Bunkeri i utvrde

Croinfodesnogore02

Bunkeri i utvrde

Lukovo Šugarje - povijest, ex ljetnikovac SIV-a, njegovo sklonište, JNA skladište, fotoreportaža

Korisnička ocjena:  / 5
LošeNajbolje 

Lukovo 104

Danas Vas vodim u malo mjesto Lukovo Šugarje, smješteno uz Velebitski kanal, 20-ak km od Karlobaga u pravcu Zadra. Obići ćemo oko velikog kompleksa ex JNA pod bodljikavom žicom ispod i iznad magistrale, zatim omanji podzemni tunel - u drugom svjetskom ratu kao i u Domovinskom bolnicu Šišku, te završiti obilazak u bivšem ljetnikovcu Saveznog izvršnog vijeća bivše Jugoslavije i njegovom podzemnom skloništu.

 

 

Na južnoj strani Velebita, uz obalu Velebitskoga kanala, na dužini od kojih 15 km proteže se selo Lukovo Šugarje.

Taj dvojni naziv je neka vrst misnomena, jer tu se zapravo radi o više zaselaka, neki uz samu obalu, a neki po obroncima Velebita i do 4 km udaljeni od obale. Potisnuti turskom najezdom, preci današnjih stanovnika ovoga sela doselili su na ove prostore u početku 17. stoljeća iz istočnih dijelova Hrvatske (većinom iz Hercegovine). Tu je taj, čisto hrvatski narod stoljećima relativno mirno živio sve do uspostave Kraljevine SHS 1918.

Odmah po uspostavi kraljevine SHS, Srbi su u Lukovo Šugarje i sva takva čisto hrvatska mjesta postavili svoje žandarmerijske stanice napučene divljim i krvoločnim velikosrpstvom zadojenim batinašima iz najzabitnijih vlaških naseobina u Lici, Dalmaciji, Bosni i Crnoj Gori. Njihova nasilja prisilila su narod ovoga sela da se odluči na otpor i otvorenu borbu protiv svega i svakoga tko je zagovarao i pomagao velikosrpsku tiraniju. (Kako primjećujete, citiram jedan od ex emigrantskih izvora).

Radi velikog udjela u organiziranju Velebitskog ustanaka, koji se 1932. g. podigao u Brušanima, mještani ovoga sela pretrpjeli su strašne progone, batinanja i zatvaranja. Link na članak o ovom ustanku - Lički ili Velebitski ustanak 1932.

 

Narod je trpio i čekao čas kad će se osloboditi tiranije čija su zlodjela i bestijalnost daleko nadmašila one turske radi kojih su mu preci pobjegli na ove prostore. Kad je 1941. došao čas da se konačno riješi mrskog okupatora sve što je bilo sposobno ustalo je i uključilo se u Hrvatske Obrambene Snage – ustaše, domobrane, oružnike i druge obrambene formacije – i u njima se borilo do zadnjega dana rata. Za to je ovo selo dobilo naziv "ustaško selo" i za to je po završetku 2. svj. rata Titovim partizanima platilo ogroman danak u krvi.

 

Nešto više od pola kilometra zapadno od crkve sv. Luke nalazi se prirodna luka Porat. To je jedan vrlo lijep zaljev u kojem je odavna nastanjeno nekoliko obitelji Šikića i Rudelića. Tu je još za vrijeme Austrougarske monarhije bila izgrađena postaja financijske policije, koju su preuzeli i nastavili istom djelatnošću i jugofinanci, čiji se financijski brod često vezivao na nekadašnjem moliću, a koja je po završetku 2. svj. rata bila napuštena.

Negdje u drugoj polovici 50-ih godina dopremljeni su neki nepoznati "majstori" koji su zgradu obnovili i ogradili visokom ogradom bodljikave žice. U nju je postavljen 'kućepazitelj' – milicajac, a kod same obale pred ulazom na visoke kamene stube koje vode do ulaza u zgradu zavezana su dva "lava" (dva opasna psa lavovskog izgleda).

Odmah se počelo pričati kako tu po noći dolaze neke visoke komunističke glavešine, pa i sam Tito, ali nitko od njih nije po danu izlazio van, pa nitko nije uspio ni jednoga od njih vidjeti, a Bože sačuvaj da se netko od stanovnika tog "ustaškog sela" usudio o tome nešto propitivati.

Tek negdje kasnih 60-ih kad su uz vrlo mali broj mlađih ljudi u samom selu i po obroncima Velebita ostali samo stariji ljudi, "sezonski stanovnik" bivše financijske kuće u Portu usudio se izaći na svjetlo dana. I, to nije bio nitko drugi nego komunistički moćnik i nekadašnji državni tužitelj koji je tužio i samog kardinala Stepinca - Jakov Blažević.

