Povijesne teme > Povijest Rijeke

Povijesne priče i dogodovštine

<< < (36/65) > >>

elvis:

--- Citat: Riječanka - 21.09.2013., 11:38:25 ---Osuđeni su spaljeni na kastavskoj kuli Žudika.

--- Kraj citata ---

Žudika ili Giudecca, mjesto izvršavanja kazni nad osuđenicima, jedna od devet gradskih kula.

ilirija:
Nikad neću pozabit ...
U sred noći eela naša zelena DRAŠKA DOLINA bila je vidljiva ko oblačan dan bez sunca. Na hiljade lampic postavljene na mići padobranćići osvjetljivale su industrijska postrojenja i lučki terminal, kako bi saveznički avioni mogi saki pogon precizno gađat z bombamin. Te večeri je na Sušak i Riku palo stotinu bombi. Va daljine videli smo noć pretvorenu va dan, ča me se posebno dojmilo uz sav strah koga smo radi bombardiranja podnesli. Uz vele detonacije tresla se zemlja ko daj potres, a va daljine dim. Po rubeh grada ljudi su bili manje izloženi opasnosti, rna strah je bil veli pa su mnogi bižali va prigrad. Tako je nan va susedstvo došla familija dr. Juri Rošića i nastanili se pul barbi dr. Antona Bonetića. Imeli su jedinicu kćer Nevu, našu vršnjakinju. Jako smo joj se naradovali, aš smo se snjun vavek igrali i zabavljali uz gramofon koga je jedino ona tad imela. Za nas ki nismo ni struji doma imeli, to je bila vela senzacija, pa smo z gušton vrteli ručicu za navijanje i stavljali ploči. Da starejen ljuden ne pačimo povukli smo se na šufit va jedan mići kamarin i tu uz glazbu bar nakratko pozabili da se vane ratuje. Strahovali smo da nas ki ne otkrije i da nan gramofon ne zamu.

Moja je mat imela butigu od manjative i stalno je pokrivala natpis SITNIČARIJE, kako to okupator nebi saznal, a sako tuliko su se po kućah delale premetačine. Jednu nas je večer tako iznenadil jedan njemački vojnik ki je bil dobro pijan. Zvali smo ga čerkez, aš je bil rošast, pravi Rus z Kavkaza. Saku sitnicu je pregljedival po ceioj kuće. Tuliko je bil dosadan i uporan da se ni nikako dal van z kući. Našoj je matere to bila već sedma premetačina, a od jedne je od straha i oglušela, pa više ni mogla podnest pijanoga čerkeza. Počeli su se z ocon dogovarat da ga ubiju i va šternu hite, ma se mat zadnji čas domislela da va pomoć pozove dr. Rošića ki je dobro njemački znal govorit. Svojen duboken glason iznenadil je i prestrašil mićega čerkeza komu se na njemačken obratil i rekal: "VI nemate što tu raditi i gnjaviti civile. Prijaviti ću vas u njemačku komandu na Sušaku."
Valje bez besed, nasilnik se pognute glavi povukal i napustil je kuću.

Dr. Jure Rošić je po oslobođenju bil intendant Rečkoga kazališta, va ken se po prvi put čula hrvacka beseda.

Njihova kćer Neva postala je prvakinja drame kazališta va Zagrebu.

Zafalnost naše familji doktoru Rošiću je beskrajna, as nan je pomogal onda kad se moglo se puna huje finit.


Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače

ilirija:
Gušti su gušti pogotovo oni mladenački

Kraj Sušačke bolnice na mestu današnje tvornice ISTRAVINO, bila je tvornica ukočenoga drva, zvana UKOD. Potle rata 1947. leta radnice su z domi i na delo peljali na kamioneh. Po letu bez ceradi na otprten, a po zime pokrivene z ceradun .

Domišljan se ... Bilo je vrime okolo Margaretine, a tad je najtepleje, pa mi je napamet pala jedna huncutarija. Odlučil san dočekat kamion na susedoven, malo povišenen, privratu i seh na kamionu zalet z vodun. Znal san va ko će vrime kamion pun delavic pasat predmanun. Okolo san se stalno ogljedival da ki moj, al sused baš va to vrime ne ide po vodu. Napunil san bujol od deset litar mrzle vodi i stavil ga na ogradni zid terasi. Ni puno vrimena pasalo, kad se pomalo tandrćuć pojavil kamion na ken je sedelo neč muškeh, a najviše ženskeh delavic.

