Autor Tema: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni  (Posjeta: 65627 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #15 u: 25.05.2013., 13:11:38 »
DILO Z DRVI

    Ovako ti je to bilo , mali moj. Prodaja drv je biv jedan od načini kako zaslužit kakov solad za preživit. Kako je naše selo okruženo z šumun to je do drv bilo blizu . Ali je biv dug put do sovdi . Najveć je bukve, grabra biliga i črniga , malo hrasta i cera. Daje od sela , još višje,  počne i crnogorica. Bukovine je ipak najveć .
    Prvo nigo ča si tev poć va šumu sić , morav si zvat lugara da ti bula drva ka smiš rušit.
Lugara smo, kot i zogara, sami plaćali prik zemjišne zajednice. Lugar je trejsetih lit biv Ive Matešin. Biv je jako strog. Povida se da je svoji ženi Joži multu naplativ. Potla Drugiga rata lugar je biv Dolfo Piković, ali onda se plaćalo drugače , prik države.
    Govore da se va šumu ne re sam aš je rušit drva jako opasno dilo. Kako je nikada bila puna šuma judi to bi ti ki priskočiv na pomoć kad je rabilo. Je li da ti rabi pomoć ča prepilit je li da ti se ča grdiga dogodi. Ja san najveć puti biv sam . Ni biv ki za poć zmanu. Najprvo je Ive biv majhan. Potla je prišav rat. Onda se oženiv i šav ća bivat. Tako da je od njiga male koristi bilo
    Ja san šav veselo va šumu aš san tamo biv na miru . Niki me ni jadiv . Tamo san biv doma. Zev bin si komad kruha, kakovu kapulu i sardine va škatuli, ča za popit i, ča se hrane tiče , jast san biv namiren. A poznav san saku stazicu, saki grm.  Pa i tiće bin poznav po šviku. Znav san kako šviče šoja , kos , drozg… Drozge smo i jili aš su bili veliki i do dvajset dek teški.
    Za drvo zrušit triba ti sikira, pila, zagvozde, bat i puno jakosti . Na drvu se najprvo z velu pilu vodoravno podpili malo manje do sredine drva odnosno do križa kako mi
rečemo. Za to dilo rabe dva pilača. Onda se pod kuton od približno četrdeset i pet stupnji zapili drugi riz. Tako se dobije jedan komad drva kiga se z baton zbije van.
Onda se pilači presele na drugu stran i pile vodoravno prama timu dilu kadi je biv ta zbijeni komad. Kad otpile fanj duboko onda se već pila teže vuče aš ju drvo pritišće. To je znak da se zabije zagvozda ku pomalo podbijaš kako daje pilite. Moraš pazit kamo će drvo past kad ga prepiliš. To zato da se ne zavrti pak pade po tebi i ubije te.  Mora se pazit i na drugo drvo da ga bez potribe ne šundraš. Kad je drvo na tlu najprvo mu se vije oznamu. To zovemo ohrašćit. Hrašći se z sikiru, a debje vije se otpile .Ohrašćeno drvo se krca na kola z capinon, a teža debla se krcaju uz pomoć henduka i legnji.
    Doma se to deblo prepili na odrejenu dujinu. Ta komad je obično dug 25 centometri.  Zovemo ga furak. Njiga se raskala na manje komade. Ta raskalana drva su se prodavala takova , skoro friška, ali i prosušena ka su bila pedesetak posto draža.
Prosušila su se doma tako da su se rastresla po sušili. Spod sušili je bilo pališće kadi je goriv oganj od sitnih drvac. Moreš mislit kakov dim je biv va selu kad je skoro saka familija sušila drva. Mi smo to dilali pod štrim , ali more se dilat i na otprtin.
Nikad se ni , kot danas , vozilo meternice za prodat nigo je se bilo vezano va butorice. Kašnje, kad smo došli do vrić, smo prodavali na vriće. Staviv biš vriću punu drv na hrbat i nesi je na peti pod. Ni bilo lahko to dilat, ali kad se mora ni ni teško.
    Ja, znan, znan. Smiron ti povidan od tih butoric , a ti ne znaš ča je to. Znači, drva dujine dvajset i pet centometri i skalana se slože približno za jedan naročaj i zavežu ili z trtu ili z škrembuton. Evo, je li ti sad jasno ča je butorica? Zavezani naročaj drv .
Na voz je moglo stat približno četiri metra drv ili okoli tristo butoric.
    Kad si tako parićav jedan voz drv, obično jedan put na šetemanu, morav biš poć financon va Useravac da ti daju jedan dokumenat ki se zvav Izvoznica, Prez tiga dokumenta nisi mogav drva pejat jerbo su na granici i naši i Talijani pitali za njiga. Na granici si morav pokazat i putnicu. Voli su isto bili registrirani pa su okoli rogi imeli zavezane pločice od olova na ki je biv utišnjen broj. I voz je imev registarsku pločicu tako da smo si bili registrirani aš si i ti morav imet putnicu za prik granice pasat.
    Obično se pejalo nikimu ki ti je još prvo naručiv drva. Ali bilo je dosta situacij kad nisi imev kupca. Onda si šav okoli i ponujav drva . V Riki , na Žabici , je bilo , se do pedesetih lit , misto kadi smo mi z Kastavšćine , Ćići i Brkini prodavali drva. Gromičani i Gorani su prodavali na Sušački placi. Na Žabici je bila i vaga pa se moglo prodavat na pezu.
    Se ovo , ča ti ja govorin, se misli na drva za v oganj. Ja nis nikad dilav drugo dilo z drvi . Ali bilo je judi ki su dilali po šumi kot pilači i tesači. Od debjiga drva su dilali grede, tavalune, daske… Ali to je već nika druga priča.
    Va šumi je, kad su se pojavile motorne pile, bilo lagje dilat. Tamo nigdi okoli 1966-iga lita je Jožetu Puhovimu sestra Zdenka pripejala motorku iz Švicarske kadi je dilala. Rekla mi je da je koštala hijadu i dvi sto franak. To je bilo jako puno sovdi. Ja nis nikad dilav z motorku tako da ti od nje ne moren niš povidat. Ali da se lagje dilalo š nju nigo z pilu i sikiru, to siguro.

bulat – označiti / lugar /
grdo – ružno
(g)re - ide
henduk – alat šumara
jadit - ljutiti
legnji – grede za ukrcaj drva
majhan - malen
metrnica – drvo ispiljeno na dužinu od metra
multa - globa
naročaj – naručaj
nikad - nekad
pališće – mjesto gdje se pali vatra
parićat – pripremiti
peza – vaga
prvo - prije
rabit – potrebovati
riz - rez
sić - sjeći
skalana - iscjepana
smiron – stalno
smit - smjeti
šav - išao
škatula - kutija
škrembut – uže određene biljke penjačice
štrim – natkriveni prostor
šundrat – uništiti
tev - htio
trta – uže od  divlje loze
vija – grana
zagvozda – drveni klin
zavrtit – zaokrenuti
zogar - cestar
zmanu - samnom









izvor fotografije : http://www.istarski.hr
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #16 u: 01.06.2013., 17:06:30 »
KOŠNJA

    Joh , kad se zmislin na košnju zajno mi se želudac obrne. Nisan voliv kosit pa bog. Niki ne voli ovo niki ono , a jast nis voliv kosit. Ja san više voliv dilat z drvi. Ali, ča reku,   ča se mora ni teško .
    Najprvo bi se kosilo okoli domi , po poji . Onda bi se šlo prama zgoru va Ravno pa daje na Pišćine , Gumance…Ma se bi se kosilo, saki laz . Blaga je bilo čuda , a sinokoš malo. Kad ni bilo dosti sena na svojimi sinokošami moralo se kosit i tuje. Te sinokoše se zakupjivalo od privatih vlasniki ili od Šumarije.
    Kosit se šlo zarana. Prvo zore .Tako da si , dok se dan stori , već trudan.   
Počelo se kosit kad je trava zrila za kosit.  A baš va to vrime počnu  i vrućine. Zato se  i šlo rano , dok ni tako vruće. Kosiv biš do jedno devete ure kad bi ti ki prnesav ručnju. Za ručnju se jilo obično kompir na cilo kuhan i ofriganiga špeha i pršuta. Popiv biš malo vina pa biš malo predahniv dok si naklepješ kosu. Ta , ki bi prnesav jist , obično kakov otrok, bi rastresav rede i lovnice ,  ako su dan prvo zdivene. Onda sopeta udri po travi  do povdan, kad bi prišla južina . Za južinu je obično bila palenta kompirica i zeje z kakovin meson. To biš pojiv i zavukav se va kakov hlad i malo zažmav ako bi se moglo  od muh. Oni ki prnese jist rashita rede , ča su pokošeni do tada , i obrne z grabjami seno ča se z jedne strane već osušilo. To bi obično bila ka ženska. Ako je ča trave med grmi ta ženska je požanje z srpon i znese na ravan da se boje osuši .
    Kad pasa najveća vrućina onda , ni druge nigo opet , primi se kose i kosi . Okoli pete ti prnesu kafe . Pa  malo predahneš i udri opet dok sunce ne zapade .
    Pred večer, a to kad ti kafe prnesu, bi prišav još ki , ako je biv doma. Seno ko ni bilo još suho bi zdili na lovnice , a drugo, ko je bilo suho, se doma zelo .
    Saki kosac mora imet sobun , jasno , kosu i brus za nabrusit je. Brus drži va osovniku, a njiga navrze na pas ili špag tako da je vavik š njin. Još mora imet i želiza i batić za klepat kosu.
    Nigdi, kadi su bili veći komadi, kosilo je više kosci. Kosilo se na žurnadu , ali i na način danas ja tebi jutra ti meni. Najveći mah z kosu , ča ja pamtin, je imev Mate Marajski stariji. Prik dva metra.
    Seno bi se doma zneslo na brimena  ako ga je bilo manje i bliže domi.
Ako ga je pak bilo više i daje od domi onda se pejalo z vozon. Na kola bi se dilo štrame i va nje shitalo seno. To se dilalo tako da bi se najprvo seno prigrabilo do voza i onda z vilami hitalo va štrame. Tu je seno niki slagav i klačiv tako da bude dobro naloženo . Za hitat seno najnarednije su bile one vile z tri roga. Nikad su bile drvene, a kašnje želizne. Ove drvene smo i sami dilali od jesena. Još dok je biv mladica  opazilo bi se jesen , ki je imev takove vije, da se moglo storit vile. Ako vije i nisu bile baš kako rabi , uz pomoć špaga i kakoviga kolca,  storilo se da rasu kako rabi.
    Kad se voz nahitav  na vrh bi se stavilo žrt i z verugami nategnilo da seno bude dobro stišnjeno. Voz bi se dobro ograbjav da se , po putu doma , čin manje sena zgubi.
    Kad bi se doma prišlo voz bi se shitalo na parićano misto. Mi smo imeli nad štalu prostor za seno spravit. Seno se nagnjelo da ga čin više stane. Med štalu i senon je biv jedan otvor ki smo zvali kotorata . Čez nju smo seno hitali blagu.  Ki ni imev dosti mista ,    za seno stavit pod krov , je zdiv kopu.
     Kašnje, kad su prišle motorne kosilice i traktori, bilo je lagje za kosit i doma seno   zapejat . Ali z senon je vavik vražjiga dila i jako ovisi od lipiga vrimena. Zato je košnja jako štimano dilo. Do kosci se  drži kot do najbojih majstri. Da jin se jist i pit najboje ča se more.
    No, još ću ti neč povidat od košnje.
Kako ja nis voliv kosit to su vaja i drugi videli . Tako je jedanput prišla naša Mare i prnesla Ivetu i meni ručnju. Pa govori :
- File , ča si se vas zgobiv? Kosiš kot da frušviće treseš. To ča si ti dosada pokosiv jast bin z palicu bila potukla. A glej Iveta . Kosi kot da plava.
Ja, naš Ive je biv med najbojimi kosci va selu. Lipo ga je bilo videt kako kosi.


batić - čekić
boje - bolje
brime - breme, sijeno težine oko 50 kg omotano konopcem i nošeno na leđima.
čuda - mnogo
dilat - raditi
frušvić - divlja kruška
hitat - bacati
jast - ja
južina – glavni obrok , ručak
klačit – nogama  tiskati
kopa – veća količina sijena složena u obliku stošca oko stupa
laz – livada u šumi
lovnica – sijeno složeno u obliku stošca / puno manja od kope/
mah - zamah
med – između, među
more - može
nagnjest - natiskati
najnarednije - najprikladnije
naloženo – natovareno
navrst - provući
nigdi – negdje
niki - netko
obrnit - okrenuti
ograbjat – grabljama pripremiti teret za transport
osovnik – drveni tuljac za nošenje brusa u kosca
palica - štap
parićano –pripremljen
pas – pojas, remen
pasat - proći
plavat - plivati
prnest - donijeti
poje - polje
prvo - prije
rabit – trebati
ravan – livada
ručnja – užina , marenda
se - sve
sopeta - opet
spravit - spremiti
storit - učiniti
štimano – poštovano , cijenjeno
štrame – dio zaprežnih kola namijenjen prijevozu sijena
tuje - tuđe
trudan – umoran
vas - sav
veruge – lanci
zajno - odmah
zažmat - zažmiriti
zdit – donošenje sijena za stog
zeje – kupus kiseli
zet - uzeti
zgobit - zgrbiti
zgubit - izgubiti
znest – iznijeti
želiza – željeza , čelična naprava u obliku klina na kojoj se klepa kosa
žrt – drvo na vrhu voza za pritiskanje sijena
žurnada – dnevna zarada






Izvor fotografije: http://www.senj.hr



PS

Dok sam ovo pisao sjetio sam se jedne dogodovštine kad sam imao 5-6 godina. Tada sam živio na Pehlinu . Moj tata , obzirom da je bio dobar kosac , mnogima je po Pehlinu kosio za kravicu ili pak kozicu. Da , da tada /početkom 1960-ih/ su po Pehlinu još pasle kravice i kozice. Malo ih je još bilo , ali ipak...Ja sam mu nosio marendu. Pomarendao je , zapalio cigaretu / niška Morava - zelena kutija / i počeo klepati kosu. Odjednom , mene , kao da je osa ugrizla za prst. Pogledam , a ono krv na desnom kažiprstu . To se komadić kose velićine 1-2 mm  zabio meni u prst.Taj komadić se odvojio od kose prilikom klepanja. Isto tako mogao se , taj komadić , zabiti i u oko.  Dakle , osim što je košnja naporan posao , uz to je i opasan. :wavey
« Zadnja izmjena: 01.06.2013., 17:37:28 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #17 u: 07.06.2013., 20:02:28 »
ČA SU JUDI DILALI