Nikome nije bilo jasno kako je ovaj poznati partizanski čelnik odlučio dolaziti na ljetovanja u ovo "notorno ustaško mjesto". Ubrzo će se vidjeti da je drug Jakov u to odmaralište došao s posebnim planom.

Iznad sela su 1968. počeli prelijetati nekakvi zrakoplovi koji su, kako se ubrzo saznalo, slikali teren na kojem će se početi s izgradnjom vojne baze JNA.

Kad više nije bilo pitanje hoće li doći do gradnje te jugobaze, nego kad će ona početi, ljudi su, s Blaževićevim blagoslovom, počeli napuštati svoja vjekovna ognjišta i na obali ispod jadranske magistrale, o svom trošku i o svojoj hrani, graditi, kakve takve, kuće i u njih se još nedovršene useljavati. Uskoro naselje u blizini crkve, kroz koje je je vodio jedini put prema zaselcima u Velebitu, te prilaz u Porat zagrađeni su visokom ogradom bodljikave žice. Izvan žice ostalo je samo groblje, crkva i nekoliko tih "novih" kuća.

Na ulaz, tik do groblja postavljena je naoružana straža. Svaki prilaz, a posebno bilo kakvo promatranje ili, ne daj Bože slikanje radova i postava unutar žice, bilo je strogo zabranjeno.

I, tako, ono malo što je ostalo od nekad brojnoga naroda 'preselilo' je te u nove kuće i ostavljeno, u relativnom miru, sirotinjski živjeti.

A baza JNA izgleda nije nikada bila dovršena u punom obimu, kako je zamišljena. Naime ideja je bila da se gorivo cijevima sa obronaka Velebita (zato je objekt - rezervoar bio podijeljen na dva dijela) dopremi do obale, a tamo bi se mornarica podmirivala gorivom. Uz skladišta goriva izgrađeno je brdo ostalih logističkih skladišta. Za vrijeme Domovinskoga rata naši specijalci su tu bazu koristili kao svoju. Po zadnjm pisanjima u novinama izgleda da se objekti dodjeljuju civilnim vlastima, gdje bi se područje prenamijenilo u poduzetničku zonu. Ovo ćemo uskoro provjeriti na najmjerodavnijem mjestu, a nadam se i skorom ulasku i obilasku objekata pod žicom.
 Za sada samo fotke izvana i dijelom nakon prolaska kroz dio srušene žice o kojoj izgleda više nitklo ne vodi računa kao uostalom ni o objektima, sudeći po njihovom recentnom izgledu. Evo i fotogalerije područja baze JNA i skladišta goriva na brdu.

 

 

Lukovo 0

 

Karta lokacija: Strelice 3 i 4 pokazuju lokaciju rampi i kapija ulaza, 3 u donji dio sa pristaništem, a 4 u gornji s objektima i skladištima goriva ukopanim u brdo (unutar pravokutnika).

Strelica 1 pokazuje vojnu bolnicu Šiška, a strelica 2 ljetnikovac SIV-a, sada rezidencijalni objekat vlasništvo RH, u koji otkako RH postoji nitko ljetovao nije. Bilo je tek povremenih kratkih posjeta, ali nitko od dužnosnika viših ešalona nije tu došao nakon propasti SFRJ i Jakova Blaževića, koji je iz nekog razloga baš ovdje volio provoditi svoj godišnji odmor.

 

Lukovo 100

 

Lijevo - zid groblja koje je ostalo van ograđenog područja, ispred devastirana zgrada desno od ulaza u gornji dio kompleksa, iznad magistrale

 

 

Lukovo 101

 

Zoran prikaz groblja uzvan žice, vide se stupovi s bodljikavom žicom iza i objekti JNA baze, u devastiranom stanju

 

Lukovo 102

 

Ulaz u gornji dio kompleksa, stanje odaje kako je stanje čitavog kompleksa

 

 

Lukovo 103

 

Zgrada lijevo od gornjeg ulaza

 

 

Lukovo 104

 

Još jednom gornji ulaz, na brdu iznad vide se stupovi sa žicom, a iznad njih kozar je upravo vrlo bučno dozivao svoje koze

 

 

Lukovo 105

 

Okrećem se za 180 stupnjeva, a tu se preko magistrale vidi i ulaz u donji dio kompleksa, također je pod žicom velika površina koja obuhvaća područje od vrha brda - poluotoka s južne strane do pred samo naselje u uvali sa ljetnikovcem

 

Lukovo 106

 

Desno od ulaza razvaljena je žica, pa se može ući, skoro sam očekivao hitac upozorenja, a ono kozar viče s brda! Ne meni. Pa sam malčice ušao, zbog cajtnota nisam produžio skroz dolje jer se bližio mrak, a imao sam još zadataka. I malo poslikao vizure.

 

Lukovo 107

 

Cesta koja vodi dolje ka pristaništu, uvala, strelicom označena lokacija ljetnikovca ...