Kad je došal na jedno dva metra blizu zida, na brzinu san zgrabil bujol i su vodu zlel po njimin. Danaska mislin da to ni bil tako strašan dešpet, aš je bil jako tepal dan pa san jih malo ofriškal. Ma ženske su počele jako vreskat, aš su se prestrašile, onako do koži mokre. Par njih z šoferon brzo je skočilo z kamlona i tekuć šlo perna mene, preteć mi se grdo. Pobigal san zad kući i skril se vajedan uski klanac zmed dveh kuć. Postavil san se pod jednu nastrešnicu i ukipil. Tu me nisu mogli nać,
jedino da su skočili va klanac od dva metra dubine. ČuI san kako proklinju i mene i moju mater z najpogrdnejemin besedamin. Na vas glas su zijali: ČIGOV JE TAJ MULAC? Se san čul, aš nisan bi! dugo. Zijanje je čula i maja mat, pa me počela sun forcun dozivat. Ja san ukipljen mirno stal, bez daha, mučeć ko zaklan. Nakon dvajset minuti počel se kamion palit. Krenuli su, a ja san se konačno mogal malo pomaknut i krenut put domi, va strahu da još ni ki ostaI da me dočeka. Doma me mat dobro zbatinala, pa san zapametil da GUŠTI NISU SAMO GUŠTI, već i vela bol i strah ča će se drugi dan dogodit, ako se dozna da san tu svinjariju ja učinil, a se sarno poradi mladenačke znatiželji.

Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače

ilirija:
Va strahu su vele oči
Ovo nan se dogodilo 1947. va srcu leta. Toga teploga jutra rano smo se stali, trebalo je pobelit velu kuhinju ku nismo belili tri
leta pa j' bila jako črna od dima. Zneli smo najprvo se krila dupleh vanjskeh vrat ke su napol bile ostakljene, a onputa puno teža nutarnja ka su bila od arišovoga drva. Kako je va kuće bila butiga, zad nutarnjeh vrat imeli sma još jedno osiguranje, polagali smo popreko mulac, usku gredicu, a onputa smo vrata još zapirali z kračunon.

Dve ruki se dalo belilu, tebalo je još sarno da se j' druga ruka osuši, pa smo čekali da kasno po noće stavimo vrata na mesto. Otac i sestra nisu bili doma, bil san sam z materun, Dvorišće nan je na samoj ceste, po koj je po noće pasivalo malo ljudi, skoro niki, a po danu dosti.

Pasalo je skoro pol noei kad sma najedanput čuli da neki z druge strani cesti lomi grančice na murve. Pomisleli smo daj to opet Biljan z Gušća ki nas je već jedanput probal opljačkat ma mu ni uspjelo, aš je mat preko poneštri na katu svun snagun dozivala ljudi va pomoć. Skočil je preko ogradi, skril se zad busoli i lanpadinun nas strašil. Onputa je pobigal va šumu, a namin su na materina zijanje va privrat došli susedi. Kad je čula da na murve neč neprirodno šuška, sa prestrašena, mat mi je rekla: "Hodi brzo vrata stavit na mesto, aš mi se čini da će se dogodit kakovo zIo," Na te bescdi hrzo san šal lovit vrata po dvorišću i stavljat jih na mesto, ča nikako ni bilo lahko. Trebalo je četire krila vrat po škuren napamet stavljat na kanjoli. Teškun mukun, ni san ne znan kako uspjelo mi je vrata postavit va trenu. To nas je ohrabrilo i kad smo se zaključali i mulicu stavili, pa se još i zakračunali, strah nas je prepasal, ale ne i znatiželja. Brzo smo šli na kat i kroz grilji na poneštre špijali prema murve. Videla se samo velo murvino drvo čije su se grani jako tresle. Prestrašeni naprezali smo se da bar neč vidimo, pa sma zapazili neč zuta i neč ča se dizalo gore, pa opet spušćivalo dole, pri čemu su se grančice lomile. Nekako smo razabrali da to čovik ni, pa sma malo i odahnuli.

