Alternativa

Alternativa

PSIHOKINETIČKA KIRURGIJA FILIPINSKIH ISCJELITELJA

Korisnička ocjena:  / 229
LošeNajbolje 

Bilo je to početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kad su se u središtu interesa mnogih liječnika našli filipinski iscjelitelji. Invaziji doktora na Filipine prethodila je navala bolesnih ljudi koji su se s Filipina vraćali s fantastičnim pričama o neobičnim postupcima liječenja ili operiranja psihokinezom. Američki, engleski, filipinski, njemački, japanski i švicarski znanstvenici, medicinski doktori, klinički psiholozi, psihijatri i hipnoterapeuti nekoliko su godina proučavali paranormalno liječenje i «psihičku kirurgiju». Jedan od timova je izračunao kako su samo njegovi članovi kolektivno na to potrošili 120 tjedana.

Pročitajte više u nastavku ...

Starosjedioci Filipina nazivaju se Aete. Oni su stoljećima primali infuziju u došljacima s polinezijskih otoka i iz Indije. Kad je Filipine 1521. otkrio Magellan, došlo je do prvog kontakta s kulturom Europe. Usprkos potpadanju pod vlas europskih kolonijalnih gospodra, u mnogim područjima vjerovanja i običaji domorodaca ostali su nepromijenjeni sve do vremena španjolsko- američkog rata 1898. Na velikim južnim otocima oni su preživjeli i do najnovijeg doba, kao što je mogao provjeriti svaki istraživač koji je skupio hrabrosti uputiti se u ta područja u kojemu je bilo mnogo plemenskih ratova. U područjima sjevernog središnjeg Luzona, u područjima rižinih polja, stari običaji i vjerovanja nastavili su život i tijekom prve polovice 20. stoljeća te su još uvijek duboko ugrađena u život svih filipinskih iscjelitelja. Značajno je da je većina suvremenih iscjelitelja rođena upravo u tom području rižinih polja, unutar kruga promjera 60 milja.

JEDINSTVO S PRIRODOM

Ovi domoroci, koji su živjeli u malim, uglavnom otvorenim kućama od bambusa i palminog lišća s jednom prostorijom, prljavih podova, neprekrivenih otvorenih prozora, bez struje i tekuće vode, okruženi svinjama, govedima, kozama, pilićima i patkama, svake godine izloženi punoj snazi tropskih tajfuna i bujica izazvanih kišama, bili su potpuno stopljeni s prirodom. Vještice te crna i bijela magija bili su (i još uvijek su) važan dio njihova sustava vjerovanja u koji spadaju i iscjelitelji. Svi filipinski iscjelitelji su prirodni mediji koji su od ranog djetinjstva posjedovali taj dar. Oni su vrlo rijetki i obično vode jednostavan život bez stresa, a paranormalni fenomeni poput psihokinetičke kirurgije događali su se samo u njihovoj nazočnosti, Čim je medij bio jači i čim je osjećao više sažaljenja, tim je postajao bolji iscjelitelj.

EUROPA UPOZNAJE ISCJELITELJE

Sa slučajevima otvaranja i zatvaranja tijela psihokinezom zapadnjaci su se susreli tek po završetku Drugog svjetskog rata kad je Eleuterio L. Terte senior, koji je pružio značajnu pomoć američkim oružanim snagama tijekom rata, razvio sposobnosti slične onima koje su kasnije proučavane i u radu iscjelitelja Arigóa u Brazilu. Tijekom narednih deset godina Terte je obučio, u cjelini ili djelomično, 14 od oko 30 iscjelitelja koji su krajem 60- tih i početkom 70-tih godina 20. stoljeća postali predmetom proučavanja zapadnih znanstvenika. Čini se da se prvo izlaganje stranih pacijenata psihičkoj kirurgiji zbilo tijekom ranih 50- tih godina 20. stoljeća. Jedan od prvih istraživača koji je svijetu ukazao na neobične sposobnosti filipinskih iscjelitelja bio je Harold Sherman koji je 1966. prvi ustvrdio da oni mogu otvoriti ljudsko tijelo bez dodirivanja. No, kad su ljudi poput Henrya Belka i Harolda Shermana posjetili Filipine da započnu seriju ozbiljnih proučavanja iscjelitelja strani su pacijenti već pristizali u znatnom broju.

