collapse collapse

* User Info

 
 
Dobrodošli, Gost. Molimo prijavite se ili se registrirajte.

* Calendar

Veljača 2018
Ned Pon Uto Sri Čet Pet Sub
1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 [17]
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28

No calendar events were found.

* Who's Online

  • Dot Gostiju: 13
  • Dot Pauci: 2
  • Dot Skriven: 0
  • Dot Korisnika: 3
  • Dot Korisnika online:

* Latest members

* Top Member Stats

zokxy zokxy
22811 Odgovora
milić milić
9179 Odgovora
elvis elvis
8779 Odgovora
ilirija ilirija
7919 Odgovora
Magnum Magnum
5187 Odgovora
gorgoroth gorgoroth
4364 Odgovora
LLeon LLeon
2330 Odgovora
Rijeka Rijeka
2228 Odgovora
fusher fusher
2155 Odgovora
duskom duskom
2139 Odgovora
Asterix Asterix
1847 Odgovora
mikimiki mikimiki
1791 Odgovora
Kigor Kigor
1724 Odgovora
z355ko z355ko
1623 Odgovora
Sabina Sabina
1489 Odgovora
Kont Kont
1093 Odgovora
rijeka53 rijeka53
1042 Odgovora
lappino lappino
1027 Odgovora
jazbac jazbac
998 Odgovora
sandro sandro
914 Odgovora

* Total Time Logged In

ilirija ilirija
189d13h29m
zokxy zokxy
183d19h29m
milić milić
107d1h9m
mikimiki mikimiki
76d22h31m
Asterix Asterix
63d18h53m
elvis elvis
52d15h47m
LLeon LLeon
39d12h28m
Rijeka Rijeka
33d18h42m
Magnum Magnum
29d15h14m
gorgoroth gorgoroth
27d4h6m
Kont Kont
23d1h41m
sandro sandro
22d22h12m
andree
22d20h43m
mušica mušica
22d9h18m
fusher fusher
18d6h1m
z355ko z355ko
17d6h32m
lappino lappino
16d10h2m
duskom duskom
16d7h45m
jazbac jazbac
15d8h42m
jano jano
15d7h58m
15.02.2018., 17:59:40 mikimiki | Views: 162 | Comments: 8

Znači, polazak Rijeka, Rijeka, via Tunel Učka, Motovun, Limski kanal, Vodnjan i sv.Foška

Tko je za?

1. Mikimiki
2. Neđa
3. Rijeka
4. Milić
5. Elči
6. Bak
7. Brdar 1
8. Brdar 2
9. Ja moren
10. Sandro
11. kigor
16.02.2018., 12:14:03 zokxy | Views: 258 | Comments: 119

Arheološko područje srednjevjekovnog grada Dvigrada najvažnije je kulturno dobro cijelog područja Općine Kanfanar te zasigurno i najposjećenije, te na određeni način predstavlja temelj kulturnog identiteta ovog područja. Samo naselje, smješeno na koti 150-175 m.n.v., zapravo je jedinstven grad, iz povijesnih izvora poznat kao Moncastel, koji se još od 9.-10.st. spominje zajedno s kaštel Parentinom kao Duo Castra, Due Castelli, Dvegrad. Nakon propasti kaštel Parentina, ovom naselju ostaje zajednički naziv, kojeg će zadržati do današnjih dana. Linija širenja naselja, od kasnoantičkog praesidiuma s vanjskim bedemom na tragu prapovijesne gradine, zadržava se i kroz ranobizantsko razdoblje stvaranjem castruma, izduženog oblika s tupim kutevima na longitudinalnim stranama.

Izvjesno je da je Moncastel građen kao predstraža u ageru kolonije Pula, te je u početku izvorno pripadao Puljskoj biskupiji, ali već od 929.g. zasigurno pripada Porečkoj biskupiji.

Drugu fazu proširenja naselje doživljava u vrijeme vladavine akvilejskih patrijarha, u što se ubraja proširenje fortifikacija, veći dio naselja, romanička i gotizirana faza crkve sv.Sofije i pretorova palača.

Treću fazu proširenja i dodatnog utvrđivanja naselja može se smjestiti nakon razaranja od strane genovežana 1354.g., i Venecije 1381.g., provedenu od Venecije kao novog vlasnika (nakon 1413.g.), početkom 15.st. Tijekom 15.i 16.st. može govoriti o proširenju suburbija do crkve BDM od Lakuća, i tu otprilike završava prostorni razvoj Dvigrada kao naselja.