Bila j' to naša žuta koza, prveskinja, ka j' štali pobigla, aš smo vrata slabo zaključali. Vela j' bila i lahko se dizala, pa joj ni na
rnurvu poprtit se ni bilo teško. Ma nas je dobro jos više steplila.

Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače

zokxy:
Bitke za Gospić 1943.

HRVATSKA VOJSKA UVIJEK U OBRANI SVOJE DOMOVINE


U proljeće 1943. u iztočnim krajevima Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije partizani prikupljaju jake snage za udar na Gospić. Hrvatske snage u Gospiću su malobrojne, uz svega dvije bitnice topništva naoružane su većinom lakim oružjem, a uvjereni da će partizani lako zauzeti Gospić, Talijani su ga napustili i pobjegli na otok Pag.
Već početkom travnja manje partizanske grupe po noći vrše napade na oružničke postaje u selima oko Gospića, a kako bi izpitali snagu i spremnost obrane, tu i tamo po noći otvaraju vatru na straže koje su postavljene oko samoga grada. Istovremeno oko Gospića se okupljaju jake partizanske snage.
Pod naslovom “Ofanziva NOVJ u Lici proleća 1943.” srbokomunisti navode slijedeće: “Tokom marta, aprila i maja 1943. Šesta lička i Osma kordunaška divizija NOVJ, uz dejstvo Šeste i 14. primorsko-goranske brigade” ( ukupno oko 15.000 partizana) “izvele su ofanzivnu operaciju u Lici protiv snaga garnizona NDH, Talijana i četnika. Tokom ove operacije oslobođena je cela Lika izuzev Gospića. Napad na Gospić izveden je od 30. aprila do 3. maja 1943., međutim, ustaško-domobranska posada uspela je da odbije napade. Nakon toga Gospić je držan u blokadi do kraja maja.” ( zanimljivo je da ovdje ne spominju nikakve Talijane ni četnike ).
Ali, kako bi opravdali svoj poraz i neuspjeh da zauzmu Gospić, i ogromne gubitke, preko 5.000 izbačenih iz stroja (6.500 prema zapisima sudionika u obrani Gospića, domobranskog častnika H. Hübla ), partizani navode absurdne brojke sudionika u obrani Gospića i okolice. Tako navode da je u Ličkom Novom bila cijela “1. Lička željeznička stražarska bojna”, a u Brušanima i Baškim Oštarijama “1. bojna 12. pješačke pukovnije” itd. Nu istina je da su  Gospić, uključujući i Lički Novi, branile 2 nepodpune ustaške bojne, 3 voda domobrana i nešto oružnika, svega oko 1.700 ratnika. U Brušanima nije bilo nikakve posade osim 2 voda domobrana koji su, na vijest da se tamo kroz velebitske obronke privlače partizani, tamo poslani iz Gospića. Na Baškim Oštarijama bila je u to vrieme jedna satnija (oko 120 vojnika ). I to je bilo sve.
Treba napomenuti da je po nacionalnoj pripadnosti sastav partizanskih snaga koje su napale Gospić bio slijedeći: Šesta lička i Osma kordunaška ‘divizija’ 100% Srbi. ‘Primorsko-goranske brigade’ većinom hrvatski odmetnici, kriminalci, skitnice i razni drugi misfiti ljudskog društva čiji su vođe bili komite-ubojice iz bande Jove Stanisavljevića “Čaruge”, kao napr. Nikola i “Stevo” Budak, koje je Moša Pijade u Mitrovici i Lepoglavi preodgojio u prave ‘proletere’.
