Vrlo stara pobožna predaja prilično potanko nam pripovijeda o tome kako je došlo do štovanja Gospe na Trsatu...
Starim gradom, tj. dvorcem Trsatom, godine 1291., vladao je knez Nikola I. Frankopan, vrlo pobožan čovjek, sin Bartola V. Frankopana koji je nosio naslov kneza krčkog, hvarskog i bračkog. Te godine, dana 10. svibnja rano ujutro, a bila je subota, došlo je nekoliko radnika na trsatski brežuljak da sijeku drva. Na svoju veliku začuđenost, na livadi nedaleko gradske kule, opaze malu kućicu, koje nikada tamo prije nije bilo. U kućici su našli križ i sliku Bl. Djevice Marije. Kućica je ležala na livadi, nije imala temelja. Veoma iznenađeni odoše knezu Nikoli Frankopanu i župniku Aleksandru Jurjeviću i sve im to javiše.
Župnik Jurjević već je tri godine ležao u postelji teško bolestan. Bolovao je od vodene bolesti. Kad je čuo što su mu radnici ispripovijedali, začudi se, ali ne previše. Zašto? Rekao im je da zna o čemu je riječ. To je kućica Bl. Djevice Marije, a sve do sada nalazila se u Nazaretu. Kućicu su apostoli pretvorili u crkvicu, a sada su je anđeli prenijeli iz Nazareta na Trsat, da ju Turci ne poruše.
Kad su župnika pitali odakle on zna da je istina to što govori, župnik im je sve ispripovjedio. One noći prije nego što je kućica svanula pred Trsatom, ukazala mu se u snu Bl. Dj. Marija i rekla da je to njezina kućica iz Nazareta. Kao znak da je to Ona i da govori istinu, rekla mu je da će ozdraviti od svoje bolesti. Sljedećeg dana, a bila je nedjelja, župnik dođe u crkvu, bio je potpuno zdrav, i ispripovjedi narodu sve što se dogodilo.
Knez Nikola formirao je izaslanstvo, sa župnikom Jurjevićem na čelu, i poslao ga u Svetu zemlju da ispita stvar. Župnik je uzeo točnu mjeru kućice. Izaslanstvo je u Nazaretu na licu mjesta utvrdilo da se radi o kući Sv. Obitelji. Kućice, naravno, tamo više nije bilo.
Gospina je kućica ostala na Trsatu samo tri godine i sedam mjeseci, a onda su je anđeli, 10. prosinca 1294., prenijeli u Loreto, u Italiju, gdje se nalazi i danas. Na Trsatu su vjernici bili vrlo žalosni zbog nestanka sv. kućice. Na onome mjestu gdje je stajala sv. kućica knez je Nikola dao sagraditi kapelicu. Od nje se razvilo Gospino trsatsko svetište.
Mnogi su naši ljudi tako žalili za sv. kućicom da su sve svoje imanje u domovini prodali i naselili se u Loretu. A stotinama godina Hrvati iz Primorja uporno su hodočastili preko mora u Loreto.
Papa Urban V. u 14. stoljeću, da bi utješio Hrvate, pošalje im, na molbu kneza Frankopana, veoma lijepu starinsku sliku Majke Božje, koja se sve do danas kao čudotvorna štuje na Trsatu.
Knezovi Frankopani mnogo su se brinuli za trsatsko svetište. Knez Martin Frankopan sagradio je na Trsatu crkvu i samostan. U samostan je doveo franjevce da budu čuvari svetišta. Bilo je to godine 1453. Knez Martin umro je 1479. i pokopan je u grobnici pod Gospinom crkvom. I samostan i crkva bili su više puta dograđivani i povećavani.
U grobnici trsatskoga svetišta pokopan je i Nikola Frankopan, hrvatski ban koji je umro u Beču 1647., a tijelo mu je bilo preneseno na Trsat. Na nadgrobnoj je ploči uklesan grb knezova Frankopana, a bio je natpis, već izlizan, koji je glasio: "U ovome grobu počivaju kosti slavnih knezova senjskih, modruških i gospodara cijele Hrvatske."
Gospino trsatsko svetište usko je vezano uz hrvatske banove. Godine 1597. darovao je hrvatski ban Toma Erdödy trsatskome svetištu vrlo lijep srebrni kip Majke Božje, i to zato, što je zagovorom Gospe Trsatske ozdravio njegov sin Sigismund. Taj je Sigismund poslije postao hrvatskim banom. Hrvatski ban grof Stjepan Erdödy bolovao je na očima pa se zavjetovao Gospi Trsatskoj. Ozdravio je od bolesti pa je svetištu darovao srebrni kalež.