Crkva sv.Sofije je najreprezentativniji pojedinačni objekt u području, s četiri utvrđene razvojne faze (kasnoantička - 5./6.st., predromanička 8 st.-770.g., romanička 12.st., gotička 14./15.st.). U svom sadašnjem korpusu, poglavito nosi obilježja rane romaničke trobrodne bazilike s uzidanim apsidama, ali su istraživanjima otkriveni ostaci manjih prethodnih crkvi (jednobrodna s izbačenom apsidom u kasnoj antici, jednobrodna s tri upisane apside u predromanici). Zvonik i krstionica nastali su potkraj romaničkog razdoblja (1249.g.), a u gotici je dodana bočna sakristija i izmijenjen je mobilijar, od čega posebno treba spomenuti krstionicu iz 14.st.

O Dvigradu su mnogi pisali a mi smo za Vas odabrali tekst akademika Josipa Bratulića:

Malo ima tako lijepih i uzbudljivih mrtvih gradova u neposrednom susjedstvu naseljenih mjesta, kao što je Dvigrad u Istri. Postoje brojne ruševine kula, kaštela i gradina, ali samo jedan je Dvigrad - on nije srušen vojnom silom ni ognjem, već je napušten da sam proživljava svoje umiranje. Prolaznicima na opomenu, a posjetiocima koji mu dolaze kao gosti na spoznaju kako su jednom izgledali istarski srednjovjekovni gradovi.

Povijest Dvigrada obično oko vidi u njenoj konačnici: ruševinama. Ali upravo te ruševine, to golemo kamenje želi namjerniku govoriti svoju priču.
Dvigrad je smješten u Drazi - dubokoj udolini koja se od Pazina proteže do mora, gdje završava u morskom kanalu - Limu. Lim je bio limes, granica između puljskog i porečkoj agera. U predhistoriji kao i u antici Dragom je vodio put od mora prema unutrašnjosti Istre. Dvigrad - i sama riječ govori - to su dva grada. Danas je vidljiv samo jedan, na sjevernoj strani u Drazi, a i taj u ruševinama. Drugi grad, s južne strane, nazvan Parentin danas se uopće ne vidi - ostao je samo zaravnak. Dvigrad je postojao već u prethistoriji, i njegovu povijest možemo pratiti i prema arheološkim nalazima i kasnije prema pisanim dokumentima. U okviru rimske provincije Istre Dvigrad je na graničnom području puljskog i porečkog agera. Bio je na odličnom mjestu, na sjecištu puteva. Arheološki nalazi govore da je mjesto cvalo dok je rimsko carstvo napredovalo, a kad je ono nestalo udarcima barbarskih naroda, i gradovi su se počeli osipati, osobito nakon teških i opakih bolesti koje su na nezdravom terenu, kakav je bio i Dvigrad, česte i pogubne.

Nakon velikog pomora stanovništva Istre u VI. i VII. st. na istarski se prostor spušta novo stanovništvo - Slaveni, Hrvati. Državna uprava još nije organizirana, a i zemlja je zapuštena. U to vrijeme zapuštenu zemlju kultiviraju benediktinci koji su upravo oko Lima ostavili traga u ranom srednjem vijeku.
Dolazi do oštrih i bespoštednih borbi između akvilejskih patrijarha i Mlečana koji su početkom XIV. st. već imali snažan utjecaj na zapadnoj obali Istre. U tu borbu upliće se i poznata obitelj puljskih plemića Castropola, na strani Goričkih knezova kao patrijarhovih odvjetnika. U borbama između Đenovežana i Mlečana, Dvigrad je opsjedao đenoveški admiral Paganin Doria i razorio ga 1354. godine.
U daljnjim borbama Dvigrad je ponovno nastradao 1381., sada od Mlečana, koji su ga spalili, stanovništvo poklali, a moći iz bazilike Sv. Sofije odnijeli u Sveti Lovreč Pazenatički. Unatoč tome Dvigrad nije postao njihov posjed. Zaokružujući sustavno svoj istarski posjed Mlečani su obećavanjima i silom, već početkom XV. st., nastojali sve veće i jače istarske gradove podvesti pod svoj utjecaj.