U ovoj ofenzivi na Gospić u proljeće 1943. partizani još nisu imali dosta teškog naoružanja, a, tad već povremena, pomoć “Zapadnih saveznika” još uvijek je išla četnicima Draže Mihailovića u Srbiji. Nu četnici koji su prešli u partizane i dalje su održavali veze sa svojim talijanskim mentorima. Uz te tobože konvertirane četnike i veliki broj dalmatinskih “Hrvata”, talijanaša i orjunaša koji su se još u početku rata priključili partizanima također su šurovali s Talijanima kojima je, kao i njima, svaka hrvatska država bila trn u oku. Sada Talijani počinju naoružavati partizane. A pošto je svakome bilo jasno da je podpuni kolaps talijanske vojne mašinerije (bolje reći mizerije ) neizbježan, postignut je sporazum kojim je dogovoreno da će po objavi kapitulacije Talijani sve naoružanje i drugu opremu predati partizanima. Što se i dogodilo. Titini partizani i njihovi potomci i dan danas pokušavaju dokazivati da su Talijanima silom oduzeli naoružanje, ali stvarna zbivanja dokazuju drugačije. Na primjer, na sam dan kapitulacije Hrvatska vojska napada talijansku posadu u Klisu. Klis brane sdružene snage Musolinijevih fašista i Titinih komunista. Nije li se ono sam Tito neprestano hvalio kako je na dan kapitulacije jedna cijela talijanska brigada zvana“Garibaldi”  priješla u njegove partizane? A koliko je Talijana priješlo u hrvatsku vojsku? Nijedan !
I tako, po kapitulaciji Talijani sve preostalo oružje, uključivši lako i teško topništvo, tenkove i druga oklopna vozila, te strjeljivo, zalihe hrane i odjeće predaju partizanima, a četnici u Lici, Hercegovini i Dalmaciji  masovno prelaze u partizane.
Tako ojačani i naoružani partizani se spremaju osvetiti Gospiću. Cijeli mjesec dana sa svih strana privlače u okolicu Gospića velike partizanske snage (oko 15.000 partizana) i goleme količine oružja. Opet su tu, sada nadopunjene, ‘Proleterske divizije’ - 6. Lička i 8. Kordunaška, koje su u prošlom napadu na Gospić bile decimirane. Do polovice listopada uspjevaju zauzeti skoro sva sela oko grada i presjeći sve komunikacije. Gospić je podpuno izoliran.
Obrana Gospića sastoji se od 31. Jurišne bojne, dijela 9. bojne, 4 voda domobrana i 20-ak oružnika (svega oko 1.500 ratnika). Na noć između 17. i 18. listopada počima napad,  topovskom, bacačkom i strojničkom paljbom sa svih strana. Ujutro, misleći da su, ako ne dotukli onda barem smekšali obranu i da će bez imalo odpora zauzeti Gospić, partizani pjevaju
- “U Gospiću samo jedna bojna, Paveliću i ta je pokojna”.
A onda  uz urnebesnu viku histeričnih partizanki počimaju s jurišima sa sve četiri strane. Nu branitelji nisu bili niti dotučeni niti ‘smekšani’, niti su spavali, nego su dobro razmješteni i ukopani s punim strojnicama čekali partizanske juriše kako u Smiljanskom polju na zapadu, tako na riječicama Novčici i Jadovi na jugu i iztoku i na rijeci Lici na sjeveru.
Svi partizanski juriši su odbijeni. Teren izpred linije obrane pokriven je leševima njihovih “jurišnika i jurišnica”.
Nu bijesni i pijani partizani ne prestaju s jurišima, nego uz još veću viku i vrisku navaljuju na obranu preko leševa svojih drugova, ali kao snoplje padaju pokošeni rafalima strojnica ili od nagaznih mina koje su branitelji očekujući njihov napad postavili izpred linije obrane. U obranu je uključeno sve civilno pučanstvo: žene, djeca, starci i starice - sve što je moglo hodati i na bojište nositi strjeljivo, vodu i hranu, previjati i prenositi ranjenike, sve što je na bilo koji način moglo biti od pomoći. Tu se vodila borba na život i smrt baš onako kako je u svojoj pjesmi opisao stari ustaša ‘povratnik’, moj prijatelj i suborac u Kanadi, pok. Marijan Šola, gdje kaže:

Gospić, Kupres, Fazlagića Kula,
Borba se je na sve strane čula.
Tu je borba mjesecima bila
Kakvu povijest nije zapamtila.
Borilo se bez kruha i vode,
Otac padne sin po pušku ode.
Majka svoga zamjenjuje sina,
Majka sina, žena svoga muža,
Ljuti odpor k’o muškarac pruža.