    Od čiga su judi živili? Od zemje, od grunta se živilo. Živilo se od poljoprivrede , od stočarstva i šume. Neč se posadilo pa bi bilo za jist juden i blagu. Pa se mliko neslo prodat i dobilo se neč sovdi . Va šumi se posiklo ko drvo pa se i zotin  neč zaslužilo. No uglavno od tiga smo živili. Jasno , bilo je i drugih načini , na ki su judi dohajali do zasluška, ali ovi su glavni.
    Prvo Drugiga rata malo ki je imev dilo va kakovin poduzeću ili pak državnu službu. Mate Vardijankin i Jože Matetićev su dilali kot balotari v Riki , a Jože Frankin je biv žandar i ja ne znan je li još ki imev stalno dilo. No , ovi dva ča su dilali v Riki , saki dan su zrana šli hodeć v Riku i nazad škurin prišli. Samo bi prespali i nazad šli. Ali imeli su dilo.
    Ljudi su se mučili kot blaga , ali teško se prihajalo do sovdi. Zarad tiga su mnogi šli dilat va druge države. Tako su mnogi šli va Meriku. Niki su , pak , bili va Francuski . I kamo god su , naši judi , prišli morali su trdo dilat da bi kakov solad doma prnesli . Uglavno su nakon par lit doma prišli . Z timi sovdi se storila kuća , kupiv kakov komad zemje. ..Niki su i više puti šli.
    Niki judi su dilali z Kastavci po šumah. Bilo kot japneničari bilo kot paleri pa su krbun dilali. Dilalo se i va šumah po Hrvackimu . Hrvacko smo zvali se od Ogulina prama zgoru. Va šumah se i grede tesalo i pililo . Dilali su i jarbole i vesla za brode. I švejari su se dilali za železnicu.
    Mnogi muški . pa i ženska , su dilali na žurnadu . Saki dinar je dobro prišav. Kad je snig zapav čistilo se cistu, a i v Riku se šlo čistit ulice.od sniga
    Va selu su trejsetih lit bili tri postolari . Jože Piković je , va jedni baračici puli Bregarove kuće , popravjav postole.  Tamo ni bila samo radionica nigo misto kadi su se judi okupjali. Jerbo va oštariji nisi mogav bit ako ne piješ čagod , a uvdi si. Tako bi malo poćakulali  i šli daje saki za svojin dilon. Puli gradišće je Ive Vardoć va svoji kući držav postolariju. Na Ravni je Mate Požarov , isto , imev radionu va ki je popravjav i dilav postole.
    Vavik je va selu biv i kakov butiger i oštar . Tako da su nike familije od tiga mogle živit. Kovač je biv Jače  Buzgoć ki je imev kovačiju va Blatnin Klancu. Potla rata je, sin mu, Štefan nastaviv dilat va kovačiji. Košare je plev Jože Vardoć i to sih veličin. Po njimu se reklo , kad biš va košari puno čiga nesav , da maš Vardoću košaru. Krepku i velu. Kašnje je i Dušan Banašerin plev košare.
    Kako smo bili , tako reć , odvojeni od svita morali smo se snalazit kako smo znali i umili pa su se niki judi navadili strić . I to bi dilali za miće sovde. Jedan od bricoti biv je Ive Vlašeć ki je znav i tako lipo povidat ot Kraljevića Marka i Musi Kesedžiji. Ako nisi imev sovdi mogav si mu dat par cigareti i biv je zadovojan . I Tone Banašerin je isto strigav muške. Ženske se , do Drtugiga rata , nisu ni strigle nigo su plele lase va kite. Starije ženske su splele jednu kitu , a divojčice i divojke obično dvi . Kašnje , tamo pedesetih , su počele dilat frizure po Riki.
    Posle Drugiga rata mlaji su se počeli školat pa su dilali po fabrikah kot mehaničari , letričari , tišjari, varijoci i slična zanimanja ka su tribala va industriji ka se razvila v Riki i okoli nje. Ženske su postale butigerice , šilice , konobarice…
    I va Klani , na Pilani , su mnogi dilo našli. I va Šumariji. A, hvala bogu,  bilo je dila. Samo ki je tev . Ćeš va građevini, ćeš va luki, ćeš va brodogradilištu, pomorstvu…No, va to vrime se , ipak , lagje prihajalo do dinara nigo prvo.
Nigdi šezdesetih počeli su judi , opet, poć dilat va druge zemlje. Sad su najveć šli va Njemačku , ali i va Francusku , Švicarsku i druguda.
    Jast san ostav vavik tu , va naši Studeni . I ni mi žav. Dilav san se ono ča san znav i ča su naši stari dilali. Malo san , pedesetih lit , dilav i va Čistoći do penzije. Bimo rekli va državni službi. Za plaću. Pometav san ulice , najveć po Sušaku. I ni mi bilo teško.  Aš , kad bin doma prišav z dila , komać onda san morav trdo dilat.

balotar – pometač ulica
čagod – bilo što, išta
japneničar – vapnar, proizvođač vapna
jast – ja
jerbo - jer
judi – ljudi
krbun - ugljen
krepka - jaka
lagje – lakše
najveć – najviše
nest - nositi
paler – proizvođač  drvenog ugljena
posić- posjeći
povidat - pričati
puli – pokraj , pored
storit – napraviti, učiniti
strić - šišati
škuro - tamno
švejar – željeznički prag
trdo – tvrdo
zaslužak - zarada
žurnada – dnevna zarada



Pometač ulica u Benkovcu

Izvor fotografije :benkovackoguvno.
« Zadnja izmjena: 10.09.2014., 07:07:42 od milić »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #18 u: 16.06.2013., 13:14:29 »
Ovaj puta imamo malo drugačiju priču. Priča koja je zapisana negdje pri dnu radnih materijala , na margini . Pisano , onako, usput, a opet vrlo upečatljivo i značajno za Studenu i njezin identitet.

Najprije dijelovi sela:

Blatni klanac, Brce , Brig , Lazaret , Na vrhu , Na vrbi , Puli gradišće , Ravan , Rupe , Šišće , Veli put , Za vrh.

Toponima ima podosta. A ja sam izabrao neke, meni se čini , najspominjanije:

Antonova prenka,  Bojišin, Bojin, Boška,  Brguci,Brisci, Brižine, Bubanj, Budislavje, Čeraja, Čiritež, Devnica, Dovčina, Ganjga, Gluboko, Jezero, Jurišin, Kravje stazine, Kusarebe, Lazina, Ledine, Lipovac, Lopari, Lučica, Maj, Maklenje, Mržjak, Muhorevac, Ošišće, Pećinica,  Pišćetak, Pobojišće, Ravno, Regovica, Sinožeće, Slimena, Soline, Stražno brdo, Šafanje, Široko, Šišće, Škalnička prenka, Škaje, Škrile, Štulac, Štumbelica, Topolovice, Useravac i Vranjeno.



Pa prezimena prepisana iz spiska birača 1897. godina koga mi je dostavio Josip Šebelja Šinčev:

Bogmić , Brmalj , Brnetić , Gržinčić , Iskra , Maljavac , Mrvčić , Perinčić , Piković , Pilčić , Rutar , Simčić , Šebelja , Šustar . Valenčić , Vlaše , Zubalj.


Ovo bi bila kućna imena ili familijarna imena oko 1960. godine koja sam napisao po sjećanju. Nadam se da nisam koje zaboravio ili krivo napisao.:

Antišovi , Banašerini , Banovi , Bavdini , Betoći , Blaževi , Brcankini , Bregarovi , Brmjevi , Butigerovi , Buzgoći , Čičeći , Čičkini , Čufetini , Fapčevi , Fapkini , Francikini , Frankini, Fržićevi , Jakovićevi , Jankoći , Jožini , Kanjeričini , Kanjerovi , Klanjčevi , Klanjičini , Krajevi , Kranjčićevi , Kudleći , Lazarovi , Lišćanovi , Marajski , Martinovi , Matačevi , Matešini , Matetićevi , Minini , Mitrovi , Nadini , Paveći , Perčevi , Pikovićevi , Polikini , Požarovi ,  Prkelovi , Puhovi , Radeći , Stanarovi , Šebeći , Šestanovi , Šinčevi , Škajanovi , Škohovi , Štohnićevi , Vardakolini , Vardijankini , Vardoći , Vlašeći , Vrtnarovi , Zorini , Zvaneći , Žmarini ,  Županski , Županovi ,


Iako malo tko koristi ove nazive za mjesece u godini , sjećam se da je nono , kad sam bio dijete, nabrajao ove mjesece:

Antonšćak , sečanj , marač , aprlj , maj , ivanjšćak , jakovšćak , stomorinski , mihojski , lučinski , martinjski  i božićnjak .
Izvor : Ivo Jardas, Kastavština… Zagreb, 2010. str. 80

U Studeni za dane u tjednu kažu:

Pondijak / pundijak/, torak , srida, četrtak, petak , sobota / subota / i nedija.

Kažu da je u poslovicama sva narodna mudrost. Ja bih ove nazvao uzrečice . Pa evo nekih:

Ako maš grabje moraš imet i vile.
Boje stotin dat nigo jedniga pitat.
Ča ni o piru ni ni za njin.
Čin se više prignjivaš , više ti se rit vidi.
Daj ti bog duže srat nigo spat.
Danas ćemo za južinu ozirance.
Danas ćemo za južinu švikavnice.
Grih gre z ust , a ne v usta.
Grih se reče ali grišnika ne.
Gromiško zlato.
I pršut na maslu pečen je dobar – da reče Slovenac.
Kad ni niš va portafoju ni brageše ti dobro ne stoje.
Kiga kača uji ta se i kušćerice boji.
Kiga ni ta ne ji.
Ki ne dila ta ne ji.
Ma rit kot siromah peć.
Ma zajik kot krava rep.
Ne bodi se z rogatin.
Neće jadno nigo ča je navadno.
Neće krava nogu zlomit na ležeć.
Ni južina za kiga se kuha nigo ki na nju naleti.
Niman vrah bile muke / ili kafa, ili,,,./.
Ni riti ka ne shiti.
Nova metla dobro mete.
Ono za na ono za onigat.
Par para najde i va crikvi .
Pitomo pustiv divo uloviv.
Polokav bi majke božje dotu.
Saka skuža najde muža.
Saki fažov prdac i pov.
Šinjorica prijela za žmuj pa ji se storiv žuj.
Školani na riti bulani.
Teta nevoja se nauči.
Tić ki zrana kanta posrav se je va gnjizlo.
To nebi ni pas z maslon pojiv.
Trdo drvo bukovo mehko meso puhovo .
Uti nismo  Mrvini.
Vragu dušu , vrag je neće.
Zabada se kot šupa stomanja vrit.

Evo i nekih kletvi. Ima i puno žešćih , ali ja sam fino odgojen.


Da bog da ti oči skapale ko lažeš.
Ne mogla se maknit z oviga mista.
Vrag ti su sriću pojiv i čest,  puli srca.
Ne mogle ti kosti zgnjilit.
Strila va te shitila z vedriga neba .
Jebav ti vrag mater.
Jeben ti sunce šmrkavo.
Hoj si mater ženit.

Evo i par viceva koje sam čuo od moga nona Filipa:

Ovo je se moje

Da je biv niki Gromičan , ala neka mu bu ime Ivić, pa da je z frajaricu šav na vrh gore od kud se lipo vidi sa Gromišćina . Kako je bilo vruće znev je klobuk z glave i otrv čelo z facolićen. Visoko da je digniv klobuk i gledajuć na Gromišćinu rekav frajarici
-   Ovo je se moje.
Ona da je neboga raširila oči aš ni mogla verovat da je cila Gromišćina njigova.
A on , nebog, da je imev samo ta klobuk.

Sedan siri

Va oštariji se jedan Gromičan hvaliv da ma fanj siri doma va konobi. I tako žmuj po žmuj da je za šankon rekav
-   Ala ki ugoni kuliko siri man va konobi dat ću mu sih sedan.
Oni ki je stav puli njiga da zazija
-   Sedan!
A ovi , sirar , da je žalosno otpuhniv
-   Ma ki vranić ti je rekav.


Pastiri

Plovan  da je na vjeronauku  tumačiv ča su to pastiri božji. Kako oni saku zalutalu ovčicu privedu nazad va stado. I da više vredi stadu vraćena ovčica nigo ne znan ča. Mići Ivić da ni baš jako voliv bit va školi pa da se smiron mrdav na kantridi. Plovan da je to videv pak ,da bi ga malo zainteresirav , da je zapitav Ivića
-   Iviću poznaš li ti kojega pastira božjega?
A Ivić malo misli pa počne nabrajat
-   Gospon veločasni znan  Jožića z Podkilavca, Stipana z Trnovice, Lojzića z Jezera…
Plovan da je zbečiv oči, pina mu je na usta zašla pa je zakričav:
-   Govedo , nekršteno , ne pitam te za gromiške čobane nego za pastire božje
-   A ja, tako je to veločasni. Ja poznan čobane , a vi pastire.