Dvigrad je postao mletačkim posjedom 1413. godine kada je Venecija odredila da na čelu Dvigrada stoji podeštat, izabran između plemića grada Kopra, a kome će grad kao godišnju nagradu davati 390 lira. Prvo stoljeće mletačke uprave vrijeme je uspona Dvigrada: nakon toga dolazi do čestih kuga, stalnih malarija, što je i uzrokovalo tragičan pomor stanovništva, a s tim u vezi i smjene cjelokupnog stanovništva Dvigrada.
Od sredine 1544. do kraja stoljeća stalni su sukobi između Mlečana i Austrijanaca. Stanovništvo Istre nesigurno je i u selima i u gradovima. Nakon mletačko-austrijskog rata 1615. godine tkz. uskočkog rata, Dvigrad je doživio teške dane. Opsjedaju ga razjareni uskoci koji, ne mogavši ga osvojiti, osvetu okreću prema okolnim selima koje pale, robe i uništavaju.
Oko 1630. grad je posve napušten, u njemu borave samo najsiromašnije porodice, čekajući smrt grada koji ih okružuje. 1650. biskup Tommasini posjetio je Dvigrad i tu našao samo tri obitelji. Kad je 1714. napuštena bazilika Sv. Sofije, grad je prepušten umiranju bez priziva. Zidovi kuća su se srušili, zidine popadale, bunar u gradu bio je zagađen. U grad su se uselile zmije, korov i makija. Tako je do danas.

U Dvigrad ulazimo kroz gradska vrata koja i danas stoje, te stižemo u potgrađe koje je bilo zaštićeno prvim pojasom gradskih zidina. Putem, kojim su stoljećima prolazili Dvegrajci, kako ih zove Istarski razvod, stižemo do drugih vrata koja su izgrađena u drugom prstenu gradskih zidina. Tako se i ulazilo u grad: od vrata do vrata. Uz golemu branič-kulu s južne strane grada penjemo se putem koji nas vodi do trećih, posljednjih vrata, koja nas konačno puštaju u samo središte grada. Na vrhu, na živoj stijeni sagrađena je ranokršćanska crkva Sv. Sofije. Crkva je dominirala gradom svojom visinom, širinom i ljepotom. Crkva je imala tri lađe, a u sredini oslonjena na stupovlje srednje lađe, bila je u XIII. ili XIV. st. izgrađena propovjedaonica koja ima lijepe reljefe na ogradi, od kojih se posebno ističe onaj sa Sv. Sofijom koja u svakoj ruci drži po jedan grad. To je simbol Dvigrada. Bazilika se početkom XIX. st. urušila, propao je krov i od toga vremena zub vremena dokrajčio je ovu veličanstvenu građevinu. Na kraju, pitanje je samo dokle će još ovaj minuli grad svjedočiti vremenu, koliko mu još treba do konačne propasti...

Taj smo Dvigrad posjetili 04.02.2018.
14.02.2018., 14:40:46 zokxy | Views: 107 | Comments: 87

Stigosmo i u Feštinsko kraljevstvo ...  :wavey
Parkiralo se direktno ispred ulaza
05.02.2018., 15:29:51 Rijeka | Views: 274 | Comments: 61

 U Žminju
05.02.2018., 12:20:32 zokxy | Views: 366 | Comments: 4

Izlet u Istru održan je u nedjelju 04.02.2018. Vrijeme nije moglo biti bolje. Sunčano, a ne previše toplo.  :greensmile
Početak je izgledao ovako - okupljanje pred tunelom Učka. Sudionika 15. Auta 4. Pasa 3.  :wavey

Itinerer je bio ovakav:

Prvo smo posjetili Žminj, nakon toga spilju Feštinsko kraljevstvo u obližnjim Feštinima gdje smo bili baš domaćinski usluženi domaćom rakijom, kolačima, te degustacijom vina koje su neki i kupili za doma, a neki su i rakijicu ponijeli.  :greensmile
Nakon spilje zaputili smo se za Dvigrad.
Nakon Dvigrada slijedio je posjet Sv. Petru u šumi, te Kringi. Vampira nismo našli.
U Kringi je pao dogovor, umjesto u Kanfanar odlučili smo potegnuti do slapa Sopot kod Pićna, a zatim i posjetili Pićan.
Za kraj 10 nas je odabralo Danileu i druženje uz klopu.
Ponovilo se!