 

Lukovo 108

 

Donji i gornji ulaz, te u pozadini brdo sa hangarima i rezervoarima goriva, gotovo čitavo ograđeno bodljikavom žicom

 

Lukovo 109

 

Pogled na brdo JNA baze, samo groblje, mali dio brda lijevo gore i magistrala nisu ograđeni ovdje

 

 

Lukovo 110

 

Zbog prejakog sunca i vjerojatno pogrešne postavke za fotografiranje u automatskom načinu rada fotke su malo "pregorjele", ali zumiranjem sam dobio malo detaljnije obrise rezervoara smještenih visoko gore, kao i nekih podzemnih potkopa, nadam se bliskoj posjeti toj lokaciji uskoro ... Toliko odavdje za sada.

 

 

Vraćam se cestom prema Karlobagu, negdje oko 1 km nazad ima skretanje ulijevo, cesta se spušta serpentinama prema uvali Porat - civilnom dijelu, ali i tu su vidljivi tragovi JNA - točnije još postoji rampa uz koju je nekada bio kontrolni punkt gdje bi se svaki posjetitelj uvale morao pregledati i identificirati u danima kada je dolje u ljetnikovcu odsjedao tko od komunistične vrhuške

 

Lukovo 199

 

Lijevi potporni zid pristupne ceste uvali pred 4-5 godina je obnovljen jer se odronio pred tridesetak godina i tako stajao 25 godina!

 

Lukovo 199a

 

Fotke od pred 4 godine, na njima se još vide kavezi za uzgoj pastrmki koje je bura pred neko vrijeme otpuhala i uništila, a firma koja se time bavila više nije ni pokušavala obnoviti uzgoj.

 

Lukovo 199b

 

Sa iste lokacije vidi se i kamuflažna zgrada na ulazu u potkop koji egzistira od 2. svjetskog rata kad je tu bila njemačka vojna bolnica, a tu su istu lokaciju koristili i hrvatski vojni liječnici pod imenom Šiška, gdje su se dopremali ranjenici s ličkog ratišta i obrađivali prije slanja u civilne bolnice

 

Lukovo 206

 

Ove fotke koje slijede snimljene su pred koju godinu kad sam i posjetio unutrašnjost bolnice, fotka gore - kamuflirani ulaz pred koji dan

 

Lukovo 207

 

Ulaz je otvoren! Idemo ...

 

Lukovo 208

 

Slika na ulazu, potkop ispred, nusprostorije desno, tamna komora za vjerojatno razvijanje RTG snimki desno

 

Lukovo 209

 

Vojna bolnica Šiška u Lukovom Šugarju radila je ovdje ...

 

Lukovo 210

 

Pogled prema ulazu iz dubine potkopa

 

 

Idemo van, pa dalje rivom koja uopće ne odaje dojam da je tu neko ekskluzivno odmnaralište vrhuške. Neuređena, nema fensi poklopnica, nema šetnice, makadam i to uleknut na par mjesta i sa rupama, raste trava ... nebriga, neodržavanje, što li?

 

 

Lukovo 300

 

Pogled sa jedne koliko toliko pristojno izgledne rive (dok nisam zavirio ispod!), među ovim gustim borovima i čempresima krije se ex financijska postaja A-U monarhije i kasnije Kraljevine Jugoslavije, kasnije rekonstruirana u vilu od koje se kroz ovaj gustiš vidi samo djelić bijele fasade. Inače, lokalni stanovnik mi je ispričao da je nekad umjesto borova tu rastao pravi voćnjak s dosta vrsta voćaka, koji je posječen i iskrčen, a vjerojatno namjenski posađeni borovi da skriju intimu gostiju vile, ili da ih skriju od možebitnih atentatora, tko zna? Nekad je na punti ispod ceste s koje puca pogled na čitavu uvalu bila i stražarska postaja, s koje su kad je eliminirana donesena i ova dva krupna kamena lijevo i desno od ulaza, a koji su nekad bili klupice na toj stražarskoj točki.

 

 

Lukovo 301

 

Lungo mare od makadama, ruzinava bitva i zidovi kompleksa ljetnikovca, desno se vidi kraj ograde - kamenobetonskog zida. Bodljikavu žicu koja se spominje da je njome bio okružen kompleks nisam nigdje našao!

 

Lukovo 302

 

Kamene klupe nekad, sada odložene s obje strane službenog ulaza koji se očito jako dugo nije koristio ... domar i njen suprog ulaze ne drugom stubištu koje izravnije vodi u pomoćnu zgradu u kojoj stanuju. Vide se i oštećenja kamenog zida od korijenja borova koji su po mojoj ocjeni prerasli svoju funkciju i sad samo predstavljaju opasnost ako ih neka jača bura kojih ovdje ne nedostaje obori

 

Lukovo 303

 

Vila ima kućni broj 38

 

Lukovo 304

 

Pogled na dio vile koji se vidi sa obalnog puta preko terasastog obronka

 

Lukovo 305

 

Sporedno stubište, jedino koje se danas koristi, lijevo prema glavnoj zgradi vile, desno ka kućici za domara. I ovdje oštećenja kamenih zidova i ruzinave ograde.