Jabuka

Ivić da ni biv baš najboji va školi . Računanje da mu je pak šlo najhuje. Tako je već puli zbrajanja pokazivav da neće bit baš dobar va računu. A učitej da se je jako trudiv okoli njiga. I daj ovako i daj onako , ali va Ivićevu glavinu ne re pa ne re.. Probav je učitej na pjoči pokaživat i si su razumili , ali Ivić ne. Kako su onda muški nosili klobuke to je na stolu od učiteja biv klobuk i nikoliko jabuk ke su zrasle va školskimu vrtu. Brzo je došav na ideju . Učitej je na brzinu storiv dva kupčića jabuk . Va jenimu je bilo pet jabuk , a va drugimu kupčiću četira.
I pita Ivića da kuliko je jabuk va ovin kupu .
-Pet . Brzo će Ivić
Učitej ta kup stavi va klobuk.
Onda pita Ivića da kuliko je jabuk va drugimu kupu.
-   Četira . Opeta će Ivić.
Učitej zadovojno brzo hiti i ta kup va klobuk.
-    No , Iviću , koliko ima , ukupno , jabuka ovdje ?
I pokaže na klobuk
-    Pun klobuk , gospon učitej !!! Zazija Ivić vas kuntenat.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #19 u: 21.11.2013., 18:44:40 »
Kako je počelo

     No, dragi moj sinak, tutu lipo sidi i naslišaj ča ću ti jast povidat od mojiga živjenja.
Rojen san jedanajstiga januara hijadu devet stote. Mat  Johana mi je bila z Škalnice, a oća  Studenjac – Ive Šestanov. I jast san se rodiv puli Šestanovih. I to doma, va kući, aš se onda doma rajalo. Pomagala je babica, ko je arivala na vrime. Dite, kiga je porodila, je babicu ili ku drugu žensku ka ga je prijela na porodu, kašnje zvalo botra.  A te babice su ti bile, tako, više privajene nigo školane za takovo, delikato dilo. I moja pokojna mat je bila babica. Va to vrime su mnoga dičica umirala. Ili zajno kad su se rodila ili malo kašnje od kakove boli. Najveć od proliva. Dite se brzo, kako se rodilo, neslo na krst aš ne daj bog da je umrlo bez krsta. Govorilo se da bi onda postav fudlak i da bi po noći strašiv. Sa grobja su imela div kadi su ta, neboga dičica zakapana. Nika i bez krsta. Tu dičicu, ku nisu arivali krstit, bi se zakopalo va posebnu jamu i nisu imela svoj grobić. Po mojmu mišjenju, ta veli pomor med dičicu se dogajav najveć zato aš su judi onda živili va nesnažnih prilikah. Danas ne moreš ni zamislit da se tako moglo živit.
     Ja san biv prvo muško dite mojin. Kumpar na krstu mi je biv ćaćin brat Tone, a kuma, veruj mi, ne znan ka je bila. Bila je navada da kumpar stavi otroku va njedra kakov solad. Ne znan je li moj meni ča staviv, ali se kumpar onda jako poštovav. A danas, vidin, da ga poštuju ako in da kakov boji dar. Meni moj kumpar ni nikad neč veliga kupiv, kot na primer uru ili tako ča, ali vavik bi mi, kad bi šav v Riku ili kamo drugamo, prnesav kakov bonbonić, orih, suhih smokav, ali ča takoviga. Potla krsta se šlo doma i bila je navada da se, onin ki su bili na krstu, ponude frite i bilo kafe.
     Dite je po noći bilo va zibeli, puli matere va kamari, a prik dana va kuhinji, da ga mat ili ki drugi ma na oku. Pofašalo bi ga se tako da mu se med noge dilo kakovu krpu i onda ga se z fašon zamotalo kot pinku do pod pazuhe. Nike ženske su otroka zamatale tako da su mu i ruke pofašale pa nebogo dite se ni moglo ni od muh obranit. Zgora tiga se stavila kot nika stomanjica, ka je bila prez rukavi, i odzada se veživala z plenicu. Zvali smo ju bogovica. Kašnje, tamo već pedesetih, su se dica počela fašat naširoko tako da su in nogice bile raširene.
     Z dicu se ni puno bacilalo aš ni baš bilo vrimena. Ki se tev puli onoliko dila još z dicu igrat. Ako je va familiji bila stara mat još kako tako. Tr znaš kakove su stare matere. Vavik najdu vrimena za svojga nuka ili nučicu. Ona bi ga prijela i posila va krilo pa bi ga šagatala i kakove pesmice kantala. Jast se domišjan jedne ku mi je stara mat kantala prvo nigo bin zaspav:
                            Nanaj, nanaj
                            Anđelić moj.
                            Nanaj, nanaj
                            Anđelić moj…
I se tako potiše dok ne bin zaspav.
     Zmišjan se da me je stari ćaća užav, kad san već malo poodrasav, posist na « konjića» kako je on zvav. On bi siv na klup pa bi prekriživ noge. Ja bin mu siv na kolino obrnjen prama njimu. Prijev bi me za ruke i dizav tu nogu. Pomalo, pa se brže. A ja bin vriskav od veseja. Znav me je i nest, onako okoli vrata, ča smo zvali «na krkač». I onda bi vragav zmanu i rezgav kot konj.
    No i tako san ti ja rastav. Pa je prišlo vrime i za poć va školu.  Onda je pučka škola bila va Klani i durala je tri lita. Va to vrime je bilo malo hoj va školu, malo va šumu, malo z ćaću v Riku. A kako smo živili ne moreš ni zamislit. Više lačni nigo siti. Dok se nisu stari najili mi dičina nismo smili ni sist za stov. Kad bi oća odmakav sklidu, z ke je jiv, i obrisav z prsti brke, komać onda smo mi mogli sist i pojist ono ča je ostalo. No, da ne biš misliv da ti, stari, judi nisu volili svoju dicu, ali pak da su bili sebični. Ne, to ne. Nigo morav je tako storit da bi se magari on najiv da bi mogav trdo dilat. Aš ako on ni mogav dilat ki će ni dicu prehranit.
     A, kot dica, obučeni smo bili više va krpe nigo va spodobnu robu. Onda su ti po kućah šle šilice pa bi prekrajale robu. Nikad su bile va kući i po više dan. Nan dičini bi kakovu stomanju rasparanu ili pak brageše od oće prekrojile i zašile. Saki komadić robe se skoristiv. No, doduše, one su najveć dila imele va kući kad se kakova mlada spravjala ženit pa ji se šila dota. Bosi smo najveć bili magari je bilo postolari i va selu. Pa i gromiški postolari su pohajali po selu i nudili postole i papuče.
     Šli smo Klano va školu, a so drugo vrime smo dilali se ča smo mogli. I po doma i po poju i po šumi. I z oću san drva pejav v Riku aš mu je tribalo sanit za nazdolu. Malo je bilo vrimena za igrat se, kot ča se daju današnja dica. Jedino kad bin krave zagnav i biv puli anje onda smo se znali igrat. I se tako vadeć se, ča va školi ča doma, prišav je Prvi svecki rat . Poćera su ga zvali Veli rat aš nisu znali da će za njin prit još jedan i to još veći.

bogovica – dječja pregača
botra – žena koja je prva prihvatila novorođenče
brageše - hlače
frite – posebno pripremljen kruh
fudlak - vukodlak
krst – krštenje
kumpar – kum
lačan – gladan
magari – iako, premda
nesnažno – nečisto, neuredno
nest – nositi
pofašat – poviti, omotati u povoj
pohajat – hodati, obilaziti
privajena – priučena
prnest – donijeti
puli anje – pokraj njih
rezgat – rzati, glasati se kao konj
roba – odjeća
sanit - kočiti
sklida – zdjela
spodobno – slično, nalik
spravjat - spremati
stara mat – baka
stari ćaća – djed
stomanja - košulja
šagatat – škakljati
tutu – ovdje
vadit - učiti
zagnat – stjerati  /krave na pašu/
zajno – odmah
zibela – kolijevka




Kamara i zibela va Rebičini kiši
Preuzeto s http://povjesnicaklana.com/slike/Galerije/Rebicina_kisa/rebicina_kisa.html
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #20 u: 24.11.2013., 18:48:23 »
Prvi svecki rat i nova država

      Kako misliš kuliko se domišjan Prviga sveckiga rata  Ti biš otev da ti ja se povin, a ne moren se siga spametit. Lita su već pasala. Ja ne znan ča san čera jiv, a ne ča je bilo pred tulikimi liti.
    Imev san 14 lit kad je to zlo počelo. Još prvo su pobrali mnoge za pušku parićane va rezervu, kako su to onda govorili. Bilo nas je dvanajst va familiji - mat i oća, stari ćaća i mat i nas osmera dica: jast i Ive i sestre Marica, Anica, Rozina, Milka,  Katica i Bina. Sidili smo za stolon kad je oća rekav:
     - Čujte dico! Judi govore po Riki, sigutra dok san drva raspejivav, da je Austrija
zaratila z Srbiju. To ni dobro. Ča će daje bit ćemo videt. Ali siguro će mene pobrat va rat. Ti ćeš File pomagat materi kuliko buš mogav. Se ča san jast dilav moraš i ti.
     Ča san jast mogav drugo nigo reć da se ne pojida i da ću storit se ča najboje znan.
Ta dan san dobro zapametiv. Biv je 28.7.1914-iga lita. Si rezervisti su morali poć na zborna mista, a kašnje i si muški od osavnajst do pedeset lit. A da znaš sinak, kako mi je teško bilo.
     Oću su brzo zeli va vojsku i poćera  je povidav da su, on i još niki z sela, bili va Galiciji i Karpatih pak da su ratovali z Rusi. Govoriv je da je tuliko sniga bilo da je jedanput čez dimjak pav vuk va oganj aš su se grili va niki baraki. Komać da su ga čez  vrata van zagnali. A koliko gladi da je potrpiv. I zime. I šenci. Po cile dane da su šence ubijali. No ipak se je vrniv čitovat doma. Mnogi nisu bili te sriće. Tako je na primer va Rusiji poginiv Pave Brmalj Buzgoć kot i oća Marije  Matačeve, kimu se ne moren imena spametit. Stric Lazarov je ostav prez noge, a Ive Brmalj Krajev je biv ranjen va nogu i do smrti je šepav. Ne moren se domislit je li još ki nastradav, ali siguro je. Morda biš to našav va kakovih knjigah zapisano.
     Tvoj bižnono Mate Puhov je pak biv na Soški fronti kadi su se peštali z Talijani. Kad su Talijani prišli do Trsta čulo se, puli nas, kot da grmi. A to su kanuli grmili. Bože moj, kako je tamo moralo grmit kad smo mi ovdi čuli.
Ma sagder su ti nebogi judi bili. Tamo, kadi su oni bili, siguro ni bilo dobra. Ma kot i va sakin ratu vavik sirota nastrada. Neće, ne boj se, bogatuni. Oni na vrime pobignu od takove nevoje.
     Govoriv mi je poćera Mate kako su bili tamo, okoli Kobarida va Sloveniji i da su bili va nikih kavernah. To da su škuje va živin kamiku skopane. Tako isto da su i Talijani bili ukopani pa artilerija ni niš mogla. Kad bi generalon, vaja, bilo dosadno onda bi teli prik Soče pa bi komandirali juriš. I judi su padali kot zrile fruške.
     Va selu su ostali samo dica, ženske i starci. Ja san, kot ča san i obećav oći, dilav se ča je tribalo. Jasno da su mi i brat i sestre pomogli. Ali falilo nan je prakse. Nismo puno tiga znali.
     Kad san jedanput pejav drva v Riku povidali su da je nikak balon hitav bombe po Riki i da je jedna ženska poginila. Jedan dan, bilo je to jušto 1. 8. 1915. lita, šav san z Rike doma z koli kad se na Pehinu spustiv jedan talijanski avijon. Posle san čuv da je protivavijonska artilerija zrušila još dva avijona, tako da to pametin aš mi nisu baš saki dan avijoni padali pred noson. Ja, i još se spamećujen da su povidali da su cilu Tvornicu  torped, ka se onda zvala Fundarija, preselili nikamo va Austriju. Za nju su šli i si dilavci.
     No, i to zlo je finilo. Mislili smo glavno da smo ostali čitovati pa ćemo već nikako daje. Kad su se judi počeli vraćat z rata bilo je veseja. Ali niki su prišli doma prez ruke, oka, noge… Ali su ipak prišli.  Kad je pasalo fanj vrimena nike familije su videle da njihov sin, muž i oća neće ni prit. Da je ostav nigdi va Galiciji, Tirolu, Karpati… Se va misti za ka ni, prvo rata, ni znav da postoje.
     Kad je rat finiv finila je i Austrp-Ugarska. Raspala se kot tikva. Malo su ju šćipnili ovdi, malo ondi. Nove države su se storile na njejin teritoriju. Okoli Rike, pa tako i oviga kraja, je bilo povuci - potegni par lit. Simo su prišle mednarodne snage pa drž i nedaj. Pa cirkusant D'Anunzio. I, da bi, na kraju Rika spala pod Taliju.
     Ča se tiče Studene ona je po Rapalskimu ugovoru pripala va Krajevinu Srbi, Hrvati i Slovenci. Državu ka je storena kako bi Slaveni  na jugu Evrope živili va jedni državi. Mnogi su bili protiv tiga udruživanja, ali pobidila je ova pulitika. Znači, si južni Slaveni va jedni državi.
Kako je Klano po timu Ugovoru potpalo pod Taliju Studeno je va novi državi postalo slipo črivo aš je ostalo prez škole, grobja, župe…
     A ča je najvažnije, vaja, tri kvarti šume je potpalo pod Taliju. Pa i dobar div poja. Ma život su nan nove meje šundrale. Imeli smo «laša pasare» i mi i blago za poć  prik meje . Ali kadgod bi zafrkavali graničari, i naši i talijanski. Kakova je bila politička situacija tako su zafrkavali. Nikad manje, nikad više. Tako da si ti do svojga  parta morav pasat dvi granične vižite.
     Jast ne znan ko znaš, ali kot ča san rekav, Klano je bilo pod Taliju. Isto tako i Lisac, Škavnica, Briza , Ružići i Matuji. Z druge strane  je bila granica Ričina aš je prik Ričine biv Sušak. Spod Grohova ti je šla meja pa na Drinovu pa zdola Pehina na Zamet  i daje prik Srdoči na Matuje. Pod Taliju su, znači, ostale luka i železnica.
Kad se ta situacija malo smirila počeli su judi razmišjat ča i kako daje. Se je falilo.
Počelo se raznišjat o novi školi, cisti, grobju i se ča god.
     Još od 1847. lita Studeno je pridružena općini Kastav i službeno je ime bilo Općina Studena pridružena Općini Kastav. Tako je bilo i posle Prviga sveckiga rata .Takova situacija je ostala se do 1941. lita i okupacije od Talije.
     Potle Drugiga rata je potpala pod općinu Jurdani pa Matuji, a sad je pod Općinu Riku