Poslije golemih gubitaka u tim jurišima, partizani opet otvaraju koncentriranu baražu iz svih topova, tenkova i bacača. Od jedne granate pogiba zapovjednik obrane domobranski pukovnik Jure Prpić. Na njegovo mjesto dolazi pukovnik Mirko Zgaga. Poslije nekoliko dana i on pada od jedne komunističke granate. (Grob mu je u Gradskom groblju sv. Marije Magdalene u Gospiću, na glavnoj aleji kod kapelice, a na sahrani je počasnu počasni plotun pucala postrojba gospićkih gimnazijalaca koji su bili u obrani grada, op. ured.)
Zapovjedništvo obrane prima zapovjednik 31. ustaške jurišne bojne, bojnik Delko Bogdanić.

Druga bitka za Gospić 1943.

Borbe se vode već više od tjedan dana. Svi branitelji Gospića, ustaše, domobrani, oružnici i civili, danju i noću bore se nadljudskim snagama protiv nadmoćnog neprijatelja. Uz Delka tu su vrsni častnici: satnik Slavko Hajdinović, bojnik Ventura Baljak i satnik Leo Grandovec “Gumeni”. Ovaj hrabri častnik bio je u jednoj od prošlih bitaka ranjen u nogu, pa je kad bi hodao izgledalo kao da malo poskače (kao da je napravljen od gume) za to je dobio taj nadimak. Najjači partizanski napadi su iz pravca Bilaja na iztoku i Budačke ulice na sjeveru. Iz pravca Bilaja partizani već u nekoliko navrata jurišaju na bilajski most, ali tu su branitelji dobro ukopani s teškim i lakim strojnicama i bacačima i dobro su obskrbljeni stjeljivom. Svaki partizanski nalet ne samo da je bezuspješan, nego i uzaludan. Vidjevši da se tim jurišima neće postići ništa, osim golemih gubitaka u ljudstvu, partizani pokušavaju most prijeći talijanskim bornim kolima i tenkovima, ali tu ih direktnim pogodcima ruše topnici Lea Grandovca, a pješačtvo koje ih prati kose ‘šarci’, ‘brnci’ i ‘zbrojovke’ prekaljenih ratnika 31. Ustaške jurišne bojne. I kod budačkog mosta na sjeveru obrana je dobro razpoređena i ukopana. I tu, poslije ogromnih gubitaka partizani vide da s njihovim divljim jurišima neće ništa postići, pa i tu dovlače tenkove. Nisu sigurni da pod most nije postavljen eksploziv ipak prema mostu šalju dva tenka. Most je uistinu bio ‘miniran’, ali Delko je naredio da ga se ruši samo u slučaju da ga se više ne može obraniti (vjerojatno zato što je znao da će mu trebati kad bude partizane gonio prema Korenici). I tu partizanske oklopnjake čeka dobro postavljena obrana. Iza ruševine kuće Ugarkovića na južnoj strani mosta ukopana su dva topa i nekolika bacača, a u rovu uza sam most s protutenkovskim bacačem “panzerfaust” čeka ih vodnik Stilinović. Partizani tuku položaje obrane iz svih oružja. Tenkovi se približavaju mostu. Hrvatski topovi i bacači odgovaraju. Nekoliko granata pada oko tenkova. Drugi tenk je pogođen, ali prvi velikom brzinom pokušava prijeći most. Na dometu je panzerfausta, ali Stilinović ne puca. U rov uskače bojnik Baljak i vidi da Stilinović ne puca jer je teško ranjen. Tenk je već vrlo blizu. Baljak zgraba panzerfaust, puca - uništava tenk ali pri udaru granate u tenk na tako maloj udaljenosti i sam biva ranjen gelerima. Vidjevši da je bojnik ranjen jedan vojnik (bolničar) priskače i pokušava mu s lica brisati krv, ali Baljak ga odgurne i izdere se: “Meni ne treba pomoć, odlazi i pomozi onima kojima je više potrebna”! I taj partizanski nalet je zaustavljen. Kako bi se ‘reorganizirali’ partizani se povlače. Na tom sektoru za nekoliko narednih dana napadi jenjavaju. Samo tuče njihovo topništvo i tu i tamo se puškara. Nu ubrzo, s pristiglim snagama 19. i 35. brigade, opet počimaju s jurišima. Ali sad više nisu tako agresivni kao u onim na početku bitke. Nema više one vriske partizanki: “Udari Jovanka - Nagari Desanka” ! Sad partizanke zovu ustaše i domobrane da se predaju, pa će biti p....ke koliko god hoće. Branitelji im odgovaraju: “Ušljiva vlaška bando, dođite malo bliže - čekamo vas”.