Trsatsko je svetište s vremenom postalo vrlo glasovito, pa su Gospi Trsatskoj hodočastili Gospini štovatelji ne samo iz Hrvatske nego i iz svih okolnih zemalja: iz Kranjske, Austrije, Italije, Ugarske. Hrvati su, međutim, i dalje nastavili hodočastiti u Loreto. Jedan loretski ispovjednik još potkraj 18. stoljeća pripovijeda da je gledao naše ljude kako plaču u loretskome svetištu pred Gospinom kućicom i kako rukama uzdignutim prema nebu uzdišu vapijući: Vrati se k nama, o premila Gospo, vrati se k nama sa svojom kućicom, Marijo.
Godine 1580. Hrvati su se još uže povezali s Loretom. U Loretu je naime, papa Grgur XIII. osnovao Ilirsko sjemenište. U njemu su se odgajali mladići iz hrvatskih krajeva koji su željeli postati svećenicima. To je sjemenište poslije preneseno u Rim gdje i danas postoji pod naslovom Hrvatski zavod sv. Jeronima.
Prije se u Gospinu trsatskome svetištu moglo vidjeti mnoštvo zavjetnih darova, zahvalnica za dobivene milosti. U novije vrijeme su ti darovi preneseni u posebnu dvoranu.
Nadasve bio je zanimljiv jedan zavjetni dar iz godine 1527. To su dvije goleme svijeće voštanice. Taj dar i događaje oko njega spominje i naš veliki mariolog iz onoga vremena Lovro Grizogon u svojem velikom djelu Mundus Marianus (Marijin svijet), u II. svesku, u posljednjem poglavlju. Turci su godine 1527. opsjedali tvrđavu Klis, nedaleko od Splita. Tvrđavu je branio poznati junak Petar Kružić. Za vrijeme opsjedanja neki Turčin, imenom Bakota, grdio je kršćane i kršćanske svetinje te izazivao neke na megdan, na dvoboj. Hrabri hrvatski junak Mijo Parišević nije mogao to trpjeti pa je zazvao u pomoć Boga i Gospu Trsatsku, te se odazvao pozivu na dvoboj. Oborio je svojega protivnika na zemlju i odrubio mu glavu. U znak zahvalnosti za pobjedu darovali su Parišević i Kružić Gospinu svetištu te dvije voštanice.
Kad je poslije Petar Kružić u borbama za Klis poginuo, Turci su mu odrubili glavu i zadržali je kao ratni trofej. Njegova sestra Katarina otkupila je od Turaka Petrovu glavu za tisuću dukata i dala je zakopati u crkvi Gospe Trsatske u kapeli sv. Petra. Tu je kapelu još prije bio dao sagraditi isti Petar Kružić, veliki štovatelj Gospe Trsatske.
Ime Petra Kružića vezano je uz još jednu zanimljivost na Trsatu. To su trsatske stube kojima se dolazi do svetišta. Ima ih 559. Zovu se Stube Petra Kružića jer su se za njegova života započele zidati, a potpuno su dovršene tek godine 1931.
O uslišanjima, ozdravljenjima i čudesima koja su se događala po zagovoru Gospe Trsatske, pripovijedalo se u svim susjednim zemljama, pa je to na Trsat privlačilo mnogo hodočasnika sa svih strana. Među njima bilo je velikih i poznatih ljudi. Tako je primjerice, došao na Trsat i kardinal Barbarigo, veronski nadbiskup. On je franjevcima predložio da se Gospina slika okruni zlatnom krunom. To se i ostvarilo na Malu Gospu 8. rujna god. 1715. Čudotvorna slika Gospe Trsatske bila je prva Gospina slika koja je bila okrunjena izvan Italije. Krunu je poslao vatikanski kaptol. Veličanstveno slavlje krunjenja odvijalo se tri puna dana: 8., 9. i 10. rujna. Već prvoga dana bilo je slavlju nazočno 30 tisuća vjernika, a u ostala tri dana broj se hodočasnika više nego podvostručio. U samome Gospinu svetištu podijeljeno je više od 36 tisuća pričesti, a mnogo je pričesti podijeljeno i u riječkim crkvama. Za ovo vrijeme vrlo velik broj.
U cijeloj dugoj povijesti Gospina trsatskog svetišta provlači se kao zlatna nit jedna jednostavna i sigurna činjenica: Gospa voli Hrvate i Hrvati vole Gospu. Hodočasnici dolaze na Trsat, osim na Marijine blagdana, i svaki dan u godini, očitujući svoju vjeru da je za njih Marija - velika nada Hrvata.