Slobodno šibajte svoje fotke u ovu temu.  :bravo5


---< korekcija toponima.
« Zadnja izmjena: Veljača 08, 2018, 21:46:15 Kobler
05.02.2018., 12:16:57 zokxy | Views: 188 | Comments: 7

Počnimo!  :wavey

What a wonderful day
29.01.2018., 12:52:42 zokxy | Views: 244 | Comments: 8

U novoj Tarsatici, glasilu Kluba prijatelja Grada Trsata, krenuo je novi serijal o čakavskom narječju i njegovoj rasprostranjenosti. Pa da ga popratimo na ovim stranicama ...  :wavey
28.01.2018., 18:24:56 zokxy | Views: 290 | Comments: 12

Na malo istraživanje po riječkoj okolici, točnije Krasici, potakao me članak Darka Paravića u Sušačkoj reviji br. 18/19 na str. 87 – 89. – naslova  Već skroz pozabljeno.

Naime, u članku se spominje za to doba velika i nesvakidašnja zrakoplovna nesreća dana 23. studenog 1909. godine. Mali je Darko odrastao u Krasici, gdje je sa zanimanjem slušao priče starijih o prošlim vremenima i događajima iz svog kraja. Tako je čuo i priču kod stare Uršice (Uršule Subotinčić) o tom kako je ona davno bila našla dva Nijemca koji su pali sa balonom iznad Krasice. Darka je to zaintrigiralo  pa se dalje propitkivao kod starijih mještana o tom događaju, a oni su mu svi potvrdili tu priču, čak i njegov sada pokojni otac. Povrh toga, na krasičarskom groblju (cimiteru) i dan-danas stoji spomenik na kojem piše da je tu zakopan jedan od ta dva Nijemca koji su nastradali.

Privitak: fotografija groba pilota s groblja Krasica iz 1997. godine
28.01.2018., 11:56:14 ilirija | Views: 286 | Comments: 12

Kastav 27.siječanj
25.01.2018., 10:43:44 Rijeka | Views: 128 | Comments: 1

Tvornica sapuna Levi & Bianchi - s radom započinje u drugoj polovici 19. st. Pogon je izgrađen na građevinskom terenu Bruni, a jedan od objekata kompleksa sačuvan je do danas i nalazi se u Vodovodnoj ulici. Imala je više faza izgradnje od 80-ih godina 19. stoljeća do čak 1938. kada su napravljene posljednje preinake. Riječ je o cijelom kompleksu smještenom na samome kraju Vodovodne ulice, na platou podno stijena Kalvarijskog brijega pa sve do cestovnog prolaza, nekadašnje Vie dei Molini, uza samu Rječinu.
Sastojala se od niza industrijskih i stambenih građevina a do danas je ostalo sačuvano ovaj derutni dio kompleksa. Riječ je o zaštićenom spomeniku kulture koji je u službenim bilješkama Konzervatorskog odjela u Rijeci okarakteriziran kao građevina u vrlo lošem stanju.
(Izvor: RIP, E. Aničić, 2014., str.80)
21.01.2018., 10:29:27 zokxy | Views: 95 | Comments: 0

Uz projekt Avantura svjetionika i knjigu Legende svjetla Jurice Gašpara:

Priče hrvatskih svjetionika
Mladen Klemenčić


Uz nedvojbenu dokumentarnu, Gašparova monografija ima i memoarsku vrijednost jer ne donosi samo povijesne podatke nego u njoj progovaraju i „duše svjetionika“, lanternisti, ljudi posvećeni odgovornom poslu. Obavljajući ga predano – jer „svitlo triba gorit“ – oni su spasili nebrojeno mnogo života i spriječili mnogobrojne havarije na moru, koje nije uvijek gostoljubivo kao na turističkoj razglednici
 
U svakodnevnom govoru svjetionicima se nazivaju sva pomorska svjetla što pomorcima služe za orijentaciju, ponajprije noću, ali i danju. Malo stručnije raščlanjeno, pomorska svjetla obuhvaćaju lučka svjetla postavljena na gatove i pristane u luci, obalna svjetla koja se postavljaju na istaknute točke poput rtova i hridi te prilazna svjetla ili svjetionike u pravom, užem smislu riječi, čiji je svjetlosni domet najveći jer su postavljeni na najistaknutijim točkama vanjskog ruba obale, nerijetko na najizbačenijim otocima i otočićima.

