prestini, Forenpoher i Margan otišli su u Kastav i odnijeli dokument. Dogovorili su sve pojedinosti i dobili obećanje da će Općinsko vijeće za osam dana donijeti odluku po kojoj se zemljište na Kantridi, bivši kamenolom, daje u najam klubu „Victoria" Rijeka-Sušak. Sada je trebalo raditi u najvećoj diskreciji. Otišli smo na Kantridu do gospodina Baćića koji je već sve znao jer ga je tvrtka Schwarz & Gergerson obavijestila o namjeri i zahtjevu sušačkih daka. Zajedno s Bačićem otišli smo na teren i pogledali što se tu najprije da ućiniti. On je, kao stručnjak, proračunao da će trebati oko pet do šest stotina kola za odvoz hrpa kamenja, i to tako da se zatrpaju veće jame i jedan kanal kako bi se dobila ravna ploha. Trebat će izraditi plan rada prema financijskim mogućnostima „Victorije".
(nastavlja se)
Evidentirano
Ispis
Str: [
1
]
2
3
4
5
6
...
26
Gore
« natrag
naprijed »
Forum Udruge 051
»
Povijest Rijeke
»
Ostaci prošlosti
»
Povijesne priče i dogodovštine