PSIHOKINETIČKI ZUBARI

Ti neobični iscjelitelji privukli su pažnju velikog broja uglednih svjetskih znanstvenika koji su se na Filipine uputili prepuni sumnje. U promatranjima koja su trajala mjesecima uvjerili su se da u mnogim slučajevima na Filipinima zakoni fizičkog svijeta jednostavno za iscjelitelje nisu vrijedili. Jedan od tih ljudi, koji se odlučio ozbiljnije pozabaviti tim fenomenima te je proveo puno vremena promatrajući ih, bio je i prof. dr. sc. Alfred Stelter s njemačkog sveučilišta Gutenberg u Meinzu (koji se bavio atomskom fizikom i kemijom kao istraživač i predavač, a od 1967. i proučavanjem parafizičkih i parapsiholoških fenomena). Alfred Stelter je ustvrdio da su pojave kojima je prisustvovao, poput paranormalnog vađenja zuba, bile još puno češće i efikasnije u starim danima nego tada, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Jedno od psihokinetičkih vađenje zuba kojima je Stelter prisustvovao izgledalo je ovako: iscjelitelj Marcelo Jainar (kojeg je dr. Stelter tijekom veljače 1971. promatrao više puta) prstima bi dotaknuo zub kojega je trebalo izvaditi, potom usredotočio um na «injekciju» protiv boli (kako pacijenta ne bi ništa boljelo) i potom bez imalo napora izvadio zub palcem i kažiprstom, usprkos tome što je on čvrsto stajao u čeljusti. Često je trebalo vaditi i zube koje je bilo teško dosegnuti, a nekad s radilo o kutnjacima koji su bili duboko ukopani u zubno meso pa je iscjelitelj imao ograničeno područje za kontakt. Stelter je naglašavao da nema nimalo sumnje u postojanje ovog fenomena iako ga se već u to vrijeme, prije tridesetak godina, više nije moglo promatrati tako često jer sve češće pokušaji iscjelitelja nisu uspijevali.

Da je riječ o pravoj paranormalnoj pojavi, a ne jednostavnom vađenju zuba snagom ruke ili palca, naglašavao je Stelter, govori činjenica da je «metoda» besprijekorno radila u slučaju pacijenata Filipinaca s pokvarenim kutnjacima, ali isti iscjelitelj ne bi uspio izvaditi već labavi pokvareni zub strancu-zapadnjaku, pogotovo ako je pacijent bio skeptičan. Stelter je zaključio da izvođenje ovog čina, kojeg je smatrao psihokinetičkim po prirodi, ovisi o jednoglasnosti ili odnosu između pacijenta i iscjelitelja. Očito ga je bilo lakše postići s Filipincem nego sa Zapadnjakom - snaga palca nije bila važna, ali psihološko-parapsihološki faktori jesu.

U rujnu 1973. dr. Stelter promatrao je drugu vrstu psihokineze – paranormalno vađenje i zamjenu očnih jabučica. Bez ikakvih instrumenata koji bi im pomogli da zahvate iza očne jabučice, iscjelitelji Alex Torbito i Marcelo Jainar bi je izvadili cijelu, a Stelter je to promatrao iz blizine u društvu veterinara specijaliziranog za operacije očiju životinja.

SPIRITUALNE INJEKCIJE

Treća vrst psihokineze filipinskih iscjelitelja bile su tzv. magnetske ili «spiritualne injekcije», koje su često «davali» Juanito Flores i José Mercado u pokrajini Pangasinan. Tu je proceduru dr. Stelter ovako opisao: iscjelitelj bi rukom zahvatio u zrak te «uzeo» imaginarnu iglu koju bi smjestio na Bibliju kako bi se «napunila». Potom bi je usmjerio u pacijenta, pomaknuo prst kad da stišće injekciju, često bez dodirivanja tijela, a ponekad i s udaljenosti od jednog metra. Nekad bi «injekciju» usmjerio prema otkrivenoj koži, a nekad prema koži prekrivenoj odjećom.