Bižnono - pradjed
Čez – kroz                                                     
Čitovat – čitav     
Črivo - crijevo                                                 
Fruške – kruške   
Grit - grijati
Jast – ja     
Grit - grijati
Jast – ja     
Kanul- top
Meja – granica
Neč – nešto     
Oća - otac
Otet - htjeti
Parićan – spreman, sposoban
Pasat - proći         
Peštat – gnječiti
Pojidat – uzrujavati
Povidat – kazati, reći
Sagder – svugdje
Siga – svega
Sigutra - jutros
Sovdi - novci
Storit - učiniti
Šenci – nametnici - uši
Škuje - rupe
Šundrat - uništiti
Vižita – pregled
Vrnit- vratiti
Zagnat – izgnat
Zdola – odozdo, ispod





Izvor mapa granice: lokalpatrioti-rijeka.com  by ozren
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #21 u: 30.11.2013., 23:02:14 »
Veli petak 1941. lita

     Nakon sih događanj, ča su bili va Jugoslaviji, a i Evropi, tih dan, bilo je jasno da će i nas rat brzo zajet. Bilo je malo mrzlo, ali lipo jutro, tiga jedanajstiga aprila 1941. lita. Jedino čudno, ča san primetiv ta dan, je bila jedna grupa od pedesetak sovdati ka je zrana pasala po cisti prama Vrhu. Ali, va zadnje vrime, sako toliko su bile nikakove vežbe,  tako da ni to ni bilo jako čudno. Tr je Studeno bilo na prvi liniji prama Taliji. Još  su i školani ta dan šli va školu. Selski odbor je imev sastanak na kimu su bili skoro si muški z sela, ali i mladići. Vodili smo ga jast, kot općinski odbornik va Kastvi, i župan Ive Francikin. Ćutili smo da će se dogodit, to ča se kašnje i dogodilo. Ali nismo znali ča storit? Kako zaštitit jude i selo? Da li poć kamo daje od kuće? Bili smo prepušćeni sami sebi, aš nikakovih derektiv nismo od nikoga dobili. Danas mi je jasno i zač, ali onda smo mislili da će nan voj ki ča reć. No, i tako smo se to jutro sastali i odlučili da ne gremo nikamo, nigo saki svoji kući i tamo čekamo ča će bit.
     Moglo je bit okoli devet, deset ur kad smo finili ta satanak. Judi su šli svojin kućan, kad se najedamput čula pucnjava z Vrha, ali i z pravca Klaniga.  Znači, to je to, pomisliv san. Siguro su Talijani pasali prik granice. I ča sad? Kamo poć? Pobignit. Ali kamo?  Čovik se va tih momenti oćuti bezpomoćan. Zmisliv san se slične situacije, kad je počev Prvi rat, i kad je mat, puli Šestanovih, zaplakala govoreć:
-   Bože mili, ča će bit z nami!?
Ki je to znav? Ali, znav san da neće bit dobriga. Malo komu je rat dobriga prnesav.
     Ta pucnjava je kratko trajala, morda kakove pov ure. Brzo su Talijani prišli na Ravan . Dočekav san jih pred vrati od kuće. Govori mi jedan tenente da ostanemo va kućah pak da nan se neće niš lošiga dogodit. Tuliko san razumiv talijanski aš san, skoro saki dan, pasivav prik meje, ča tutu, okoli sela, a ča doli na Pehinu kad smo drva pejali.
     Kašnje san dočuv ča se dogajalo ta dan. I ki je pucav. Povidav mi je Mate Puhov da je puli njihove kuće, to jutro, pasala Za vrh ona grupa sovdati ča san jih videv. Iz te grupe su se odvojili, jedan poručnik i jedan puškomitraljezac z pomoćnikon, pa su ostali puli Puhovih. Pod štrimon da je isto ostalo njih par, ki su kuhali va tri kazana niko meso za vojsku. Ta poručnik da je imev telefon i da se smistiv va kući, a ova dva da su šli Na škoj kadi je bilo mitraljesko gnjizlo. Poručnik da je smiron nikoga pozivav i govoriv na telefon. Najedanput da se stav od stola i rekav:
-   Gotovo je. Dolaze Talijani!
Još da je Matetu rekav neka sprave one kazane z meson da jih Talijani ne najdu. Zanesli su te kazane va štalu i dobro ih pokrili z šušnjen. Pozvav je sovdate ki su bili tamo i rekav jin da biže. On je šav ća, a za njin i drugi. Ali oni isti, ča je biv Na škoju, da je odbiv i da je sam počev pucat na Talijane, ki su šli z pravca Klaniga. Z Škoja se lipo vidi, se do Liskovca. Pucav je do zadnjiga časa, a onda je pobigav zasin puškomitraljezon va selo, pa daje, vaja, prama Gromišćini. Govorili su da je fanj Talijani pokosiv, ča je moguće, aš da su šli kot da su va lovu. Onako, na široko, strelamento, kako su to zvali. Brzo su i z pravca Židovja prišli Talijani Na vrh. Još se samo na Kresu čula nikakova pucnjava. To da je niki sovdat, kašnje su govorili da mu je bilo ime Zdravko, pucav prama Talijanon i zijav:
-   Prva četa s leva, druga četa s desna, konjica… !!!
Vaja ih je misliv prestrašit. Brzo su ga Talijani umirili. Ubili su ga i do par dani smo ga zakopali na grobju na kin, do tad, niki ni biv zakopan. Posle rata njigovi su z Beograda prišli po njigove kosti. Marija Marajska je kosti skopala i va drveni kasunić stavila. Ma čuj, ča je misliv, ča ni ono zijajuć, poginiv je kot junak.
     I još mi je Mate rekav da su, jušto kad su Talijani prišli na Vrh, z tiga sastanka doma prihajali sin mu Ive i nuk Ivić pa da su Talijani zapucali na nje. Oni da su bili oprćeni z rucačići va kih su imeli hranu za par dan aš su mislili da će kamo morat poć.  Hitili su se va kanal puli gomile i ležali dok nisu Talijani do njih prišli. Va to vrime je i Mate do njih prišav pa je Talijanon rekav da su mu to sin i nuk pak su ih Talijani pustili.
     Puhovi su z poneštre videli, dok su Talijani dohajali, jedniga sovdata, se boj jušto oniga pomoćnika od puškomitraljezca, kako se skriv pod koš za gnoj  ki je, obrnjen stav puli Čufetin zid. Kad su Talijani odašli Mate i Ive Čufetin su prišli tamo i zdigli koš.  Sovdat da je rekav da se tu skriv aš da mu je bilo kasno za bižat. Da su ih, oficiri, strašili kako Talijani rižu uši i nos ako koga ulove. Puli Puhovih se obukav va niku civilnu robu, ča su mu je dali, i šav svojin puten. Nikad više da ni bilo glasa od njiga. Vrag zna je li živ ostav.
     Jače Buzgoć, ki je biv kovač, mi je pak povidav da je tiga jutra, dok je šav va kovačiju, na Brčacu jedan vojni telegrafist na telegraf štanjgi zijav :
     -     Jelen javi se, jelen javi se…
Zazijav mu je da ča se jelen ne javja, ali da ga ni čuv aš je imev slušalice na ušesi. I još je Jače rekav da je jedno pet, šest mladih dečki, med kimi je biv i njigov sin Tonić, pobiglo pred Talijani na Gromišćinu i da su doli bili par dan. Bilo jih je, vaja strah da će ih Talijani pobrat va vojsku.
     Evo, sinak, tako se raspala i kraljevina Jugoslavija. Tako reć bez ispaljeniga metka. Tr da je bila i drugača situacija ovi teritorij, okoli Studene, ne bi se mogav dugo održat protiv jake talijanske vojske. Na ovako dugi granici bilo je malo sovdati. Tr ča jih je moglo i bit, kad nisu imeli ni prave kasarne. Bile su dvi karaule, jedna va Useravcu, a druga tu, va Šišću. Treta, na Velin putu, ni bila ni finjena. Bilo je još i neč žandarmi ki su bili smešteni va kući Butigerovi Na vrhu. Finance, ki su bili va Vardijankini kući Na vrhu, jast ni ne računan za vojsku. To zlo od rata se parićivalo još, vaja, od finjetka prviga. Smiron je neč kuhalo uvdi. I mednarodne snage, i Rapalski ugovor, i Slobodna država Rika, i cirkus z Danuncijen… Nikako se to, kašnje, malo primirilo, ali smiron su Talijani lipo gledali na ovi kušćić zemje.
     No, i tako smo ti mi, lipi moj, finili pod Taliju.
 
Gomila – mjesto za odlaganje gnoja
Obrnjen - okrenut
Oni isti – onaj
Oprćen – nošen na leđima
Rucačić – mali ruksak, naprtnjača
Seboj - izgleda
Štrim – natkriveni prostor
Tenente - poručnik
Tr – ta, ma
Vaja - valjda
Voj ki – bilo tko, netko
Zajet - zagrabiti
zasin – skupa sa, uza sve
zijat – vikati





Giuseppe Colombari, sa svojim kolegom, koji je najvjerojatnije 11.4.1941. sa Židovja prešao talijansko-jugoslavensku granicu.

Preuzeto sa: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?p=78019
zahvaljujući marnom radu ozrena.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #22 u: 09.12.2013., 17:00:13 »
Kako smo se ličili

     Čuj, va vrime kad san jast biv majhan, a bome i va stari Jugoslaviji, nismo imeli ni zdravstveniga, ni penzijskiga osiguranja kot danas. Komać va novi Jugoslaviji mamo zdrastveno i penziju. I va Klanimu duhtora i zubara. Prvo, kada bi ki oboliv, morav se ličit z onin ča se imelo aš duhtor je biv dugo, a ni ni sovdi bilo za platit ga.  Zato  su se judi najveć ličili z travami i onin ča smo imeli pod ruku. Ki vrag je šav duhtoru. Va Studeni ni nikad bilo bolante. Prvi duhtor kiga san zapametiv biv je Kajetan Dabović. Ali on je biv va Kastvu tako da za prit do njiga je rabilo dvi ure hodit. Znalo se bolnika, ako ni mogav hodit, zapejat na koli va Kastav duhtoru na pregled.
      Do Prviga rata bolnica je bila v Riki, kako san čuv aš  jast nis biv boljihav. Kad se raspala Austro-Ugarska mi smo potpali pod Jugoslaviju i bolnica je ostala, kot i se,  va Taliji. Moralo se dilat novu na Sušaku. Najprvo je bila jedna manja, malo spod ove nove, a onda se počelo dilat novu, ovu ča i sad dila. Finjena je nigdi krajen 1936. lita i dobila je ime po kraju Aleksandru kiga su ubili 09.10.1934. va atentatu va Marseju, va Francuski. Da kako pametin ta datum? Pa to je bila vela žalost va cili ondanji Jugoslaviji. A ja san biv i na sprogodu va Beogradu. A za tu bolnicu su govorili da je najlipja va Jugoslaviji, a i šire.
      No, pustmo mi bolnice i kraja. Nigo da ti ja povin kako smo se mi, po starinsku, ličili. Od starih si videv kako oni dilaju kad jih ča boli pa si i ti tako dilav. Nadan se da su i naši mlaji ča od nas navadili pa će se i oni tako ličit. Magari je sad duhtori i leki triba se držat i tiga ča su naši stari dilali kad jih je ča bolilo. Najprvo homo od rojenja. Prvo su ti babice bile privajene. Videla je nika, ka je ofrčna, kako se to dila od nike starije pa bi pomalo i ona počela z tin. Moja mat, Johana je bila babica. Mnoge je porodila va selu.
     Kad bi si ki nogu sviv ali, ne daj bog, slomiv, kosti je namišćala Ane Štohnićeva. I moja sestra Marica, ča je oženjena Rebičinin Klano, je namišćala kosti. Kad bi se kosti namistile to misto se pofašalo z fašon ki je biv namočen z bilnjakon od jaj. To bi ti tako jako stisnilo, baš kot pravi žes.
     Homo daje. Kad bi se čovik porizav prva stvar je bila da se pocura po ti rani. Ja, smij se ti, smij, ali to je tako bilo. Još se na tu otprtu ranu dilo paučinu. Ča to govoriš? Da je pravo čudo da smo ostali živi, puli takoviga ličenja. Ma kuliko god se ti smijav to je bilo tako, pa bog. Ja, i još su se rane mazale i z bagušen. Jasno da ti ne znaš ča je to. To ti je oni črni talog ča ostane od zgoreniga tabaka va pipi .   
      Ako je koga boliv trbuh davali su mu kimaj kiga bi stavili va prežganu juhu ili va kamamilu. Kimaj se pil i z črnin kafon, isto za trbuh. Va rakiju se stavilo one bobice od brinja pa se i to pilo za  želudac. Ta rakija je jako dobra pa san je jast voliv i kad me ni boliv trbuh. Niki su dilali i uje od tiga brinja pa se š njin mazalo bolna mista.
     Za proliv ofermat da je dobro naribano jabuko, ali onda kad malo postoji, kada dobi onu kafenkastu boju. Dici se davalo raskuhaih oriži ili pak samu vodu od njih kako bi prestav proliv. Za proliv ofermat je dobar i čaj od črišnjevih repići. Posuše se pa se kuhaju i pije ta čaj.
     Kad je ki biv prehlajen, ali i inače po zimi, kuhalo se čaj. Kako je bilo dosta lipice to se najveć ona kuhala. Još se kuhala i kamamila, za lek, ku je va vrtu imela posajenu Marija Bregarova. Kupilo se i oni črni čaj ča su ga zvali ruski, a Talijani ga zovu teruso. I šipak se pobirav pa se čaj kuhav od njiga. Zač je biv dobar, pitaš? Pa ne znan jušto, ali za pit je biv dobar, to znan.Vino i  rakija su se kuhali kad je bila jaka prehlada.
     Dica su po rukah znala imet fanj bradavic. Namazalo ih se z onin mlikon od nezrilih smokav pa su pasale.Po zimi su dica znala dobit buhance. To bi se na rukah, ali još i više po nogah, storili kot nikakovi žuji. Zač se to storilo? Pa dica su bila slabo obuvena i obučena, a znaš kakova su. Pa kad snig zapade, ne bi jih vrag doma ofermav. I onda kad bi dobro promrzli pritekli bi doma i teli bi se naglo sagrit pa bi promržnjene noge dili va peć. No, vaja, od te nagle promine temperature su se, ti buhanci, storili. Noge bi tribalo pomalo grit. Zamotat jih va kakovu ponjavu pa da se zgriju. Buhance bi se ličilo tako da se zamota va čiste krpe i bude doma, va vrućin. Dičina su bila lakoma na žir pa su znala ča nezrilo pojist. Od tiga bi dobila proliv. To smo zvali griža. Najhuje, za grižu dobit, bile su bile češpe, slive smo jih zvali. Bile su već mehke, ali nezrile. Pa kad bi se tiga pojilo dobilo bi se grižu.
     Ako je ki biv onako mršav i slabiga petita davalo mu se šato po jutri.
Kad bi se šlo na kakov pir ili kakovu drugu feštu užalo se popit malo uja i sirovo jaje, zato da se ne bi napili. Drugi dan, potla ča biš se napiv, da je najboja kapuznica. Ja, ja to ti je ona rasol, kako ju niki zove, od kiseliga zeja. Pokriva se pobirala i sušila pa se kuhav čaj ki je dobar za čistit krv. Protiv reume i otečenih mist, ako biš se bubniv vač, mazalo se z puhovu i jazbacovu mašću.
I još da ti ovo rečen. Prvo judi nisu znali za vrste boli. Rekli bi boli me zub, uho, noga… Znali su za sušicu, a to je tuberkuloza. Kad je ki umirav, onako teško ča reku, judi bi užali reć da će ga modrun prekinit. Ako je ta modrun bliže srca da će brže umrit. A ča je biv ta modrun, ne znan.