Prvi spomen o postojanju svjetionika jest zapis o građevini koju je početkom 3. st. prije Krista na otočiću Pharosu ili Farosu pred današnjom egipatskom lukom Aleksandrijom sagradio Sostrat iz Knida, prijatelj Aleksandra Velikog. Na najvišoj platformi te višekatne građevine, visoke najmanje 70 m, a po nekima i više od 100 m, gorjela je noću vatra održavana drvom i smolom. Zbog visine i monumentalnosti svjetionik se ubrajao u sedam svjetskih čuda staroga vijeka. Iako se danas ne zna pouzdano kako je točno izgledao, aleksandrijski je svjetionik ostavio dubok civilizacijski trag. Po njegovu imenu u današnjim je romanskim jezicima izvedena inačica za svjetionik, faro u talijanskom i španjolskom, a phare u francuskom. Štoviše, vjerojatno je poslužio i kao predložak za gradnju minareta, na što upućuje izvorno značenje arapske riječi manara – „mjesto na kojem gori vatra“. Svjetionik je, naime, srušen u 8. stoljeću, a potom je obnovljen i pretvoren u džamiju pa je i ta etimologija sasvim izvjesna. Na temelju mnogobrojnih prikaza svjetionika pronađenih na mozaicima i vazama koji potječu iz Aleksandrije i Ostije kao i iz drugih rimskih kolonija, čini se da su svjetionici već na početku nove ere bili uobičajeni u sredozemnim i drugim lukama rimskoga svijeta. Iz tog vremena potječe i najstariji danas postojeći svjetionik, onaj u španjolskoj luci La Coruñi, tijekom povijesti više puta obnavljan i dograđivan.

A kako je bilo na jadranskoj obali? Iz srednjovjekovnih portulana, kao i drugih dokumenata, ponajprije onih mletačkoga podrijetla, znade se da je svjetionik u Veneciji davao svjetlo pomorcima već i prije godine 1000. Svjetlo na crkvi svetoga Nikole na venecijanskom Lidu potječe iz 1312, a svjetlo na ulazu u luku svetoga Erazma, također na Lidu, iz 1350. Pomorskih svjetala bilo je zacijelo i na istaknutim točkama, ponajprije na crkvenim tornjevima, duž istočne jadranske obale jer je bila sastavni dio uobičajenih pomorskih putova. Njezina iznimna razvedenost otežavala je plovidbu i povećavala mogućnost nasukavanja pa su vatre obilježavale pristup i do naših luka. Sve do 19. stoljeća, međutim, preteče današnjih svjetionika bile su od ograničene pomoći u navigaciji. Svjetlost koju su pružali nije bila dostatno jaka i nije bila vidljiva s velike udaljenosti, a goriva koja su se koristila, isprva drvo, poslije ugljen i ulje, trebalo je neprestano dobavljati. Revolucija u jadranskome svjetioničarstvu nastupila je početkom 19. stoljeća pa se otada može pratiti razvoj izgradnje svjetionika u modernome smislu. A sve što se o tome može i valja znati donosi knjiga Legende svjetla, autora Jurice Gašpara, objavljena potkraj 2016. u Zadru.
Graditeljska remek-djela

Osim metaforičnog naslova, Gašparova knjiga ima i podnaslov Priče hrvatskih svjetionika i njihovih duša, svjetioničara, koji u mnogome pojašnjava autorove namjere, a o motivima nastanka dopunski govori i posveta. Gašpar je, naime, knjigu posvetio sjećanju na oca koji je po zanimanju bio… svjetioničar. Pisanju knjige, doznajemo uvodno, prethodio je projekt nazvan Avantura svjetionika, koji je obuhvatio obilazak lanterni duž hrvatske obale. Na temelju nastale dokumentacije zabilježene perom, slikom i tonom, Igor Goić sastavio je dokumentarni film, a Jurica Gašpar knjigu. Iz projekta proistekla je i Udruga Lux Mediterraneum, koja okuplja zainteresirane za svjetioničarsko nasljeđe.

Gašparova knjiga ima dvije, međusobno isprepletene priče. Jedna je ona faktografska o gradnji jadranskih svjetionika, o planu austrougarske države da izgradi mrežu od stotinjak svjetionika duž istočne obale Jadrana. Taj plan tijekom 19. stoljeća ostvaren je nepotpuno, ali ipak u dovoljnoj mjeri da plovidbu učini sigurnom, a svjetionike amblematskim građevinama jadranske obale. Svjetionici su se gradili na onim točkama s kojih su najsvrhovitije mogli služiti pomorcima. Te točke, odabrane u funkciji navigacije, nerijetko su bile teško dostupne i nepogodne za gradnju. Stoga su svjetionici izgrađeni na istaknutim puntama ili na škojima posred mora bili, a i danas su, graditeljska remek-djela. Gašpara su zanimali ponajprije pravi ili čuvani svjetionici, dakle objekti sa stalnom posadom koja ga nadzire, izgrađeni na dotad nenastanjenim točkama. Takvi se objekti sastoje iz svjetioničarske kuće, u kojoj nadzornik svjetionika stanuje, i svjetioničarske kule, izgrađene povrh kuće ili pored nje, koja cijelom objektu daje karakterističan izgled. Gašpar i njegovi suradnici obišli su čak 48 svjetionika na različitim dijelovima hrvatske obale.