U veljači 1972. talijanski neurolog prof. F. Granome proveo je veliko istraživanje na devet iscjelitelja s Filipina. Bio je na čelu tima znanstvenika i ekipe s kamerama, a istraživanje je trajalo 15 dana. Između ostalog, sa zanimanjem su promatrali davane «spiritualnih injekcija», tj. onih davanih rukom bez dodirivanja tijela. Na sedam Europljana kojima su te injekcije date, one su stvorile osjećaj «suvišnosti» ili osjećaj električnog šoka na njihovu tijelu. Tri člana istraživačkog tima koji su «primili injekciju» počeli su krvariti. Analiza jednog od uzoraka krvi, koja je provedena na Medicinskom institutu sveučilišta Turin, pokazala je da uopće nije riječ o ljudskoj krvi. Usprkos filmskim kamerama, infracrvenim fotoaparatima i drugim načinima promatranja ulazne točke injekcije, ništa sumnjivo nije otkriveno. Analiza krvi koja je curila niz nogu jednog drugog člana tima također je pokazala da nije riječ o krvi, što istraživački tim nije mogao razumjeti. Komad papira smješten ispod košulje jednog od znanstvenika pokazao je tri male rupe tamo gdje je dana injekcija. Ruke iscjelitelja se pomno motrilo i snimalo kamerama. Nikada se nisu približile pacijentu bliže od pola metra. I sam dr. Stelter je primio injekciju s udaljenosti od jednog metra. Iz rupice je iscurilo malo krvi te ju je trebalo brisati nekoliko puta prije nego što se krvarenje zaustavilo.

PSIHOKINETIČKI REZOVI

Od veljače 1971. dr. Alfred Stelter je često bio prisutan i četvrtoj varijanti psihokineze koju je pod puno različitih uvjeta izvodio Juan Blance iz Manile. On je psihokinetički radio rezove na koži. Obično bi uzeo kažiprst promatrača, napravio šaku od ostalih prstiju i palca promatračeve ruke te bi s tim kažiprstom napravio trzave pokrete 20 do 30 cm iznad kože pacijenta. Na koži bi se pojavio rez nalik onom kakvog bi napravila oštrica žileta. Ovakav psihokinetički rez, koji je izvodio Blance (ali i drugi filipinski iscjelitelji, poput Davida Oliganija) mnogi su promatrači (oni koji nisu imali puno iskustva s filipinskim iscjeliteljima) smatrali prevarom, mada su brojna testiranja pokazala da je riječ o autentičnoj i nepatvorenoj pojavi. Skeptici su tvrdili da ti Filipinci kriomice koriste oštre objekte poput trijeski stakla ili malih komada žileta pričvršćenih na lažni palac te da njima prvo na koža naprave vrlo tanak i isprva nevidljiv rez. Krv bi se pojavila koji trenutak kasnije te bi se činilo da je riječ o «psihokinetičkom» rezu. Ukazujući na to da pažnja pacijenta i promatrača prije pojave krvi obično nije bila usmjerena na mjesto reza, skeptici su tvrdili da je iscjelitelj prethodno obrisao mjesto s pamučnom vatom u kojoj se nalazila neka mehanička pomoć, tj. predmet koji je napravio rez. No Stelter, koji je tijekom četiri godine često promatrao i proučavao Blanceove psihokinetičke rezove (i u Manili kao i tijekom njegova četverotjednog posjeta Njemačkoj u siječnju 1974) nie se slagao s time.

Rez nije uvijek nastajao na isti način. Stelter je izvijestio da je često vidio kako se rez pojavljuje bez ikakva kontakta ili bilo kakvog prethodnog postupka na koži, i to u trenutku kad bi iscjelitelj u zraku napravio pokret rukom. Takva je bila procedura kad su iscjeliteljeve moći bile jake. U drugim slučajevima iscjelitelj je ipak trebao kontakt s kožom, koja bi se otvorila nakon što je on stavio na određeno mjesto prst ili palac.