Baguš – talog izgorjelog duhana
bilnjak –bjelanjak od jaja
Bolanta - ambulanta
Boljihav - boležljiv
Bubnit – snažno udariti
Črišnja - trešnja
Faš - povoj
Fanj - poprilično
Finit - završiti
Homo – hajdemo
Jazbac - jazavac
Kafenkast - smeđkast
Kimaj – kim /začin/
Komać - jedva
Lipica - lipa
Magari - makar
Majhan - malen
Ofermat - zaustaviti
Ofrčna – okretna, spretna
Petit - apetit
Pipa - lula
Pokriva - kopriva
Repić - peteljka
Šato - pripravak od  jaja
Vač – u nešto
Zapejat - odvesti
Žes - gips





Bolnica kralja Aleksandra I na Sušaku u gradnji.
Preuzeto s http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/index.php
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #23 u: 18.12.2013., 21:05:13 »

Ispravljeno 17.12.2013.na osnovi novih spoznaja. File nije bio u toj grupi već je uhapšen i suđen prije - 22.4.42. Ovo odvođenje u logor je bilo kasnije.

Pod Taliju
     I tako smo ti mi, kad je Jugoslavija kapitulirala, potpali pod Taliju. Sobun su prnesli svoje zakone. Normalno, službeni zajik je biv talijanski. Pa su tako i školani morali vadit se govorit, a bome i molit, po njihovu. Va školu su prišli talijanski učiteji. Bila je jedna ženska ka se zvala Isa Patuma i muški Niccolin Niccoli. Ovi Nikola da je smiron divojčice gladiv pa mnoge nisu ni tele poć već va školu. Lojzo Rubeša je ostav pa je na hrvackimu zajiku par ur vadiv dicu prirodopis i račun. No, se skupa, talijanski se jako rivalo, a hrvacki zapušćivalo.
     Ma ta škola veće ni ni sličila na školu. Doli je bila vojska, ka je tamo imela i kuhinju, a gori je bila škola. I okoli škole su bili šatori va kih je bila vojska. Vojska je spala i po kućah, va senu, pod štrim… Puli Butigeri, Na vrhu su bili karabinjeri.  Kadi god su Talijani bili, ogradili su se z bodjikavu žicu. Kako je biv koprifogo to mnogi nisu mogli, potla devet ur večer, poć ni kravan. Pa smo se smijali na račun tiga, da nan Talijani krave čuvaju po noći. Čuv san da je mat Puhova Marija prišla z brimenon sena. Tela ga je zanest na svisle, nad štalu, ali niki Talijan da ji ni pustiv. Da je stav predanju i zijav da je sad on tu paron. A ona da se sprtila, porinila ga i zazijala na njiga da ča je on kamike nosiv kad se štala zidala pa da more bit paron. Komać da je Mate to malo zagladiv.
     Počelo se govorit da su se va šumi pojavili partizani. Talijani su jih zvali ribeli. Pa se selo moralo čuvat od njih tako da su storene straže, od dva čovika, ke su po noći bile va školi. Jedan je, kot tobože, čuvav dok je drugi spav.
    Judi su se pomalo privadili na novu situaciju. Dilalo se po poju, kosilo, drva pejalo v Riku i se tako. Talijani su dilali ciste, kuće, bunkere, rifuđe pa su tu mnogi Studenjci dilali za žurnadu. Sakako su se judi mučili za prit do sovdi. Z Bistrca je prihajav po drva niki Tomšič ki je drva kupovav i z kamijonon jih ća pejav. Juden je to bilo bog bogova aš su na misti mogli prodat drva. Pa su sikli i više nigo prvo kad su morali imet izvoznicu i bulano od lugara. Jasno, da se partizanon ni pijažalo da Studenjci siku puno drv pa su i na bukvah užali napisat da se ne siku tulika drva.
     Kako je broj partizani rasav to je tribalo  i se više hrane. Na Perčevin, v Lipovci, su si partizani storili krajen 41. logor , takozvanu 7. stanicu. Hranu su onda partizanon počeli dobavjat odbori po selih. Potribe su bile vele, a mogućnosti majhane. Pa se nikada moralo dat i ono za čin je bila, morda i veća, potriba doma. Ali, takova su bila vrimena. Niki su i brundali, ali bilo je velo poverenje va partizansku vojsku pa smo znali da to ne gre ako ni vela potriba.
     Mnogu košaru hrane su naše ženske, najveć mlade,  znesle zgoru, prama Gorskimu Kotaru, kadi su bile partizanske jedinice. Z Istre su se prignali voli i krave partizanon ke bi kuriri pejali va šumu. Uvdi san namerno rekav va šumu,  a ne niko precizno misto aš, stvarno, se ni točno znalo kadi su partizani. Najveć puti je kurir biv Ive Zvaneć.
    Počelo se se više spominjat partizane, a i pomagat jin. Talijani su grdo gledali na to i brzo, kad bi ča takoviga doznali, spravjali jude va  pržun. Vrag zna kako su doznali ki Studenjci pomažu partizanon, ali jedan  dan su njih petnajstak ujeli i dopratili pred crikvicu i nagnali po stazi, čez poje pa Za vrh. Odotu su njih par pustili doma aš su videli da su stari i bolni. One, ki su ostali, su hodeć dopratli  do Podmurvic va onu kazermu, Armando Diaz su ju zvali, kadi je sad Tehnička škola. Tu su jih držali par dan i poslali va Taliju, va logor.
     Prvo nigo ča je Talija kapitulirala, još bi rabilo reć da su na Petrovu četrdeset i trete šli va partizane prvi Studenjci. Kad su se doma vrnjali z Podmurvic, kadi su dilali na rifuđu, nigdi va Tesnimu, Tonića Buzgoćiga, Jožića Krajeviga i Jožića Mitroviga su presrili partizani. Brzo su jih nagovorili da redu š njimi va šumu. Evo, tako su ti Tonić i dva Jožića bili prvi partizani  z Studene
     Ja, i ovo san skoro pozabiv reć. Ja san još biv va internaciji kad se našimu Ivetu vov biv utopiv. To je bilo malo prvo nigo je Talija kapitulirala. Šav je z vozon sena z Gromišćine čez Kopicu doma. Ta dan da je bilo jako vruće, pa su voli bili žejni. I, kad su prišli puli kalužu Za pogled, voli su se zaletili pit. Počeli su pit, a jedan je srkniv, vaja, kakov kamik ki mu je zašav va grlo i počev se davit. Ovi drugi je, pak, zaskočiv na njiga tako da je ovimu glava prišla pod vodu. Nebog. Dok je Ive skočiv po sikiru, da će rudu presić, već se biv zagušiv. Kakova je to nesrića bila za familiju ne moreš  ni zamislit. Vov je biv hranitelj familije. Boje se na njiga pazilo nigo, vaja, na dite.

Bistrc – Ilirska Bistrica
Bulano – lugarska oznaka na drvu
Davit - gušiti
(G)re - ide
Kazerma – tal. Caserma – vojarna, kasarna
Koprifogo – tal. Coprifuoco – policijski sat, zabrana kretanja u određeno vrijeme
Majhan - malen
Odotu – od tuda, odavde
Pejat - voziti
Pijažat – sviđati
Predanju – ispred nje
Prvo - prije
Pržun - zatvor
Ribeli – tal. Ribelli - pobunjenici
Rifuđi – tal. Rifugi - skloništa
Sić - sjeći
Sprtit – skinuti teret s leđa
Svisle -  potkrovlje , spremište za sijeno
Ujet - uhvatiti
Vadit - učiti
Vrnit - vratiti
Zgoru – prema gore
Zijat - vikati
Znest - iznijeti
Žejan - žedan
Žurnada - nadnica




Troroga kapa partizana u Hrvatskoj i Sloveniji

Fotografija preuzeta s http://hr.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodila%C4%8Dka_vojska_i_partizanski_odredi_Jugoslavije
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #24 u: 22.12.2013., 14:23:29 »
Kadi su judi bivali

     Ma, kuliko god su naši stari judi živili va mizeriji, sejno su si teli storit boje kuće, va kih će bivat. Pa je interesantno spametit se kako su nikad, a kako sada, judi živili. Ja se tiga ne zmišjan, ali san čuv, da je nikad va kućah na jedni strani bilo blago, a na drugi judi. Samo je z paredon, od spleteniga šibja, onako do pov visine, bilo odiljeno. To šibje je bilo od jesenovih, grabrovih ili liskovih mladic. Kašnje su se dilale posebno kuća za bivat i posebno štala za blago. Takove kuće su najprvo bile pokrivene slamu, a kašnje žlibci. Slamu pokrivene kuće su bile i va moje vrime, ali već kaika. Te, na početku dilane, kuće su imele kuhinju i puli anju kakov špajzić. Bile su i dvi kamare, majhane, ali dvi. Kašnje, ako se premoglo, se malo proširila ta kućica pak bi storili još jednu kamaru ili konobu. Va tih starih kućah da nisu podi bili z ničin pokriveni, nigo onako, gola zemja je bila. Potla, već va moje vrime, su judi pod pokrivali z škrilicami od oniga pjočastiga škurosiviga kamika ča se pobirav po koritih kuda je voda tekla. Med te škrilice bi natukli ila da se ne zdižu pa je to već lipo zgledalo. Još kašnje se pod va kuhinjah i konobah storiv od betona va kiga se znalo stavit i kakova boja. Potla Drugiga rata prišle su i tavelice potlih.
      Kako su dilane ove novije kuće? Pa čuj, hvala bogu, kako je Rika rasla tako smo i mi, se boje, mogli živit. Dosta se dilalo, ali se moglo tako i do lipih sovdi prit.  A bome, niki su bili i va Meriki pa su prišli z neč sovdi. Judi su i okoli dilali pa su videli kako se drugdi po Kastavšćini, Riki pa i druguda živi pa su tako teli i oni. Počeli su dilat kuće ke su se više sličile na gracke. A znaš ki je počev dilat te prve, moderne kuće po Studeni? Ne, ne nisu dilali ni Kastavci ni Gromičani nigo Majeri. Otkud Majeri pitaš? Pa va to vrime se puno dilalo po Riki i kad su imeli slobodniga vrimena prišli bi va selo i dilali kuće. Bili su dobri majstri. Potla su se i naši judi privadili pa su sami kuće zidali.
     Najveć se dilalo kuće na pod tako da je doli, obično, bila, čim biš nutar, va kuću zašav, sala i skale za poć na pod kadi su bile kamare. Zvana je biv i pergul. Iz sale se šlo va kuhinju i na drugu stran va konobu, ali pak kamaru, ovisno kakove je ki potribe imev. Od tiga vrimena kuće se već ne pokrivaju slamu nigo z žlibci.
     Kot ča vidiš nis spomeniv ni zahod ni banj. Nis ni mogav kad ih ni ni bilo. Zahod je ki i ki imev vani, a inače se na stran šlo ili va štalu ili, ako je bila kakova bov, va vrčinu. Pralo se va lagamanu. Obično je va sali biv lagaman, puli njiga je biv kakov sapunić i na kakovi kuki je visiv šugaman. Nad lagamanon, na zidu je bilo zrcalo i jedna oštikana krpa na ki je storen žepić za češaj. Tako biš si jutro, kad se staneš, malo oči razmancav z vodu. Večer, prvo nigo reš spat, pasav biš si malo z vodu pod pazuhe, oprav noge i  –  lahku noć.
     Kako su familije bile vele to su dičina spala  va jedni  kamari,  ku se i zvalo dičja, a mat i oća va drugi. Va dičji kamari bile su dvi posteje. Jedna na ki bi spala muška dica, a na drugi bi spala ženska dica. Kad bi dica narasla, muški bi šli spat va seno, ako ni bilo treće kamare. Postej se dilala prema potribi. Tako biš tišjaru rekav triba li ti postej od pršone, od pršone i pov, ka je bila kot za dva diteta, ili za dvi pršone na ki su obično spali mat i oća.
     Ja se zmišjan da se spalo na slavnici. To su ti va jedni vrići  zagnjetena suha pera od frmente, ali i hrastov šušanj. Ta pera je tribalo saku jesen prominit aš se va tin zaleglo buh. A nigdi okoli Vazma se to znalo pofurit z vrilu vodu i oprat platno. Kašnje su se divale šušte misto slavnic. Zgora šušte je prišav štaramac od ovčje vune. Na štramac se dine lancun, a na zglavje kušin. Kušin je biv napunjen ili z vunu ili pak z perjen. Pokrivalo se je z drugin lancunon pa z ponjavu. Kad je bilo mrzlije  staviv bi se još krpatur ili pak perina. Va perinu se divalo kokošje ili gušće perje ko se kupovalo, aš mi nismo imeli tuliko kokoš, a još manje gusak. Niki su imeli i biljac ki je biv storen od debele preje.
     Va mnogin kuhinjah je već biv šparget, ali je bilo još ognjišć va selu. Pa, se tamo do zad Drugiga rata, su imeli ognjišće Antišovi, Kanjeričini, Matetići i Šebeći.
Špargeti su bili zidani ili želizni. Mi smo imeli nikiga želizniga ča smo kupili va Kastvu puli Karlavarisa. Tamo su dilali te špargete. Lonci, padele i pijati su se držali va vitrini tako da je kuhinja vavik bila snažna. Va kuhinji je biv i veli stov, a z obe strane su bile klupe za sist. Znači, kuhinja je bila prostorija kadi se kuhalo, jilo, gosti su prihajali, ležalo zad špargeta… Danas su za se to, ča je prvo bila kuhinja, storeni zasebni prostori. Ali meni se nikako više pijaža ovako, kako san ti rekav. Nikako su, va nikadanjih kuhinjah, judi više bili skupa.

Banj - kupaona
Biljac – pokrivač od debelog vunenog prediva
Bivat - stanovati
Blago - stoka
Boje - bolje
Dit - staviti
Druguda - drugdje
Ilo - ilovača
Jesen - jasen
Kadi - negdje
Kaika – poneka, koja i koja
Kamara - soba
Krpatur – debeli pokrivač
Kušin - jastuk
Lagaman - lavor
Lancun - plahta
Liska - lijeska
Majer  - Mađar
Majhan - malen
Na stran – obavljati nuždu
Nikad - nekad
Odilit - odijeliti
Oštikat – izvesti, ukrasiti vezom
Pared – pregradni zid
Pergul - balkon
Perina – pokrivač od perja
Pero – list
Pod - kat
Ponjava – deka, pokrivač
Preja –predivo, pređa
Premoć - uzmoći
Pršona - osoba
Puli anju – uz nju, pokraj nje
Razmancat - rastrljati
Sejno - svejedno
Sist - sjesti
Slavnica – ležaj od slame
Storit - napraviti
Škril – kamena ploča
Škurosivo - tamnosivo
Špajz - ostava
Šparget - štednjak
Štramac - madrac
Šugaman - ručnik
Šušanj – suho lišće
Šušta – opruga, podloga za ležanje od opruga
Tavelica - pločica
Tet - htjeti
Tišjar - stolar
Zglavje – uzglavlje na krevetu
Žlibac – crijep




Kuhinja va Rebičini kiši. Ovdi je još ognjišće, ni špargeta. Livo se vidi vitrina, va sridini je stov, ali prez klup. Misto klup su kantride. Desno doli je lagaman.
Preuzeto s http://povjesnicaklana.com/slike/Galerije/Rebicina_kisa/rebicina_kisa.html
« Zadnja izmjena: 21.12.2015., 10:13:47 od milić »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #25 u: 19.01.2014., 20:50:12 »
Talijani su ća šli, a Njemci su prišli   

     No, devetiga devetiga 43. finilo je z Taliju. Kapitulirali su. Mislili su da će zavavik tu ostat, ali bili su samo dva i pov lita. Ali i to je bilo dosta da store mnoge prašćarije. Nike stvari su morda i dobro dilali, ali puno više su zla storili. Da nebi niš drugo nigo ono va Podhumu. Onoliko judi poć ubit. Joh meni! Ma ne znan kakov to čovik more bit ki stori i naredi onakov zločin. Prestrašno! Mnoge jude su maltretirali, va logore zapirali. Pa i mene su 23.4.42. zaprli. Da san govoriv protiv Talije, da kradu našu šumu, da san dozivav Ruse… Sedan lit zatvora san dobiv. Ne volin se ni spametit tiga.
     Samo ću ti reć da su me z Rike pejali va Udine, a ototu va niku vražju Istonio Marinu. Nigdar nis čuv za to misto. To je skroz doli, po srid Talije, na Jadranskimu moru. Tamo smo ti bili va nikih barakah.  Dilali smo po mistih okoli logora se ča su od nas iskali. Po poju, po građevinah, po šumi… A kako smo lačni bili. Civ dan smo bili na dvi landice kruha i jedni gameli kakoviga rižota, al pašte i fažola. Strašno. Kašnje san doznav da je, osim mene, va talijanskih logori bilo još 13 Studenjci.
     Va Taliji, pa tako i mi va logoru, se ćutilo da će fašizam propast. Zato su nas, nigdi po litu 43. kad je Mussolini smenjen i zaprt, pustili z logora. Doma san se dovukav nakon par dan ča pejajuć se z vlakon ča hodeć.
     Kad san doma prišav, zajno san nastaviv tamo kadi su me ofermali. Nastaviv san pomagat partizanon. Već je biv Narodno oslobodilački odbor va kin su bili Ive Zvaneć, Mate Matačev, Mate Marajski, Ive Šinčev i jast, kad san prišav.
     Čuj, vaje kako san prišav su Talijani kapitulirali. A pune kasarne su bile oružja. Brzo smo to oružje prehićivali iz kasarni, najprvo va Topolovice, a posle je šlo daje va šumu partizanon. To se pejalo z vozi, a puno su nan pomagali mladi, pa i dica, ki su krcali i skrcivali kola.
     I hrane je bilo sagder kadi su bili Talijani. Pune vriće oriži, biži, fažola, pašte… A judi kot  judi počeli su tu hranu grabit i doma nosit. Tako da je bilo i smišnih događanj. Jedna ženska, neću reć ka, z kasarne va Ravnin, nesla je pun kabav uja, aš ni mogla nest cilu bačvu. Onako, na glavu ga je stavila i z rukami držala. Jedna druga da ju je srila pak je tela da i nji da malo uja. A ova da ni tela ni čut. I tako su se počele natezat okoli tiga uja da je ta kabav pav pa su ostale obadvi prez uja. Ma brzo se ta grabanja ofermala od strane NOO, kot civilne vlasti. Hranu smo spejali isto va Topolovice, a ototu su je daje raspejivali partizanon.
     Va to vrime su se i NOO ojačali pa se počelo i, najprvo mlaje tako do četrdesetak lit, regrutirat va Narodnooslobodilačku vojsku. To se dilalo va Klanimu, va Puktovi kući, kadi je bilo dopolavoro, kako su to zvali. Danas je to kuća Anice Stepine. Mladi su se, magari su znali da neće bit lahko, va velin broju odlučili poć va partizane. Iz Studeniga je regrutirano okoli 80 sovdati. Neč ih je bilo već va partizanih, neč je šlo kašnje, tako da je aktivnih, ča reku z pušku va rukah, bilo 84 borca. Jasno, tu ne umanjujen one ki su doma ostali i dilali na pomoći partizanon, va ki grupi san i jast. Pa one naše ženske, najveć mlade, ke su nesle hranu va šumu. Saki je na svoj način pomogav. Ali borci su ipak najveć potrpili. I niki Talijani, nakon kapitulacije, su prešli partizanon, magari su mogli, ča in je i ponujeno, poć  slobodno doma. Regruti su šli, me par, do Delnic kadi su najveć postali borci 2. Primorsko-goranske  brigade, ali i va Liku, kamo je finiv i tvoj oća.
     Par dan smo bili prez tuje vojske tutu. Ali smo znali da to neće dugo trajat. Prihajali su Njemci. Četrnajstiga septembra su i prišli. Va Studeno su prišli z pravca Klane. Malo prvo nigo će prit, njihovi avijoni su hitali letke i pozivali ljude da budu doma, da ne redu va šume pak da in se neće niš lošiga dogodit. Kad su prišli šli su strelamento. Tako ti vojska gre kad čiste teren, kako oni to reku. Med Klanu i Škalnicu je biv prvi sukob z partizani. Poginilo je par partizani i pet-šest Talijani ki su prešli na našu stran. Va tin napredovanju Njemci su prišli i do Topolovic kadi su našli i važgali su onu hranu i opremu ku partizani, va tih par dan, nisu dospeli znest dubje va šumu.
     Partizani su ih provali ofermat i okoli Sušaka, ali Njemci su, va to vrime, bili prevela sila. Va tih borbah je puno partizani poginilo. Med njimi i prvi studenjski partizani Jožić Krajev, Tonić Buzgoć i Jožić Mitrov. Za Tonića san čuv da je poginiv puli pravoslavne crikve na Trsatu. Da je jahav na nikimu konju kad ga je pogodiv metak. Tamo je ostav med drugimi ki su poginili ta dan. Drugi dan da ga je Danica Mohorovićeva prepoznala pa je javila familiji ka ga je zakopala na Trsatu. Va ti akciji, ča su Njemci storili kako bi razbili partizane, poginiv je, nigdi okoli Fužin, i Ivić Puhov.
     I tako ti je, sinak moj, jedno zlo šlo ća, a drugo, još veće, prišlo. Mladi su šli va partizane, a va seli su ostali starci , ženske i dica.

Biži – (sušeni) grašak
Ćutit  - osjećati
Gamela  - talijanska vojnička posuda
Ofermat – zaustaviti
Oriži  - riža
Ototu - otuda
Prit - doći
(G)Re – ide
Sagder - svagdje
Zaprit  - zatvoriti
Znest – odnijeti, iznijeti


Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #26 u: 26.01.2014., 22:07:18 »
Maškare va Studenimu

     Kuliko jast pametin vavik su bile maškare. Ja baš i nisan jako voliv pohajat š njimi, ali ipak san kadikad šav po selu. Zmišjan se jedanput, vaja tamo dvajsetih lit, da nan je tribav sost na mih Jure Škohov. Ali mu je žena dočula da će ga popejivat va kasunu pa mu ni pustila.
-   Neće moj Jure živ va kasun.
-   Pa, dobro, teto. Nećemo ga stavit va kasun nigo va sanduk.
-   A tako već more.
I takovih smišic je kuliko god ćeš va maškarah. Zato vaja judi i redu va nje. Da malo pozabe na brige.
     Nigdi od trejsetih se za Pust počelo sost na harmoniku i bubanj, kot i danas. Šlo se va saku kuću kadi su vrata bila otprta. Niki ni voliv da mu maškare pridu ali se reklo da tužna mu sreća kamo neće ni maškare. Zasoplo se, zaplesalo, a zadnji ples se storiv za gospodaricu ki se zvav «za repu». Zotin se zaželilo dobro lito. Jako san se veseliv kad bi maškare knan prišle. Zasopli bi mi na srid Ravni šetepaše pa bin z kakovu mladu zaplesav. Va košić bi gospodarica maškaran stavila kakov komad špeha, morda i ku klobasicu, par jaj pak se šlo daje. Niki bi dav i kakov solad, ali malo je bilo takovih. Zato se moralo domislit kako prit do sovdi za pijaču. Tako su, mislin, 1950. lita Stankota Fapčeviga va oštariji stavili va kaselu i okoli važgali sviće. Ki god ga je tev videt je morav dat 10 dinari, tako da su maškare brzo nabrale sovde za pijaču. Samo nebo je granica njihove domišjatije.
     Već zdavna se zna put kuda će maškare po selu pasat. Iz oštarije se gre Na vrh pa nazad prik Ravni prama Lazaretu. Ototu bi se šlo Puligradišće pa nazad. Skrenilo se Marajcon, obašlo još te kuće, i finilo nazad va oštariji.
     Pred rat, pa i malo za njin, ni se baš posebi parićivalo za maškare nigo bi se obuklo ča je je. Očrnilo bi se po obrazi i šlo pohajat. Kašnje se počelo gledat na robu. Nigdi, me par 56.  su se maškare obukle va drese od nogometniga kluba, ki je biv va seli. Proleter mu je bilo ime. Dresi su bili črjeni, onako na V okoli vrata, z koleton. Na te drese se stavilo cute po rukavih i prsi. Na brageše, kakove je ki imev, se znalo po švu zašit trake ili isto cute. Nigdi šezdesete su feštari bili obučeni va škure brageše i šaru stomanju od fruštanja. Na glavi je bila bareta kot od žandarma, storena od kartona i obučena va robu. Va ruke bi se stavilo kakov mač i parićan si za pohajat. Komadant je biv obučen va bile brageše, bilu jaketu i bilu baretu. Po bragešah i rukavi je imev črjene trake ili cute.
     Ženske, do šezdesetih, nisu šle va maškare.  Od tad su se pomalo počele maškarat i poć na ples, ali ne i okoli pohajat. Va to doba je bilo moderno posudit robu va kazalištu pa poć na ples. I va Riku i Opatiju se poć pokazat. Kako su judi okoli sedandesetih već i aute imeli, pa i džipe, Mile Pikovićev, Jože Matešin i još niki su se obukli va Njemce i partizane i paradirali po Koršu.
     I prvo rata se šlo okoli, va druga mista, po Kastavšćini i Gromišćini, a potla rata i va Klano i Lisac. I njihove maškare su prihajale knan va selo. Jast nis nigdar biv okoli, ali govore, pa i dandanas, kako da judi veselo dočekaju studenjske maškare, da je to za ne verovat. Obično se, kot i danas, na Gromišćinu šlo sobotu čez Jurišin. Kad bi se prišlo nigdi na pov brda zasopla bi harmonika i bubanj tako da se čuje puli Kukujani.
-   Aj, Studenčići nan greju. - bi vapile Kukujanke.
I prišli su, zasopli, zaplesali pa produžili Zoretićon, Brnelićon, pa do Jelenja. Ototu bi se vrnili nazad Zoretićen kadi bi v oštariji pul Bine biv ples dok se zduralo. Prespali bi va kući šilice Jožice Studenjke ka je bila puli same oštarije. Nediju jutro bi se krenilo prik Kopice pa Saršonon. Tu bi se va školi  storiv ples. Od Saršoni se šlo Marčejan kadi bi se va oštariji pul Bare, a kašnje pul Bačurkinih, soplo do kasno, pa pomalo, vrag zna ku dobu, doma prikramalo.
    Evo, sad san se spametiv još neč. 1957. lita kad su maškare bile na Gromišćini, zapav je veli snig. Još je i jako puhalo tako da su bili veli zameti. Va selu su bili niki Bosanci ki su imeli konje i va šumi zvlačili drva. Par dečki se domislilo da redu z konji maškaran na Gromišćinu kako bi in pomogli prtit snig. I tako su šli z šest konji čez Jurišin. Jašuć te bosanske konjiće, prišli su do maškar pa skupa š njimi čez Kopicu doma. Jasno, prvo se ofermalo puli Saršoni i Marčeji.
     Niki stariji, ki nisu već bili za kampanat okoli, bi se na brzinu, va oštariji, dogovorili pa bi kakovu predstavu storili. Zmišjan se da je Jože Kanjerov, Jaković smo ga zvali, jedanput natukal njemački šlem i va ruke staviv nikakovu pušku. Legav je na nikak muć na Ravni i ni pustiv klanjske mačkare da pasaju aš da moraju najprvo pasat naše. A kako se mladi brzo važgu to smo komać ofermali barufu. Ma siga vraga su se te maškare domislile.
    Pust se, skroz tamo do šezdesetih, važigalo na Popelnicu, a sad se da torak. Običaj je da se potla tiga, va zadnje vrime, va oštariji stori večera od nabranih jaj, špeha i klobasic. Dugo vrimena se večera ni dilala va oštariji nigo po kućah, ke su imele veće kuhinje, kot na primer Banovi, Kanjeričini, Stanarovi.  Ako ča ostane stori se još jedna. Ma, na večeru pridu ne samo feštari, nigo i drugi.
     Na kraju bi biv red da spomenen i jude ki su najveć storili, ča se maškar tiče. Prvo rata su to bili Ive Matešin, Pave Čičeć i Ive Šinčev. Potla rata to su bili Jože Banov, Jože Fapčev, Branko Marajski i Branko Županov. Morda san koga i pozabiv, ali to je uglavno to. Jasno prez muzike maškare ne moru. Od kad se počelo sost na harmoniku sopci su bili Jože Bavdin, a kašnje i sin mu Jožić pa Ive Šebeć do danas. Na bubanj su nabijali Vlatko Škajanov i Ive Vlašeć.
Va sali se, od kad je storena, za vrime maškar plesalo. Tamo bi sopli Čičkini Vojmir, Jože i Mile i Jože Puhov. To je biv pravi ples aš su dečki lipo sopli va harmoniku, trumbetu, saksafon i bajs.