 

 

Lukovo 306

 

Kuća za domara ima kućni broj 39, do nje je još jedna - vjerojatno spremište ili servisna prostorija - u nju nisam ulazio

 

Lukovo 307

 

E sad se vidi gdje je bodljikava žica, s ove strane gore prema magistrali! 

 

Lukovo 308

 

Ispred čvrsto zatvorene vile, mjesta na kojem su odmor provodili Jakov Blažević i obitelj. Prekinimo malo ovdje fotoreportažu i krenimo s nekim činjenicama:

 

Slabo je poznato da je u uvali u Lukovu Šugarju za vrijeme Jugoslavije bila ladanjska kuća ili ljetovalište funkcionara tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća. Riječ je o kompleksu od tri kuće, skrivenom čempresima i drugim raslinjem, na uzvisini do koje se penje prilično strmim stubama. Takvih je sličnih ljetovališta i odmarališta bilo još na prostoru ondašnje Jugoslavije, posebno na jadranskoj obali, gdje su se u posebno čuvanim i opremljenim objektima odmarali visoko pozicionirani političari i funkcionari državne vlasti i Partije.

Stariji mještani Lukova Šugarja tu i tamo nešto o zgradi znaju, ali vrlo malo s obzirom na to da su kuće izgrađene daleke 1918. i služile su ondašnjim financima.
— Tako je bilo sve do nakon Drugog svjetskog rata, kada kuće preuzima i preuređuje tadašnja državna vlast. Mijenja se namjena i kuće se uređuju kao konačište, a kasnije oko 1976. obavlja se kompletna adaptacija objekata koji se proširuju i postaju odmaralište članova SIV-a.
Jedan od prvih funkcionara koji su u Lukovo Šugarje dolazili na odmor bila je revolucionarka i političarka, te jedna od prvih ministrica financija u tadašnjoj Jugoslaviji Anka Berus. Nakon nje rado su u kuću dolazili visoki partijski i državni funkcionari Jakov Blažević, Jure Bilić, čak i jedan od posljednjih predsjednika SIV-a Ante Marković. Stipe Mesić i pok. Franjo Tuđman nikada nisu bili u ljetovalištu u Lukovu Šugarju.
Kuće bi bile spremne čitave godine i nikada se nije znalo tko će i kada doći. Došli bi iznenada, obično nekim službenim automobilom ili brodom, a ostajali bi po tjedan, dva, nekada i duže, po mjesec dana. Kažu oni koji su ih tada tamo služili da nisu bili prevelikih zahtjeva, odnosno da su zahtjevi bili manji što je položaj funkcionara bio viši u hijerarhiji. Najveći su "gnjavatori" bili oni niži službenici, obično u pratnji "glavonja" — govori jedan mještanin.
— Pričalo se da su voljeli dobro pojesti, i to dalmatinske i primorske specijalitete, ali i ličke. Gore je bila kompletna kuhinja, profesionalno opremljena, zatim veliko skladište s namirnicama, praonica rublja, sobe za odmor, saloni. Kuće su imale i vlastiti agregat za struju, a navodno postoji i tunel koji iz jedne od zgrada vodi sve do Magistrale. Gosti bi se preko dana kupali ili bi prošetali uvalom, mnogi su voljeli loviti ribu u uvali, a najviše vremena provodili su ipak u kući.
Bilo je lijepo namješteno, ali ne previše luksuzno, nego onako, pristojno. Nije tu bilo nekih pijanki i opijanja, bludničenja, više su se vodili povjerljivi razgovori do kasno u noć, koje je bilo najpametnije — uopće ne čuti. Bio je jedan zaposlen na održavanju objekta koji je volio "slušati" razgovore, imao je "dugo uho". Uskoro je dobio otkaz s toga posla. Nisu voljeli zidove "s ušima" — kazuje jedan mještanin koji je neko vrijeme čak i radio u objektima, dok su se preuređivali. Kada bi zgrada mogla pričati, vjerojatno bi doznali mnoge pikanterije iz političkog života ondašnje Hrvatske i Jugoslavije, o političkim spletkama, o kadrovskim križaljkama, o aferama i spletkama, hrvatskom proljeću, gospodarskim promašajima, o Titovim (ne)naklonostima... Kad smo već kod Josipa Broza, ni on nikada nije bio u Lukovu Šugarju. Trebao je jednom doći i sve je bilo spremno, navodno ga je čekao Jakov Blažević, a onda je u posljednji trenutak sve otkazano.
Jedan od najintrigantnijih događaja povezan je sa strmim stubama koje vode iz luke u kuću. Kako doznajemo, na tim je stubama jednom stradao jedan stražar, i to tako što se pripit spleo i pao niza stube u vrijeme dok u kući nije boravio nitko od gostiju, te na mjestu — poginuo.
— Zanimljivo je da je u ona vremena bilo reda kojega su se svi pridržavali. Kada bi, primjerice, došli članovi obitelji nekoga funkcionara, na kraju odmora uredno bi platili račun za noćenja, te za ono što su pojeli i popili. Bile su to, doduše, posebne, niže cijene, ali ipak, platili bi to na kraju svojim novcem.
Kad se malo bolje pogleda smještaj kuća nekadašnjeg SIV-a, jasno je zašto je baš tu određeno mjesto za odmor. Gotovo potpuno zatvorena uvala bila je idealno utočište od radoznalih pogleda. Jedan pristup cestom, jedan pristup morem. Okolo gusta borova šuma. Zbog toga i nije trebalo postavljati jake straže uokolo. Čitavu uvalu diskretno je moglo nadzirati nekoliko ljudi, što je bilo pogodno za ugodan i neometan osjećaj gostiju. To potvrđuju i mještani, koji kažu da oko ljetovališta zapravo nikada nije bilo uočljive vojske, niti bilo kakvog oružja, tek bi u luci bio privezan patrolni čamac, a pred zgradom službeni automobil. Na ulazu u luku s Jadranske magistrale i danas je uočljiva rampa s nadzornim mjestom. Tako je to trajalo uglavnom do konca osamdesetih godina. Početkom Domovinskog rata u odmaralište se "useljava" Hrvatska vojska. Jedno vrijeme tu je bila i vojna bolnica. Tijekom rata kuće su znatno devastirane. Pokradeno je dosta opreme i namještaja, nosilo se sve što se moglo ponijeti. Vlasništvo nad zgradama nakon rata preuzima Hrvatski fond za privatizaciju. Prije nekoliko godina Fond je čak raspisao natječaj za prodaju kuće poduzetniku za turističke svrhe.
— Dolazilo je dosta zainteresiranih, razgledali su kuću, interesirali se o svemu. Dolazili su i odlazili, a onda je sve prestalo. Zgrade je HFP vratio Vladi RH. Nakon promjene vlasti, nova je Vlada Ive Sanadera promijenila plan i odustala od prodaje odmarališta. Navodno će je uskoro opet preurediti i ponovno pretvoriti u ljetovalište za službenike u državnoj upravi.
U svakom slučaju, bilo bi dobro da dobije neku turističku namjenu i pridonese razvoju turizma u Lukovu Šugarju — kažu mještani.
Neki od njih sumnjaju da su se kuće "namještale" za nekoga, te da je to bio razlog što prodaja nije uspjela u nekoliko ponovljenih natječaja, iako je riječ o atraktivnoj lokaciji uz more i cijeni koja izgleda nije bila velika.