Promatrajući mnoge psihokinetičke rezove, Stelter je zaključio kako su pokreti prstima u zraku simbolični jer se rez pojavljivao neovisno o njima ili čak i prije. Pod povoljnim okolnostima Blance i David Oligani mogli su rezati kožu su udaljenosti i bez dodira s kožom pacijenta. Jednom je bio svjedokom kad je Oligani otvorio prsa Filipincu s udaljenosti od jedan metar. Ponekad se događalo da moći iscjeljitelja nisu bile najjače, ili da je iscjelitelj imao faktore smetnje; recimo, nazočnost osoba s negativnim stavom. U tom slučaju on bi stvarao rez direktnim dodirom kože i njegova prsta ili palca, ali također psihokinetički – bez ikakve oštrice.....

Ako imate namjeru gledati ove filmiće, nadam se da ste se nagledali dosta krvavih filmova i već oguglali. Ili vam preporučam – nemojte ni gledati, puno je zanimljivije za čitati nego za gledati. Upozoreni ste.

Dr. Alfreda Steltera je kao znanstvenika zanimala činjenica da su psihokinetički rezovi uopće mogući, a ne pitanje koriste li ti iscjelitelji ponekad pravu oštricu ili ne.

Primijetio je da oni često nisu shvaćali razliku između «paranormalnoga» i «normalnoga» u našem smislu te riječi. Puno puta se dogodilo da iscjelitelj nije mogao otvoriti tijelo paranormalnim načinom te bi instinktivno, mrtav-hladan i bez osjećaja krivnje, posegnuo za mehaničkom pomoći poput oštrice žileta. Sva njegova pažnja bila je usmjerena na pomaganje pacijentu, a ne na misli o tome koristi li se «paranormalnim» metodama toliko zanimljivim promatračima sa Zapada.

U velječi 1975. dr. Stelter je provjeravao ima li u blizini psihokinetičkih rezova ionizirajućih zraka u većim količinama. Koristio je filmove koje u Njemačkoj koriste ljudi koji rade s radioaktivni materijalima. Filmovi, zapečaćeni u plastičnim kutijama, polagani su na kožu pacijenta prije nego što je Blance napravio daljinski rez. Nakon što su se njegovi prsti pomaknuli kroz zrak, film je s gornje strane bio netaknut. No, koža je bila razrezana, a film je bio zastrugan sa donje strane. Rez na koži i rez na filmu bili s jednake dužine. To je pokazano u nizu eksperimenata provedenih tijekom veljače i ožujka 1975.

Blance je često, nakon što bi napravio rez, vadio velike tumore. 1971. godine je, u Stelterovoj nazočnosti, izvadio tumor veličine šljive iz kuka filipinskog pacijenat. Nije ga odvojio nikakvom mehaničkom metodom već je izgledalo kao da je tumor uskočio u iscjeliteljevu ruku. Stelter je zabilježio i slijedeće: Kad je Blance u dobroj formi, pacijent ne osjeća bol ili je osjeća vrlo malo. U nekim operacijama gdje se očekivalo obilno krvarenje, iscurio je tek mali mlaz krvi te nije bilo nikakvih infekcija iako se nije radila nikakav sterilizacija u konvencionalnom smislu riječi. Kad iscjelitelj nije u dobroj formi, ponekad su se pojavljivale neke manje infekcije.

POSJET NJEMAČKOJ

Još jedna pojava koja, po Stelteru, govori u prilog stvarnosti tog fenomena jest činjenica da je iscjelitelj energiju mogao poslati kroz drugu osobu. Krajem 1973. Juan Blance došao je u Njemačku i tri tjedna radio u klinici koju je vodila njemačka iscjeliteljica Irena Lutz. Ona je tijekom Blanceovog boravka kod nje, ali samo u njegovom prisustvu, proizvodila sve fenomene kao I filipinski iscjelitelj.

Stelter je tamo boravio dva tjedna i vidio sve Blanceove zahvate koji su mu bili poznati iz Manile. No, s vremenom, oni su postajali sve slabiji. Na kraju drugog tjedna Blance je bio iscrpljen. Pripisali su to njemačkoj klimi koja mu nije odgovarala. Tijekom trećeg tjedna pojavila se čudna pojava - rez se pojavio ispod oznake stranica koja je visila iz Biblije (koju su Blance i drugi isjeljitelji često davali pacijentima da drže tijekom tretmana) i bio je izazvan njome (oznakom). Moguće je da je to bio trenutak kad su se psihokinetičke moći, koje je Blance obično s lakoćom kontrolirao, otele kontroli. Blance je postao bio vrlo uznemiren kad više nije mogao kontrolirati rezove. Oni su se počeli pojavljivati na mjestima gdje nisu trebali biti – čak na gornjoj strani njegove ruke. Dok su on i Irene Lutz radili na gornjem dijelu tijela pacijenta, rezovi su se pojavili na rukama asistenta koji su masirali pacijentova stopala. Očito je bilo da Blance više nije vladao svojim psihokinetičkim sposobnostima.

Dva dana kasnije doživio je potpuni slom u vidu kolapsa srca i cirkulacije. Odbio je lijekove i hospitalizaciju, a život mu je bio u opasnosti nekoliko dana prije nego što je bio u stanju vratiti se u Manilu. Kad ga je Stelter mjesec dana kasnije posjetio u Manili, Blance se polako vraćao poslu, ali je još uvijek bio slab, a vidljivi su bili i ožiljci od psihokinetčkih rezova na gornjoj strani ruku.

MATERIJALIZACIJA

Alfred Stelter je proučavao još jednu neobičnu pojavu kod filipinskih iscjelitelja – materijalizaciju. Često je bio nazočan pri praksi Josefine Sison i drugih, kad je kirurški pamuk nestajao, a potom bi se ponovno pojavio na površini pacijentova tijela. Pamuk, često navlažen posvećenim uljem kokosova oraha, iscjelitelji bi oblikovali u čvrstu grudu i naizgled pritisnuli kroz kožu u pacijentove grudi, trbuh, glavu, ruku ili nogu. Kad bi Josefine nakon toga otvorila ruke, pamuka više nije bilo. Ponekad je taj pamuk koji je «ugurala» kroz kože micala tek prilikom slijedeće posjete, a tada je bio crven od krvi. Svježe ubačeni pamuk kojega bi odmah vadila izlazio bi bijel kao što je i bio.

Tu materijalizaciju filipinskih iscjelitelja i dr. Stelter i drugi liječnici promatrali su stotinama puta i pod svim mogućim uvjetima. Dr. Hiram Ramos i drugi njegovi kolege često su molili Josefinu da otvori ruke prije nego što počne tijelo puniti pamukom i nakon što bi on nestao. Prof. dr. Werner Schiebeler je čak snimao tu akciju pri jakom osvjetljenju na 16-milimatarski film u boji. Ispitivanje filma frame po frame pokazalo je da pamuk zaista nestane između njenih prstiju, a ne vidi se da fizički prođe kroz pacijentovu kožu.

Tijekom devetomjesečnog svakodnevnog proučavanja rada filipinskih iscjelitelja, Alfred Stelter je imao nekoliko rijetkih prilika promatrati zaista senzacionalne dematerijalizacije tjelesnog tkiva na pacijentima. U veljači 1971. Tony Agpaoa dematerijalizirao je meso 38-godišnjeg pacijenta da bi izložio kost noge koja je bila slomljena 16 godina ranije, ali nije pravilno zarasla. Sasvim je jasno i vidio i fotografirao slomljene krajeve kosti. Bilo je dosta krvi, ali nakon operacije (Agpoa je opet materijalizirao meso na njegovo mjesto) noga je izgledala isto kao prije, kao da nimalo krvi nije nedostajalo. Fotografija je bila dokaz da nije bila riječ niti o hipnozi niti o halucinaciji.

Slavni istraživač George W. Meek opisao je slijedeći slučaj. Stanovnica Filipina stara oko 45 godina bila je treći put kod iscjeliteljice Josefine Sison zbog raka desne dojke, a tvrdila je da je došlo do poboljšanja nakon prethodnih posjeta. Josefina je prstima dotakla kožu u korijenu dojke i bez ikakvog rezanja «odstranila» krvlju natopljen pamuk koji je stavila unutra tijekom prethodnog posjeta pacijentice. Potom je uzela novi pamuk i krenula ga staviti u kožu u korijenu dojke. Ponovila je tu proceduru s dodatnim komadima pamuka koje joj je dodavao jedna od doktora promatrača. Očigledno nije pamuk zadržavala u ruci niti ga se na bilo koji način rješavala. Ona je stavljala pamuk u tijelo kroz netaknutu kožu. On će tamo ostati do slijedeće posjete (kada će ga maknuti crvenog od krvi) ili tek nekoliko trenutaka (kad će ga isti misteriozni način izvaditi, a on će vrlo malo promijeniti boju). Josefina je objasnila timu kako pamuk koji je «blagoslovila» (psihički tretirala) stavlja u tijelo na granicu između zdravog i bolesnog tkiva, tako da bi s vremenom tijelo odbacilo bolesno tkivo do te mjere da će ga ona moći maknuti rukom.

Puno analiza prošli su filmovi na kojoj je Josefina imala problema sa zaustavljanjem curenja «krvi» (ili što god je to bilo) kroz kožu pacijenta. Ispitujući frame po frame snimke gdje je Josefina stvorila «krv» malo ispod uha sa strane pacijentova vrata, vidi se da se morala vraćati na to mjesto tri puta i stisnuti s vršcima dva prsta da bi spriječila krv da teče. Nakon što je «krv» obrisana, na koži niti u porama kože nije bilo nikakvoga traga ikakvom rezu. Kirurg koji je stajao pokraj Josefine i to promatrao izjavio je kako ne može povjerovati čak i kad gleda u to. Današnjoj znanosti teško se prilagoditi misli da se tekuća krv može transportirati kroz kožu činom fokusirane svijesti.

POLAGANA PROPAST FILIPINSKIH ISCJELITELJA

Domaći filipinski iscjelitelji tijekom 50-tih i 60-tih godina 20. stoljeća živjeli su u primitivnom okružju, stopljeni s prirodom i potpuno bez stresa. Prekidali bi svoju aktivnost – obično rad na poljima riže ili kikirikija – da bi olakšali patnju nekom od svojih susjeda koji je pješke stigao iz okolnih polja ili malih sela. Obično im se nije plaćalo, a ponekad bi dobili ekvivalent od nekoliko centi ili dar u vidu neke prirodne namirnice.

Onda su se stvari počele mijenjati. Pojavili su se stranci u potrazi za ozdravljenjem. Otkrili su da su iscjelitelji oduševljeni darom u vidu novca koji je predstavljao tek maleni djelić onoga koliko bi iznosili troškovi liječenja tamo otkud su stizali, a kući su se vraćali sa snimkama čudesnih medicinskih tretmana. U takvim okolnostima neki iscjelitelji postali su zainteresirani za još više publiciteta i za stvaranje što više sljedbenika jer je to značilo veće prihode i mogućnost kupnje motocikala, automobila i boljih kuća. Preokupacija takvim stvarima nespojiva je s ravnodušnim, opuštenim meditativnim životom bez stresa, koji je najbolja atmosfera za medije. Bez takve atmosfere nije moguće stvarati materijalizaciju ili telekinezu , otvaranje tijela, uklanjanje bolesnog tkiva i potom zatvaranje tijela kao prije. Osim toga, takve paranormalne aktivnosti nemoguće je raditi u svakodnevnom ritmu, kad je iscjelitelj pod velikim stresom, bilo zbog obiteljskog života ili zbog velikog broja pacijenata.

1975. godine na Filipine je stiglo između sedam i devet tisuća pacijenata. U takvoj situaciji zabilježeno je da se jednom iscjelitelju samo iz Australije najavilo 65 pacijenata mjesečno tijekom 6 mjeseci; tome treba pribrojati dvadeset pacijenata mjesečno iz Novog Zelanda; plus svi ostali pacijenti, kako domaći, tako i strani iz drugih zemalja. Ponekad je na jednog iscjelitelja čekalo sto pacijenata. U takvim okolnostima novine, radio i televizija počele su pisati o prevarama. Kod nekih iscjelitelja, koji su se našli izloženi pogledu mnoštva, zaista je došlo i do neke vrste «šoumenstva» u psihičkoj kirurgiji, jer vjerojatno nisu željeli iznevjeriti interes publike, a nisu bili u stanju neprekidno proizvoditi paranormalne efekte.

Timovi doktora često su pratili operacije filipinskih liječnika ( nakon što su savladali sve poteškoće kao što je; sprijateljivanje s iscjeliteljem - koje nekad može trajati i nekoliko mjeseci - te dobivanje njegove dozvole da tijekom više tjedana i mjeseci oko njega boravi nekoliko ljudi s kamerama - to su morale biti osobe koje neće prema njegovom radu u sebi imati negativan odnos, što je bio još jedan problem s kojim su se suočavali istraživači).


TRIKOVI KAO POMOĆ

Česta je primjedba skeptika bila kako bi u takvim «nadzornim» timovima, ako je cilj ustanoviti radi li se o pravim paranormalnim pojavama ili trikovima, bilo važnije imati profesionalnog mađioničara koji bi jedini bio u stanju «pročitati» trikove. To je bilo vrlo nepraktično u uvjetima višemjesečnog strpljivog proučavanja u prirodnom okružju iscjelitelja u očekivanju da se dogodi paranormalni fenomen (kojemu je potrebno prirodno i opušteno okružje, nikako ne neprirodni laboratorijski uvjeti). U ovom slučaju to je značilo da se mora biti unutar pedesetak milja od Pangasinana, na Luzonu.

Stoga je istraživač George W. Meek pozvao u pomoć dr. Davida Hoya , koji je imao i potvrdu o svojoj stručnosti na polju profesionalnog iluzionizma. Mada dr. Hoy nije doveo u pitanje da paranormalni fenomeni po njegovu uvjerenju zaista postoje, u svojim je izvještajima precizno opisao kako su u nekoliko slučajeva kojima je bio nazočan bili primijenjeni klasični trikovi iz profesionalne magije, kao što su odvlačenje pažnje «čarobnim» pokretima ruku prilikom vađenja minijaturne oštrice kojom bi se neprimjetno, naizgled laganim dodirom prstom, napravio rez na koži, a potom bi se, prije nego bi krv potekla, prstom nekog promatrača prešlo preko reza kako bi izgledalo da je krv potekla sama od sebe.

Na tom mjestu potrebno se sjetiti riječi Arthura Koestlera, poznatog istraživača paranormalnih pojava. On je rekao:

«Kad sam lovio gurue u Indiji, vratio sam se obogaćen jednom spoznajom. Ona je glasila: Nikad ne pitaj je li 'sveti čovjek' šarlatan ili je zaista svet. Pitaj se u kojoj je mjeri šarlatan, a u kojoj mjeri sveti čovjek. Nikad ne primjenjuj kriterij 'sve ill ništa'. Do 'šoumenstva' dolazi u trenutku kad se nađete pred okom javnosti. Izloženi oku javnosti sačinjene od neograničenog broja sljedbenika, morate primijeniti malo 'šuomenstva'. U loše dane, kad vam ništa ne radi kako bi trebalo, trebali biste biti superčovjek kad ne biste pribjegli 'corriger la fortune' s nekoliko trikova.»

A što se tiče neobičnih sposobnosti filipinskih iscjelitelja, nije loše prisjetiti se još jedne izreke, ovoga puta one koja dolazi od svetog Augustina.

On je rekao: «Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom već u suprotnosti s onim što je nama poznato kao priroda.»

Još jedan video za kraj ...

(croinfo.net preko ruba znanosti)



Share

Udruga 051

PRETRAŽIVANJE

Jezici

Posjećenost

8871584
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Prošli tjedan
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
2369
2963
2369
8850792
67505
68666

Vaš IP: 54.224.210.130
Sad je 25.09.2017 17:21:10