Bareta - kapa
Brageše - hlače
Cuta - ukrasna traka s resicama
Ča je je  – bilo što
Fruštanj – vrsta deblje tkanine
Kasun - sanduk
Kolet - ovratnik
Koršo - Korzo
Komać - jedva
Muć – hrpa tucanika
Ototu - od tuda
Siga - svega
Šara - šarena
Šetepaše - vrsta plesa
Škure - tamne
Švo - šav
Važgat - zapaliti
Vrnit se - vratiti se
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #27 u: 02.02.2014., 19:19:05 »
4. maj 44.

     Dok su bili Talijani tutu ipak je bilo neč života va seli. Neč se dilalo, trgovalo.
Ma, kad su Njemci prišli, se je to ofermalo. Mladi muški su bili va partizani. Po jednimu spisku, kiga ti moren dat da vidiš, va to doba je va partizani bilo okoli 80 Studenjci i to va šumi. Ne doma. Ostale muške, ča su bili sposobni dilat, su Njemci pobrali va logore zajno početkon 1944. Na jedni lištri san pobrojiv da je va njemačkih logori bilo 42 Studenjca. Tribalo je dilat, a ni imev ki. Ča će starci, žene i dica storit? A i partizanon je tribalo hrane…
     Ča se samih Njemci tiče  njih ni bilo stacijoniranih va selu. Pasala bi kad i kad kakova jedinica pa odašla va šumu. Pomalo smo, mi ki smo doma ostali, dilali ča smo arivali i nadijali se bojimu. Ali šlo je se na huje aš su Njemci gubili na sih frontah pa su znali ča jih čeka, tako da su bili se nervozniji.
     Počeli su dilat strašne odmazde. Najprvo po Učki, a onda 30. 4. 44. va Lipi. Tulike jude poć ubit more samo lud čovik. Ali evo, ipak su to storili.
     Mi smo nikako dobili dojavu da se slično parićiva i Studeni pa smo, kot NOO, storili se da se stanovništvo makne ća z sela. Niki su šli Klano, niki na Gromišćinu i Kastavšćinu puli roda. Ali ih je i dosta ostalo doma.
      Na četire maja su, jutro z Klane, prišli niki nedićevci pobirat vojnu robu, najveć talijanske ponjave, ke je bilo fanj po selu . Na nike traje su nakladali tu robu. I niki judi z sela su in pomagali. Va to su, okoli  9 ur, prišli Njemci po cisti  z pravca Puligradišća. Se jude su zagnali pred crikvicu i tamo postrojili. Va nje su uperili mitraljeze.
     Va to vrime su i kuće počeli palit. Brzo je so selo bilo va ognju i dimu. Po selu je teklo prestrašeno blago. Zrak je zasmrdiv po dimu i spaljenimu mesu aš niki ni dospev blago z štale oslobodit.  Dok su Njemci palili po selu judi su pred crikvicu  stali, a va nje su bili obrnjeni mitraljezi. Moreš zamislit kako su se ćutili. Kad su se važgali naredili su juden da gredu, jasno z pratnju desetak njihovih sovdati, va Klano. Tamo su ih spićivali. Prevodiv je plovan klanjski Gašparini. Nakon tiga spićivanja se su jude pustili doma.
    Njemci su, nakon ča su zapalili kuće, šli prama Šišću pa daje. Z Šišća su primetili da škola ne gori pa se je njih par vrnilo i školu važgalo. Me par da je niki ki je tribav školu važgat namerno to loše storiv aš su još nike kuće ostale čitovate. No, želin reć da je i med Njemci bilo judi ki su teli kako tako pomoć. Njemci su šli se daje pa su na putu, puli jame, Podškrile naletili na Mariju i Matića Kudleće. Matić da je imev puli sebe pištolu, a Marija nikakove letke. Va to vrime va selu je bila SKOJ-evska organizacija čji su člani bili i oni dva. Oni su z familiju bili pobigli pred Njemci, ali su teli poć videt ča se to va selu dogodilo. Govore da su jih Njemci oprtili z nikakovimi kasuni i gnali ih skroz do Želiznih vrat ka su, vaja, 15 kilometri daje. Tu da su ih tukli i mučili pa na kraju i strejali.
     Mnogi to ne znaju, ali Lojzo Škajanov je to strejanje, slučajno, videv.On je va to vrime biv kurir va 13. Primorsko-goranski diviziji. I šav je prama Istri. Kot po običaju poprtiv se na jednu jelvu s ke je, z kanoćalon, imev dobar pregled terena. I spaziv je Njemce kako dohajaju va koloni i pejaju Mariju i Matića. Odlučiv je da mu je najboje i ostat na ti jelvi. Tako je se videv, a i, verovatno, sebe spasiv.
     Judi, ki su pušćeni va Klani, mogli su poć kamo će. Vrnili su se va selo i videli da su skoro se kuće zgorene. Nike, kot naprimer Puhova, Čičkina, Šestanova , Fapkina su ostale čitovate pa su se te familije mogle vrnit va nje. Drugi su se morali snać.  Za prvo vrime tako da su bili puli roda va drugih misti. Mi smo bili va Podkilavcu, znan da su Buzgoći bili va Kukujani puli  Beličinih. Niki su kako tako storili jednu prostorijicu pa su se vrnili i pomalo popravjali kuće. A niki se do kraja rata nisu mogli vrnit va svoje kuće, aš ih je bilo nemoguće popravit va takovi situaciji.
     Pomalo su se judi vrnjali va kuće i nastavili dilat ono ča i prvo. Dilat po poju i šumi i blago redit. Sako tuliko bi komu prišla partizanska pošta po kuriru va ki javjaju da je ta i ta poginiv tu i tu. Čulo se da su Merikani jako stisnili Njemce z jedniga kraja, a Rusi z drugiga. I partizani su jako ojačali pa su i tu Njemci bili va problemi. Pomalo se šlo prama kraju rata. Ali do kraja još će mnogi poginit. A i uvdi, ča tada nismo znali, će bit strašnih borbi na kraju rata.
Evo, povidat ću ti jedan detaj, ki će ti puno stvari pojasnit. Kako je va Lipi so selo, i judi š njin, praktično nestalo, to se odlučilo da se kompir, ki je biv tamo posajen, skopa i znese partizanon. Omladina iz Studene je više noći, z partizanskun zaštitu, pod noson  Njemcen, aš je manja jedinica bila va Klani, skopala kompir i znesla ga partizanon.

Boje - bolje
Gnat - goniti
(G)rest – ići, ali i grepsti
Huje - gore
Lištra - lista
Nadijat se – nadati se
Odać – otići, udaljiti se
Parićivat - pripremati
Pasat - proći
Pobirat – prikupljati, skupljati
Skopat - iskopati
traje - dvokotačna kola koja vuče čovjek
Važgat - zapaliti
Vrnit - vratiti
Zajno  - odmah
Znest – iznijeti, odnijeti




Spomen ploča na ovaj događaj na školi u Studeni by zokxy
« Zadnja izmjena: 04.05.2015., 06:57:38 od milić »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #28 u: 10.02.2014., 22:11:51 »
Vač smo se oblačili i obuvali

     Pitaš ča se oblačilo trejsetih lit? Ma to ovisi o puno stvari. Je li muško, je li žensko, otrok, mlado al staro. Je li blagdanjska roba, sakidanja  al pak za dilat. Pa homo po redu.
     Starije ženske su, kako jast pametin, po nediji, kad bi šle k maši, se obukle  va berhan ili veštaju i šurku spod ke su nosile kas i stomanju. Povrh tiga bi stavile tarves. Ako je bilo mrzlo obukla bi kakovu  jaketicu, ako ju  je imela. Još su nosile i vunenu mrižu ili šijalin prik hrta. Roba je bila najveć škura, črna. Mlaje su nošivale svitliju robu.
     Na nogah su imele hlače od bumbaka. Prijele bi ih z laštiki znad kolin. Kad je bilo mrzlo nosile su vunene obojke, ke su same splele. Obuvene su bile va škarpete.  To su ti niski, kožni postoli.
     Čin spomenen škarpete spametin se na Jureta Antišoviga, ki je niko vrime biv župan. Zajno je počev govorit službeno pa je jedan dan rekav, ženi si:
-   Jele, sutra ideš u Kastav nositi depešu!
-   Aj ne gren Jure, vrag koraka, aš niman škarpet.
     Odzdov berhana bi imele kotulu ka je, obično bila pri dnu načinjena z merlićen. Mlaje su imele kombine od bumbaka. Bragešice je nosila ka i ka starija. Ali to su ti bile do kolin duge. Okoli pasa i sake nogavice su imele laštik. Po sridini nisu bile zašvene tako da je bilo naredno za curat. Zmišjan se, kad su se stare matere Perčeva i Šinčeva pokarale, zdigle bi si krilo i po goli riti se tukle i zmirale.
     Lase su plele va kite ke su prijele z gaberlami. A na glavi su nesle rub ki su zavezala ozada tako da je vez biv spod ruba. Mlade bi vez stavile zgora ruba pa su kraji ruba zgledali kot rogi. Jedino va žalosti bi rub veživale pod bradu.
     Za saki dan su nosile flajdre od fruštanja, a na nogah papuče ili šandale. Papuče su same dilale od kakove stare ponjave. Škarami bi to odrizale po otisku noge i z debjin koncen zašile 2, 3 komada skupa tako da pride debelo okoli centometra. Gori bi stavile kakovo platno.  Za daje, naprimer v Riku, poć moralo je bit neč krepje od papuč. Baren šandali. I Gromišćice su užale prihajat va selo i prodavat papuče i šandale, pa i postole. Zmišjan se da je to dilala Marica Didova.
     Za blagdan muški bi obukli kakove boje brageše. Va to vrime su jako štimane bile od veluda i to one trikvarti, šport smo jih zvali. Stomanja je bila tanja, al debja, ovisno kakovo je vrime bilo. Spod jakete se staviv i koret kiga je niki zvav i đile. Va to vrime su stariji nosili i klobuke, najveć od filca. Imeli bi dva, jedan za sagdan, a drugi za blagdan. Kapot je malo ki imev. Na nogah su imeli obojčiće i niske postole, škarpete. Spod stomanje nosili su i maje na duge rukave ke su se zaputile z dva točića spreda.     
     Za saki dan, pa i za dilat, su nosili visoke postole od kože na brukvice. To su bili postoli ki su na peti bili potkovani , a po poplatu su stavne brukve puli rub, ali i po sridi, onako na cikcak. Za dilat, posebi va šumi, je bilo najvažnije da maš dobre postole. A za robu više, manje. Obukav biš ča je je tako da se moreš suć, kad ti je vruće, i obuć kad ti pride mrzlo. Obojki su bili od vune. Niki su znali imet šuferice misto obojki. Po zimi su nosili duge šotobrage ke su bile do spod kolin. Okoli pasa su se veživale z plečići kot i na nogah. Stomanja je bila šara. Zgora se obuklo i kožuh ki je biv od vune. I barete se nosilo najveć z frontinon ke smo zvali na nohat.
     Pas se moralo nosit, pogotovo va šumi, kad teško dižeš. Imeli smo pas, kožni, i to krepak, da ne pukne, kad se napneš, dok dilaš z tereton.
     Dica su najveć, va to vrime, bosa bila. Znala bi, nako bosa, stat na kakov trn pa bi in se storila natiska. Za va školu su nosili papuče. I gledalo se da va školu pridu kako tako obučena i čista. Muški su nosili brageše na tiranke, a divojčice veštajice. A za po doma i za igrat ni se preveć marilo. Mića dica, tako do pet, šest lit su se za spat oblačila va kompletić ki je biv storen od jedniga komada, od kičic do vrata. Pajaco smo to zvali.
     Čuj, uglavno se roba šila tu, va selu. Kuliko se moren spametit, još prvo rata je šilica bila Joža Banova, a kašnje su bile Milka Minina, Jožica Čičkina, Draga Puhova i Olga z Briga. Znale su prihajat i šilice z Gromišćine i Kastavšćine pa bi po kućah šile. Sobun bi prnesle mašinu i šile. A i postolari je bilo. Mate Požarov, ča se oženiv z moju sestru Milku, pa Jože Pikovićev i Ive Šestanov. Boja roba, kot naprimer veštid, se kupjivala v Riki, kot i boji postoli. Roba se obično kupjivala malo prvo Vazma ili Božića kako bi se pokazala na maši.
     Za vrime rata, a i zajno za njin, sakako smo se snašli. Zmišjan se da je od fišeklij, to je ono va čin se municija drži, Ive postolar dilav šandale. A inače su šandali bili storeni tako da je poplat biv, najprvo od kože, a potla od gume. Napred,  prik prsti, bi stavili kožu ku su zvali maškareta, tako jedno pet, šest centometri široko. A drugo je storiv od kakove krepje robe kot ča je, naprimer, cerada. Va šumi se znalo nać i kakov padobran ki je biv od svile pa su ženske od tiga šile bluze. Talijanske ponjave su ženske razvrzle i od te preje plele obojke i maje. Gromišćice su užale prodavat vunu pa bi ženske prele i s tu preju plele. Mlaje su, zajno za raton, si znale splest dokolenice i zavezat  jih z kordunon ki je finiv z batići. Jako malo je bilo robe va to vrime, a i draga je bila. Marija Buzgoća, ča je za Jožeta Matešiniga oženjena, mi je povidala da je za beršule dala 250 dinari, a plaća da je bila 300. Viš kako je to drago bilo. Beršule nisu dilali naši postolari aš je to bila i koža i tehnologija ku oni nisu imeli. A, vidin, ti ne znaš ča su beršule! Ma to su ti bili postoli prve klase, jako štimani. Od kože, visoki. Poplati su bili kožni, dupli, prošiveni.  Po saki strani su bili jedno dva centometri okovani z mesingon ili želizon za debjinu poplata. Spreda je punta bila, onako, odrizana, kvadrata. Ma krasni postoli, ke ni saki mogav kupit.
      Jedan mi je pak povidav da je za kožnu jaketu, okoli pedesete, biv dav 2.500 dinari, ali na otplatu i to z žiranti, tako da ju je plaćav lito dan. I, z dinari, za saku kupnju, još se moralo dat i nike bone, ke smo zvali tesere. No, viš, ni bilo kot danas, da greš va butigu i kupiš ako maš sovdi.
     Zajno posle rata i naše ženske su počele nosit brageše za dilo. Neč aš su videle da su to nosile partizanke v ratu, a neč aš su videle da je to praktično. Ali za po van ili na ples, jih nisu nosile. Kad spominjen ples znan da su muški pedesetih šli obučeni i obuveni va kupovnu robu. Malo ki je veštid nosiv i nisu nosili šijarpice. Ženske su sobun nesle postole, šimići su jih zvale, va kih će bit na plesu, a va papučah ili starih postoli bi šle do plesa, ako je biv va drugin mistu. Te šimiće su dobile kot UNRA-inu pomoć. Bili su kožni, ženski postoli, na take visoke, tako, četire, pet centometri.
     Tamo, nigdi šezdesetih, je biv malo boji izbor robe va butigah. Ali je još vavik bila draga. Va to vrime se počelo poć i va Trst po robu. Tako su se pojavili prvi šuškavci. Ma to su ti niki lahki trenči od najlona ke si mogav nosit i po dažju. Imeli su i bareticu. Bili su va nikakovi boršici pa kad ga nisi nosiv biš ga zagnjev va nju i malo je mista tribalo da ga spraviš. Mlaji muški su si kupjivali traperice. Ženske su počele nosit najlonke, pa i one na rige, kombine, fini svilni rub i postole na visoke pete, a Tonka Kanjerova je bila najnarednija za to nabavit.
     Evo, vidi, sad ni problem kupit robu. Robe je, i ni ni tako draga. Ja san niki dan kupiv, na otplatu, va Alhosu na Brajdi, škuri veštid i trenč pa računan da mi do smrti neće ni rabit više niš kupjivat.

Bareta - kapa
Batići – vuneni ukras u obliku kuglica
Berhan - suknja
Beršule – visoke, kožne cipele
Boji - bolji
Brageše - hlače
Bragešice – gaćice, donje gaće
Brukvice – čavlić široke glave za potkivanje cipela
Bumbak - pamuk
Drago – skupo
Đile – platneni prsluk
Flajdra – haljina koja se cijelom dužinom kopča dugmetima
Frontin – izduženi, prednji dio kape
Fruštanj – deblja tkanina
Gaberla - ukosnica
Hlače – visoke, iznad koljena, čarape
Hrbat – leđa
Jaketa – kratki kaputić
Kas - grudnjak
Kičica - gležanj
Kita - pletenica
Kordun – okrugla pamučna vrpca
Koret – platneni prsluk
Kotula - podsuknja
Kožuh – prsluk od deblje vune ili kože
Krepko - jako
Laštik – elastična gumena vrpca
Maškareta – prednji dio sandala
Merlić - čipka
Mriža – lakši vuneni ogrtač koji pokriva leđa
Naredno - prikladno
Natisak – povreda na nozi usljed uboda na trn i sl.
Obojak - čarapa
Otrok - dijete
Ozada - otraga
Pajaco – dječja donja odjeća
Pas – pojas, obično kožni
Plečić – vrpca
Pokarat - posvađati
Ponjava – vuneni pokrivač
Postol - cipela
Preja - predivo
Prijet –uhvatiti, primiti
Riga- crta
Rub – rubac, marama
Sagdan – svaki dan
Sakidanja - svakodnevna
Spod - ispod
Stomanja – košulja
Storen - napravljen
Suć - svući
Šara -šarena
Šijalin – deblji vuneni ogrtač koji pokriva leđa
Šijarpica- kravata
Šimići - popularni naziv za UNRA-ine cipele pedesetih godina XX. stoljeća
Škarpeta – niska kožna cipela
Škuro - tamno
Šotobrage – muške gaće
Štiman – poštovan, cijenjen
Šuferice – platno u koje se zamataju stopala
Šurka – starinska bluza
Šuškavac – lagani ogrtač od umjetnog nepromočivog platna
Tarves - pregača
Tiranke – naramenice, držači hlača
Točić – malo dugme
Trenč – lakši kaput za kišu
Vač – u što
Velud – samt, ovdje rebrasti
Veštaja - haljina
Veštid - odijelo
Zagnjest - zagurati
Zašveno - sašiveno
Zmirat – grditi, rugati
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.213
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Ekskluzivno: Milićeve priče o Studeni
« Odgovori #29 u: 17.02.2014., 17:10:53 »
Domobrani

     Kad je Talija kapitulirala pojavili su se i domobrani po Kastavšćini. Kako jast pametin bili su va Kastvi, Svetimu Matiju i Klanimu. Ovi z Klane su storili velo zlo, ča se tiče Studeniga. To je bila vojska ka je vukla korene još od Austrije. Va nji je bilo i neč domaćih judi. Znan za par njih ki su bili va partizani pa su ih, va niki akciji, zarobili Njemci. Onda su prešli, vaja na nagovor Njemci, domobranon. Niki su, kad su imeli priliku, opet prebigli partizanon. Va Klani su bili praktično do kraja rata.
     A, si li čuv kad su mene domobrani teli zarobit, ili ča već?  A, si, ali ne znaš kako je jušto bilo. Pa čuj kako je to bilo.
      Vako. Va to vrime, 1944. po liti, već smo bili dosta zvežbani pa su na tri mista bile organizirane selske straže. Jedna je bila na vrh Puligradišća, druga je bila na Devnici, a treta puli crikvice. Straže smo formirali od omladine i dice, ka su bila kuriri.
     Ti domobrani, ča su me teli ujet, su prišli va selo tako da su šli se čez šumu i zašli z nje van tamo na kraj jarka, Pod Krajevu graju. Nigdi  va Ledinah jih je spazila Milka Kanjeričina, ka je bila na straži na Devnici. Š nju je biv i mali Vlatko Puhov. Zajno mu je rekla neka gre obavestit kiga starijiga. Tekav je doma i rekav ča se dogaja Jožetu Zvanećimu, ki je z familiju biv puli Puhovih pod štrimon, aš je njihova kuća bila važgana. On je zajno tekav va selo javit mi ča se dogaja. Puli nas je već biv Tone Požarov. Jože je prišav va kuću, ali va isto vrime i dva domobrana. Bili su obučeni va partizansku robu. I tako, se me neč spićivaju, a meni su zajno bili sumnjivi. Da su se zgubili pa da išću kako doć do partizani. Va rukah je jedan držav baretu z zvizdu. Meni se činilo da je to, nikako novo.  Zamoliv san ga da mi da baretu, da je provan kako će mi stat. Čin san ju prijev v ruke,  videv san da je nova, ne nošena. Se mi je bilo jasno.
     Milka, naša, je bila doma i videla ka ura je, pa je zela pijat i zašla van. Storila je fintu kot da gre Škajanovin po kiselo zeje, za kuhat južinu. Brzo je prišla nazad i govori mi:
– Ćaćo, ja ne moren oni kamik, ča je na zeju, zdignit.
Rekav san da ću ji ja to storit. I šav san van, za sin pijaton,  na kin je, tobože, morala prnest zeje. Kad san zašav van, videv san da su opkolili kuću. Ja san z tin pijaton šav prama Škajanovin pa, kad san prišav do Banoviga kantuna, san počev teć va Kraj, pa čez niku hrmentovicu, prama crikvici pa va Šišće. Tu me je spaziv jedan njihov, ki je biv na Brčacu z puškomitraljezon, i zapucav na me.  Ali ja san brzo zašav va Lučicu i bižav daje va šumu. Naša Milka je, isto, skoristila momenat i pobigla. Ujeli su Jožeta i Toneta pa su jih po cisti prepejali va Klano. Od tamo su jih zapejali va Trst. Tu da su jih regrutirali va domobrane pa poslali va Postojun.  Ototu su pobigli pa su za tri, četire misece prišli doma.  Tone par dan kašnje za Jožeton, aš su, kad su pobigli, šli saki na svoju stran.  Oba su kraj rata dočekali va partizani.
     To velo zlo, ča san ti spomeniv, se dogodilo nigdi po jeseni 1944. Bilo je magleno, predvečer. Jedna grupa domobrani se prikrala va selo. Znali su da su partizani tu. Štab partizanski je, morda jednu šetemanu, biv va Kudleći kući, ka je poćera zrušena, a na njejin mistu je storen spomenik. I tu, kraj te kuće, je biv i jedan veli kotav va ki su judi prinašali hranu partizanon. Niki je kuhav paštu i fažov, niki palentu, niki zeje… Se su to va ta kotav judi stresali pa bi se neslo partizanon.
     Iz te  kuće su krenili tri partizana, na promenu straže, ka je bila puli crikvice. Ali, samo ča su krenili, na nje su zapucali domobrani i se tri ubili. Jušto puli naše štale, kraj Perčeviga zida. A ti gnjusi su se privukli po puti, ki more znat samo domaći čovik. Prišli su va selo, tako da ih straže nisu mogle videt. Šli su čez Regovicu, spustili se va Kraj pa prišli va selo po puti zmed Vardijankinu i Jankoću kuću. Ototu su pasali pred Žmarinu kuću pa na Ravan. Tu su i zapucali na partizane.
     Se to su videli Vlatko Puhov, ki je va to vrime biv dite, i Milan Zvaneć, ki je biv dečko od petnajstak lit. Z Vrha su nesli, va laticah, hranu va ta kotav. Jedan domobran jih je spaziv, baš kad su na Ravan prišli, i potekav za njimi. Vlatko je pobigniv prama Banovin, a Milan prama Fapcen. Dok je ovi tekav za njimi spaziv je jedniga partizana ki je biv ekonom. Jože mu je bilo ime i biv je Lipjan, ali san pozabiv prezime. Jasno da mu je sad Jože biv interessantan, a ne dica. Jože je potekav prama Krajevi šterni, ali je domobran zapucav  i ubiv ga na skalah. Domobran je opet potekav za Vlatkoton, ki se skriv spod gromače va Dolčini  Ta domobran ga je iskav,  ali je med tin spaziv Mirota Francikiniga i na njiga zapucav. Raniv ga je va  nogu. Miro je pav i pričinjav se da je mrtav. Vlatko je se to gledav i bav se će li i njiga ta domobran nać. Najedanput su se domobrani povukli. Se to ni trajalo, morda, ni deset minuti. Storili su zlo i vrnili se va Klano. Evo, to su storili domobrani, med kimi je bilo i domaćih. Se boj da je jedan Studenjac biv š njimi i dopejav ih vamo po, samo domaćin juden poznatin, puti. Ma neću o imenu. Potla rata je šav ća i nikad se ni vrniv.
     Te, četire ubijene, partizane smo zakopali na grobje, ko smo počeli dilat prvo rata, va Blatnin klancu. Tu je već biv zakopan oni ča su ga Talijani ubili, prviga dana rata. Poćera smo tu zakopali i mladića, partizanskiga kurira z Drenove, kiga su Njemci ubili na Zvaneći mirini i jedniga Istrijana, ki je biv ranjen na Klanjski cisti pa se dovukal do Polikiniga vrta Za vrh, kadi je umrv. Kad je rat finiv, rodbina je prihajala po nje i doma ih zemala, tako da na tin mistu ni ostav nijedan zakopan.

Bat se – bojati se
Bižat – bježati
Finta – varka, trik
Hrmentovica – stabljike kukuruza
Iskat – tražiti
Jušto – točno
Južina - ručak
Kantun – kut, ugao
Latica - kantica
Morda – možda
Nest- nositi
Pijat - tanjur
Prit – doći
Prijet - uhvatiti
Se boj – fraza u značenju bojim se
Spićivat - ispitivati
Storen – napravljen
Storit – napraviti
Štrim – natkriveni prostor
Teć – trčati
Ujet - uhvatiti
Zać – zaći; izaći
Za sin – fraza u značenju sa svim, zajedno sa
Zeje – kupus
Zgubit - izgubiti


                                               
Fotografija preuzeta s www.kolekcionar.eu

Ovako su izgledali domobrani u Drugom svjetskom ratu
Don't drive faster than your guardian angel can fly!