Talijani potčinjavaju hrvatsku vojsku pod svoju komandu na demilitariziranom području - Proglas generala Ambrosia 01.09.1941.
O pozadini:
Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, o mornarici i o političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska). Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu.
Ocjene situacije nastale u ljeto 1941., koju su od kraja srpnja obilježavali sve dramatičniji događaji, vodile su spoznaji o neposrednoj ugroženosti teritorijalnih interesa fašističke Italije. Zbog toga se ideja o reokupaciji Druge zone postavila kao najefikasnije rješenje, jer bi samo tim putem, prema ocjeni Talijana, anektirano područje imalo »mirno« zaleđe. Opasnost od jačanja ustaničkih snaga pod vodstvom Komunističke partije svakako je bilo glavno opravdanje za ostvarenje toga plana. Zaštita interesa NDH na neki način se vezala s tim pitanjem. Svoj prijedlog za reokupaciju Druge, a zatim i Treće zone, tj. sve do demarkacione linije, general Ambrosio je obrazlagao riječima, »da su ustanici vođeni čvrstim rukovodstvom i da prijeti opasnost ne samo po interese NDH nego da mogu nastati i teže posljedice«. Dakako da su se u tom planu mogle osjećati i daljnje talijanske teritorijalne aspiracije. Činjenica je da u ostvarivanju tog plana nije bilo neke zdušnije konzultacije sa NDH nego je Pavelić doveden pred gotov čin. Naredba talijanskog General Štaba komandi druge armije za okupaciju Druge zone uslijedila je već 16. kolovoza, o čemu je istodobno Mussolini obavijestio Pavelića. U naredbi se posebno ističe da treba »do maksimuma ubrzati okupaciju« spomenute zone zbog vijesti »o vjerojatnim skorašnjim pokretima u južnoj Hrvatskoj«. Mussolini je taj plan opravdavao težnjom da se spriječi ustanička aktivnost i eventualno iskrcavanje Engleza. U svom odgovoru Pavelić je Mussoliniju izrazio punu podršku za ostvarenje tog plana, tj. da NDH »svim svojim sredstvima pomogne Italiji da se suprotstavi svakom iznenadnom udarcu koji bi mogao doći s mora i svakoj prijetnji ustanka«. Pored vojnih snaga, Pavelić je izrazio spremnost i da »civilne vlasti« NDH u Drugoj zoni »prijeđu pod komandu talijanskih vojnih vlasti«. Također je predložio postavljanje »glavnog upravnog povjerenika« NDH pri komandi Druge armije, koji bi bio veza između te komande i vlade NDH. Mussolini je prihvatio taj prijedlog. Obavještavajući javnost o novonastaloj situaciji, ustaše su je nastojali prikazati kao privremeno »uvođenje iznimnih mjera u obalnom pojasu«. Dakako, razvoj događaja je jasno potvrđivao da su Talijani vodili glavnu riječ. Na sastanku predstavnika NDH i Druge armije, potkraj kolovoza, general Vittorio Ambrosio, komandant Druge talijanske armije, posebno je isticao da se talijanske vojne vlasti zanimaju za propagandnu aktivnost ne samo na teritoriju na kojem se nalaze, nego i na onom s kojim Talijani graniče, »jer su utvrdili da ta promičba s obzirom na prijateljske i savezničke veze između Hrvatske i Italije nije bila mnogo puta najsretnija.« On je tvrdio kako je bilo slučajeva da su i najviši ustaški funkcionari vodili protutalijansku propagandu. Na osnovi zaključka s istog sastanka, vojne snage NDH potpadaju pod talijansku komandu i ne mogu se povećavati nego samo smanjivati, a oružništvo će obavljati službu zajedno sa karabinjerima. Što se tiče ustaških organizacija na tom području, one su morale predati oružje, što je praktično značilo stvaran prestanak njihove djelatnosti. Vlada NDH izdala je saopćenje o novoj situaciji, u kojemu je izrazila punu suglasnost. U saopćenju je, naime, istaknuto da je od 7. rujna 1941. »stupio na snagu izvanredni vojnički sustav na obalnom području Jadranskog mora od Ogulina do Mostara pod upravom komandanta II Armate generala Ambrosia«. U proglasu što ga je objavila stanovništvu komanda Druge armije, obavještavajući o preuzimanju »vojničkih i građanskih ovlasti« na području Druge zone, posebno su se pozivali svi stanovnici »koji su iz kojega god razloga napustili svoju zemlju« da se vrate kućama. Talijanske oružne snage su se obvezivale da »jamče za njihovu sigurnost, za slobodu i za imovinu njihovu«.