Na položaje u Smiljanskom polju na zapadu, Kaniži i Podoštri na jugu, navaljuju partizani Jakova Blaževića,“Brace” Markovića, Jerka Sudara, Miška Došena i drugih učenika Moše Pijade, te povratnika iz Amerike komuniste Ivana “Đana” Uzelca - sve hulja do hulje. Nu, uza sve napore, ni njima ne polazi za rukom svladati branitelje koji su odlučni boriti se do posljednjeg ratnika, do posljednje bombe i posljednjeg naboja.
Oko Gospića leži masa razpadajućih partizanskih leševa koje radi prevelikog broja i blizine strojnicama branitelja partizani nisu u stanju odnijeti i pokopati. U prvim danima studenog branitelji primjećuju da su partizanski napadi sve rjeđi i slabiji. Na južnoj i zapadnoj strani bojišta partizani se povlače i bježe prema Velebitu. Jedan dio okreće prema Divoselu i odlazi na “oslobođena” područja na iztoku Like, a drugi kroz Smiljan i Bužim na zapadu dolazi na Baške Oštarije na Velebitu. Tu ih iznenada kroz zaseljak Stupačinovo iza leđa napada jedna ustaška satnija pod zapovjedništvom satnika Fabijana Došena, podpuno ih razbija. Primjećuje se povlačenje partizana i na ostalim sektorima.
Onaj najjači dio na sjeveru povlači se preko Široke Kule i Ljubova i bježi prema Krbavskom polju. Nu branitelji ne slave pobjedu, nego se daju u potjeru za partizanima koje na 10. studenog stižu u Buniću i podpuno ih razbijaju. Partizani bježe i iza sebe ostavljaju svu opremu koju su imali uključivši i 5 topova. U ovim bitkama sve partizanske “divizije” koje su sudjelovale u napadu na Gospić bile su desetkovane. Posebno ona ‘6.lička‘ koja je tobože 6 mjeseci kasnije u Drvaru “spasila maršala”.
Nikad više, do pred sam konac rata, partizani se nisu usudili napasti Gospić. U ovoj bitci pali su mnogi branitelji. Pao je pri koncu bitke i hrabri “Gumeni”. Ali on kao i svi branitelji Gospića koji su u najtežim borbama bili čvrsti kao stanac kamen ostaviše nam u baštinu primjer kako se Hrvat uvijek znao častno boriti, i umirati,  za svoju Domovinu.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA !

         Zanimljivo je da ni u njihovoj “istoriji NOB-a”, ni u “povijesti” koju pišu čifuti-boljševici Goldsteini i drugi, nema takorekuć ni spomena o ovoj bitci. Zanimljivo, ali ne iznenađujuće, jer svi znamo da istini nema mjesta u “povijesti” kojoj su revizionizam, podle dezinformacije i bezočne laži temeljni izvor informacija, njena srž i čitav sadržaj, početak i završetak.
Bez obzira na to što danas blebeću, četnici, srbokomunisti, zionisti-boljševici i njihovi “povjesničari” vrlo dobro znadu da su 1943. na Gospiću slomili zube. Nu očito je da su bili toliko glupi da ništa iz toga nisu naučili pa su i u ovom Obrambenom ratu 1991.-1995. opet došli na njemu slomiti svoje zube i, na koncu, svoj zločinački vrat.

ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr
23. rujna 2013. u 9.30 sati

Piše Zvornimir Došen


Eto priče i s druge strane.  :wavey

Navigacija

[0] Lista Poruka

[#] Slijedeća stranica

[*] Prethodna stranica

Idi na punu verziju