 

Stanarka zaposlenica Vlade

 

Jedini stanar(ka) u zgradi je žena koja čuva i održava kuće. Ona živi u najmanjoj kući u kompleksu i praktično je zaposlenica Vlade RH. Ima stanarsko pravo za kuću koju koristi za stanovanje, a ako se bude morala iseliti nakon preuređenja ili eventualne prodaje zgrada, Vlada joj je dužna osigurati zamjenski stan. Ona u kući praktički boravi neprestano i jedina je koja se za državu brine o toj imovini.
Luka je pusta i bez namjene koju je nekada imala. U njoj, osim tri bazena za pastrve (koje je otpuhala bura, pa ni njih nema više!) i kamenih kućica u kojima živi nekoliko obitelji, nema gotovo ničeg drugoga, i samo stare, burom i solju nagrizene i konopima izlizane kamene bitve svjedoče o nekadašnjoj živosti luke i namjeni koju je imala.

Domarka Milica Tomljenović (teta Milka), 66-godišnja je zaposlenica Vlade RH, koja uskoro ide u zasluženu mirovinu. Ustvari, njezin je poslodavac AUDIO, Agencija za upravljanje državnom imovinom. Jedino nju je briga za vilu Blažević, državnu imovinu koja 25 godina sramotno propada. Primjerenije je reći da se radi o ljetnikovcu.

Zavučen u gustu šumu, s bilo koje strane je nevidljiv. Sve je više onih koji dođu u uvalu i žele mu se približiti. Neki zato jer ih zanima kuća u kojoj je desetljećima ljetovao partijski i politički moćnik Jakov Blažević, isti onaj koji je zastupao optužnicu protiv kardinala Alojzija Stepinca. Zbog toga su u stanju napraviti kakvu pakost. Drugi pak samo zalutaju, misle da tu mogu prespavati, ali ih odlučna Milica Tomljenović pokretom ruke i s par riječi otpravi.

Sredinom veljače 2016. ući će u 37. godinu života u uvali Porat. Od 1979. čuvarica je, domar, osoba koja održava objekt, brine o njemu, kao što je nekad brinula o gostima, kuhajući im, služeći hranu, čisteći sobe i stavljajući se na raspolaganje u svemu što im je bilo potrebno.

Tada sam bila sretna i zadovoljna jer sam radila. Sada moram biti ovdje, to je moje radno mjesto, a nikoga nema. Nitko već godinama ne dolazi. Otkad je Hrvatske nijedan predstavnik Vlade i vlasnika ovdje nije došao. Gledam kako taj objekt propada i duša me boli. Ja napravim koliko mogu, otvorim, prozračim, čuvam prije svega, ali drugo sama nisam u stanju, kaže Milica Tomljenović koja je zajedno s mužem prvih desetak godina braka, od 1968. do 1978. vodila nekoliko kilometara udaljenu gostionu »Kod Zore«.

– Kod nas su mnogi dolazili, pa tako i Jakov Blažević. Kad je prethodni domar otišao, Izvršno vijeće Sabora Hrvatske mužu i meni ponudilo je da preuzmemo vilu Blažević. On je i prije toga, punih 20 godina, ovdje redovno dolazio dva ljetna mjeseca. Bio je dobar, neposredan, jednostavan čovjek. Najprije je dolazio s prvom ženom i troje djece, sve curice! Poslije je dolazio s drugom ženom. Blaževići su bili fini ljudi. Posebno gospodin Jakov.

Nisu nikad ništa posebno zahtijevali. Jednostavan meni, još jednostavnije postavljen stol. Muž i ja radili smo po propisima: stavljali bi na stol svakome po nekoliko čaša, za svaku vrstu pića posebno, i nekoliko tanjura. Blažević je pio iz jedne čaše i jeo iz jednog tanjura. Nije bio formalan, kaže Milica Tomljenović.

 

Žandarska kuća

 

Od zadnjeg dolaska Jakova Blaževića, a otad je prošlo preko dvadeset godine, više je nikad nijedan političar ili dužnosnik nije posjetio. Ne nju, ona je samo državna zaposlenica s trenutnom plaćom koja jedva doseže nešto više od 3.000 kuna, nego vilu u uvali Porat u kojoj je – e sad pitanje je koliko je to slučajno ili smišljeno – bivša, jugoslavenska vlast, od 1980. do 1984. godine napravila pristanište za ratne brodove.

Neposredno iznad magistrale, dvjestotinjak metara od mora, napravljeni su i golemi rezervoari za naftu. Područje je, još i danas, ograđeno bodljikavom žicom.

Jakov Blažević, hrvatski je političar koji je 1974. postao prvim predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske i tu je dužnost obnašao punih 8 godina. Dio tog vremena, posebno ljetnog, čak i do dva mjeseca, provodio je u vili. A famozna vila Blažević, bivša žandarska kuća iz 1918. godine, naknadno prepravljana sredinom 50-ih, te još jednom 1978. godine, uskoro bi, pretpostavlja se, trebala u prodaju.

Vlada RH radi popis imovine, nekretnina koje ima u vlasništvu, a nisu u funkciji. Vila Blažević je, nema sumnje, pri samom vrhu. Sramotno je da u 25 godine hrvatske samostalnosti objekt nikada nitko nije posjetio, osim jednom, nakratko, Stipe Mesić dok je još bio u političkom partnerstvu s Franjom Tuđmanom. Zajedno su došli u uvalu Porat, ali u vilu Blažević, vjerojatno i zbog odbojnosti prema njenom prethodnom korisniku, Tuđman nogom nije kročio.

Sve hrvatske vlade dosad prema vlastitoj imovini pokazale su golemi nemar.

 

Podmireni računi

 

Ni vila Blažević, nije iznimka. Naočigled, naime, propada. Prizemlje i kat sada već stogodišnje kuće ozbiljno nagriza zub vremena. Stabiltet vile ozbiljno ugrožavaju korijeni borova i ostalog drveća koje raste neposredno uz nju, omogućavajući diskreciju, ali i, doslovno, razmičući zidove. Opasne pukotine vidljive su s vanjske strane kuće, ali i unutar njenih zidova.

Po onome što je u njoj ostalo vidi se da unutrašnjost kuće nije obilovala nikakvim luksuzom. Na prvom, i posljednjem katu s lijeve strane nalaze se dvije spavaće sobe: jedna je bila za Jakova Blaževića, druga za obitelj, a u sredini tog prostora dominirala je radna soba od 20 četvornih metara. Nasuprot tome bila su dva kupatila. S desne strane kata nalazila se soba za dnevni odmor s pripadajućom terasom. Sveukupno, obitelj Blažević boravila je u prostoru manjem od 80 četvornih metara.

Stolarija je u međuvremenu potpuno propala, zidovi na katu, kao i u prizemlju, puni su vlage, sa strpova pada boja. Prizemlje je još jednostavnije od kata: s lijeve strane spavaća soba s kupatilom. Desno, brodskim podom nakićen prostor od 30 četvornih metara, inače planiran za održavanje sastanaka, i još malo desno kuhinja u kojoj su jednostavnu hranu za Blaževiće i njihove goste pripremali supružnici Tomljenović.

Jedino što je ostalo neokrznuto protekom vremena u cijeloj su vili samo parketi. Čvrsti, uredno poslagani, ni na jednom mjestu ne pokazuju slabosti. U spavaćoj sobi Jakova Blaževića još su ostaci bračnog kreveta i radnog stola. No politički moćnik i u danima najveće slave i važnosti, kao prvi čovjek Hrvatske od '74. do '82., uredno je plaćao svoj boravak u vili. Milica Tomljenović kaže da je Jakov Blažević za svakog člana obitelji, kao i za sebe, dnevni boravak u vili plaćao, kada bi se ondašnji novac preračunavao u današnje vrijeme, oko desetak maraka.

– Nije to bilo nešto puno, ali nije bilo baš ni malo. Tome treba pridodat još i plaćanje hrane. I tu nije bilo iznimaka. Jakov Blažević svoje je račune plaćao, kaže Milica Tomljenović.

Dvoetažna vila Blažević ima sveukupnu površinu od otprilike 150 četvornih metara, a kao logičan dio cijeline pripada joj i mala kućica u neposrednoj blizini u kojoj već 34 godine živi Milica Tomljenović. Stotinjak metara dalje je u brdo ukopan objekt u kojem su uvijek za Blaževićevog boravka spavala dvojica policajaca. Za vrijeme Domovinskog rata u tom objektu bila je vojna bolnica Šiška, a vila Blažević, u kojoj je bilo smješteno medicinsko osoblje, proživljavala je svijetlo razdoblje svoje prošlosti.

Cijeli je kompleks, naime, tada stavljen u funkciju hitnog zbrinjavanja ranjenika koje su s Velebita, ako je bio onemogućen prolaz prema Senju ili Karlobagu, dovodili upravo »kod Blaževića«. Uvala Porat uvučena je duboko u kopno i prirodna je zaštita nautičarima. Obzirom da ima izgrađeno pristanište i solidnu infrastrukturu, da je u njoj smještena i vila Blažević s pratećim objektima, sigurno je da se taj prostor može promatrati i u kontekstu nekog novog nautičkog sadržaja. Ovako je to vrijednost koja propada.

 

Villa Blažević Lukovo šugarje 

 

Iz unutrašnjosti vile (Novi list)

 

 

S terase vile

 

Lukovo 309

 

Pogled ispred ulaza vile na strmo prilazno stepenište, na kojem je po priči, pijani vojnik nastradao

 

 

Lukovo 310

 

Vila izbliže

 

Lukovo 311

 

Ulaz u vilu kbr. 38

 

Lukovo 312

 

Vanjski prostor, zanimljivo stubište penje se do prostora u kojem je u krugu zasađeno stablo, čini se ne tako davno, a desno u zidu se vidi otvor - vrata u koji ćemo kasnije zaviriti, fotke malo zrnatije jer je pao prvi mrak ...

 

Lukovo 313

 

Stol za blagovanje ili stolni tenis? Malo mi je malo prostora za tenis desno. A lijevo prekrasan detalj prolaza stabla kroz ogradni zid kompleksa!

 

 

Lukovo 316

 

Lukovo 314

 

Iza glavne zgrade vile - ulaz u sklonište o kojem mještani znaju samo legende ... uskoro idem i u njega!

 

 

Lukovo 315

 

U onom otvoru nakon otvaranja vrata vidimo ovo - očito se radi o maloj vodospremi, vjerojatno skupljanje kišnice koja se koristila za zalijevanje raslinja, dok je glavni rezervoar vode za piće smješten iznad zgrada i puno veći

 

Lukovo 317

 

Pušnica u kompleksu, za ponešto odimiti

 

Lukovo 320

 

Skromnija kuća domara, kbr. 39

 

Lukovo 321

 

I treća kuća kompleksa, uz kbr. 39, u nju nisam ulazio

 

 

Lukovo 330

 

A sad idemo unutra u to sklonište za koje mještani pričaju da ide do magistrale ... pogledajmo što se krije iza ovih ulaznih vratiju ... a na kraju reportaže podastirem i kompletnu skicu skloništa onako iz glave ...

 

Lukovo 350

 

Izgled hodnika skloništa koje se u polukružnom luku ukupne dužine oko stotinjak metara prostire do drugog ulaza kod glavne zgrade (ovaj ulaz na koji smo mi ušli je iza pomoćne zgrade)

 

 

 

Lukovo 340

 

Lukovo 341

 

Lukovo 342

 

Nakon desetak metara hodnika skloništa u desnom se zidu otvara prostor dužine 6-7 metara, širine oko 2 metra te visine u vrhu luka oko 2 i pol metra

 

Lukovo 351

 

Nastavljam dalje hodnikom ... prema sredini luka ...

 

Lukovo 352

 

... gdje se desno nalaze masivna hermetička zaptivna vrata bunkerskog tipa

 

 

Lukovo 353

 

Dovod svježeg zraka ide unutra, a i dva se otvora nalaze iznad, doduše čvrsto zatvorena

 

 

Lukovo 354

 

Hodnik koji se tu vidi nalazi se iza vrata, lijevo se nazire otvor prostorije sa alarmom, desno pred vratima se također odvaja hodnik - pristup glavnom sklonišnom prostoru, a naprijed je dio za higijenu sa tekućom vodom

 

 

Lukovo 355

 

Lukovo 356

 

Lijevo - mali hodnik - prostorija gdje se nalazi sirena za alarm, ova ručica se vrti i sprava proizvodi zavijajući zvuk sirene za uzbunu

 

EDIT: Nakon malo zdravog razmišljanja i intervencije na našem forumu našeg stručnjaka Lappina ipak brišem ovu nebulozu o sireni i potpisujem da je ovo ručica za ručno okretanje namijenjena pokretanju obnove zraka kroz ventilaciju, što je i logično!

 

 

Lukovo 358

 

Ravno dalje na kraju hodnika vidi se umivaonik s špinom, a kroz vrata je prostor za koji je planirana ugradnja tuša, no to se nije stiglo izvesti, pa je prostor ostao prazan, samo sa špinom za vodu, vjerojatno bi tu inače došao kemijski WC ili slično ...

 

Lukovo 358a

 

Wannabe tuš prostor

 

Lukovo 359

 

Hodnik desno koji vodi u glavni prostor sklonište, poveću prostoriju dimenzija cca petaestak metara dužine, 4 m širine i visine luka oko 3 m

 

Lukovo 360

 

... ovaj prostor ... lijevo na zidu ventilacija s otvorima

 

Lukovo 361

 

Pogled unazad ... prema ulazu kroz koji sam došao ... nigdje nema traga zazidanom prolazu ka magistrali ... ovo je krajni prostor skloništa ... Sad idem van kroz vrata pa lijevo kroz ona hermetička, pa desno prema drugom ulazu da tamo provjerim situaciju ... Ovaj dio do sada obiđen ima funkcionalnu rasvjetu, sklonište je potpuno suho i spremno za upotrebu! No, dio hodnika prema ulazu iz glavne zgrade ljetnikovca nema rasvjetu, a i dio voda struje je pao sa zida na koji je bio okačen ...

 

Lukovo 362

 

Vidi se opali kabel ... naglašavam da sam ovuda bauljao u mraku, fotke su super uspjele jer je blic odradio svoje vrhunski!

 

Lukovo 363

 

Lukovo 364

 

Vide se ona ulazna vrata prije poslikana iza glavne zgrade ljetnikovca, sa stolicom ispred njih

 

Lukovo 365

 

Okret pred samim vratima, nema ničeg zanimljivog više ... idem prema nazad lukom hodnika

 

 

Lukovo 366

 

Zadnja fotka iz skloništa - vrlo korisne JNA posude za toplu hranu. Nostalgija za onim vojničkim fažolom! Što je bio dobaaar !!!

 

Lukovo 366a

 

Iza kuće domara nalaze se dva vrata - jedno - ovo koje se vidi je od male prostorijice - skladišta ... i u nju malo zavirimo:

 

Lukovo 367

 

Ništa posebno, obično skladište ... Možda mu je namjena prije bila nešto drugo.

 

S ovime završavam ovu podužu reportažu o Lukovom Šugarju s naglaskom na vojne objekte. Još sam Vam ostao dužan onu skicu skloništa, pa eto i nje:

 

Lukovo 500

Jedino što bih možda sada promijenio je dužina glavne prostorije skloništa, možda je ipak desetak metara bolja ocjena nego 15ak što piše na skici!

 

Bilježim se osobitim znacima štovanja, Vaš Zox!

 

EDIT: Kao što sam ispravio kod slike, ova prostorija gdje piše - sirena - nije za sirenu, već za ručno pokretanje prisilne ventilacije prostora skloništa!

 

(Zokxy Bunker&Magnus team, Novi list, Slobodna Dalmacija, mještani, teta Milka ...)

Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

8711889
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
1793
1960
11062
8684785
54666
100549

Vaš IP: 54.198.233.27
Sad je 21.07.2017 18:38:21