Talijanski koncentracioni logor Bakar 1941-1943
Dana 11.04.1941. popodne ušle su talijanske fašističke trupe u Bakar i zauzele ga bez otpora, jer se je Vojska Kraljevine Jugoslavije povukla u pozadinu. Veći dio vojske ostavio je slijedeći dan Bakar i produžio u unutrašnjost državnog teritorija. Ostala je okupaciona vojska s izvjesnim brojem upravnog aparata, na čelu kojeg je bio šef policije Francesco Caggi, rodom iz Sicilije. Tajnik općine bio je fašista Monte, civilni komesar fašistički konzul Cullossi (strijeljan 1945. u Rijeci od partizana), te njegov zamjenik Amato.
Zadatak okupacione uprave bio je u prvom redu fašiziranje vanjskog izgleda Bakra, zatim škola i učenika koliko Osnovne škole toliko i Nautičke Akademije. Na pristaništu je zavijorila talijanska zastava, koja se je svake večeri uz počast trublje spuštala, a ujutro podizala. Pri tome su građani morali gdje se god na ulici zatekli stati u stavu mirno da odaju počast zastavi. Natpisi i reklame svih trgovina osvanuli su na talijanskom jeziku. U školama se je odmah počelo s učenjem talijanskog jezika, a građanima su razdijeljene talijanske zastave radi upotrebe kod kakvih svečanosti. Pritisak na stanovništvo bio je velik, tražilo se je da se na ulici čuje talijanska riječ, što baš nije uspijevalo. Ulicama su prolazile patrole teško naoružanih fašista radi održavanja reda i mira. Pojedini učitalji i profesori ostavljeni su na svojim mjestima s tim da uče i predaju talijanski, a među njih su postavljeni još i Talijani iz Kraljevine Italije. Ovaj upravni aparat, koji je spomenut, poduprt je velikim brojem u civilu odjevenih detektiva, zatim policajaca i karabinjera, koji su svoju vojarnu imali u Vili Sušanj. Kasarna fašista bila je na Vratima u bivšem Trboveljskom domu. Legija fašista bila je iz Trsta. Općinska uprava ostala je prethodno ista, a kao komesar dodijeljen je Descovich-Moroni, bivši dezerter austrijske vojske i talijanski legionar i dobrovoljac u I svj. ratu. Nastanjen je bio u Rijeci. U sudu nije bilo promjena.
Na potalijančivanje nije narod pristajao, nego je odmah otpočeo s otporom. Odazvala se je u prvom redu omladina muška i ženska koja se je sklonila na obližnju planinu Tuhobić i odatle počela najprije sa sabotažama, a onda i sa otvorenim napadima na talijanske patrole i vojne institucije. Taj se je otpor širio spontano i u drugim krajevima gdje god je bila talijanska okupacija. Granice NDH još nisu bile obilježene. Tek se Rimskim Ugovorima Dr. A. Pavelića sa B. Mussolinijem mjeseca svibnja 1941. povuklo granice. Bakar je uključen u Kraljevinu Italiju po izričitoj želji ministra vanjskih poslova Italije grofa Galeazza Ciana da počasti uspomenu svog oca Constanza – mornaričkog potpukovnika koji je u I svjetskom ratu na tri borbena čamca noću 10./11.02.1918. zajedno sa pjesnikom Gabrielom D'Annunziom potajno ušao u bakarski zaljev i ovdje izbacio 6 torpeda na u luci usidrene trgovačke brodove. Granica sa NDH išla je od kupališta u Bakarcu ravno uzbrdo ostavljajući Meju i jedan dio Hreljina Italiji, dok je drugi dio Hreljina i Plase pripao NDH. Unatoč tim granicama talijanska je vojska držala okupirano čitavo područje Like, Gorskog kotara, Ogulina sve do Karlovca. Područje unutar granica, dakle i Bakar s Kostrenom i Dragom pripalo je Italiji.
Kraj sve opreznosti fašističke uprave i nastojanja da se naš svijet približi okupatoru nije uspjelo vlastima da pridobiju pučanstvo za se. U našim krajevima nastale su svuda grupe partizana, a vlast je reagirala surovim represalijama, palila su se čitava sela, pojedine kuće, isjekle šume kako bi se partizanima oduzeo zaklon. Sve to nije pomoglo, te je vlast u Bakru jednog dana sazvala u Gradsku općinu izvjestan broj viđenijih građana i zatražila uzrok tom građanskom neposluhu i razloge zašto toliko mladih ljudi odlaze u šume. U ime ostalih odgovorio je kanonik Josip Frančišković iz Praputnjaka koji je onda živio u Bakru, da su prilike nastale uslijed surovih postupaka vlasti prema stanovništvu. Kad one ubijaju i uzimaju taoce, te vrše paljevine ne može odgovor biti drukčiji. Napomenuo je: „Kako bi vama bilo da dođemo mi u vaše krajeve te da to isto činimo?“ Dakako da je nakon te izjave Frančišković bio odveden u zatvor, a kasnije i bio podvrgnut sudskom procesu.