Osim povijesnog pregleda izgradnje svjetionika knjiga ima i drugu priču, koju čine dokumentarni zapisi o životu na lanterni. To su, ponajprije, svjedočanstva samih svjetioničara i članova njihovih obitelji, iskazi drugih ljudi zaduženih za sigurnost plovidbe, kao i zapisi preneseni iz dnevnoga tiska. Uz nedvojbenu dokumentarnu vrijednost, knjiga stoga ima i memoarsku vrijednost jer ne donosi samo povijesne podatke nego u njoj progovaraju i „duše svjetionika“, lanternisti, ljudi posvećeni odgovornom poslu. Obavljajući ga predano – jer „svitlo triba gorit“ – spasili su nebrojeno mnogo života i spriječili mnogobrojne havarije na moru, koje nije uvijek gostoljubivo kao na turističkoj razglednici. Posebno su zanimljive, u detaljima i dirljive, priče o svjetionicima izgrađenima na otočićima gdje nema ničeg drugog. U antologijskom djelu Naši otoci na Jadranu, objavljenu još 1952, geograf Ivo Rubić, raščlanjujući otoke prema dominantnim funkcijama, takve otoke naziva „svjetioničarskim otocima“ i kao primjere navodi Poklib, Grujicu, Plavnik, Sestrice, Blitvenicu, Mulo, Murvicu, Pločicu, Olipu, Sv. Andriju, Sušac i Palagružu. Gašpar je, pak, slikovito, ali i činjenično precizno, takve škoje sa svjetionicima, u jednome od prvih zapisa obuhvatio sintagmom „Kamena kuća. Sama nasred mora. Svjetionik i u njemu čovjek…“
Samotni život svjetioničara

Legende svjetla strukturirane se u poglavlja nazvana Povijest hrvatskih svjetionika te označena rimskim brojkama od I do V u skladu s kronološkim slijedom. U okviru svakog poglavlja prvo dolazi faktografski dio, a potom slijede pobliži opisi pojedinih svjetionika izgrađenih u tom razdoblju te zapisi svjetioničara o različitim temama iz života na lanterni. U prvome poglavlju obrađena je plovidba prije izgradnje suvremenih svjetionika te pregled razvoja svjetlosnih signala. U memoarskom dijelu poglavlja o svjetioničarskom životu svjedoče članovi obitelji. Doznajemo kako je biti „žena na lanterni“, odnosno kako svjetioničarski život vide djeca koja su odrastala bez pravoga dječjeg društva i kako su se školovala. Među svjedočanstvima su i iskazi sama Gašpara, koji je dočekao rođenje mlađe sestre kao svjetioničarski sin na Svetome Andriji.

U drugome poglavlju opisana su tehnička rješenja kao i osnovni pojmovi o opremi svjetionika, potom slijede iskazi o tome što se na svjetioniku događa kada nastupi nevera, kakav je jugo a kakva bura i kako se nositi sa samoćom, glavnom neugodom koja tišti svjetioničare. Svjetioničarski je život osamljenički i za njega treba imati dobre živce i čvrstu narav. Čak i kada je obitelj na okupu, odvojenost od ostatka svijeta stavlja odnose među članovima na kušnju. Ako je ikoje zanimanje osuđeno na borbu sa samoćom, svjetioničarsko je zacijelo paradigmatski primjer. Svjetioničari su, stoga, ljudi posebna kova.

U sljedeća tri poglavlja Gašpar razlaže stvarnu povijest izgradnje svjetionika po karakterističnim razdobljima, prva polovica 19. stoljeća, druga polovica 19. i početak 20. stoljeća te preostali, veći dio 20. stoljeća. Zanimljivo je uočiti, iako to nije nikakvo iznenađenje, koliko je izgradnja svjetionika bila geopolitički uvjetovana. Izgradnja, naime, počinje nakon što je Austrija početkom 19. stoljeća ovladala sjevernim Jadranom te odabrala Trst kao glavnu izvoznu luku države koja je zauzimala pretežito kontinentalni dio područja što ga danas nazivamo Srednjom Europom. Nakon priključenja Trsta i Istre potrebu za izgradnjom svjetionika već je 1805. nadležnima predočila tzv. deputacija odnosno izaslanstvo Tršćanske burze, a kao mjesto izgradnje prvoga svjetla predložen je rt Savudrija, ključna točka na ulazu u Tršćanski zaljev. Carski dekret izdan je tek 1816, slijede pregovori izaslanstva i vlade nakon kojih Tršćanska burza preuzima nadležnost za postavljanje i održavanje pomorskih svjetala, da bi 1818. svjetionik na Savudriji bio dovršen. Svjetioničarski kompleks na Savudriji sastoji se od triju zasebnih objekata, a kula svjetionika nalazi se na nadmorskoj visini od 29 metara. Kolika se važnost tomu događaju pridavala, svjedoči podatak da je prvo svjetlo upalio osobno car Franjo II.

Kako je Trst u to vrijeme bio bez premca glavna luka Carevine, to je i sljedeći svjetionik podignut na istarskoj obali. Bio je to 1833. svjetionik Porer na hridi pred Premanturom. Do polovice 19. stoljeća promet Jadranom znatno se povećao pa je sazrela svijest o potrebi izgradnje cijele mreže svjetionika, a kao mjesta izgradnje odabrane su i druge istaknute točke na hrvatskoj obali. Godine 1839. započinje raditi svjetionik na rtu Struga na južnoj strani Lastova, a 1849. svjetionik Veli rat na sjeverozapadnom kraju Dugog otoka. Uz taj svjetionik izgrađena je i kapelica posvećena svetome Nikoli, zaštitniku pomoraca.
Najpoznatije jadranske lanterne

Budući da su do polovice 19. stoljeća izgrađeni i svjetionici u tršćanskoj luci te na otoku Krfu, u tom razdoblju istočna obala Jadrana imala je primat pred zapadnom, na kojoj je izgrađen samo jedan svjetionik, Piave Vecchia na venecijanskoj laguni. Stanje će se uvelike promijeniti u drugoj polovici 19. stoljeća, kada nova talijanska država pristupa intenzivnoj izgradnji svjetionika duž svoje, manje razvedene obale. No i s druge, naše strane Jadrana izgradnju nastavlja Austro-Ugarska pa je do 1870. podignuto još sedam svjetionika, na otočiću Sveti Ivan na pučini pred Rovinjem 1853, na rtu Oštra na ulazu u Boku kotorsku 1853, na otoku Palagruži 1857, na viškome rtu Stončica 1865, na hridi Murtar pred Lošinjem 1866, na Oštrome rtu kraj Zadra 1869. i na hridi Galijola u Kvarneru između Lošinja i istočne obale Istre.
Doba najintenzivnije izgradnje bilo je između 1870. i 1900. U tom je razdoblju na istočnoj obali Jadrana izgrađeno čak 48 svjetionika, velikom većinom na njezinu hrvatskom dijelu, među kojima su bila i lučka svjetla kao i svjetla u blizini većih luka, primjerice na Grebenima ispred Dubrovnika i na Daksi 1872, ali i neke od najpoznatijih jadranskih lanterni na pučinskim otocima i istaknutim hridima, kao što su otočić Grujica u Kvarneriću i hrid Blitvenica pred Žirjem, također 1872, otočić Sveti Andrija južno od Lopuda 1873, Tajerske sestrice u Kornatima 1876. ili otok Sušac 1878, svi često spominjani u Gašparovoj knjizi. Izgradnja se nastavila i na početku 20. stoljeća pa je 1912. na istočnoj jadranskoj obali bilo 65 čuvanih svjetionika, 135 obalnih svjetala te 247 lučkih svjetala, po opremi znatno osuvremenjenih u odnosu na početno razdoblje.

U razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata pa sve do kraja 20. stoljeća signalizacijska mreža izgrađena za Austro-Ugarske nije se znatno povećavala, a osobito se nisu više gradili svjetionici sa svjetioničarskim kućama. Postojeća se mreža, dakako, opremala sve modernijom tehnikom, koja je postupno olakšavala svjetioničarski život, ali i od lanternista zahtijevala sve veće tehničko znanje. Već i za Prvoga svjetskog rata, a osobito za Drugoga, jadranski su svjetionici pretrpjeli oštećenja i razaranja. Tako je u Drugom svjetskom ratu potpuno uništeno jedanaest, a oštećeno dvadeset čuvanih svjetionika, dok su štete na obalnim i lučkim svjetlima bile još mnogobrojnije. O ratnim zbivanjima na našim svjetionicima, pa i onima iz vremena Domovinskoga rata, također se donose svjedočanstva u memoarskom dijelu knjige koji sustavno prati onaj faktografski.

Završno poglavlje knjige više je posvećeno organizaciji i pravilima svjetioničarske službe te ustanovama zaduženima za sigurnost plovidbe, što je popraćeno svjedočanstvima svjetioničara o nasukavanjima i brodolomima te izborom članaka o svjetionicima iz tiska. U uvjetima sve naprednije tehnike i tehnologije potreba za tradicionalnim svjetioničarima sve je manja. Još 1990. u Hrvatskoj je bio zaposlen 141 svjetioničar, a 2016. preostalo ih je samo 38. Na Palagruži i Sušcu rade dvojica u smjeni, dok na ostalim svjetionicima radi po jedan. Iste godine bilo je 45 svjetionika te još tri slična objekta u statusu obalnoga svjetla. O sigurnosti plovidbe pa tako i o svjetionicima skrbi se ustanova Plovput utemeljena 1963. Svjetioničarska profesija danas polako zamire jer sve veći broj svjetionika zahvaljujući modernoj opremi radi automatski i ostaje bez svjetioničarskih duša. Ispražnjeni objekti takvih svjetionika danas već imaju novu funkciju, iznajmljuju se turistima zainteresiranima za robinzonski oblik odmora.

Knjiga je bogato ilustrirana fotografijama snimljenima tijekom obilazaka svjetionika koje dopunjuju i snimke fotografa Borisa Bašića, Borisa Kačana, Daniela Pavlinovića i Velimira Bešića. Na fotografijama su prikazani svi glavni svjetionici, panoramski i u detaljima, po lijepu vremenu i bonaci, ali i za nevera uz munje i orkanske valove, kao i svjetioničari kazivači priča zapisanih u knjizi. Bez tih fotografija knjiga bi bila manje dokumentarna i manje uvjerljiva.

Legende svjetla zaslužuju pozornost svih zainteresiranih za naše pomorsko nasljeđe, ali i šire javnosti, slabije upućene u tajne lanterni i života na njima. Bilo bi dobro da svjetlo Gašparove knjige dopre i do gradova izvan Hrvatske, iz kojih je prije puna dva stoljeća inicirana izgradnja svjetionika. Stoga raduje najava da udruga Lux Mediterraneum legendu o lanternama namjerava pronijeti i do Beča, kako bi se 2018. tamo dostojno obilježilo dvjesto godina otkako je austrijski car Franjo II. upalio prvo svjetlo na Jadranu.


O monografiji

Mnoge su priče ostale neispričane jer svjetioničar svoju priču ispriča vlastitoj okolini – obitelji, kolegi ili nekom rijetkom namjerniku koji se iskrca na svjetionik da mu bude gost.

Takve se prenesu onoliko puta koliko je priča snažna. Neke zamru brzo, dok druge ostaju u predaji. I za one koje još žive, naposljetku se rijetko zna kome su se dogodile, kad i gdje zapravo? Jesu li istina ili tek legenda?

Knjiga je rezultat trogodišnjeg razgovora s preostalim jadranskim svjetioničarima i iskustvu autora u suživotu na svjetioniku. Knjiga pripovijeda i o gradnji jadranskih svjetionika, predstavlja kratak presjek monumentalnog višedesetljetnog plana Austro-Ugarske države da uspostavi mrežu od stotinu svjetionika na obali istočnog Jadrana. Raspadom te države, zaustavljena je gradnja kompliciranih i čvrstih objekata za smještaj svjetioničara i njihovih obitelji.

Ima u Novom listu 19. lipanj 2017 lijep članak o knjizi:
http://www.novilist.hr/Kultura/Ostalo/SVITLO-MORA-SVITLIT-Jedinstvena-monografija-posvecena-svim-bivsim-i-sadasnjim-svjetionicarima?meta_refresh=true

* Udruga 051

* Board Stats

  • stats Ukupno Članova: 295
  • stats Ukupno Postova: 91.968
  • stats Ukupno Tema: 3.308
  • stats Ukupno Kategorija: 15
  • stats Ukupno Foruma: 75
  • stats Najviše online: 185

* Search


* Top Boards