Kao odgovor na postupak vlasti osnovao se je u Bakru u tajnosti NOO mjeseca studenog 1942. Predsjednik kap. Anton Antić, tajnik prof.ing. Milan Kesić, blagajnik ing. Galeković i članovi Bruketa, Albaneže Branko, Dobrović Marijan i još neki, vezu sa šumom održavali su Skoko Vladislav, Hess Ivan, Cuculić Norma, Mohorić Laura, Ružić Stana, Jelka, Marica i Ivan Ružić, kap. Antić Branko i Bruketa Ivan. Sastanci su bili u stanu Galekovića u Vili kap. Romana Prodana.
Kako se je plamen ustanka širio po svim krajevima to su talijanske vlasti osnovale već krajem 1941. na terenu bivšeg poduzeća „Goranin“ koncentracioni logor sa desetak čvrsto građenih baraka, a za smještaj oko 2.000 ljudi. Pri ulazu u taj campo di concentramento koji je bio pored malog brodogradilišta Venturini sagrađena je bila kapelica za služenje službe Božje. Ovu su vršili vojni kapelani talijanske vojske. Taj logor bio je za ljude koje je vlast zatvorila sa područja Like, Primorja; Gorskog kotara i otoka. Hapšeni su i pripadnici sa teritorija NDH koji su bili sumnjivi tal. vlastima. Taj se je logor održao sve do mjeseca rujna 1943., kada je kapitulirala Italija. Tada je oslobođeni narod Bakra jednostavno raznio materijal kojim su bile sagrađene barake i upotrijebio u svoje svrhe. Danas nije ostalo ništa od baraka, jedino se vide temelji od betona na kojem su drvene barake bile sagrađene i iz čega se može vidjeti veličina i broj istih. Jedino je do danas ostala kapelica, sada upotrebljavana u druge svrhe, pošto je po kapitulaciji Italije i ona ostala posve prazna.
U tom logoru bilo je uvijek više ljudi nego onoliko za koje je broj bio smještaj uređen. Drži se da je katkad u prolazu bilo u njemu i nekoliko tisuća ljudi. Ali fluktuacija je bila velika. Mnogo je naroda bilo odvedeno u zatvore u unutrašnjost Italije, a mortalitet je bio među logorašima velik, napose među djecom. Bilo je žena koje su rađale, a mnogo djece je pomrlo u logoru od dizenterije, tifusa i drugih bolesti. Evidencija o kretanju u logoru nije sačuvana. Nisu ostale nikakve knjige ni zapisi o onima koji su tu boravili i koji su odavdje bili premješteni. Vrlo oskudne podatke imamo u maticama bakarske župe sv. Andrije, a te su vođene posve netočno po tadašnjem kapelanu Franji Medaniću. Kasnije su došli talijanski vojni svećenici, spominju se dvojica, pa su tako podaci Medanićevi u maticama župe posve nepouzdani, a talijanski svećenici nisu bilježili matice. Iz tih oskudnih podataka možemo navesti samo nešto umrlih koji su isprva pokapani na Gradskom groblju, a poslije na posebnom za logoraše određenom groblju u blizini logora na brijegu.
U maticama umrlih nalaze se imena umrlih logoraša:
Možda će u negativu biti čitljivije!
U godini 1942. bio je u Bakru talijanski vojni svećenik Philippo Gallesio, kasnije 1943. P. Ruggiero Rossini, i on pokapa u skupnom groblju sve žrtve od br. 32 pa na dalje.
Kako se iz ovih upisa u bakarske crkvene matice vidi bilježili su se smrtni slučajevi samo kroz 11 mjeseci i to od mjeseca kolovoza 1942. do mjeseca lipnja 1943. zaključno, dok se za ostalo vrijeme postojanja logora nije bilježilo ništa. Ako se uzme u obzir da je logor postojao nepune dvije godine, tj od kraja 1941. godine kad je bio sagrađen sve do kapitulacije Italije 08.09.1943. onda je skoro čitava godina ostala bez unosa smrtnih slučajeva. Kad se uvaži da niti postojeći upisi nisu potpuni, jer su sve rjeđi u 1943. godini onda se može opravdano zaključiti da je smrtnih slučajeva u logoru bilo preko 100 do 120. Taj je dokument samo blijeda slika onih patnji i muka, koje su prošli naši ljudi tih tužnih godina zatočeništva. Tragično su umirala djeca kao i stariji ljudi, odvedeni od svojih ognjišta.
Za sve nevolje ovih patnika našlo se je ublaženje u samilosti Bakrana koji su organizrano po naprijed spomenutom ilegalnom NOO slali kriomice u logor hranu, odjeću i novac. Taj je odbor vršio to pored svog glavnog zadatka, da snabdijeva partizane na Tuhobiću, koji su se borili protiv okupatora, sa svim što im je bilo potrebno: hranom, odjećom, oružjem i municijom.
Dana 04.06.1971. područje koncentracionog logora Bakar proglašeno je spomenikom kulture i upisano u Registar nepokretnih spomenika kulture pri Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture Rijeka pod brojem 265, i to rješenje je i danas na snazi.
Nekoliko fotografija ovog logora:
I jedan video za kraj:
Inače, ovaj logor koristio se i nekoliko godina nakon rata, i u njemu su bili smješteni njemački ratni zarobljenici, tada se zvao 138. zarobljenički logor, kao što se vidi iz ovog dokumenta:
